"Pravoslavne crkve su ranije svoj kanon Starog zaveta saobražavale u skladu s proširenjima i nabrajanjima crkvenih otaca Atanasija Aleksandrijskog (koji priznaje kao kanonsku knjigu Varuhovu), Grigorija Bogoslova, Kirila Jerusalimskog i drugih, što je kasnije preuzeo sv. Sava i objavio u svom Zakonopravilu (Nomokanonu).
Međutim, za razliku od toga, danas među teolozima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi postoje dve struje: s jedne strane su oni koji smatraju da je pravi kanon Staroga zaveta takozvani palestinski – uži kanon (kakav imamo objavljen u prevodima Đure Daničića i dr Luja Bakotića); dok drugi, teolozi mlađe generacije, smatraju da treba prihvatiti takozvani aleksandrijski – širi kanon.
Ovaj širi kanon obuhvata sve knjige užeg kanona i apokrifne knjige, koje su u kanon ušle na osnovu razmatranja mnogih crkvenih otaca: Vasilija Velikog, Kirila Aleksandrijskog, Jefrema Sirca, Jovana Zlatoustog itd. (...)
Kako pak ne postoji jasan kanon među pravoslavnim crkvama, one su na svepravoslavnoj konferenciji održanoj 1961. godine na Rodosu u Grčkoj, odlučile da se sazove Veliki svesabor na kojem bi trebalo da se razmatra autoritet drugokanonskih (nekanonskih) knjiga koje se čitaju u pravoslavnim crkvama. Od ovog Sabora (budućeg Osmog vaseljenskog sabora, prim. I. S.) se očekuje da konačno odredi kanon Staroga zaveta za pravoslavne crkve. (...)
Međutim, bez obzira na buduće odluke, pojedini profesori na Bogoslovskom fakultetu SPC već danas naučavaju studente da u kanon Staroga zaveta spadaju i: Druga Jezdrina, Knjiga o Tovitu, Knjiga o Juditi, Knjiga premudrosti Solomonove, Knjiga premudrosti Isusa sina Sirahova, Poslanica Jeremijina, Knjiga proroka Varuha, Prva, druga i treća Makavejska i Treća knjiga Jezdrina, što predstavlja proširenje i šireg, aleksandrijskog kanona (koji prihvata rimokatolička crkva). (...) S druge strane, profesor dr Dimšo Perić, u svojoj knjizi Crkveno pravo, u drugom dopunjenom izdanju iz 1999. godine koja je ujedno i udžbenik za ovaj predmet na Pravnom fakultetu u Beogradu, bez imalo dvojbe za kanon Starog zaveta uzima uži, palestinski kanon, dakle onaj isti koji je kod Daničića i Bakotića u prevodima, i koji se naziva još i protestantskim. (...)
Očigledno je da oko pitanja kanona Staroga zaveta, kao i oko toga koje knjige spadaju u deuterokanonske, a koje su apokrifne, među pravoslavnim teolozima još uvek nema saglasnosti čak ni u okviru jedne crkve, SPC.'