Adventisti i Elen Vajt
- Začetnik teme Jurivaka
- Datum pokretanja
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.357
Misliš za vino i grožđani sok? Pa nije Bog prometni policajac.
VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.107
Vino u bibliji
SVADBA U KANI GALILEJSKOJ
Istorijska pozadina
Nekoliko elemenata iz Starog zaveta i pozadina iz vremena priče pomažu nam da osvetlimo aspekte teksta iz Jovana 2,1-11. Obilje vina je, na primer, bilo karakteristično za starozavetne tekstove koji opisuju buduće Božje carstvo, koje će zvanično nastati, otpočeti u poslednjim danima (Isaija 25,6; Jeremija 31,12; Amos 9,13.14). Isusovo obezbeđivanje dodatnih količina vina na svadbenoj gozbi je, prema tome, primer kako Jovanovo Jevanđelje oslikava uverenje da je starozavetno očekivanje za poslednje vreme bilo ispunjeno u Isusu.
Sudovi za vodu (sa zapreminom od 90 do 130 litara) u drevnim vremenima su bili neobične veličine. Moguće je da je veličinu sudova Jovan pomenuo, želeći da ukori Jevreje zbog njihove opsednutosti ritualnim čišćenjem. U većini delova drevnog sveta sveža voda se mogla teško dobiti, pa su detalji priče veoma zanimljivi.
Priča o pretvaranju vode u vino čitaoca podseća i na priče o nekim drugim transformacijama u Starom zavetu. Mojsije je pretvorio vodu u krv, što je bilo jedno od zala koja su snašla drevni Egipat (2. Mojsijeva 7,14-24). Jelisije je gorku vodu u Jerihonu pretvorio u slatku, ukusnu i ponovo upotrebljivu (2. Carevima 2,19-22). Priča iz 2. Carevima 3,12-25 možda je posebno zanimljiva kao paralela čudu u Kani, a tu je ponovo reč o jednom Jelisijevom iskustvu. Jelisiji u posetu dolazi nekoliko careva koji očekuju poruku od Gospoda. Njegov odgovor je bio sličan Isusovom odgovoru majci: “Šta je meni do tebe?“ Međutim, ipak se složio da sarađuje s njima. Po njegovim uputstvima čudotvorno se pojavila voda, za koju su neprijatelji mislili da je krv (stihovi 3,22.23). Na taj način je Izrailj izvojevao veliku pobedu nad Moavcima.
Predmet o kojem sada govorimo mi obrađujemo na osnovu poznavanja pozadine priče o svadbi. Mnogi ljudi se pitaju da li se događaj u kojem je Isus vodu pretvorio u vino na neki način može dovesti u vezu s problemom — kako hrišćani treba da se postave prema upotrebi alkohola. Međutim, u tekstu iz Jovana 2,1-11 ili njegovoj pozadini, nema ničega što bi tražilo da vino koje je Isus načinio bude prevrelo. Pre svega, reč za vino u tom tekstu (oinos) je u grčkom jeziku srednjeg roda. Ona se može odnositi na neprevreo sok od grožđa, ili može da se odnosi na prevrelo vino. Terminologija teksta ni na koji način ne doprinosi razrešavanju problema.
Ali, ni prisustvo soka od grožđa ne bi bilo u potpunosti suprotno očekivanju. Pre svega, ako je svadba održana u jesen (kad je obavljeno Isusovo krštenje, oko mesec dana pre toga), u Palestini je bilo vreme berbe grožđa, pa se mogao dobiti svež sok. Ali čak i ako se nije mogao dobiti, to vreme je poznavalo izvrsne metode za prezervaciju. Na primer, sok od grožđa bi kuvali dok se ne zgusne. Dobijenu masu bi sipali u keramički sud, dok se ne izbaci sav vazduh. Potom bi nalivanjem tankog sloja maslinovog ulja odozgo sadržaj u sudu mogli da sačuvaju za period od više meseci ili čak godina. U nekom kasnijem terminu bi se sačuvani gusti sok mogao mešati s vodom za upotrebu i posluženje. Krajnji proizvod bio bi takođe neprevreo. Ako je sok načinjen od konzerviranog činio najveći deo onoga što je služeno na svadbi pre toga, okolnost da je Isus stvorio svež sok od grožđa zaista bi s razlogom izazvala onakvu primedbu, spomenutu u tekstu.
U stvari, ako želimo da iz događaja na svadbi u Kani galilejskoj, gde je Isus pretvorio vodu u vino, izvučemo pitanje kako da se hrišćanin postavi prema vinu – mi promašujemo poentu celog ovog događaja.Ovako tumačeći ovaj događaj samo znači da centralizujemo marginalnu stvar (vino) a zaboravljamo ključne delove koje se nalaze u ovoj priči – Isusovo prvo čudo i njegov značaj. Bavimo se za ono vreme potpuno beznačajnim stvarima i od njih pravimo fokus u čitavoj priči, što je čist promašaj u razumevanju ovog događaja.To radimo zato što mi danas imamo problem – kako se postaviti prema upotrebi vina? I bilo koji tekst ili događaj nama „pomaže“ da imamo ispravan stav, dok je poenta i cilj mnogih od tih tekstova nešto što mi ni ne očekujemo da jeste.
Međutim, i pored ovoga mi ipak možemo sa sigurnošću izneti obilje dokaza o tome da Isus ipak nije pretvorio vodu u alkoholno ili prevrelo vino, već da je u pitanju čist grožđani sok. Ali pre nego što pogledamo kakva je vrsta vina u pitanjuj, osvrnućemo se na pretpostavke da je Isus pretvorio vodu u alkoholno vino.
Verovanje da je Isus na svadbi u Kani pretvorio vodu u fermentisano ili alkoholno vino bazira se na nekoliko osnovnih pretpostavki. Prva pretpostavka jeste da grčka reč za vino „oinos“ označava jedino prevrelo, alkoholno vino. Pošto se upotrebljava reč „oinos“ i za vino koje se potrošilo kao i za ono koje je Isus stvorio, zaključak je da oba vina moraju biti alkoholna. Druga pretpostavka kaže da Jevreji nisu znali kako da spreče fermentaciju grožđa. Neki dokazuju da je vreme venčanja bilo nešto pre praznika Pashe (2:13), što znači šest meseci posle berbe, pa prema tome vino koje se koristilo na svadbi u Kani imalo je dovoljno vremena za fermentaciju. Treća pretpostavka polazi od opisa koja dolazi od „kuma“ koji je novo vino nazvao „dobrim vinom,“ misleći na visokokvalitetno alkoholno vino. I četvrta pretpostavka kaže da izjava „a kad se opiju“ u 2:10, korištena opet od strane „kuma,“ pokazuje da su se gosti napili jer su, prirodno, pili fermentisano, prevrelo alkoholno vino. Prema tome, vino koje je Isus načinio mora biti alkoholno.
Značenje reči „oinos.“ Što se tiče pretpostavke da grčka reč za vino označava samo alkoholno vino već je bilo reči. Dovoljno je napomenuti da postoje brojni primeri kako od hrišćanskih autora tako i od nehrišćanskih koji kažu da „oinos“ može označavati i prevrelo i neprevrelo vino. Može se kazati da je „oinos“ termin koji uključuje sve vrste vina, bilo prevrelog bilo neprevrelog. Prema tome, vrlo je labav i slab zaključak da je Isus pretvorio vodu u alkoholno vino, prosto iz razloga što nam sam termin ne pomaže puno da preciziramo o kakvoj je vrsti vina reč. Reći da je u pitanju samo alkoholno vino i da reč „oinos“ samo to znači stavlja nas upoložaj isključivosti i pristrasnosti. Priroda vina kojeg je Isus pretvorio mora se odrediti unutrašnjim dokazima i većom verovatnoćom nego što je navodna upotreba „oinosa“ isključivo za alkoholno vino.
Ideja da Jevreji nisu znali kako da spreče proces vrenja te da je s toga svaki oblik vina podrazumevao da je ono prevrelo danas je odbačena od strane mnogih stručnjaka. Sa sigurnošću možemo kazati da su Jevreji znali kako da čuvaju čist grođžani sok od procesa vrenja čak duže vreme, tako da je ono moglo postojati u tom obliku za vreme svadbe u Kani. Jedno takvo vino (to jest, grođžani sok) se moglo koristiti na svadbi kada se pojavio problem njegove nestašice. Druga bitna stvar jeste da je takva vrsta neprevrelog vina bila, na osnovu svedočanstava koje imamo iz onog vremena, kvalitetnija, cenjenija i jednostavnija za očuvanje od bilo kog prevrelog vina.
„Dobro vino“ koje je Isus stvorio od vode i koje je „kum“ pohvalio da je bolje od „rđavijeg vina“ ima prizvuk da je u pitanju visok sadržaj alkohola u njemu. Međutim, takva pretpostavka polazi od ukusa 20 i 21 veka. Na primer, Albert Barnes, veoma poznati novozavetni skolar i komentator, upozorava da ne budemo prevareni izrazom „dobro vino,“ jer iako se taj termin upotrebljava da označi da je ono (vino) dobro u srazmeri sa njegovom snagom i njegovom moći da opije, ipak u novozavetno vreme taj izraz sigurno nije to označavao. Svedočanstva iz doba antike nam jasno pokazuju da su najbolja vina ona u kojima je moć alkohola uklonjena kuvanjem ili filtracijom. Plinije, recimo, objašnjava da su vina najbolja onda kada se sva njihova snaga ukloni ceđenjem ili presovanjem, to jest kada se ukloni sadržaj alkohola u njima. Slično njemu, Plutarh naglašava da je vino mnogo prijatnije piti kada se iz njega ukloni učestalim filtriranjem ono što nanosi sramotu pameti ili što uznemirava um i uzbuđuje strasti. Imajući u vidu ove i još neke antičke autore, možemo zaključiti da je za njih izraz „dobro vino“ bilo vino koje je zapravo bezopasno i bezazleno. Prema tome, zaključak da je izraz „dobro vino“ na svadbi označavao vino koje je bilo kvalitetno u pogledu visokog sadržaja alkohola je sasvim pogrešan. Pre možemo reći da je zbog svoje bezopasnosti i bezazlenosti izraz „dobro vino“ označavao daleko kvalitetniji čisti grožđani sok od onog koji se čuvao i koji se pio pre njega. Drugim rečima, vino koje je Isus stvorio bilo je visokokvalitetno ne zbog njegovog alkoholnog sadržaja, već zbog toga što je ono bilo, kao što i Henri Morris kaže, novo vino, sveže stvoreno. Ono nije bilo staro, propadljivo vino, kao što bi bilo da je u pitanju alkoholno vino. Jednostavno, nije bilo vremena za proces fermentacije koji bi poremetio strukturu jednog takvog grožđanog soka i rastavio na alkohole (It was not old, decayed wine, as it would have to be if it were intoxicating.There was no time for the fermentation process to break down the structure of its energy-giving sugars into disintegrative alcohols. It thus was a fitting representation of His glory and was appropriate to serve as the very first of His great miracles (John 2:11)).
Moralne implikacije. Još jedan razlog zašto se ne može prihvatiti pretpostavka da je „dobro vino“ koje je Isus načinio bilo alkoholnog sadržaja jeste zbog negativne slike koju bi mogli dobiti o samom Isusu. Ako bi bilo tačno da se već pilo alkoholno vino na svadbi,Isusovo čudo (koje je proizvelo između 500-600 litara još boljeg vina takve vrste, kojeg su koristili muškarci, žene pa čak i deca skupljeni zajedno na svadbenoj svečanosti) pokazuje da je Isus itekako moralno odgovoran za nastavak i porast njihovog opijanja. Na osnovu ovoga mogu se izvesti neki logični zaključci.Na primer, velika količina vina kojeg je Isus čudom stvorio pri kraju svadbene svečanosti dokazuje dve stvari:
Prekomerna upotreba alkoholnog pića je dozvoljena.
Vino u ovom slučaju je čist grožđani sok, bez prisustva alkohola. U skladu sa osuđivanjem upotrebe alkoholnog vina u Starom Zavetu, jasno je da je u pitanju sok od grožđa.
Teško je zamisliti i protivno je moralnim principima Svetog Pisma (pa i razuma) pretpostaviti da je Isus, Stvoritelj dobrih stvari (Postanje 1:4,10,12,18,21,25) ispoljio Njegovu natprirodnu moć da dovede u postojanje opojno i alkoholno vino koje samo Sveto Pismo osuđuje i naziva ga „podsmevač“ i „nemirnik“ (Priče 20:1).
Što se tiče glagola metusko odnosno „opiti“ u 2:10, neki smatraju da ovaj grčki glagol jednostavno znači „napiti se,“ u pasivu „biti pijan.“ Prema tome, to je još jedan neosporan dokaz da je vino koje je Isus stvorio u Kani zapravo – alkoholno vino, jer glagol metuskose nikada ne koristi za „opijanje“ bilo kog drugog pića osim alkoholnog.
Međutim, iako je tačno da glagol metusko, metuskomai znači „piti, opiti se, napiti se,“ on nužno ne podrazumeva da je u pitanju upotreba bilo kog opojnog odnosno alkoholnog pića. Glagol metuskomože značiti „zasititi se od pijenja“ bez bilo kakvog prisustva alkohola. Prema tome, zaključak bi bio da, kada su gosti već bili zasićeni od pijenja starog grožđanos soka, Isus, što je neuobičajeno za običaje onoga vremena, kako i sam „kum“ kaže, čini čudo i od vode stvara svež grožđani sok koji je „dobar,“ ili bolji od starijeg soka od grožđa.
Drugim rečima, metusko u 2:10 jednostavno označava zasićenost, ukazuje na obiman kvantitet vina koji se generalno koristio na svadbenim proslavama, bez bilo koje naznake za njegova alkoholna dejstva. Oni koji insistiraju da je vino na svadbi bilo alkoholno i da je Isus takođe stvorio alkoholno vino, kvalitetnijeg od prethodnog, navode na zaključak da je Isus obezbedio ogromnu dodatnu količinu alkoholnog vina tako da se svadbena proslava mogla nastaviti u nepromišljenom popuštanju. Jedan takav zaključak ruši celokupan moralni integritet Hristovog karaktera, sa čim se sigurno ni jedan konzervativan hrišćanin ne bi mogao tako lako složiti.
Sva Hristova čuda su bila uvek usmerena ka milosrdnom i dobronamernom kraju. Isus nije došao da uništi nego da spasi čoveka. To je očito i u pokazivanju Njegove slave na svadbenoj svečanosti u Kani Galilejskoj. Prvi znak Njegovog božanstva bilo je upravo pretvaranje vode u vino – novo, sveže vino koje je simbolizovalo božansku prisutnost, Njegovu slavu i moć. Kako bi Isus mogao stvoriti bilo šta što je raspadljivo, trulo, pokvareno – a da u isto vreme pokazuje Svoju slavu?
Izvor: biblijske istine
SVADBA U KANI GALILEJSKOJ
Istorijska pozadina
Nekoliko elemenata iz Starog zaveta i pozadina iz vremena priče pomažu nam da osvetlimo aspekte teksta iz Jovana 2,1-11. Obilje vina je, na primer, bilo karakteristično za starozavetne tekstove koji opisuju buduće Božje carstvo, koje će zvanično nastati, otpočeti u poslednjim danima (Isaija 25,6; Jeremija 31,12; Amos 9,13.14). Isusovo obezbeđivanje dodatnih količina vina na svadbenoj gozbi je, prema tome, primer kako Jovanovo Jevanđelje oslikava uverenje da je starozavetno očekivanje za poslednje vreme bilo ispunjeno u Isusu.
Sudovi za vodu (sa zapreminom od 90 do 130 litara) u drevnim vremenima su bili neobične veličine. Moguće je da je veličinu sudova Jovan pomenuo, želeći da ukori Jevreje zbog njihove opsednutosti ritualnim čišćenjem. U većini delova drevnog sveta sveža voda se mogla teško dobiti, pa su detalji priče veoma zanimljivi.
Priča o pretvaranju vode u vino čitaoca podseća i na priče o nekim drugim transformacijama u Starom zavetu. Mojsije je pretvorio vodu u krv, što je bilo jedno od zala koja su snašla drevni Egipat (2. Mojsijeva 7,14-24). Jelisije je gorku vodu u Jerihonu pretvorio u slatku, ukusnu i ponovo upotrebljivu (2. Carevima 2,19-22). Priča iz 2. Carevima 3,12-25 možda je posebno zanimljiva kao paralela čudu u Kani, a tu je ponovo reč o jednom Jelisijevom iskustvu. Jelisiji u posetu dolazi nekoliko careva koji očekuju poruku od Gospoda. Njegov odgovor je bio sličan Isusovom odgovoru majci: “Šta je meni do tebe?“ Međutim, ipak se složio da sarađuje s njima. Po njegovim uputstvima čudotvorno se pojavila voda, za koju su neprijatelji mislili da je krv (stihovi 3,22.23). Na taj način je Izrailj izvojevao veliku pobedu nad Moavcima.
Predmet o kojem sada govorimo mi obrađujemo na osnovu poznavanja pozadine priče o svadbi. Mnogi ljudi se pitaju da li se događaj u kojem je Isus vodu pretvorio u vino na neki način može dovesti u vezu s problemom — kako hrišćani treba da se postave prema upotrebi alkohola. Međutim, u tekstu iz Jovana 2,1-11 ili njegovoj pozadini, nema ničega što bi tražilo da vino koje je Isus načinio bude prevrelo. Pre svega, reč za vino u tom tekstu (oinos) je u grčkom jeziku srednjeg roda. Ona se može odnositi na neprevreo sok od grožđa, ili može da se odnosi na prevrelo vino. Terminologija teksta ni na koji način ne doprinosi razrešavanju problema.
Ali, ni prisustvo soka od grožđa ne bi bilo u potpunosti suprotno očekivanju. Pre svega, ako je svadba održana u jesen (kad je obavljeno Isusovo krštenje, oko mesec dana pre toga), u Palestini je bilo vreme berbe grožđa, pa se mogao dobiti svež sok. Ali čak i ako se nije mogao dobiti, to vreme je poznavalo izvrsne metode za prezervaciju. Na primer, sok od grožđa bi kuvali dok se ne zgusne. Dobijenu masu bi sipali u keramički sud, dok se ne izbaci sav vazduh. Potom bi nalivanjem tankog sloja maslinovog ulja odozgo sadržaj u sudu mogli da sačuvaju za period od više meseci ili čak godina. U nekom kasnijem terminu bi se sačuvani gusti sok mogao mešati s vodom za upotrebu i posluženje. Krajnji proizvod bio bi takođe neprevreo. Ako je sok načinjen od konzerviranog činio najveći deo onoga što je služeno na svadbi pre toga, okolnost da je Isus stvorio svež sok od grožđa zaista bi s razlogom izazvala onakvu primedbu, spomenutu u tekstu.
U stvari, ako želimo da iz događaja na svadbi u Kani galilejskoj, gde je Isus pretvorio vodu u vino, izvučemo pitanje kako da se hrišćanin postavi prema vinu – mi promašujemo poentu celog ovog događaja.Ovako tumačeći ovaj događaj samo znači da centralizujemo marginalnu stvar (vino) a zaboravljamo ključne delove koje se nalaze u ovoj priči – Isusovo prvo čudo i njegov značaj. Bavimo se za ono vreme potpuno beznačajnim stvarima i od njih pravimo fokus u čitavoj priči, što je čist promašaj u razumevanju ovog događaja.To radimo zato što mi danas imamo problem – kako se postaviti prema upotrebi vina? I bilo koji tekst ili događaj nama „pomaže“ da imamo ispravan stav, dok je poenta i cilj mnogih od tih tekstova nešto što mi ni ne očekujemo da jeste.
Međutim, i pored ovoga mi ipak možemo sa sigurnošću izneti obilje dokaza o tome da Isus ipak nije pretvorio vodu u alkoholno ili prevrelo vino, već da je u pitanju čist grožđani sok. Ali pre nego što pogledamo kakva je vrsta vina u pitanjuj, osvrnućemo se na pretpostavke da je Isus pretvorio vodu u alkoholno vino.
Verovanje da je Isus na svadbi u Kani pretvorio vodu u fermentisano ili alkoholno vino bazira se na nekoliko osnovnih pretpostavki. Prva pretpostavka jeste da grčka reč za vino „oinos“ označava jedino prevrelo, alkoholno vino. Pošto se upotrebljava reč „oinos“ i za vino koje se potrošilo kao i za ono koje je Isus stvorio, zaključak je da oba vina moraju biti alkoholna. Druga pretpostavka kaže da Jevreji nisu znali kako da spreče fermentaciju grožđa. Neki dokazuju da je vreme venčanja bilo nešto pre praznika Pashe (2:13), što znači šest meseci posle berbe, pa prema tome vino koje se koristilo na svadbi u Kani imalo je dovoljno vremena za fermentaciju. Treća pretpostavka polazi od opisa koja dolazi od „kuma“ koji je novo vino nazvao „dobrim vinom,“ misleći na visokokvalitetno alkoholno vino. I četvrta pretpostavka kaže da izjava „a kad se opiju“ u 2:10, korištena opet od strane „kuma,“ pokazuje da su se gosti napili jer su, prirodno, pili fermentisano, prevrelo alkoholno vino. Prema tome, vino koje je Isus načinio mora biti alkoholno.
Značenje reči „oinos.“ Što se tiče pretpostavke da grčka reč za vino označava samo alkoholno vino već je bilo reči. Dovoljno je napomenuti da postoje brojni primeri kako od hrišćanskih autora tako i od nehrišćanskih koji kažu da „oinos“ može označavati i prevrelo i neprevrelo vino. Može se kazati da je „oinos“ termin koji uključuje sve vrste vina, bilo prevrelog bilo neprevrelog. Prema tome, vrlo je labav i slab zaključak da je Isus pretvorio vodu u alkoholno vino, prosto iz razloga što nam sam termin ne pomaže puno da preciziramo o kakvoj je vrsti vina reč. Reći da je u pitanju samo alkoholno vino i da reč „oinos“ samo to znači stavlja nas upoložaj isključivosti i pristrasnosti. Priroda vina kojeg je Isus pretvorio mora se odrediti unutrašnjim dokazima i većom verovatnoćom nego što je navodna upotreba „oinosa“ isključivo za alkoholno vino.
Ideja da Jevreji nisu znali kako da spreče proces vrenja te da je s toga svaki oblik vina podrazumevao da je ono prevrelo danas je odbačena od strane mnogih stručnjaka. Sa sigurnošću možemo kazati da su Jevreji znali kako da čuvaju čist grođžani sok od procesa vrenja čak duže vreme, tako da je ono moglo postojati u tom obliku za vreme svadbe u Kani. Jedno takvo vino (to jest, grođžani sok) se moglo koristiti na svadbi kada se pojavio problem njegove nestašice. Druga bitna stvar jeste da je takva vrsta neprevrelog vina bila, na osnovu svedočanstava koje imamo iz onog vremena, kvalitetnija, cenjenija i jednostavnija za očuvanje od bilo kog prevrelog vina.
„Dobro vino“ koje je Isus stvorio od vode i koje je „kum“ pohvalio da je bolje od „rđavijeg vina“ ima prizvuk da je u pitanju visok sadržaj alkohola u njemu. Međutim, takva pretpostavka polazi od ukusa 20 i 21 veka. Na primer, Albert Barnes, veoma poznati novozavetni skolar i komentator, upozorava da ne budemo prevareni izrazom „dobro vino,“ jer iako se taj termin upotrebljava da označi da je ono (vino) dobro u srazmeri sa njegovom snagom i njegovom moći da opije, ipak u novozavetno vreme taj izraz sigurno nije to označavao. Svedočanstva iz doba antike nam jasno pokazuju da su najbolja vina ona u kojima je moć alkohola uklonjena kuvanjem ili filtracijom. Plinije, recimo, objašnjava da su vina najbolja onda kada se sva njihova snaga ukloni ceđenjem ili presovanjem, to jest kada se ukloni sadržaj alkohola u njima. Slično njemu, Plutarh naglašava da je vino mnogo prijatnije piti kada se iz njega ukloni učestalim filtriranjem ono što nanosi sramotu pameti ili što uznemirava um i uzbuđuje strasti. Imajući u vidu ove i još neke antičke autore, možemo zaključiti da je za njih izraz „dobro vino“ bilo vino koje je zapravo bezopasno i bezazleno. Prema tome, zaključak da je izraz „dobro vino“ na svadbi označavao vino koje je bilo kvalitetno u pogledu visokog sadržaja alkohola je sasvim pogrešan. Pre možemo reći da je zbog svoje bezopasnosti i bezazlenosti izraz „dobro vino“ označavao daleko kvalitetniji čisti grožđani sok od onog koji se čuvao i koji se pio pre njega. Drugim rečima, vino koje je Isus stvorio bilo je visokokvalitetno ne zbog njegovog alkoholnog sadržaja, već zbog toga što je ono bilo, kao što i Henri Morris kaže, novo vino, sveže stvoreno. Ono nije bilo staro, propadljivo vino, kao što bi bilo da je u pitanju alkoholno vino. Jednostavno, nije bilo vremena za proces fermentacije koji bi poremetio strukturu jednog takvog grožđanog soka i rastavio na alkohole (It was not old, decayed wine, as it would have to be if it were intoxicating.There was no time for the fermentation process to break down the structure of its energy-giving sugars into disintegrative alcohols. It thus was a fitting representation of His glory and was appropriate to serve as the very first of His great miracles (John 2:11)).
Moralne implikacije. Još jedan razlog zašto se ne može prihvatiti pretpostavka da je „dobro vino“ koje je Isus načinio bilo alkoholnog sadržaja jeste zbog negativne slike koju bi mogli dobiti o samom Isusu. Ako bi bilo tačno da se već pilo alkoholno vino na svadbi,Isusovo čudo (koje je proizvelo između 500-600 litara još boljeg vina takve vrste, kojeg su koristili muškarci, žene pa čak i deca skupljeni zajedno na svadbenoj svečanosti) pokazuje da je Isus itekako moralno odgovoran za nastavak i porast njihovog opijanja. Na osnovu ovoga mogu se izvesti neki logični zaključci.Na primer, velika količina vina kojeg je Isus čudom stvorio pri kraju svadbene svečanosti dokazuje dve stvari:
Prekomerna upotreba alkoholnog pića je dozvoljena.
Vino u ovom slučaju je čist grožđani sok, bez prisustva alkohola. U skladu sa osuđivanjem upotrebe alkoholnog vina u Starom Zavetu, jasno je da je u pitanju sok od grožđa.
Teško je zamisliti i protivno je moralnim principima Svetog Pisma (pa i razuma) pretpostaviti da je Isus, Stvoritelj dobrih stvari (Postanje 1:4,10,12,18,21,25) ispoljio Njegovu natprirodnu moć da dovede u postojanje opojno i alkoholno vino koje samo Sveto Pismo osuđuje i naziva ga „podsmevač“ i „nemirnik“ (Priče 20:1).
Što se tiče glagola metusko odnosno „opiti“ u 2:10, neki smatraju da ovaj grčki glagol jednostavno znači „napiti se,“ u pasivu „biti pijan.“ Prema tome, to je još jedan neosporan dokaz da je vino koje je Isus stvorio u Kani zapravo – alkoholno vino, jer glagol metuskose nikada ne koristi za „opijanje“ bilo kog drugog pića osim alkoholnog.
Međutim, iako je tačno da glagol metusko, metuskomai znači „piti, opiti se, napiti se,“ on nužno ne podrazumeva da je u pitanju upotreba bilo kog opojnog odnosno alkoholnog pića. Glagol metuskomože značiti „zasititi se od pijenja“ bez bilo kakvog prisustva alkohola. Prema tome, zaključak bi bio da, kada su gosti već bili zasićeni od pijenja starog grožđanos soka, Isus, što je neuobičajeno za običaje onoga vremena, kako i sam „kum“ kaže, čini čudo i od vode stvara svež grožđani sok koji je „dobar,“ ili bolji od starijeg soka od grožđa.
Drugim rečima, metusko u 2:10 jednostavno označava zasićenost, ukazuje na obiman kvantitet vina koji se generalno koristio na svadbenim proslavama, bez bilo koje naznake za njegova alkoholna dejstva. Oni koji insistiraju da je vino na svadbi bilo alkoholno i da je Isus takođe stvorio alkoholno vino, kvalitetnijeg od prethodnog, navode na zaključak da je Isus obezbedio ogromnu dodatnu količinu alkoholnog vina tako da se svadbena proslava mogla nastaviti u nepromišljenom popuštanju. Jedan takav zaključak ruši celokupan moralni integritet Hristovog karaktera, sa čim se sigurno ni jedan konzervativan hrišćanin ne bi mogao tako lako složiti.
Sva Hristova čuda su bila uvek usmerena ka milosrdnom i dobronamernom kraju. Isus nije došao da uništi nego da spasi čoveka. To je očito i u pokazivanju Njegove slave na svadbenoj svečanosti u Kani Galilejskoj. Prvi znak Njegovog božanstva bilo je upravo pretvaranje vode u vino – novo, sveže vino koje je simbolizovalo božansku prisutnost, Njegovu slavu i moć. Kako bi Isus mogao stvoriti bilo šta što je raspadljivo, trulo, pokvareno – a da u isto vreme pokazuje Svoju slavu?
Izvor: biblijske istine
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.357
Ovaj izvor "biblijske istine", je li to onaj tvoj blog? Nemoj baš tako, u sukobu si interesa. Možeš kao izvor navesti neki Markov post.
- Učlanjen(a)
- 21.09.2015
- Poruka
- 1.460
Nije, mi verujemo da su sudovi bili te velicine.Apostol ne laze.U pravoslavnoj crkvi neki govore da je vino alkoholno, drugi pak kazu da je sok od grozdja, a ja mislim da je vino alkoholno, alkohol nije los u normalnim merama, ali to nije bitno za spasenje.
Vidim mušice mi izleću iz monitora pa rekoh mora da je neko otvorio neki sokić od davnina.
Mene uvek plaši ona izjava kako se pijenjem grožđanog soka komira pa suprugi nedam voće da konzumira nitisok da pije a nisam nesmem ode dozvola.Nekaddoksam bio normalan tačno sam znao šta opijaa šta ne ali čitajući vešticu pokvario mi se kompas.
Vidim podmeću ljudima pišuću BEZALKOHOLNO a unutra sok i ja znam da je to Lota smlatilo..
Mene uvek plaši ona izjava kako se pijenjem grožđanog soka komira pa suprugi nedam voće da konzumira nitisok da pije a nisam nesmem ode dozvola.Nekaddoksam bio normalan tačno sam znao šta opijaa šta ne ali čitajući vešticu pokvario mi se kompas.
Vidim podmeću ljudima pišuću BEZALKOHOLNO a unutra sok i ja znam da je to Lota smlatilo..
Nelsime to ti je veoma vazna izjava. Dekalog, koji je Bog napisamo na plocama zakona je vecan kao sto je i Bog vecen i on se ne menja. Uvek je isti kao sto je i njebog Autor.
Obredni zakone, zakon o zrtvama i obredima, on je dat posle pada u greh, zato je imao privremenu ulogu. Zrtve su bile preslika Isusa Hrista i Njegove zrtve. Ti propisi su nasli svoje ispunjenje u Hristu i posle Njegovog vaskrsenja vise nisu na snazi, ali Bozji zakon je vecan i nikada Bog nece promenuti, ukinuti, niti popraviti svoj zakon, jer on je savrsen, a mi ljudi smo nesavrseni cesato znamo da ga prestupimo, a porestup Zakona je greh.
Nelsim:
Rituali, ceremonije, o cemu ti pricas?
Kod nas nema rituala i ceremonija samo molitve i obredi.
Sad sam pogledao recnik Vujaklija i on tvrdi da su obredi crkveni rituali. To je ono sto se u odredjenom vremenskom razdoblju ponavlja.
Zrtvovanje je zamenilo zrtvovanje Hristovo, odnosno zrtvovanje je zamenila Sveta Evharistija, sve Svete Tajne imaju poreklo u Svetom Pismu, sve.[/QUOTE]
Ovo si dbro rekao. To sam uprabvo i ja gore napisao. Zrtve, ili obredi Starog zaveta nasli su svoje ispunjenje u Hristovoj zrvi i vise nisu na snazi. Istina je to da je Hristos uspostavio krstenje, pranje nogu i pricest na mesto obreda u Starom zavetu.
Tako krstenje, pranje nogu i pricest jesu Novozavetni obredi.
- Učlanjen(a)
- 21.09.2015
- Poruka
- 1.460
Uzmi ti i citaj Sveto Pismo na plocama nisu napisane zapovest, Bog je zapovesti dao usmeno, nezna se sta je bilo na plocama zapisano.
Bog se ne menja. ali seljudi menjaju, ako se zakon nije promenio onda Hristos nije nista ucinio Svojim stradanjem,zakon za coveka pre Hristovog dolaska je bio drugaciji jer je i covek bio drugaciji, Hristos je doneo zakon ljubavi i ispunio Stari Zakon, ispunivsi ga on se promenio i nije vise isti kao u SZ inace ne bi smo ni imali NZ.Onda bi Hristos samo rekao postujte sto pise u SZ i ne bi ni propovedao.
Kao i svete tajne svestenstva, jeleosvecenja, braka i miropomazanja.Zakon je promenjen, ali ne i ukinut, ni u kom kontekstu Hristos nije rekao da SZ obredni zakon ne vazi vise.Mi u Crkvi ucimo da je SZ bogosluzenje praslika NZ bogosluzenja kao sto je i sve ostalo praslika onoga sto ce se desti kao zrtvoprinosenje npr.
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.357
Gdje ti je potvrda i dozvola u Bibliji da ovako podjeliš Zakon (Toru)? Na vječni dio i na privremeni? Pogotovo je smiješno i apsurdno da ovo izlazi iz istih usta (adventista) koji doslovno mantraju citat kako "ni slovce iz Zakona (Tore) neće nestati". Ni slovce neće nestati, a onda Zakon okljaštre do te mjere da kažu, "Dekalog je vječan i vrijedi, a sve ostalo je bilo privremeno i više ne vrijedi". Dekalog je svega 0.336 % Tore, dakle, adventisti odbace 99.664 % Tore, a onda vas gledaju u oči i nastave mantrati - "ni slovce iz Zakona neće nestati". Koje licemjerje.
Druga podvala koju adventisti pokušavaju učiniti, kao i Marko ovdje, je teza da je Dekalog dat u raju, a da je ostatak Zakona dat nakon pada u grijeh. Ovo je smiješno i apsurdno, ali kad su adventisti u pitanju i sasvim razumljivo. Smiješno je i apsurdno jer Biblija o ovome govori potpuno suprotno, a adventiste je za razumijeti jer im je Ellen White tako napisala i tako ih poučila. Adventisti će rađe zastupati smiješne, apsurdne i Bibliji protivne teze, nego proročici okrenuti leđa i ne braniti je.
Evo što je Zakon za one i prema onima kojima je dat:
Pisana Tora je prvi i najvažniji pisani izvor židovske literature. Sva kasnija književnost oslanja se na pisanu Toru. Sve što je napisano u Tori, njezini odsječci, riječi, slova i znakovi najpoznatiji su i najautoritativniji izvor židovske literature, a osobito literature židovskog prava. Sve proročke knjige i Spisi, te usmena Tora, oslanjaju se na nju. Pisana Tora ili Mojsijeva Tora ( תורת משה ) poznata je i kao Petoknjižje. Ona ima najvišu svetost u hijerarhiji svetih spisa.
Kao izvor židovskih vjerskih propisa, pisana i usmena Tora dane su Mojsiju na Sinaju. To je vjersko načelo, jer kasniji proroci nisu imali ovlasti na području židovskog prava. Tora je Mojsiju dana u cijelosti i ne smije joj se ništa dodati ili od nje oduzeti. (Rabin Kotel Da-Don, Židovstvo)
Kao što možemo vidjeti, Tora je cjelina, kojoj se ne smije niti dodavati niti oduzimati.
Što je zabluda, a onda i podvala, adventista? To je njihova potpuno kriva teza koju su izveli iz potpuno točnog postulata i polazišta. Kažu adventisti, "Bog se ne mjenja, pa se onda ni Božji zakon ne mjenja". Točno, ali pri tome zaboravljaju drugu temeljnu istinu i činjenicu. Zaboravljaju da se čovjek mijenja, pogoto čovjekova spoznaja Boga. Židovi Boga najprije susreću kao Izbavitelja, izveo ih iz egipatskog ropstva, a onda ga spoznaju kao Svemogućeg i Stvoritelja svega stvorenog i kao svog Zaštitnika. Svetogrdno je bilo da bi Židov i pomislio kako je Bog zaštitnik i nekog drugog osim njih. A onda dolazi Isus, dakle Bog osobno, objaviti se čovjeku. I kakvim se objavljuje? Ako je Bog Židova Izbavitelj i Zaštitnik, onda je Bog koji se osobno objavljuje u Novom zavjetu Ljubav. Na više mjesta u Novom zavjetu nalazimo Isusove diskusije, najčešće sporenja, s Pismoznancima i drugim Židovima, gdje oni "Isusovu pravovjernost" pokušavaju "provjeriti" upravo tako što njegove stavove podvrgavaju "sudu Zakona". Zato na više mjesta nalazimo njihova pitanja u kojima traže Isusov stav prema Zakonu i zapovijedima iz Zakona, ne samo zapovjedima iz Dekaloga. I što im Isus odgovara? Evo jednog Isusova odgovora koji najzornije pokazuje Isusovu poruku:
Mt 22, 34-40: A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: "Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?" A on mu reče: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci."
Primjetimo ovdje nekoliko stvari. Zakonoznanac ne pita Isusa koja je zapovijed najveća u Dekalogu, nego - "koja je zapovijed najveća u Zakonu. Razlikuju i zakonoznanac i Isus Zakon i Dekalog, na koncu imaju i različite nazive za jedno i drugo. A što Isus odgovara? Interesantno, navodeći "najveće zapovijedi" iz Zakona, Isus uopće ne citira zapovjedi iz Dekaloga (napisane na kamenim pločama). Ovu prvu, "Ljubi Gospodina Boga ...", nalazimo na nekoliko mjesta u Ponovljenom zakonu, a drugu, "Ljubi svoga bližnjega ...", nalazimo u Levitskom zakonu. Isus još proširuje, tako što svemu iz Zakona dodaje i Proroke i kaže: "O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci." Dodamo li ovome još mnoštvo mjesta u evanđeljima gdje Isus na sličan način ponavlja ove svoje riječi, postaje nam jasno zašto sveti Pavao kaže kako on, iako nije pod Zakonom, nije bez zakona Božjeg nego je u Kristovu zakonu - Zakonu ljubavi. Zakon koji je Bog preko Mojsija dao Izraelcima na Sinaju, je Zakon koji zapovjeda, a zapovjeda se podložnicima, robovima. Zato će sveti Pavao i reći kako "Zakon sa Sinaja rađa za ropstvo". Isus svojim zakonom, Zakonom ljubavi, ne zapovjeda nego poziva. Apostoli često koriste sintagmu "pozvani smo", a ne "zapovjeđeno nam je".
Dakle, zabluda adventista, a onda i njihova podvala, je u tome što oni još nisu čuli "Isusov poziv", nego su im pred očima i u umu još uvijek zapovijedi "urezane na kamenim pločama" koje zapovjedaju "robovima" i, kako kaže Pavao, rađaju za ropstvo. Čitajte Ellen White, ona piše kako je na jednom svom "putovanju u nebesku Svetinju" vidjela da zapovjed o suboti svjetli jače od svih drugih zapovijedi. A vidjeli ste gore koje je dvije zapovijedi "Isus najjače osvijetlio". Gdje je Ellen White bila, tko ju je vodio i tko joj je što pokazao, ako nije vidjela ono što Isus pokazuje i na što Isus potvrđuje. Sveti Pavao bi rekao, "kad čitaju Mojsija, do danas prijevjes zastire srce njihovo" (2 Kor 3,15).
U ovoj podaničkoj i ropskoj poziciji zbog svog odnosa prema Zakonu, adventisti i ovdje na forumu stotine puta su postavili pitanje: "Gdje vam je zapovijed da svetkujete nedjelju?" Imamo u Svetom Pismu primjer okupljanja kršćana s apostolima na Euharistiju u prvi dan tjedna (Dj 20,7), ali adventistima nije dovoljan primjer apostola, oni traže zapovijed. Rob ne smije raditi ono što vidi da netko drugi radi, rob mora čekati zapovijed. Za razliku od adventista, kršćani su pozvani na ljubav, a putokaz su im Isus i apostoli. Kršćani ne idu za Isusom i apostolima zbog toga što im je to zapovjeđeno, pa i smrću zapriječeno, nego zbog toga što su pozvani slijediti ih. A kada nekoga slijedite, onda činite baš ono što čine oni koje slijedite. Zato se kršćani već dva tisućljeća nedjeljom okupljaju na Euharistiju, jer su to činili i apostoli s prvim kršćanima. Ne činiti tako znači ne slijediti apostole.