Posto Stvarnoslap neprestano kopira jedan ili dva nepotpuna teksta Elene Vajt, kojima zeli da prikaze svoje misljenje, a obicno ne daje reference, zbog toga sam pripremio celo poglavlje iz knjige Velika Borba od Elene Vajt. Ovde cete najbolje moci znati ono sto ona pise o Crkvi koja se prilagodila svetu:
21. Odbacena opomena
Dosta je što se dokazi nagomilavaju i teško nas terete. To dokazuje da su se crkve žalosno izopacile. One su se mnogo udaljile od Gospoda, i On se od njih povukao.«
Neki pisac u »Religioznom teleskopu«, poznatom vjerskom casopisu tvrdi:
»Nikad do sada nismo bili svjedoci tako opceg vjerskog opadanja. Zaista crkva treba da se probudi i da ispita razloge svog bijednog stanja, jer svatko tko ljubi Sion, mora da uvidi da je stanje crkve zaista bijedno. Kada mislimo, kako su rijetki slucajevi pravoga obracanja, a s druge strane vidimo gotovo neusporedivu bezoobzirnost i otvrdnulost grešnika, onda skoro nehotice moramo uskliknuti:
»Zar je Bog zaboravio da bude milostiv, ili su možda vrata milosti zatvorena?«
Razlog ovakvog stanja je uvijek u samoj crkvi. Duhovna tama koja pada na narode, crkve i pojedince, ne smije se, ni u kom slucaju, pripisati samovoljnom uskracivanju pomoci božanske milosti od strane Gospoda, nego zanemarenju ili odbacivanju božanske svjetlosti od strane ljudi. Dobar primjer o toj istini pruža nam historija Jevreja u Kristovo vrijeme. Predavši se svijetu i zaboravivši na Boga i njegovu Rijec, njihova su shvacanja bila pomracena, a njihova su srca postala tjelesna i culna. Zato nisu ništa znali o Kristovom dolasku, i u svojoj oholosti i bezvjerju odbacili su Izbavitelja. Ni tada još Bog nije uskratio jevrejskom narodu poznanje spasenja i ucestvovanje u blagoslovima spasenja. Ali oni koji su odbacli istinu, izgubili su svaku želju za darom neba. Nacinili su »od mraka svjetlost, a od svjetlosti mrak«, dok vidjelo, koje je bilo u njima, nije postala tama; a kako je bila velika ova tama!
Sotoninim namjerama odgovara da ljudi zadrže vanjski izgled vjere, samo da nemaju duha žive pobožnosti. Poslije odbacivanja evandelja, Jevreji su revno nastavili da obavljaju svoje stare obrede. Strogo su cuvali svoju nacionalnu ogradenost, dok nisu i sami morali priznati da se Bog više ne pojavljuje u njihovoj sredini. Danijelovo prorocanstvo upucivalo je tako jasno na vrijeme Mesijinog dolaska i tako je tacno proreklo njegovu smrt, da su jevrejski svecenici odvracali ljude od proucavanja ovoga prorocanstva. Napokon su rabini prokleli sve one koji su pokušavali da izracunaju vrijeme Kristovog dolaska...To je svecana i strašna opomena, koja upozorava na opasnost odbacivanja vidjela sa neba.
Isti uzroci imaju uvijek iste posljedice. Onaj koji namjerno ugušuje osjecanje svoje dužnosti, zato što ono smeta njegovim naklonostima, konacno ce izgubiti moc da razlikuje istinu od zablude. Razum oslabi, savjest otupi, srce odrveni i duša se odvoji od Boga. Gdje se omalovažava i prezire vijest božanske istine, ondje ce crkva biti zavijena u tamu; ondje vjera i ljubav hladne, nastaje otudenost i razdor. Clanovi crkve usredsreduju svoje interesiranje i snage na svjetske stvari, a grešnici otvrdnu u nepokajanju.
Prva andeoska vijest iz Otkrivenja 14, koja objavljuje vrijeme Božjeg suda i poziva ljude da se poklone Bogu, bila je odredena da odvoji Božji narod od štetnog utjecaja svijeta i da ga probudi da upozna svoje pravo stanje tjelesnosti i otpadništva. U ovoj vijesti Bog je crkvi poslao opomenu koja bi, da je bila prihvacena, uklonila zlo koje je ljude rastavljalo od Njega. Da su prihvatili vijest sa neba, da su svoja srca ponizili pred Gospodom, i iskreno se pripremali da bi mogli opstati u njegovoj blizini, Duh i Božja sila bi se manifestirali medu njima.
Crkva bi opet postigla ono blagosloveno stanje jedinstva, vjere i ljubavi, koje je postojalo u vrijeme apostola, kada su svi vjerni bili »jedno srce i jedna duša«, i kad je Gospod svaki dan umnožavao društvo onih koji spasavahu.«
Da su oni koji su se smatrali Božjim narodom prihvatili vidjelo koje ih je obasjavalo iz Božje rijeci, postigli bi ono jedinstvo za koje se Krist molio, a koje apostol opisuje kao »jedinstvo duha u svezi mira«. To je, kaže on, »jedno tijelo, jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednom nadu, zvanja svojega. Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje.« Efežanima 4, 3–5.
Takve su blagoslovene rezultate doživjeli oni koji su primili adventnu vijest.
Oni su došli iz raznih vjerskih zajednica, ali su oborili ograde koje su ih dijelile i srušile protivrjecna vjerovanja. Napustili su nebiblijsku nadu u zemaljsko hiljadugodišnej carstvo, ispravili su pogrešna mišljenja o drugom Kristovom dolasku, uklonili oholost i prilagodavanje svijetu. Nepravde su bile ispravljene, srca su se sjedinila u najcistijoj bratskoj zajednici, i zavladala je ljubav i radost.
Kad je ova nauka ucinila to za ovo malo ljudi koji su je prihvatili, ona bi to isto ucinila za sve kršcane da su je svi prihvatili.
Ali crkve u vecini nisu prihvatile ovu opomenu. Njihovi porpovjednici, kao
»cuvari u domu Izraelovu« trebali su da prvi primijete znakove o Kristovom dolasku. No oni nisu upoznali istinu ni iz svjedocanstva proroka niti iz znakova vremena. Pošto su njihova srca bila ispunjena svjetskim duhom i castoljubljem, ljubav prema Bogu i vjera u njegovu rijec su ohladnjele, i kad se pocela iznositi adventisticka nauka, ona je samo probudila njihove predrasude i nevjerstvo.
Cinjenica da su ovu vijest propovjedali vecinom obicni clanovi crkve, bila je isticana kao dokaz protiv nje. Kao nekada, nasuprot jasnom svjedocanstvu Božje rijeci, postavljalo se pitanje: »Vjerova li ga tko od knezova i farizeja?« Videci kako je teško pobiti dokaze do kojih se došlo proucavanjem prorocanstava i govorili su da su prorocke knjige zapecacene i da se ne mogu razumjeti. Mnogi koji su slijepo vjerovali svojim duhovnim pastirima, odbijali su da slušaju opomenu; a drugi, iako osvjedoceni o istini, nisu se usudili da je priznaju »da ne bi bili iskljuceni iz crkve.« Vijest koju je Bog poslao da crkvu okuša i ocisti, jasno je otkrila koliko je velik bio broj onih koje su ih privlacile k nebu. Odlucili su da slušaju glas svjetske mudrosti i odvratili su se od vijesti istine koja ispituje srce.
Odbacivši opomenu prvoga andela, odbacili su i sredstvo koje je nebo predvidjelo za njihovo preporodenje. Prezreli su vjesnika milosti koji je mogao ukloniti smetnje koje su ih dijelile od Boga, i sa još vecom željom su se vratili svjetskom uživanju. To je bio uzrok onog strašnog stanja ljubavi prema svijetu, otpadništva i duhovne smrti, koje je vladalo u crkvama 1844. godine.
U Otkrivenju 14 poslije prvog andela slijedi drugi koji objavljuje: »Pade, pade Babilon, grad veliki; jer otrovnim vinom bluda svojega napoji sve narode.«
Otkrivenje 14, 8. Izraz »Babilon« dolazi od rijeci »babel«, što znaci zbrka, pometnja. Ovaj izraz se upotrebljava u Svetom pismu da oznaci razne oblike lažnih i otpalih religija. U Otkrivenju 17 Babilon je prikazan kao žena – slika kojom se Biblija služi da simbolicki oznaci crkvu. Cista žena predstavlja cistu ckrvu, a pala, otpalu crkvu.
U Bibliji se sveti i trajni karakter odnosa izmedu Krista i njegove crkve prikazuje bracnom vezom. Gospod je svoj narod sjedinio sa sobom svecenim zavjetom i obecao da ce biti njegov Bog, a narod se obavezao da ce pripadati Njemu, samo Njemu. On veli: »Zarucit cu te sebi do vijeka, zarucit cu te sebi pravdom i sudom i milošcu i milosrdem.« Ozej 2, 19. I ponavlja: »Jer sam ja muž
vaš.« Jeremija 3, 14. I Pavao upotrebljava isti izraz u Novome zavjetu kad kaže:
»Ja vas obrekoh mužu jednome da djevojku izvedem pred Krista.« 2.
Korincanima 11, 2.
Nevjerstvo crkve prema Kristu, koje se pokazalo u tome što je svoje povjerenje i ljubav odvratila od Gospoda i dozvolila da ljubav prema svijetu osvoji njenu dušu, usporeduje se sa brakolomstvom. Izraelov grijeh, njegovo udaljavanje od Gospoda je prikazano nam je tom slikom. A Božja divna ljubav, koju je on prezreo, iznosi se dirljivo ovim rijecima: »I zakleh ti se, i ucinih vjeru s tobom, govori Gospod, ti posta moja.« »I bješe vrlo lijepa i prispje do carstva. I razide se glas o tebi po narodima radi ljepote tvoje, jer bješe savršena krasotom mojom, koju metnuh na te… Ali ti se osloni na ljepotu svoju, i pokvari se a glasa svojega, te si prosipala bludnistvo svoje.« »Doista, kao što žena iznevjeri druga svojega, tako vi iznevjeriste mene, dome Izraelov, veli Gospod.« »Nego kao žena preljubocinica, koja mjesto muža svojega prima druge.« Ezehijel 16, 8. 13–15.
32; Jeremija 3, 20.
U Novom zavjetu upucene su slicne rijeci onim kršcanima stol Jakov veli:
»Preljubocinci i preljubocinice! Ne znate da li je prijateljstvo ovog svijeta neprijateljstvo Bogu? Jer tko hoce svijetu prijatelj da bude, neprijatelj Božje rijeci postaje.« Jakov 4, 4.
Žena (Babilon) u Otkrivenju 17 prikazuje se kao »obucena u porfiru i skerlet, nakicena zlatom i kamenjem dragim i biserom, i imaše cašu zlatnu u ruci svojoj punu mrzosti i poganštine bludstva svojega, ine celu svome napisano ime: Tajna, Babilon veliki, mati bludnicama i mrzostima zemaljskim.« Prorok veli: »I vidjeh ženu pijanu od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih.« Otkrivenje 17, 4–6.
Dalje se kaže o Babilonu: »Grad veliki, koji ima carstvo nad carevima zemaljskim.« Otkrivenje 17, 18. Sila koja je u toku mnogih vjekova despotski gopodarila nad kršcanskim vladarima bila je Rim. Ni o jednoj drugoj vlasti ne može se sa tolikim pravom reci da je »pijana od krvi svetih«, kao o onoj koja je tako okrutno progonila Kristove sljedbenike. Babilon je kriv i zbog grijeha nezakonite veze sa »carevima zemaljskim.« Udaljavanjem od Gospoda, i vezom sa mnogobošcima, jevrejska crkva je postala bludnica; a Rim, koji se i sam na isti nacin pokvario, prima istu osudu.
Za Babilon se kaže da je »mati bludnicama.« Njenim kcerima moramo smatrati one crkve koje se drže njene nauke i predanja i slijede njen primjer, jer žrtvuje istinu o Božju naklonost da bi stupile u nezakonitu vezu sa svijetom. Vijest u Otkrivenju 14, koja objavljuje pad Babilona, mora da se odnosi na vjerske zajednice koje su nekada bile ciste, pa su se pokvarile. Kako poslije ove vijesti slijedi opomena o sudu, znaci da se ona mora objaviti u posljednjim danima, i zato se ne može odnositi samo na rimsku crkvu, jer se ona vec mnogo vjekova nalazi u palom stanju. Dalje, u osamnaestoj glavi Otkrivenja poziva se Božji narod da izade iz Babilona. Ali u kojim se vjerskim zajednicama nalazi veci dio Kristovih sljedbenika? Nesumnjivo, u raznim zajednicama koje ispovijedaju protestantsku vjeru. U vrijeme svoga postanka, ove su zajednice imale ispravni stav prema Bogu i njegovoj istini, i s njima je bio Njegov blagoslov. Cak i nevjerni svijet je morao priznati blagotvorne posljedice koje je donosilo prihvacanje nacela evandelja, kao što je prorok rekao Izraelu: »I razide se glas o tebi po narodima radi ljepote tvoje, jer bješe savršena krasotom mojom, koju metnuh na te, govori Gospod Gospod.« Ezehijel 16, 14, 14. Ali ove zajednice su pale zbog istih težnji koje su Ozraelu donijele prokletstvo i propast – zbog težine da prihvate obicaje nevjernika i pridobiju njihovo prijateljstvo. »Ali se ti osloni na ljepotu svoju, i pokvari se s glasa svojega, te si prosipala blud svoj.« Ezehijel 16, 15.
Mnoge protestantske crkve slijede primjer Rima u nedozvoljenim vezama sa »carevima zemaljskim.« Državne crkve cine to svojim odnosima prema svjetskim vlastima, a ostale vjerske zajednice time što traže naklonost svijeta.
Izraz Babilon (pometnja) može se s pravom primijeniti na ove vjerske zajednice, jer sve one tvrde da svoju nauku uzimaju iz Biblije, pa ipak su podijeljene u bezbroj sekti, koje se jedna od druge veoma razlikuju u ispovijedanju vjere i teorijama.
Osim nedozvoljene veze sa svijetom, ove zajednice, koje su se odvojile od Rima, pokazuju još i druge njegove osobine.
Jedno rimokatolicko djelo tvrdi: »Ako se rimska crkve zbog poštovanja svetaca smatra krivom za idolopoklonstvo, onda se može smatrati kriva i njena Kristu.«284
U pogledu odvajanja prezbiterijanske crkve od Rima, piše dr. Gatri: »Prije trista godina naša je crkva napustila vrata Rima sa otvorenom Biblijom na svojoj zastavi i sa geslom: »Istražujte Pismo!« Zatim on postavlja znacajno pitanje: »Da li je ona izašla cista iz Babilona? «286
Sperdžen kaže: »Izgleda da je cijela anglikanska crkva ispunjena naukom o svetim tajnama; ali oni koji su se odvojili od ove crkve, izgleda, da su takoder vec prihvatili mnogo od filozofskog bezvjerja. Oni od kojih smo ocekivali nešto bolje od odvracaju se jadan za drugim od temelja vjere. Potpuno sam osvjedocen da je samo srce Engleske zaraženo pogubnim nevjerstvom, koje se još uvijek usuduje penjati na propovjedaonicu i nazivati se kršcanstvom.«
Šta je bio uzrok velikom otpadu? Kako se crkva u pocetku udaljila od jednostavnosti evandelja? – Ona se prilagodila obicajima mnogobožaca da bi im olakšala prihvacanje kršcanstva. Apostol Pavao je izjavio da još u ono vrijeme:
»Jer se vec radi tajna bezakonja… 2. Solunjanima 2, 7. Dok su apostoli živjeli, crkva je bila srazmjerno cista. Ali, »prema svršetku drugog vijeka, vecina crkava poprimile su novi oblik. Nestala je ranija jednostavnost. Neprimjetno, kada su stari ucenici pomrli, došla su njihova djeca i novoobraceni… i nastalo je novo stanje.«287 Da bi pridobili više pristalica, snizili su uzvišena nacela kršcanske vjere, a kao posljedica toga došla je i neznabožacka poplava, koja je prodrla u crkvu, i sa sobom donijela svoje obicaje, ceremonije i idole.«288 Kada je kršcanska religija sebi osigurala naklonost i potporu svjetskih vladara, masa ju je prihvatila; iako po vanjštini kršcani, mnogi su, u stvari, ostali mnogobošci, poštujuci u tajnosti svoje idole.«
Zar se isti proces nije ponavljao skoro u svakoj crkvi koja se naziva protestantskom? Kad su umrli njeni osnivaci, koji su bili prožeti pravim duhom reforme, došli su njihovi nasljednici, i sve je dobilo novi izgled. Držeci se slijepo vjerovanja svojih otaca i odbijajuci da prihvate bilo koju novu istinu, djeca reformatora udaljila su se daleko od njihovog primjera u poniznosti, samoodricanju i odricanju od svijeta. Tako je »nestalo prve jednostavnosti«.
Crkvu je poplavio svjetski val i donio »sa sobom svoje obicaje, ceremonije i idole.«
O kako se sada medu Kristovim sljedbenicima gajilo ono prijateljstvo sa svijetom koje je »neprijateljstvo Bogu.« Koliko su se velike crkve širom kršcanskog svijeta udaljile od biblijske poniznosti, samoodricanja, jednostavnosti i pobožnosti! Džon Veslej, govoreci o pravoj upotrebi novca, rekao je: »Ne rasipajte ni jedan dio tako dragocjenog dara da biste zadovoljili želju za suvišnim i skupocjenim odijevanjem ili nepotrebnim ukrašavanjem! Ne rasipajte ništa od toga na vještacko ukrašavanje vaših domova, na suvišno i skupocjeno pokucstvo, skupocjene slike i ukrašavanje zlatom… Ne trošite ništa na sujetni život da biste privukli divljenje i pažnju ljudi… Dok ti je dobro, ljudi ce o tebi dobro govoriti.
Dok se odijevaš u purpur i skupocjene haljine, i živiš svaki dan u izobilju, mnogi ce, bez sumnje, velicati tvoj ukus, darežljivost i gostoprimstvo. Ali ne placaj tako 286 T. Guthrie, The Gospel in Ezekiel, str. 327.
287 R. Robinson, Ecclesiastical Researches, gl. VI, parth. 17.
288 Gavazzi, Lectures, str. 278.
Skupo njihovo odobravanje; bolje je da se zadovoljiš cašcu koja dolazi od Boga. «289 Ali u mnogim crkvama našeg vremena nema ni traga takvom ucenju.
Pripadati jednoj vjeroispovijesti postalo je u svijetu nešto uobicajeno.
Vladari, politicari, pravnici, lijecnici, trgovci – svi postaju clanovi crkve da bi ih društvo više poštovalo i imalo povjerenja u njih, i da bi bili uspješniji u svojim poslovima. Ovako oni pokušavaju da svoje nepravedne poslove zaviju u plašt kršcanske vjeroispovijesti. Razne vjerske zajednice, ojacane bogatstvom i utjecajem ovih pokrštenih svjetskih ljudi, mogle su još više da steknu popularnost i veci broj pokrovitelja. U najljepšim ulica podignute su velicanstvene crkve, raskošno ukrašene. Vjernici koji dolaze na bogosluženje oblace se po modi i u skupe haljine. Darovitim propovjednicima daje se velika plata da zabavljaju i privlace narod. Njihove propovijedi ne smiju žigosati narodne grijehe, nego moraju biti mile njihovim ušima i lijepo zvucati. Tako su ugledni grešnici upisivani u crkvene knjige, a fini grijesi prikrivani plaštom pobožnosti.
Jedne poznate novine, govoreci o sadašnjem odnosu americkih kršcana prema svijetu, pišu: »Crkva se neosjetno predala duhu vremena i prilagodila svoja bogosluženja suvremenim prohtjevima.« »Stvarno, crkva sada upotrebljava kao svoje orude sve što vjeru može uciniti privlacnom.« Jedan pisac kaže u njujorškom listu »Independent« o današnjem metabolizmu slijedece: »Sve više se gubi granica koja odvaja pobožne od bezbožnih, a revni ljudi sa obiju strana trude se da sasvim uklone razliku izmedu nacina njihovog postupanja i njihovih zabava.« Popularnost religije doprinijela je mnogo da se povecao broj onih koji hoce da uživaju njene blagoslove, a li da casno ispunjavaju svoje dužnosti.«
Hauard Krozbi veli: »Veoma nas zabrinjava što kršcanska crkva tako malo ispunjava Gospodnje namjere. Kao što su se nekad Jevreji odvratili od Boga zbog prijateljskih veza za idolopoklonicima… tako i današnja Kristova crkva napušta božanski nacin pravoga života zbog nedozvoljenih veza sa nevjernim svijetom.«290
U ovoj poplavi svjetskog utjecaja i želja za uživanjem govoto sasvim se izgubilo samoodricanje i samopožrtvovnost Krista radi. »Neki ljudi koji sada rade u našim crkvama bili su kao djeca poucavani da se žrtvuju da bi bili sposobni da nešto daju ili ucine za Krista. Ali sada, u slucaju da nema sredstava, ni od koga se nece tražiti da nešto da. O ne! Priredite bazar, lutriju, šaljivo vece, banket ili bilo šta samo da se narod zabavlja.«
Guverner Viskonsina Uošbern izjavio je u svom godišnjem proglasu 9.
sijecnja 1873..: »Izgleda da su neophodni zakoni da bi se ukinule škole koje stvaraju kockare. One se svuda nalaze. Cak i crkva (besumnje nesvijesno) ponekad vrši ovo sotnsko djelo. Prireduju se priredbe uz poklone, sa dobrotvornim lutrijama i raznim izvlacenjima, cesto u religiozne i dobrotvorne svrhe, ali vrlo malo korisne. Lutrije, prodaje paketa itd., postižu svrhu da se dode do novca, a da se ne da protiv–vrijednost. Ništa nije opasnije za moral i otrovnije, narocito za omladinu, nego sticanje novca i imovine bez rada. Kad se ugledne osobe bave lutrijom, a njihova savjest umiruje time što taj novac ide u 289 Wesley, Works, sermon 50.
290 Crosby, An Appeal to the Church, str. 141. 142.
Duh prilagodavanja svijetu prožima sve kršcanske crkve. Robert Ejtkins prikazao je u jednom predavanju, održanom u Londonu, tamnu sliku duhovnog opadanja koje se primjecuje u Engleskoj. On je rekao.: »Pravih pravednika ima na zemlji, religije, u svakoj crkvi, ljube svijet, vladaju se prema njemu, vole licnu udobnost i tece za ugledom. Oni su pozvani da trpe sa Kristom, ali se plaše svakog prijekora. Otpad, otpad, otpad, napisano je na celu svake crkve. Kada bi one to znale, i kada bi mogle to osjecati, još bi bilo nade; ali jao! one vicu: »Bogati smo, i obogatili smo se, i ništa ne potrebujemo.«291
Veliki grijeh koji tereti Babilon jeste što »otrovnim vinom bluda svojega napoji sve narode.« Ovaj otrovni pehar koji on nudi svijetu nedozvoljene veze sa velikanima ne zemlji. Prijateljstvo sa svijetom pokvarilo je njenu vjeru, i ona vrši štetan utjecaj na svijet, šireci nauke koje su u suprotnosti sa jasnim ucenjem Svetoga pisma.
Rim je narodu oduzeo Bibliju i tražio od svakoga da primi njegovu nauku mjesto nauke Svetoga pisma. Zadatak reformacije je bio da covjecanstvu povrati Božju rijec. Ali zar nije istina da se u crkvama našega vremena propovijeda da covjek svoju vjeru mora zasnivati više na vjeroispovijedanju i dogmama svoje crkve nego na Svetom pismu. Karlo Bicer nam veli o protestantskim crkvama:
»One se plaše svake oštre rijeci protiv poštovanja svetaca i mucenika koje su oni gajili… Protestantske evangelisticke zajednice tako su zavezale ruke jedna drugoj, a i same sebi, da kod njih nitko ne može biti propovjednik ako ne prihvati i po neku drugu knjigu osim Biblije… Nema pretjerivanja kad se kaže da zastupnici dogmi u protestantskim redovima pocinju zabranjivati Bibliju kao što je to cinio Rim, samo na mnogo lukaviji nacin.«
Kad vjerni ucitelji tumace Božju rijec, tada se podižu uceni ljudi, propovjednici po zanimanju, koji tvrde da razumiju Sveto pismo, nazivaju zdravu nauku krivovjerstvom i na taj nacin odvracaju od istine ljude koji je traže. Da svijet nije sasvim otrovan babilonskim vinom, mnogi bi se osvjedocili i obratili pomocu jasnih i odredenih istina Božje rijeci. Ali na podrucju vjere je toliko zbrke i nesloge da narod više ne zna u šta da vjeruje kao istinu. Odgovornost za nepokajanost svijeta leži na crkvi.
Druga andeoska vijest iz Otkrivenja 14. propovijedala se prvi put u ljeto 1844. godine i narocito se odnosila na crkve Sjedinjenih Država, gdje se opomena o sudu najviše objavljivala i bila uglavnom odbacena, i gdje je opadanje crkve bilo najbrže. Ali vijest drugoga andela nije se potpuno ispunila godine 1844. Tada su crkve koje su se protivile da prihvate vidjelo adventne vijesti, doživjele moralni pad, ali ipak taj pad nije bio potpun. Pošto su one nastavile da odbacuju narocite istine odredene za to vrijeme, padale su sve dublje i dublje. Ali ipak još se nije moglo reci: »Pade Babion… jer otrovnim vinom bluda svojega napoji sve narode.« Tada Babilon još nije opio sve narode. Duh prilagodabanja svijetu i duh ravnodušnosti prema istinama za naše vrijeme postoji i proširio se. 291 Second Advent Library, tract No. 39.
Sve protestantske crkve: te crkve su obuhvacene u svecanom i strašnom optuživanju drugoga andela. Ali otpad još nije postigao svoj vrhunac.
Biblija nam kaže da ce prije Gospodnjeg dolaska sotona raditi »sa svakom silom i znacima i lažnim cudesima, i sa svakom prijevarom nepravde«; i oni koji
»ljubavi istine ne primiše da bi se spasli«, prihvatit ce sve prijevare i vjerovat ce laži. 2. Solunjanima 2. 9–11. Tek kada nastupi ovakvo stanje, i kad se u cijelom kršcanstvu ostvari ujedinjenje crkve sa svijetom, onda ce pad Babilona biti potpun. Promjena ce nastajati malo po malo, a potpuno ispunjenje Otkrivenja 14, 8. još je u buducnosti.
I pored duhovne tame i odstupanja od Boga u crkvama koje sacinjavaju Babilon, vecina pravih Kristovih sljedbenika nalazi se još u tim vjerskim zajednicama. Medu njima ima mnogo njih koji nikada nisu culi o narocitim istinama za naše vrijeme. Mnogi su nezadovoljni sa svojim sadašnjim stanjem i ceznu za jasnijom svjetlošcu. Oni uzalud traže Kristovo oblicje u crkvama sa kojima su u vezi. Kako se ove vjerske zajednice sve više udaljuju od istine i sjedinjuju sa svijetom, razlika izmedu ovih dviju grupa bivat ce sve veca, napokon ce doci do njihovog rastavljanja. Doci ce vrijeme kad oni koji iznad svega ljube Boga nece moci dulje ostati u vezi sa onima »koji više mare za slasti nego za Boga; koji imaju oblicje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli«. 2. Timoteju 3, 4.5.
Otkrivenje 18 ukazuje na vrijeme kad ce crkva, zbog odbacivanja trostruke opomene iz Otkrivenja 14, 6–12 potpuno doseci stanje koje je iznio drugi andeo, a narod Božji, koji je još uvijek u Babilonu, bit ce pozvan da izade iz svojih crkava.
Ovo je posljednja vijest koja ce biti objavljena svijetu, i ona ce izvršiti svoj zadatak.
Kada oni koji nisu vjerovali istinu, nego su više voljeli nepravdu (2. Solunjanima 2, 12), budu predati sili prijevare da vjeruju laži, tada ce svjetlost istine obasjati one cija su srca spremna da je prime, a sva Božja djeca, koja se nalaze u Babilonu, poslušat ce poziv: »Izidite iz nje, narode moj!« Otkrivenje 18, 4.
Iz knjiige Velik Borba izmdeju Hrista i sotone, poglavlje 21.
