Koliko ja znam, početnici u duhovnom životu običavaju tražiti (Istinu i Boga) na sve strane, ali nikad nisu zadovoljni s odgovorom. Lako prelaze iz jedne krajnosti u drugu i iz jedne vjerske zajednicu u drugu. Nestalni su i nezreli.
I jesi i nisi u pravu. Početnici u duhovnom životu, a svi smo mi i duhovna bića, doista traže istinu, no kao i u svemu ljudskom, postoji problem u vidu zamišljanja istine.
U tome se i nalazi uzrok lutanja
tih početnika. U onome što je koren gnosticizma.
Istina je jednostavna, no treba je doista tražiti čista srca. Dakle ne po volji našeg uma.
Upravo zato oni koji nisu spremni da prihvate Istinu onakvu kakva ona zaista jeste (Ja Sam Koji Jesam) i menjaju "verske" zajednice do u besvest, nikada zadovoljni spoznajom.
Jer oni i ne traže Istinu Istine radi, nego svoju sliku Istine zarad sebe samih.
Što je možda najgore od svega, oni, koje nazivaš početnicima u vjeri, svoje "traganje" maskiraju pričom o "ljubavi prema istini" (Prema Bogu).
Naime, ne zaboravimo da je Ellen Gould Harmon White grčevito branila Millera, kasnije i svoje objave, tvrdeći da svatko ko sumnja u Millera, ili njezine objave u stvari ne "voli" Isusa.
Tako i Jovan, tako i svi oni "početnici" u duhovnom životu. Opravdanje za lutanja, za kontradiktornosti, za laži, za licemerje im je "ljubav" za Istinom.
Koja je pored ovog lutanja još jedna od karakteristika "početnika" u duhovnom životu?
Pobožništvo, insistiranje na pobožnom, tačnije "pobožnom" ponašanju (ulazak u molitvene zajednice, insistiranje na molitvi, adoracijama, svaka rečenica, makar i neprikladna se završava sa "Slava Bogu", "Bog Blagoslovio", opsednuto traženje karizmi, jurnjava za karizmatskim zajednicama i tome slično)
Naravno, dva su puta (kao i uvek) kojima se može ići. Prvi je strm, kozija staza prave spoznaje istine, a drugi je široka staza koja obično vodi ka pokušajima racionalizacije Boga - Istine.
Jedan od primjera ovog potonjeg je i forenzičko istraživanje Svetog Pisma.
Gledanje Boga bit će naše blaženstvo na nebu, a jedna mističarka koja je imala tu milost na zemlji kažu da je sve ovo što mi gledamo svojim očima na zemlji, u odnosu na božansku stvafrnost, kao slika nacrtana ugljenom.
Još je razlika i veća.
Gledajući Boga svoga kakav jest, spoznaćemo ono što uho čulo nije, niti je oko vidjelo.
No da se vratim svojoj gornjoj misli.
Forenzičko isttaživanje Pisama vođeno je idejom da se seciranjem spozna Bog, spozna Istina.
I tu dolazimo do problema. Na samom početku.
Naime, Sveto Pismo je zapisana oralna tradicija,
nije ga svojeručno Bog pisao. A ako verujemo da jeste, onda se nalazimo u problemu, jer se pojavljuju kontradikcije koje mi sami pokušavamo rešiti tako što, kako ja kažem, mantramo o tome šta je autor hteo da kaže time.
Recimo, jedan od primjera onoga što ljude poput Jovana buni, je činjenica da je hebrejska reč za Boga, elohim u stvari množina. Onda to pojedine tragaoce dovodi do zaključka da su Hebreji prvobitno bili politeisti, druge pak dovodi do zaključka da se radi o "majestis pluralis", treći pak vide nešto treće i tako dalje i tako dalje.
A niti jedan jedini od njih, tih tragalaca za "Istinom" ne prihvata činjenicu da se radi o naznaci Trojstvenosti ličnosti - ipostasa - Boga. Sve i da ih navede na to, u svojoj potrazi za "istinom" odbacuju tu pomisao, jer je to isuviše nalik, isuviše identično onome što Crkva propoveda.
I upravo je pomenuta (samo jedna od mnogih) činjenica (elohim je množina) i navela one koji su uticali na Ellen Gould Harmon White da Boga nazovu, tretiraju, signiraju, ne kao jedno BIĆE, nego kao "Božanstvo", kao velikodostojnike.
A kako su oni uopšte došli do takvih ideja?
Već napisah forenzikom.
Ujedno, nezamislivi su problemi koje takav pristup Bogu - Istini izlaze na površinu..
Hereza do hereze.