Napustanje crkve ili ostanak u crkvi nije dokaz da li smo sa Hristom ili ne.
Ima ljudi koji su u crkvi pa nikakvo iskustvo sa Bogom nikada nisu doziveli ( sto licno ne mogu da razumem ), a ima i onih koji su ga doziveli.
Tako isto ima onih koji su van crkve pa imaju nekakva iskustva, ali ima i onih koji ih nemaju.
To ne znaci da je sve relativno, a ja ovde govorim o Adventistima, i po meni licno bolje je za jednog Adventistu da bude u crkvi, ali govoreci o pojedincima - postoje neke okolnosti koje im ne dopustaju da budu prisutni u crkvi.
Ovo je u globalu vrlo teska tema, sta raditi ako covek vidi da u njegovoj crkvi nije nesto kako treba u duhovnom smislu, da li da zatvori oci kao da se nista ne desava, ili pak da izadje iz crkve, ili da javno istupi i iznese svoj stav.
Gledajuci moje licno iskustvo, ja sam od pocetka tezio da zivim puninu jevandjelja i iskustva sa Bogom, i Bog mi je to i dao.
Ipak, jos u samom pocetku mog dolaska u crkvu - primecivao sam da u njoj sa ljudima nesto ne stima, a najvise me je proganjao nedostatak ljubavi u zajednici.
Jasno se tu ocitavala neka vrsta svetovne samodovoljnosti, oholosti, podozrivosti, i verskog formalizma.
Ipak, bio sam tu, i mozda u tom trenutku i zatvarao oci pred takvim stanjem, jer sam bio mlad u veri, i nemocan da bilo sta promenim, ali mi je Bog jos tada nekako nagovestavao da on ima nesto sto priprema u crkvi, u cemu trebam i ja da ucestvujem.
Tako je 2001 godine pokrenuo dva brata da crkvi javno putem obracanja sa propovedaonica, kao i putem pisanih svedocanstava - upute crkvi i crkvenom rukovodstvu i vernicima poziv za reformu i versko probudjenje, zasnovano na savetu vernog i istinitog svedoka Isusa Hrista Laodikejskoj crkvi iz otkrivenja Jovanovog 3 poglavlja.
Citajuci i slusajuci ova svedocanstva brace, bio sam potpuno osvedocen od Boga da je to delo pokrenuto njegovom licnom intervencijom.
Tokom vremena, Bog me je licno pozvao u ovu sluzbu kao propovednika i vesnika ove vesti za probudjenje i reformu, i tada je u tom pokretu bilo oko desetak brace i sestara.
Crkva je odbacila ovu vest i delo, i cak i neke iskljucila iz svojih redova.
Bog je kasnije dao braci u delu i meni licno neka otkrivenja o tome kako ce se delo zavrsiti u novim okolnostima u kojima je crkva odbacila njegovu poruku tako vaznu za probudjenje crkve i zavrsetak dela na zemlji, i da ce on sam zavrsiti svoje delo, o cemu ne bih pisao opsirnije.
Ovo sve iznosim da bih uputio na to - da mi ne trebamo da zatvaramo oci pred stanjem u crkvi, vec da istupimo i javno ga osudimo, i pozovemo bracu i sestre na zauzimanje viseg stanovista, pa makar to izazvalo i negodovanje.
Ja sam naime doziveo iskustvo da sam licno pozvan, da ne kazem "predodredjen za tu sluzbu" ali zar trebamo da cekamo da nas Bog pozove ako zelimo crkvi i nasoj braci i sestrama dobro?
Licno smatram da je takav cin dokaz da nas na to pokrece Duh Sveti, osim ako svesno imamo neke licne sebicne ambicije u tome, a ne ljubav Bozju koja nas na to delo pokrece.