SUBOTA ! Dan za svetkovanje obavezan za Hrišćane ?
- Začetnik teme Šarrdy
- Datum pokretanja
Član
- Učlanjen(a)
- 15.10.2010
- Poruka
- 572
pa naravno da nije naucavao,to je cista astrologija to je imao u vidu Infa!Isus je dao samo dve zapovedi(Ljubi Gospoda Boga svoga svim svojim srcem,umom,bicem,razumom,ljubi bliznjega svoga kao samog sebe!A ko je Gospod i Bog?)subotu nikad nije spomenuo da je trebamo drzati,sto je i dokazao sobstvenim narusenjem subote,kao i sto nikad nije izgovorio ime Jehova!niti bilo ko iz apostola.
Pozdrav.
Član
- Učlanjen(a)
- 28.12.2010
- Poruka
- 1.538
pa u tvojoj bibliskoj nauku i nema, kao sto sam rekao po pravoslavlju isus je duh vrhovnog i najveceg boga sunca koji je sisao na zemlju
isus kao duh vrhovnog i najveceg boga sunca je propovedao mudrost i ljubav on je propovedao o boginji sofiji posto je ona boginja ljubavi i mudrosti.
u mesijanskom zavestanju bejdzent li i linkoln su napisali da dr senfild u "esenskoj odiseji" opisuje kako je bio fasciniran bafometom koga su obozavali vitezovi templari i primenio je atbasovu sifru na rec "bafomet". na svoje iznenadjenje, otkrioje da se rec pretvorila u "sofia", sto na grčkom znaci "mudrost".
rec "bafomet" se na hebrejskom pise na sledeci nacin, imajući u vidu da jevreji pisu s desna na levo:
(taf)(mem)(vav)(pe)(bet)
Kad je primenio atbasovu sifru na to, sonfild je otkrio sledece:
(alef)(yud)(pe)(vav)(shin)
sto je grcko "sofia" napisano na hebrejskom s desna na levo.
"sofia" ne znaci samo "mudrost". sofija je takodje boginja koja bi trebalo da bude bozija nevesta i oznacava ljubav. vitezovi templari su obozavali tu boginju.
spedy ti si covek koji je zardjao u starom zavetu, drugim recima ti si zardjao kao stari zavet, meni je mnogo krivo sto pravoslavna crkva naslednica novog zaveta prihvata i stari zavet koji nema veze sa nama niti ima konekcije sa novim zavetom, rec jehova ili jahve kulturno nemaju kontak sa nama niti ta rec ima neko znacenje u nasoj kulturi, ako sam ja srbin moj jezik s osnove a genetika arijevska, zasto mi verska duhovnost starog zaveta ne odgovara? arijevska religioznost je verska a ne semitska, na srpskom jeziku je potpuno jasno znacenje reci "buda" ali ne i "jahve" ili "jehova"
i onda bog stvori zveri zemaljske po vrstama njihovim i vide bog da je dobro, sta je video da je dobro? isus veoma osudjuje zver i govori o zveriu kao o olicenju zla, zver je bice sa kojim je isus sve vreme u sukobu, potom rece bog, da nacinimo coveka po svom oblicju, kao sto smo MI, koji to MI kad je bog jedan?
pa onda pise kako je bog stvorio prvo neku dvopolnu rasu verovatno
stvori bog coveka po oblicju svojemu, po oblicju bozijem stvori ih, muksi i zenski stvori ih
znaci ovde se ne radi o adamu i evi nego se radi o nekoj hemafroditskoj vrsta dvopolnih ljudi, adam i eve dolaze tek kasnije kao jednopolni ljudi
da ne ulazim duboko u dubiozu sz posot ovo nije ta tema, malo sam skrenuo sa teme izvinjavam se
Član
- Učlanjen(a)
- 06.05.2012
- Poruka
- 2.380
Na sve prigovore adventista da katolici i pravoslavci ne drže sve zapovijedi jer ne slave subotu, prilažem ovaj tekst sv. Justina.
Naime, kako je poznato, u najstarijim spisima stoji zapisano da su prvi kršćani zajedno s apostolima slavili nedjelju kao dan Gospodnji.Ujedno, ovo je potvrda i opis kako se slavila Euharistija.
Sv. Justin je još 155 g. napisao rimskom caru slijedeće:
U nedjelju se sastaju na jednom mjestu, bilo da borave u gradu ili selu. Čitaju se spomen zapisi, a onaj koji predjsda ima nagovor e nas živom rječju potiče da nasljedujemo ove uzvišene primjere. Zatim ustanemo svi zajedno i prikazujemo molitve za sebe i za sve druge, gdje god da su, da budemo pravedni u svom životu, djelovanju i vjerni zapovjedima da bismo postigli vječno spasenje. Kada završimo s molitvama, izmjenjujemo cjelove. A poslije molitava, donese se kruh i čaša vina pomiješana s vodom, sve zajedno se pruži onome koji predsjeda nad brtaćom. On ih uzme i upravi molitve i hvale Ocu svega svijeta, po Imenu Sina i Duha Svetoga. Kroz neko vrijeme zahvljajujemo (euharistein) da budemo dostojni ovih darova. Kada on završi molitvu, svi odobravajući kliknu: Amen!
Kada je onaj koji je predjedao zahvalio i narod odgovorio, oni koje zovemo đakonima daju prisutnima euharistijskog kruha, vina i vode i nose ih onim akoji su odsutni.
Sv. Justin, Apologija 1, 65-67.
Naime, kako je poznato, u najstarijim spisima stoji zapisano da su prvi kršćani zajedno s apostolima slavili nedjelju kao dan Gospodnji.Ujedno, ovo je potvrda i opis kako se slavila Euharistija.
Sv. Justin je još 155 g. napisao rimskom caru slijedeće:
U nedjelju se sastaju na jednom mjestu, bilo da borave u gradu ili selu. Čitaju se spomen zapisi, a onaj koji predjsda ima nagovor e nas živom rječju potiče da nasljedujemo ove uzvišene primjere. Zatim ustanemo svi zajedno i prikazujemo molitve za sebe i za sve druge, gdje god da su, da budemo pravedni u svom životu, djelovanju i vjerni zapovjedima da bismo postigli vječno spasenje. Kada završimo s molitvama, izmjenjujemo cjelove. A poslije molitava, donese se kruh i čaša vina pomiješana s vodom, sve zajedno se pruži onome koji predsjeda nad brtaćom. On ih uzme i upravi molitve i hvale Ocu svega svijeta, po Imenu Sina i Duha Svetoga. Kroz neko vrijeme zahvljajujemo (euharistein) da budemo dostojni ovih darova. Kada on završi molitvu, svi odobravajući kliknu: Amen!
Kada je onaj koji je predjedao zahvalio i narod odgovorio, oni koje zovemo đakonima daju prisutnima euharistijskog kruha, vina i vode i nose ih onim akoji su odsutni.
Sv. Justin, Apologija 1, 65-67.
VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.107
Postoji mnoštvo istorijskih podataka o svetkovanju subote kroz vekove. Počevši od same apostolske crkve, sve do dan danas bilo je pojedinaca, manjih i većih grupa i naroda koji su se, nezavisno jedni od drugih, na osnovu istraživanja Svetog Pisma uverili da je subota dan sedmi i da je treba svetkovati prema Božjem zakonu iz 2. Mojsijeve 20. poglavlja. Imam nekoliko knjiga koje govore o tome:
1. OPŠTA CRKVENA ISTORIJA sa crkvenostatističkim dodatkom, napisao je JEVSEVIJE POPOVIĆ, profesor Bogoslovskog fakulteta u Černovcima, štampala je Srpska manastirska štamparija u Srem. Karlovcima. Preveo na naš jezik đakon Dr. Mojsije Stojkov, profesor u Bogosloviji karlovačkoj. Od svih crkvenih istorija koje su meni bile dostupne, ova sadrži najiscrpnije podatke i reference.
2. THE ALMOST FORGOTTEN DAY, published by Concerned Group Inc., Highway 59 North, Siloam Springs, Arkansas 72761. Ova knjiga je u stvari kompilacija navoda neverovatnih istorijskih podataka kroz vekove, u raznim narodima i crkvama počevši od Josipusa, Euzebiusa, Philia, navodeći imena, narode i knjige odakle su uzeti podaci sve do 19. veka. Tu se mogu naći podaci iz Kine, Indije, Persije, Danske, Švedske itd. U njoj sam se uverio da SDA nisu bili jedini i prvi koji su svetkovali 7. dan kao odmor, već su to pre njih bili (a neki su i sada) Baptisti, Patareni, Etiopljani, Jermenci, Bugari i drugi narodi.
3. FROM SABBATH TO SUNDAY, ovo je istorijsko, sa mnoštvom podataka, istraživanje kako je došlo do svetkovanja prvog dana u sedmici. Štampano od Pontificia Universitas Gregoriana Romae 1977. a Imprimatur je potpisan i odobren 16. iunii 1975. od tadašnjeg rektora Univerziteta u Rimu, R.P. Herve Carrier S.I. Postoji i druga literatura ali ovo je najiscrpnija.
Još 364. na Laodikejskom crkvenom saboru se proklinju oni koji među hrišćanima »judaiziraju« – drže subotu. Dakle, još i tada ih je bilo, pa se oko toga i vodila borba za vreme cara Konstantina. Naravno, raspravu je pokrenula zapadna (rimska) crkva.
Ima i drugih tekstova, od kojih slede samo neki. U The Rise of the Medieval Church, od Alexander Clarence Flick, (New York: Burt Franklin, 1959.) na str. 236, 237 se navode razlike između rimskih i keltskih hrišćana u 6. veku i spominje da su Kelti »držali subotu kao dan odmora«. U History of the Catholic Church in Scotland, od Alphons Bellesheim, (Edinburg: William Blackwood and Sons, 1887.) na str. 86. i 250. stoji da su keltski hrišćani u Irskoj imali praksu svetkovanja subote i počinka na osnovu Svetog pisma i religiozne svečanosti subote kao Gospodnjeg dana.
U Narrative of the Portuguese Embassy to Abyssinia, od Francisco Alvarez (1520-1527), izdato od London, Hakluyt Society, 1861, str. 23, 34 stoji da su etiopski hrišćani i sveštenici (dakle u 16. veku) imali praksu svetkovanja subote kao obavezu u carstvu cara Prestera Jovana. Opšte je poznato da su hrišćani u Etiopiji dugo zadržali svetkovanje subote, a vremenom samo dodali i svetkovanje nedelje.
U raznim izvorima se spominje da je subota svetkovana u Norveškoj (1435), Švedskoj i Finskoj (u 16. i 19. veku), kod Valdenžana (u srednjem veku), Cincendorf kod Moravske braće, itd.
Dragan Mirković
U vezi svetkovanja subote kroz istoriju može se dodati i sledeće.
[SIZE=-1]Nepobitno je da je Gospod Isus Hristos svetkovao subotu. On je "učinio zakon velikim i slavnim" (Isaija 42,21). On je pokazao kako treba pravilno svetkovati subotu.
Knjige Novog zaveta napisane su između 50. i 100. godine posle Hrista. Dakle, Novi zavet je završen oko 70 godina posle Hristove smrti i vaskrsenja, a nigde se ne spominje prenošenje svetkovanja subote na neki drugi dan, kršenje subote od strane hrišćana, svetkovanje nedelje i slično, niti se nedelja naziva bilo kakvim svetim nazivom. Naprotiv, opisano je da su apostoli subotom propovedali kako Jevrejima tako i neznabošcima (Dela 13,14-44; 16,12-14; 16,12-14; 17,1-4; 18,4-18,4-11).
Biblija ne pominje svetkovanje bilo kojeg dana osim subote. "Razumni će razumeti," kaže reč Božja. Kao što je izneto u drugom delu odgovora na pitanje 31, ono što se kasnije događalo ne možemo smatrati merilom za ispravan hrišćanski život, već samo pokazateljem stanja tadašnje crkve. Ipak, pošto se Vaše pitanje na to odnosi, evo i nekih istorijskih podataka o kasnijem svetkovanju subote. (Svi ovi podaci nalaze se u već pomenutim knjigama.)
Prvi hrišćani u Palestini posećivali su bogosluženja subotom u hramu i sinagogama.
Subota se svetkovala među palestinskim hrišćanima u vreme cara Hadrijana (117.-138. g. posle Hrista).
Tokom II veka hrišćani u Siriji i Maloj Aziji težili su očuvanju prvobitnog, apostolskog hrišćanstva, uključujući i svetkovanje subote. Međutim, hrišćani iz Aleksandrije i drugih crkava u Egiptu dozvolili su da se gnosticizam uvuče u hrišćanstvo, a sa njim i nedelja i drugi običaji koje apostoli nisu poznavali. Nažalost, sva vodeća mesta u istočnim crkvama vremenom su zauzeli sledbenici aleksandrijske škole, uvodeći svoju nauku.
Ignjatije Antiohijski (mučenički ubijen 110. godine) u svojoj poslanici "Magnezijanima" opominje svoje čitaoce da ne "subotuju", iz čega se može zaključiti da je među čitaocima te poslanice bilo svetkovatelja subote. Međutim, ima indicija da je ta poslanica lažna i da je napisana znatno kasnije: 1) Prvi put je citirana tek u IV veku, u vreme Jevsevija (Euzebius), episkopa iz Cezareje. 2) Neki stavovi izneti u toj poslanici odudaraju od spisa njegovih savremenika iz Antiohije.
Justin Mučenik u "Razgovoru" sa Trifonom (155.-165.) kritikuje hrišćane koji svetkuju sedmi dan i kaže da bi ih trebalo razdvojiti od onih koji to ne čine. Inače, Justin je prvi jasno podigao glas u prilog svetkovanja nedelje. Treba imati na umu da se on nikad nije oslobodio uticaja grčke filozofije, i da su njegovi argumenti filozofski a ne biblijski. Justin na nekim mestima naziva nedelju mnogobožačkim nazivom "dan sunca".
Treba primetiti da se ideja o svetkovanju nedelje kao dana odmora, dakle kao zamene za subotu iz četvrte zapovesti, javlja tek početkom III veka, i da je to postalo raširenija praksa tek u IV veku. Dakle, oni hrišćani koji su svetkovali nedelju u prva III veka nisu je smatrali zamenom za subotu, što pokazuje da je subota još uvek smatrana danom odmora.
Sredinom III veka Origen u spisu "Protiv Celza" piše da ima hrišćana koji bi hteli da žive kao Jevreji. Origen je bio pod jakim uticajem neoplatonizma i mrzeo je Jevreje.
"Apostolske konstitucije" (krajem III veka) pozivaju da se svetkuje i subota, kao uspomena na stvaranje, i nedelja kao dan vaskrsenja.
Kanon 16. sabora u Laodikiji (364.) kaže: "Zna se da neke stare crkve imaju običaj da praznuju subotu, kao praznik stvaranja." Kanon 29. anatemiše hrišćane koji ne rade subotom, što znači da je takvih itekako bilo.
U drugoj polovini IV veka Grgur Nisijanski naziva subotu i nedelju braćom, a nešto kasnije Astorije, episkop iz Apame u Pontu, naziva ih majkom i dojkinjom crkve.
Pri kraju IV veka Hrizostom (Jovan Zlatousti) u svom komentaru poslanice Galatima napada hrišćane koji svetkuju subotu.
Krajem IV veka crkve u Carigradu, Pontu, Aleksandriji, Palestini i Egiptu izjednačavale su subotu i nedelju.
Sokrat, skolastik iz prve polovine V veka, tvrdi da su u njegovo vreme skoro sve crkve svetkovale subotu, osim Rima i Aleksandrije. Njegov savremenik Hermije Sozomen tvrdi isto: da su Carigrad i druge crkve, suprotno običaju Rima, svetkovale i sedmi i prvi dan sedmice.
Treba imati na umu da su u Rimskoj imperiji vrlo rano uvedene stroge kazne za ljude koji rade nedeljom, a ubrzo zatim i za one koji ne rade subotom. Prvi takav zakon doneo je car Konstantin 321. godine, u vreme kada je bio obožavalac sunca, a ne hrišćanin! Sledili su slični zakoni 368., 386., 389. i 423. godine. Takva praksa je naročito došla do izražaja u VI veku, jačanjem papstva. Svetkovanje subote smatralo se zabranjenim. To je razlog što se masovnije svetkovanje subote održalo samo izvan granica Rimske imperije, kao npr. u Etiopiji, gde postoji i dan danas. Ipak, i u tom dobu je bilo ljudi koji su svetkovali subotu, naročito na istoku pa i u samom Rimu.
Seljaci u severnoj Italiji, i pored takvih zabrana, svetkovali su subotu sve do kraja IX veka.
Jedan od najzanimljivijih podataka u vezi svetkovanja subote je prepiska između vođa crkava koja je prethodila velikoj šizmi (razdvajanju istočne i zapadne crkve) 1054. godine. Iz tih dokumenata se vidi da je istočna crkva još i tada svetkovala subotu uporedo sa nedeljom. Štaviše, oni su ukorili zapadnu crkvu za omalovažavanje subote. Dakle, delovi pravoslavne crkve praznovali su subotu krajem XI veka!
U XII veku je zabeleženo svetkovanje subote u Lombardiji, Finskoj i Škotskoj.
Valdenžani su svetkovali subotu i pored gonjenja od strane inkvizicije.
Inkvizicija je progonila svetkovatelje subote u Francuskoj, Moravskoj, Nemačkoj, Rusiji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj.
Godine 1504. legat na dvoru u Lisabonu je rekao: "Pošto se Bog posle savršenog stvaranja odmorio u sedmi dan, slavljenje toga dana je po Božjoj volji i pre će propasti i zemlja i nebo nego li reč zakona o tome danu. Mi ne slavimo subotu podržavajući Jevreje nego na osnovu naše poslušnosti prema Hristu i apostolima."
Svetkovanje subote zabeleženo je 1653. godine u Indiji.
U XVII veku u Kini, kao rezultat misionarskog širenja delova Biblije, mnogi su svetkovali subotu. 1665. godine u Kini je pronađena kamena ploča na kojoj se opisuje svetkovanje subote i naziva "izvanrednom religijom" koja "rasvetljava tamu".
Zahvaljujući širenju Svetog pisma, u periodu od XVI do XIX veka mnogi pojedinci i grupe su, nezavisno jedni od drugih, došli do zaključka da je subota dan koji treba svetkovati. Česti su i zapisi poštovalaca nedelje koji su konstatovali da Biblija ne daje argumente u prilog nedelje, već u prilog subote.
Iz svega ovoga može se zaključiti sledeće:
— Hristos i apostoli svetkovali su subotu, a isto tako i prvi hrišćani.
— Očigledno je da je do promene dana odmora došlo postepeno, tokom nekoliko stoleća. Činjenica da se to moralo uraditi postepeno i pored žučnog protivljenja suboti od strane nekih crkvenih vođa, pokazuje da su mnoge crkve u početku primile subotu, a tek kasnije dodale nedelju.
— Bile su neophodne anateme i kazne da bi se sprečilo svetkovanje subote! Korišćenje takvih metoda je očigledan pokazatelj vrlo niskog duhovnog nivoa crkve onog vremena, ali i duboke ubeđenosti mnogih hrišćana u ispravnost svetkovanja subote.
— I pored zabrana i progonstava, kroz sve vekove bilo je hrišćana koji su svetkovali subotu.
— Za uvođenje svetkovanja nedelje u velikoj meri je odgovorna rimska crkva, što ona otvoreno priznaje. Širenju nedelje doprineli su i hrišćani aleksandrijske škole, koji su vrlo rano prihvatili gnosticizam. Takođe, među hrišćanima koji nisu poticali iz judaizma bila je vrlo raširena želja da se razlikuju od Jevreja. Osim toga, mnogi hrišćani u prvim vekovima su izašli iz kulta sunca, gde su svetkovali nedelju, i težili su da nastave sa takvom praksom.
[/SIZE]
LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.09.2009
- Poruka
- 8.464
Laodikeja, niko ne spori da se subota, kod pojedinih vjerskih denominacija, slavila kroz vjekove. Slavi se i danas. Ali je neutemeljena vaša tvrdnja, da je svetkovanje nedelje kao dana gospodnjeg, nametnuto u 3 ili 4 vijeku, pod uticajem Rima i cara Konstatina. Istorijski dokumenti, od kojih je jedan i ovaj što ga je postavila Isabeleta, jasno govore da se među hrišćanima, nedelja slavila počev od prvog vijeka. Negirati te istorijske činjenice je čista besmislica i bezočno falsifikovanje istorije.
VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.107
U bibliji je zapisano da su apostoli svaki dan lomili hleb i odrzavali veceru gospodnju, a ne samo u Nedelju.
Licno mislim da je pisac ako je ova izjava tacna navrnuo vodu na svoj izvor, u teznji da prikaze kako su se Hriscani sastajali u nedelju da bi odrzavali veceru Gospodnju, sto nema biblijske potpore.
Osim toga, Isus nigde nije zapovedio apostolima da veceru gospodnju odrzavaju u nedelju, on sam je veceru gospodnju sa ucenicima odrzao u cetvrtak, i prema tome, ako nema konkretne zapovesti date od strane hrista ili apostola u koji dan treba da se odrzava vecera, ili direktne zapovesti da se Nedelja slavi kao dan Hristovog vaskrsenja, onda taj dan nema nikakvu Bogosluzbenu vaznost.
Cetvrta zapovest nalaze svetkovanje Subote, i to ne poricu ni protivnici onih koji tu zapovest postuju.
Licno mislim da je pisac ako je ova izjava tacna navrnuo vodu na svoj izvor, u teznji da prikaze kako su se Hriscani sastajali u nedelju da bi odrzavali veceru Gospodnju, sto nema biblijske potpore.
Osim toga, Isus nigde nije zapovedio apostolima da veceru gospodnju odrzavaju u nedelju, on sam je veceru gospodnju sa ucenicima odrzao u cetvrtak, i prema tome, ako nema konkretne zapovesti date od strane hrista ili apostola u koji dan treba da se odrzava vecera, ili direktne zapovesti da se Nedelja slavi kao dan Hristovog vaskrsenja, onda taj dan nema nikakvu Bogosluzbenu vaznost.
Cetvrta zapovest nalaze svetkovanje Subote, i to ne poricu ni protivnici onih koji tu zapovest postuju.
LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.09.2009
- Poruka
- 8.464
Prvo, u redu je što si naglasio da je to tvoje lično mišljenje, jer ono to i jeste. A svako od nas može misliti što god hoće. Sasvim je druga stavar da li ispravno razmišljamo.
Drugo, dokumenat izričito pominje nedelju, te ništa ne znači tvoja opaska da se svaki dan lomio hljeb, niti je to odgovr na dilemu o koj ovdje govorimo.
Treće, Isus i nije mogao tako nešto zapovijediti apostolima. Ovdje govorimo o tome da su hrišćani odamah po Isusovoj smrti i vaskrsnuću, počeli slaviti nedelju kao dan Isusovog uskrsnuća, odnosno, kao dan gospodnji. O tome svjedoče istorijski dokumenti, koji se ne mogu pobiti nikakvim izmišljenim argumentima.
Drugo, dokumenat izričito pominje nedelju, te ništa ne znači tvoja opaska da se svaki dan lomio hljeb, niti je to odgovr na dilemu o koj ovdje govorimo.
Treće, Isus i nije mogao tako nešto zapovijediti apostolima. Ovdje govorimo o tome da su hrišćani odamah po Isusovoj smrti i vaskrsnuću, počeli slaviti nedelju kao dan Isusovog uskrsnuća, odnosno, kao dan gospodnji. O tome svjedoče istorijski dokumenti, koji se ne mogu pobiti nikakvim izmišljenim argumentima.
Član
- Učlanjen(a)
- 25.12.2012
- Poruka
- 1.901
nije točno da su kršćani odmah po uskrsnuću Krista slavili nedjelju
čak ne postoje nikakvi istorijski dokumenti koji govore o tome
niti se to može ičime dokazati, osim podmetanjima i falsifikatom
jer da papska - idolopoklonička crkva ima bilo kakav dokaz za to, odavno bi ga priložila
Bog je rekao jasno i glasno da če se subota svetkovati od koljena do koljena
od mlađaka do mlađaka, ne samo ovdje nego i na novoj zemlji koju če stvoriti
"Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom" - riječ je Jehove - "tako će vam ime i potomstvo trajati.
Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jehova.
Izaija 66:22-23
tekst koji jasno i glasno govori o velikom otpadu od kršćanske vjere
kako je nastao veliki otpad od vjere, tajna bezakonja, možete saznati kroz tekst iz Velike borbe
U svojoj drugoj poslanici Solunjanima apostol Pavao je prorekao veliki otpad od vjere da »Krist neće doći dok ne dođe najprije otpad i, ne pokaže se čovjek bezakonja, sin pogibli, koji se protivi i podiže više svega što se zove Bog ili se poštuje tako da će on sjesti u crkvi Božjoj kao Bog, pokazujući sebe da je Bog.« Dalje apostol opominje svoju braću »da se već radi tajna bezakonja.« 2.
Solunjanima 2, 4. 7. Već u ono rano vrijeme apostol je vidio kako se u crkvu uvlače zablude koje će pripremiti put razvitku papstva.
Tajna bezakonja razvijala se malo po malo, najprije kradom i tiho, a kad je ojačala i zadobila vlast nad ljudskim umovima, pokazivala je sve otvorenije svoje lažno i bogohulno djelo. Neznabožački običaji su se skoro neosjetno uvukli u crkvu. Velika gonjenja, koja je crkva podnosila od strane neznaboštva, suzbijala su za neko vrijeme duh kompromisa i približavanja svijetu. Ali kada je gonjenje prestalo, i kršćanstvo ušlo u carske dvorove i palate, onda je ono zamijenilo skromnu jednostavnost Krista i apostola sa sjajem i gordošću neznabožačkih svećenika i vladara. Ono je na mjesto Božjih zahtjeva uvelo ljudske teorije i tradicije. Prividno Konstantinovo obraćenje, u početku 4. vijeka, izazvalo je veliku radost«, i tako je svijet ušao u crkvu prikriven plaštom pravde. Pokvarenost je brzo napredovala. Neznaboštvo, na izgled pobijeđeno, u stvari je postalo pobjednik. Njegov duh je zavladao crkvom. Njegova nauka, ceremonije i sujeverje uvukli su se u vjeru i bobosluženje onih koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima.
Ovaj kompromis između neznaboštva i kršćanstva imao je za posljedicu pojavljivanje »čovjeka bezakonja«, koji je u proročanstvu preskazan kao onaj koji će se protiviti i uzdizati nad Bogom. Ovaj ogromni sistem lažne religije je remek–djelo sotonske sile, – spomenik njegovih nastojanja da sjedne na prijesto i da upravlja zemljom po svojoj volji.
Sotona je jednom pokušao da načini kompromis s Kristom. Pristupio je Božjem Sinu u pustinji kušanja i, pokazujući mu sva svjetska carstva i njihovu slavu, predložio je da će mu sve to dati ako bude htio da prizna vrhovnu vlast kneza tame. Krist je ukorio drskog kušača i primorao ga da se udalji. Ali, sotona je imao veći uspjeh kada je sa istim kušnjama prišao čovjeku. Da bi osigurala sebi svjetska blaga i počasti, crkva je počela da traži naklonost i podršku velikaša ove zemlje; i, odbacivši tako Krista, došla je dotle da je obećala vjernost predstavniku sotone, rimskom pontifleksu.
Jedna od glavnih nauka rimske crkve jeste da je papa vidljiva glava opće Kristove crkve i da on ima vrhovnu vlast nad biskupima i svećenicima svih dijelova svijeta. Papi se čak daju prave titule božanstva. Nazvan je »Gospod Bog Papa«, proglašen nepogrešivim, traži da ga svi poštuju. (Vidi Hist. dodatak.) Isti zahtjev koji je sotona iznio u pustinji kušanja, on ponovo iznosi preko rimske crkve; i veliki broj ljudi bio je spreman da mu se pokloni.
5 – Cardinal Wiseman, The Real Presence of the Body and Blod of Our Lord Jesus Christ in the Blessed Eucharist, Proved from Scripture, lucture 8, sect. 3, par.
26.
Ali, oni koji se boje Boga i poštuju ga odbit će ovaj drski prijedlog riječima kojima je Krist odbio pokušaj podmuklog neprijatelja: »Pokloni se Gospodu Bogu svojemu i njemu jedinome služi.« Luka 4, 8. Bog nigdje u svojoj Riječi nije napomenuo da će kojeg čovjeka postaviti za glavu svoje crkve. Nauka o papskoj prevlasti je suprotna nauci Svetog pisma. Papa ne može imati u Kristovoj crkvi vlast, osim ako je protivzakonito prisvoji.
Rimskla crkva uporno optužuje protestante zbog »krivovjerja« i predbacuje im da su se hotimice osvojili od prave crkve. No ova optužba može se primijeniti najprije na samu rimsku crkvu. Ona je obeščastila Kristovu zastavu i odstupila od prave vjere »koja je jednom bila predana svetima.« Juda 3.
Sotona je dobro znao da će Sveto pismo omogućiti ljudima da upoznaju njegove prijevare i da se odupru njegovoj sili. Sam Spasitelj svijeta odupro se sotonskim napadajima pomoću Svetog pisma. Svaki napadaj Krist je dočekao štitom vječne istine, rekavši: »Pisano je!« Svakom nagovaranju neprijatelja suprotstavio je mudrost i silu Božje riječi. Jedini način za sotonu da uspostavi svoju vlast nad ljudima i da učvrsti papsku vlast je da održi svijet u neznanju u pogledu Svetog pisma. Biblija uzvisuje Boga i čovjeku određuje njegovo pravo mjesto; stoga je trebalo da njene svete istine ostanu skrivene i zabaranjene. Tu taktiku prihvatila je rimska crkva. Stotine godina bilo je širenje Biblije zabranjeno.
Narodu nije bilo dozvoljeno da je čita ili da je ima u svojoj kući; nesavjesni svećenici i biskupi tumačili su je tako da podupru svoje učenje. Tako je došlo do toga da papa bude opće poznat kao namjesnik Božji na zemlji, koji ima vlast nad crkvom i državom.
Pošto je odstranjena knjiga koja otkriva zablude, sotona je mogao po volji da radi. Proročanstvo je objavilo da će papstvo nastojati da »promijeni vremena i zakone« (Danijel 7, 25). Ono nije oklijevalo da otpočne to djelo. Da se obraćenima iz neznaboštva pruži zamjena za obožavanje idola i da ih se lakše privede kršćanstvu, u crkvu se postepeno uvodio kult slika i relikvija. Jedan opći crkveni sabor je uzakonio to novo idolopoklonstvo. (Vidi Hist. dodatak). Da bi dovršio bogohulno djelo, Rim se usudio da iz Božjeg zakona izbriše drugu zapovijest, koja zabranjuje obožavanje slika, a da bi broj zapovijesti ostao nepromijenjen, podijelio je desetu zapovijest, načinivši od nje dvije.
Duh kompromisa s neznaboštvom otvorio je put daljem preziranju nebeske vlasti. Posluživši se neposvećenim vođama crkve, sotona je uperio svoju strijelu protiv četvrte zapovijesti; pokušao je da odstrani staru subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio (1. Mojsijeva 2, 2. 3.), i da na njeno mjesto uzdigne praznik koji su neznabošci svetkovali kao »časni dan sunca.« Ta se promjena u početku pokušala izvesti tajno. U prvim vjekovima svi kršćani svetkovali su pravu subotu. Revnovali su za Božju čast, jer su bili uvjereni u nepromijenjivost njegovog zakona, i ljubomorno su pazili na njegova sveta načela. Ali da bi postigao svoj cilj, sotona je lukavo radio preko svojih oruđa. Da bi pažnja naroda bila skrenuta na nedjelju, ona je bila proglašena u čast Kristovog uskrsnuća. Tog dana se održavala vjerska služba, ili pak se on smatrao samo danom razonode, a subota se još uvijek smatrala svetom.
Da bi pripravio put za djelo koje je namjeravao da izvrši, sotona je naveo Jevreje, još prije Krista, da subotu opterete veoma strogim propisima, tako da je njeno svetkovanje postalo teret. Koristeći se lažnom svjetlošću u kojoj je sada prikazivao suobtu, učinio je da se na nju gleda sa prezirom kao na jevrejsku uredbu. Dok su kršćani nastavili da slave nedjelju kao dan radosti, sotona ih je naveo da od subote načine dan posta, tuge i žalosti.
U početku četvrtog vijeka car Konstantin je izdao dekret kojim je nedjelju proglasio općim praznikom cijelog rimskog carstva. (Vidi Hist. dodatak). Dan sunca poštovali su neznabožački podanici, a slavili su ga i kršćani; careva je politika bila da na taj način sjedini suprotne interese neznaboštva i kršćanstva. Na to su ga nagovorili biskupi crkve koji su, prožeti ambicijom i željom za vlašću, uvidjeli da će, ako kršćani i neznabošci svetkuju isti dan, to navesti neznabošce da formalno prime kršćanstvo, što će povećati silu i slavu crkve. Iako su mnogi pobožni kršćani počeli postepeno poštovati nedjelju kao dan donekle svet, ipak su još svetkovali pravu subotu kao svetu Gospodu i slavili je prema četvrtoj zapovijesti.
Veliki varalica nije dovršio svoje djelo. Odlučio je da sakupi kršćanski svijet pod svoju zastavu, i da svoju vlast ostvari preko svoga predstavnika, oholog pontifleksa, koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. On je ovu svoju namjeru sproveo preko poluobraćenih neznabožaca, častoljubivih biskupa i svećenika, koji su voljeli svijet. Skoro na svakom od ovih sabora je subota, koju je Bog uspostavio, bila sve više potiskivana, dok je nedjelja bivala toliko više uzdizana.
Tako se napokon neznabožački praznik počeo poštovati kao božanska ustanova, dok je biblijska subota proglašena jevrejskim ostatkom, a njeni poštovaoci prokletima.
Veliki otpadnik uspio je da se podigne »više svega što se zove Bog, ili se poštuje.« 2. Solunjanima 2, 4. Usudio se promijeniti baš onu zapovijest Božjeg zakona koja jasno obraća pažnju cijelog čovječanstva na pravoga i živoga Boga.
U četvrtoj zapovijesti Bog se otkriva kao Stvoritelj neba i zemlje, čime se razlikuje od svih lažnih bogova. Kao uspomena na stvaranje, sedmi dan posvećen je kao dan odmora za cijelo čovječanstvo. On je bio određen da stalno podsjeća ljude na Boga kao na izvor života, kome smo jedino dužni da se molimo i da ga obožavamo. Sotona se bori da učini nevjernima Bogu i neposlušnima njegovom zakonu; stoga je svoje napore upravio osobito protiv one zapovijesti koja ističe Boga kao Stvoritelja.
Protestanti danas tvrde da je Kristvo uskrsnuće u nedjelju učinilo taj dan kršćanskom subotom. Ali za to tvrđenje nema dokaza u Svetom pismu. Ni Isus ni njegovi apostoli nisu tome danu davali takvu čast. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske uredbe ima svoje porijeklo u onoj »tajni bezakonja«, koja je počela svoje djelo već u Pavlovim danima. (2. Solunjanima 2, 7.) Gdje i kada je Gospod posinio ovo dijete papstva? Kakav valjan dokaz se može naći za jednu promjenu koju Sveto pismo ne odobrava?
U šestom vijeku se papstvo već jako učvrstilo. Prijesto njegove moći bio je postavljen u carskome gradu, i rimski biskup bio je proglašen glavom cijele crkve. Neznaboštvo je ustupilo mjesto papstvu. Aždaha je dala zvijeri »svoju silu, prijesto i veliku vlast« (Otkrivenje 13, 2). Sada je počelo 1260 godina papskog nasilja, predskazanog u Danijelovom proročanstvu i Otkrivenju. (Danijel 7, 25; Otkrivenje 13, 5–7). Kršćani su bili prinuđeni da biraju hoće li napustiti svoja načela i prihvatiti papske ceremonije i papsko bogosluženje, ili će svoj život završiti u tamnicama, na spravi za rastezanje, na lomači ili da im bude odrubljena glava. Sada su se ispunile Kristove riječi: »I predat će vas i roditelji, i braća, i rođaci i prijatelji; i pobit će neke od vas. I svi će omrznuti na vas imena mojega radi.« Luka 21, 16, 17. Otpočelo je veliko progonstvo vjernih, strašnije nego ikada ranije, i svijet je postao ogromno bojno polje. Tokom stotine godina Kristova crkva ja nalazila utočište u samoći i tami. Prorok kaže o tome: »A žena uteče u pustinju, gdje imaše mjesto pripravljeno od Boga, da se onamo hrani hiljadu i dvjesta i šezdeset dana.« Otkrivenje 12, 6.
Dolazak rimske crkve na vlast označava početak mračnog srednjeg vijeka.
Što je njena moć više rasla, to je i tama postajala sve gušća. Vjera je sa Krista, koji je pravi temelj, prenijeta na rimskog papu. Umjesto da se za oproštenje grijeha i vječno spasenje obraćaju Božjem Sinu, ljudi su gledali u papu i na njegove opunomoćene svećenike i biskupe. Svećenstvo je učilo narod da je papa njihov zemaljski zastupnik, i da se samo preko njega mogu približiti Bogu; da je on Božji namjesnik, i zato su dužni da mu se bezuslovno pokoravaju. Odstupanje od njegovih naređenja je dovoljan razlog da krivac bude kažnjen najstrašnijom duševnom i tjelesnom kaznom. Tako su ljudske misli odvraćene od Boga i upućene na ljude podložne grijehu, zabludama i gnjevu, to jest na samoga kneza tame, koji preko njih vrši svoju vlast. Grijeh je bio pokriven plaštem svetosti. Kad se Sveto pismo gazi, i kad čovjek počne sebe da smatra vrhovnim bićem, onda možemo kao posljedicu toga očekivati samo prijevaru, laž i bezakonje. Sa uzdizanjem ljudskih zakona i ljudskih predanja pojavila se pokvarenost koja je uvijek posljedica odbacivanje Božjeg zakona.
Ovo su bili dani opasnosti za Kristovu crkvu. Vjernih Kristovih sljedbenika bilo je zaista malo. Iako istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo da će prave religije nestati sa zemlje. Evanđelje je zanemareno, vjerski obredi su se umnožili, a ljudi su bili opterećeni strogim izvršavanjem vanjskih propisa pobožnosti.
Svećenici su učili ljude da ne gledaju samo na papu kao na svog posrednika već da se uzdaju i u svoja djela kao u sredstvo za očišćenje grijeha.
Duga hodočašća, djela kajanja, obožavanje relikvija, zidanje crkava, hramova i oltara, davanje velikih svota crkvi – takva i slična djela su se tražila kao sredstva koja mogu utišati Božji gnjev i osigurati njegovu naklonost; kao da je Bog sličan čovjeku koji se razgnjevi zbog sitnica, a može da se umilostivi darovima i djelima pokajanja!
Iako je porok zavladao čak i među vođama rimske crkve, ipak je njen utjecaj sve više rastao. Pri kraju osmog vijeka papine pristalice su tvrdile da su rimski biskupi u prvim vjekovima imali istu duhovnu vlast koju su pape sada sebi prisvojile. Da bi ovom tvrđenju dali izgled istine, morali su naći sredstva kojima će to postići; otac laži postarao se za to. Monasi su izmislili lažne stare rukopise.
Otkriveni su do tada nepoznati dekreti crkvenih sabora, koji su dokazivali svjetsku vrhovnu vlast pape od najranijih vremena. A crkva koja je odbacila istinu željno je prihvatila ovu laž. (Vidi Hist. dodataka).
Mali broj vjernika, koji su zidali svoju vjeru na pravome temelju, bili su zbunjeni i smeteni, jer je smeće lažnog učenja ometalo njihovo djelo. Slično graditeljima jeruzalemskih zidova u vrijeme Nehemije, neki su bili gotovi da kažu:
»Klonula je snaga nosiocima, a ruševina ima mnogo, ne možemo zidati zida.«
Nehemija 4, 10. Umorni od neprekidne borbe protiv gonjenja, prijevara, nepravdi i svih drugih smetnji koje je sotona izmislio da bi zaustavio njihov napredak, neki od vjernih graditelja su se obeshrabrili; za ljubav mira i sigurnosti svoga života i imanja napuštali su pravi temelj. Drugi pak, neustrašivi pred navalama neprijatelja, hrabro su govorili: »Ne bojte se. Pomenite Gospoda velikog i strašnog«, i nastavljali su posao, svaki opasan svojim mačem. Nehemija 4, 14; Efežanima 6, 17.
Isti duh mržnje i protivljenja istini inspirisao je u svako doba Božje neprijatelje, a od njegovih sljedbenika tražila se ista budnost i vjernost. Kristove riječi, upućene apostolima. važe i za njegove sljedbenike u posljednje vrijeme: »A što vam kažem, svima kažem: stražite!« Marko 13, 37.
Izgledalo je da tama postaje sve gušća. Obožavanje slika postalo je nešto obično. Pred slikama su se palile svijeće i njima su se upućivale molitve.
Prevladali su najnerazumniji i najsujeverniji običaji. Ljudske misli su bile toliko prožete sujeverjem da je i sam razum izgubio svoju moć. Pošto su sami svećenici i biskupi voljeli uživanja i bili tjelesni i pokvareni, da li se moglo očekivati što drugo nego da i sam narod, koji su oni vodili, padne duboko u neznanje i porok?
Drugi korak u papskom častoljublju učinjen je kada je u jedanaestom vijeku papa Grgur VII proglasio da je rimska crkve savršena. Između ostaloga je izjavio da, prema Svetom pismu, crkva nije nikad pogrešila niti će pogrešiti, ali ovo tvrđenje nije bilo potkrijepljeno dokazima iz Svetog pisma. Oholi pontifleks tvrdio je također da ima vlast obarati i dizati careve, i da nitko ne može promijeniti njegovu odluku, dok on ima pravo da mijenja odluke drugih. (Vidi Hist. dodataka).
Upadljiv primjer tiranskog karakktera ovog zastupnika nepogrešivosti je njegov postupak s njemačkim carem Henrikom IV. Pošto se usudio da ne poštuje papski autoritet, ovaj vladar je bio isključen iz crkve i lišen prijestola.
Uplašen držanjem i prijetnjama svojih knezova, koje je papa ohrabrio da se pobune protiv svog gospodara, car je uvidio da se mora pomiriti s Rimom. Usred zime prešao je Alpe u pratnji svoje žene i jednog vjernog sluge da bi se ponizio pred papom. Kad je došao do dvorca u kome se papa nalazio, uveli su ga, bez njegove pratnje, u jedno vanjsko dvorište, i tamo, izložen jakoj hladnoći, nepokrivene glave, bosih nogu, obučen u bijedno odijelo, očekivao je dozvolu pape da smije izaći pred njega. Tek poslije tri dana posta i kajanja papa je pristao da mu oprosti. Čak i to je učinio pod uvjetom da car čeka naročito papsko odobrenje prije nego što se bude ukrasio znacima carskog dostojanstva i počeo vršiti kraljevsku vlast. Grgur, naduven svojim uspjehom, hvalio se da je njegova dužnost da ponižava gordost careva.
Kolike li upadljive razlike između drske oholosti ovog naduvenog pontifleksa i krotkog i blagog Krista, koji je prikazao sebe kako stoji pred vratima srca i moli da uđe, da donese oproštenje i mir, i koji je učio svoje učenike: »Koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga.« Matej 21, 27.
Slijedeći vijekovi svjedočili su o neprekidnom povećavanju zabluda koje je širio Rim. Još prije uzdizanja papstva nauka neznabožačkih filozofa bila je cijenjena i imala je utjecaj na crkvu. Mnogi, prividno obraćeni, još uvijek su se držali neznabožačke filozofije i ne samo da su nastavili da je proučavaju nego su je i nametali drugima kao sredstvo za širenje njenog utjecaja među neznabošcima. U kršćansku vjeru uvukle su se velike zablude. Jedan od glavnih je vjera u čovjekovu urođenu besmrtnost i o svjesnom stanju mrtvih. Ovo učenje je temelj na kome je Rim uzdignuo kult svetaca i obožavanje Djevice Marije.
Otuda je proizašlo lažno učenje u vječnoj muci nepokajanih, koje se rano uvuklo u papsko vjerovanje.
Ovim je bio pripremljen put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine, koju je Rim nazvao čistilištem i upotrebljavao da zastrašuje lakovjerno i sujeverno mnoštvo. Ovo lažno učenje tvrdi da postoji jedno mjesto muka u kome se muče duše onih koji nisu zaslužili vječnu propast, i iz koga one idu na nebo pošto se prethodno očiste od grijeha. (Vidi Hist. dodataka.) Još je jedna izmišljotina bila potrebna Rimu da bi se koristio strahom i grijesima svojih sljedbenika. To je bila nauka o oproštenju grijehova pomoću oproštajnica. Potpuno oproštenje prošlih, sadašnjih i budućih grijeha i oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni obećano je onima koji budu sudjelovali u ratovima vrhovnog svećenika u cilju proširenja njegove vlasti, u kažnjavanju njegovih neprijatelja i istrebljivanju svih onih koji bi se usudili proricati njegovu duhovnu prevlast. Ljudi su također bili poučavani da se mogu osloboditi duše umrlih prijatelja, koje se muče u vatri čistilišta. Na taj način Rim je punio svoje kase i potpomagao raskoš, sjaj i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji nije imao gdje glavu skloniti. (Vidi Hist. dodatak).
Biblijska uredba o večeri Gospodnjoj zamijenjena je idolopokloničkom žrtvom mise. Papski svećenici izjavili su da svojim nerazumljivim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u pravo »tijelo i krv Kristovu«. Bogohulnom naduvenošću su tvrdili da mogu »stvoriti« Boga, Stvoritelja svijeta. Od kršćana se tražilo, pod smrtnom kaznom, da vjeruju u ovo strašno krivovjerje, koje je hula na Boga. Mnogi koji su to odbili bili su osuđeni na smrt na lomači. (Vidi Hist.
dodatak).
U trinaestom vijeku uvedena je inkvizicija, jedno od najužasnijih papskih oruđa. Tu je knez tame radio zajedno sa vođama papske hijerarhije. Na njihovim tajnim sjednicama sotona i njegovi anđeli upravljači su umovima ovih zlih ljudi, dok je usred njih stajao neviđen Božji anđeo, koji je bilježio užasne zaključke njihovih bezbožnih odluka i pisao historiju djela koja su bila i suviše strašna da bi se mogla iznijeti pred ljudske oči. »Babilon veliki opijao se od krvi svetih.«
Iznakažena tjelesa i krv miliona mučenika vapili su Bogu za osvetom nad ovom otpadničkom silom.
Papstvo je postalo svjetski tiranin. Kraljevi i carevi klanjali su se odlukama rimskog biskupa. Izgledalo je kao da je sadašnja i vječna sudbina ljudi u njegovoj vlasti. Stotinama godina učenje Rima bilo je bezuslovno i općenito prihvaćeno, njegovi obredi su se sa poštovanjem vršili, a praznici svuda svetkovali. Njegovo svećenstvo poštovalo se i velikodušno podupiralo. Nikada kasnije nije rimska crkva dostigla veću čast, sjaj i moć.
Ali »podne papstva bilo je ponoć za svijet.«6 Sveto pismo bilo je nepoznato ne samo narodu već i svećenicima. Slično nekadašnjim farizejima, papske vođe su mrzile svjetlost koja je otkrivala njihove grijehe. Pošto su uklonili Božji zakon, mjerilo pravde, prisvajali su neograničenu moć i odavali su se neobuzdanom razvratu. Prijevara, lakomstvo i porok svuda su prevladavali. Ljudi nisu prezali ni (6J. A. Wylie, The History of Protestantism, knj. I, gl. 4. ) od kakvog zločina samo ako bi pomoću njega mogli doći do bogatstva i položaja. Palače papa i biskupa bile su mjesta najgorih razvrata. Neke pape odale su se tako niskim zločinima da su svjetski vladari pokušavali da obore ove crkvene velikodostojnike kao strašna čudovišta koja se ne mogu trpjeti.
Vjekovima Evropa nije postigla nikakav napredak u nauci, umjetnosti i civilizaciji.
Kršćanstvo je bilo pogođeno moralnom i intelektualnom paralizom.
Položaj u svijetu, pod rimskom vlašću, predstavljalo je strašno i porazno ispunjavanje riječi proroka Ozeja: »Izgibe moj narod, jer je bez znanja; kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svećeničke; kad si zaboravio Boga svojega, i ja ću zaboraviti sinove tvoje.« »Nema istine, ni milosti, ni znanja za Boga u zemlji. Zaklinju se krivo, i lažu, i ubijaju, i kradu, i čine preljubu, zastraniše, i jedna krv stiže drugu.« Ozej 4, 6. 1. 2. Takve su bile posljedice odbacivanja Božje Riječi.
izvor: E.G.W
čak ne postoje nikakvi istorijski dokumenti koji govore o tome
niti se to može ičime dokazati, osim podmetanjima i falsifikatom
jer da papska - idolopoklonička crkva ima bilo kakav dokaz za to, odavno bi ga priložila
Bog je rekao jasno i glasno da če se subota svetkovati od koljena do koljena
od mlađaka do mlađaka, ne samo ovdje nego i na novoj zemlji koju če stvoriti
"Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom" - riječ je Jehove - "tako će vam ime i potomstvo trajati.
Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jehova.
Izaija 66:22-23
tekst koji jasno i glasno govori o velikom otpadu od kršćanske vjere
kako je nastao veliki otpad od vjere, tajna bezakonja, možete saznati kroz tekst iz Velike borbe
U svojoj drugoj poslanici Solunjanima apostol Pavao je prorekao veliki otpad od vjere da »Krist neće doći dok ne dođe najprije otpad i, ne pokaže se čovjek bezakonja, sin pogibli, koji se protivi i podiže više svega što se zove Bog ili se poštuje tako da će on sjesti u crkvi Božjoj kao Bog, pokazujući sebe da je Bog.« Dalje apostol opominje svoju braću »da se već radi tajna bezakonja.« 2.
Solunjanima 2, 4. 7. Već u ono rano vrijeme apostol je vidio kako se u crkvu uvlače zablude koje će pripremiti put razvitku papstva.
Tajna bezakonja razvijala se malo po malo, najprije kradom i tiho, a kad je ojačala i zadobila vlast nad ljudskim umovima, pokazivala je sve otvorenije svoje lažno i bogohulno djelo. Neznabožački običaji su se skoro neosjetno uvukli u crkvu. Velika gonjenja, koja je crkva podnosila od strane neznaboštva, suzbijala su za neko vrijeme duh kompromisa i približavanja svijetu. Ali kada je gonjenje prestalo, i kršćanstvo ušlo u carske dvorove i palate, onda je ono zamijenilo skromnu jednostavnost Krista i apostola sa sjajem i gordošću neznabožačkih svećenika i vladara. Ono je na mjesto Božjih zahtjeva uvelo ljudske teorije i tradicije. Prividno Konstantinovo obraćenje, u početku 4. vijeka, izazvalo je veliku radost«, i tako je svijet ušao u crkvu prikriven plaštom pravde. Pokvarenost je brzo napredovala. Neznaboštvo, na izgled pobijeđeno, u stvari je postalo pobjednik. Njegov duh je zavladao crkvom. Njegova nauka, ceremonije i sujeverje uvukli su se u vjeru i bobosluženje onih koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima.
Ovaj kompromis između neznaboštva i kršćanstva imao je za posljedicu pojavljivanje »čovjeka bezakonja«, koji je u proročanstvu preskazan kao onaj koji će se protiviti i uzdizati nad Bogom. Ovaj ogromni sistem lažne religije je remek–djelo sotonske sile, – spomenik njegovih nastojanja da sjedne na prijesto i da upravlja zemljom po svojoj volji.
Sotona je jednom pokušao da načini kompromis s Kristom. Pristupio je Božjem Sinu u pustinji kušanja i, pokazujući mu sva svjetska carstva i njihovu slavu, predložio je da će mu sve to dati ako bude htio da prizna vrhovnu vlast kneza tame. Krist je ukorio drskog kušača i primorao ga da se udalji. Ali, sotona je imao veći uspjeh kada je sa istim kušnjama prišao čovjeku. Da bi osigurala sebi svjetska blaga i počasti, crkva je počela da traži naklonost i podršku velikaša ove zemlje; i, odbacivši tako Krista, došla je dotle da je obećala vjernost predstavniku sotone, rimskom pontifleksu.
Jedna od glavnih nauka rimske crkve jeste da je papa vidljiva glava opće Kristove crkve i da on ima vrhovnu vlast nad biskupima i svećenicima svih dijelova svijeta. Papi se čak daju prave titule božanstva. Nazvan je »Gospod Bog Papa«, proglašen nepogrešivim, traži da ga svi poštuju. (Vidi Hist. dodatak.) Isti zahtjev koji je sotona iznio u pustinji kušanja, on ponovo iznosi preko rimske crkve; i veliki broj ljudi bio je spreman da mu se pokloni.
5 – Cardinal Wiseman, The Real Presence of the Body and Blod of Our Lord Jesus Christ in the Blessed Eucharist, Proved from Scripture, lucture 8, sect. 3, par.
26.
Ali, oni koji se boje Boga i poštuju ga odbit će ovaj drski prijedlog riječima kojima je Krist odbio pokušaj podmuklog neprijatelja: »Pokloni se Gospodu Bogu svojemu i njemu jedinome služi.« Luka 4, 8. Bog nigdje u svojoj Riječi nije napomenuo da će kojeg čovjeka postaviti za glavu svoje crkve. Nauka o papskoj prevlasti je suprotna nauci Svetog pisma. Papa ne može imati u Kristovoj crkvi vlast, osim ako je protivzakonito prisvoji.
Rimskla crkva uporno optužuje protestante zbog »krivovjerja« i predbacuje im da su se hotimice osvojili od prave crkve. No ova optužba može se primijeniti najprije na samu rimsku crkvu. Ona je obeščastila Kristovu zastavu i odstupila od prave vjere »koja je jednom bila predana svetima.« Juda 3.
Sotona je dobro znao da će Sveto pismo omogućiti ljudima da upoznaju njegove prijevare i da se odupru njegovoj sili. Sam Spasitelj svijeta odupro se sotonskim napadajima pomoću Svetog pisma. Svaki napadaj Krist je dočekao štitom vječne istine, rekavši: »Pisano je!« Svakom nagovaranju neprijatelja suprotstavio je mudrost i silu Božje riječi. Jedini način za sotonu da uspostavi svoju vlast nad ljudima i da učvrsti papsku vlast je da održi svijet u neznanju u pogledu Svetog pisma. Biblija uzvisuje Boga i čovjeku određuje njegovo pravo mjesto; stoga je trebalo da njene svete istine ostanu skrivene i zabaranjene. Tu taktiku prihvatila je rimska crkva. Stotine godina bilo je širenje Biblije zabranjeno.
Narodu nije bilo dozvoljeno da je čita ili da je ima u svojoj kući; nesavjesni svećenici i biskupi tumačili su je tako da podupru svoje učenje. Tako je došlo do toga da papa bude opće poznat kao namjesnik Božji na zemlji, koji ima vlast nad crkvom i državom.
Pošto je odstranjena knjiga koja otkriva zablude, sotona je mogao po volji da radi. Proročanstvo je objavilo da će papstvo nastojati da »promijeni vremena i zakone« (Danijel 7, 25). Ono nije oklijevalo da otpočne to djelo. Da se obraćenima iz neznaboštva pruži zamjena za obožavanje idola i da ih se lakše privede kršćanstvu, u crkvu se postepeno uvodio kult slika i relikvija. Jedan opći crkveni sabor je uzakonio to novo idolopoklonstvo. (Vidi Hist. dodatak). Da bi dovršio bogohulno djelo, Rim se usudio da iz Božjeg zakona izbriše drugu zapovijest, koja zabranjuje obožavanje slika, a da bi broj zapovijesti ostao nepromijenjen, podijelio je desetu zapovijest, načinivši od nje dvije.
Duh kompromisa s neznaboštvom otvorio je put daljem preziranju nebeske vlasti. Posluživši se neposvećenim vođama crkve, sotona je uperio svoju strijelu protiv četvrte zapovijesti; pokušao je da odstrani staru subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio (1. Mojsijeva 2, 2. 3.), i da na njeno mjesto uzdigne praznik koji su neznabošci svetkovali kao »časni dan sunca.« Ta se promjena u početku pokušala izvesti tajno. U prvim vjekovima svi kršćani svetkovali su pravu subotu. Revnovali su za Božju čast, jer su bili uvjereni u nepromijenjivost njegovog zakona, i ljubomorno su pazili na njegova sveta načela. Ali da bi postigao svoj cilj, sotona je lukavo radio preko svojih oruđa. Da bi pažnja naroda bila skrenuta na nedjelju, ona je bila proglašena u čast Kristovog uskrsnuća. Tog dana se održavala vjerska služba, ili pak se on smatrao samo danom razonode, a subota se još uvijek smatrala svetom.
Da bi pripravio put za djelo koje je namjeravao da izvrši, sotona je naveo Jevreje, još prije Krista, da subotu opterete veoma strogim propisima, tako da je njeno svetkovanje postalo teret. Koristeći se lažnom svjetlošću u kojoj je sada prikazivao suobtu, učinio je da se na nju gleda sa prezirom kao na jevrejsku uredbu. Dok su kršćani nastavili da slave nedjelju kao dan radosti, sotona ih je naveo da od subote načine dan posta, tuge i žalosti.
U početku četvrtog vijeka car Konstantin je izdao dekret kojim je nedjelju proglasio općim praznikom cijelog rimskog carstva. (Vidi Hist. dodatak). Dan sunca poštovali su neznabožački podanici, a slavili su ga i kršćani; careva je politika bila da na taj način sjedini suprotne interese neznaboštva i kršćanstva. Na to su ga nagovorili biskupi crkve koji su, prožeti ambicijom i željom za vlašću, uvidjeli da će, ako kršćani i neznabošci svetkuju isti dan, to navesti neznabošce da formalno prime kršćanstvo, što će povećati silu i slavu crkve. Iako su mnogi pobožni kršćani počeli postepeno poštovati nedjelju kao dan donekle svet, ipak su još svetkovali pravu subotu kao svetu Gospodu i slavili je prema četvrtoj zapovijesti.
Veliki varalica nije dovršio svoje djelo. Odlučio je da sakupi kršćanski svijet pod svoju zastavu, i da svoju vlast ostvari preko svoga predstavnika, oholog pontifleksa, koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. On je ovu svoju namjeru sproveo preko poluobraćenih neznabožaca, častoljubivih biskupa i svećenika, koji su voljeli svijet. Skoro na svakom od ovih sabora je subota, koju je Bog uspostavio, bila sve više potiskivana, dok je nedjelja bivala toliko više uzdizana.
Tako se napokon neznabožački praznik počeo poštovati kao božanska ustanova, dok je biblijska subota proglašena jevrejskim ostatkom, a njeni poštovaoci prokletima.
Veliki otpadnik uspio je da se podigne »više svega što se zove Bog, ili se poštuje.« 2. Solunjanima 2, 4. Usudio se promijeniti baš onu zapovijest Božjeg zakona koja jasno obraća pažnju cijelog čovječanstva na pravoga i živoga Boga.
U četvrtoj zapovijesti Bog se otkriva kao Stvoritelj neba i zemlje, čime se razlikuje od svih lažnih bogova. Kao uspomena na stvaranje, sedmi dan posvećen je kao dan odmora za cijelo čovječanstvo. On je bio određen da stalno podsjeća ljude na Boga kao na izvor života, kome smo jedino dužni da se molimo i da ga obožavamo. Sotona se bori da učini nevjernima Bogu i neposlušnima njegovom zakonu; stoga je svoje napore upravio osobito protiv one zapovijesti koja ističe Boga kao Stvoritelja.
Protestanti danas tvrde da je Kristvo uskrsnuće u nedjelju učinilo taj dan kršćanskom subotom. Ali za to tvrđenje nema dokaza u Svetom pismu. Ni Isus ni njegovi apostoli nisu tome danu davali takvu čast. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske uredbe ima svoje porijeklo u onoj »tajni bezakonja«, koja je počela svoje djelo već u Pavlovim danima. (2. Solunjanima 2, 7.) Gdje i kada je Gospod posinio ovo dijete papstva? Kakav valjan dokaz se može naći za jednu promjenu koju Sveto pismo ne odobrava?
U šestom vijeku se papstvo već jako učvrstilo. Prijesto njegove moći bio je postavljen u carskome gradu, i rimski biskup bio je proglašen glavom cijele crkve. Neznaboštvo je ustupilo mjesto papstvu. Aždaha je dala zvijeri »svoju silu, prijesto i veliku vlast« (Otkrivenje 13, 2). Sada je počelo 1260 godina papskog nasilja, predskazanog u Danijelovom proročanstvu i Otkrivenju. (Danijel 7, 25; Otkrivenje 13, 5–7). Kršćani su bili prinuđeni da biraju hoće li napustiti svoja načela i prihvatiti papske ceremonije i papsko bogosluženje, ili će svoj život završiti u tamnicama, na spravi za rastezanje, na lomači ili da im bude odrubljena glava. Sada su se ispunile Kristove riječi: »I predat će vas i roditelji, i braća, i rođaci i prijatelji; i pobit će neke od vas. I svi će omrznuti na vas imena mojega radi.« Luka 21, 16, 17. Otpočelo je veliko progonstvo vjernih, strašnije nego ikada ranije, i svijet je postao ogromno bojno polje. Tokom stotine godina Kristova crkva ja nalazila utočište u samoći i tami. Prorok kaže o tome: »A žena uteče u pustinju, gdje imaše mjesto pripravljeno od Boga, da se onamo hrani hiljadu i dvjesta i šezdeset dana.« Otkrivenje 12, 6.
Dolazak rimske crkve na vlast označava početak mračnog srednjeg vijeka.
Što je njena moć više rasla, to je i tama postajala sve gušća. Vjera je sa Krista, koji je pravi temelj, prenijeta na rimskog papu. Umjesto da se za oproštenje grijeha i vječno spasenje obraćaju Božjem Sinu, ljudi su gledali u papu i na njegove opunomoćene svećenike i biskupe. Svećenstvo je učilo narod da je papa njihov zemaljski zastupnik, i da se samo preko njega mogu približiti Bogu; da je on Božji namjesnik, i zato su dužni da mu se bezuslovno pokoravaju. Odstupanje od njegovih naređenja je dovoljan razlog da krivac bude kažnjen najstrašnijom duševnom i tjelesnom kaznom. Tako su ljudske misli odvraćene od Boga i upućene na ljude podložne grijehu, zabludama i gnjevu, to jest na samoga kneza tame, koji preko njih vrši svoju vlast. Grijeh je bio pokriven plaštem svetosti. Kad se Sveto pismo gazi, i kad čovjek počne sebe da smatra vrhovnim bićem, onda možemo kao posljedicu toga očekivati samo prijevaru, laž i bezakonje. Sa uzdizanjem ljudskih zakona i ljudskih predanja pojavila se pokvarenost koja je uvijek posljedica odbacivanje Božjeg zakona.
Ovo su bili dani opasnosti za Kristovu crkvu. Vjernih Kristovih sljedbenika bilo je zaista malo. Iako istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo da će prave religije nestati sa zemlje. Evanđelje je zanemareno, vjerski obredi su se umnožili, a ljudi su bili opterećeni strogim izvršavanjem vanjskih propisa pobožnosti.
Svećenici su učili ljude da ne gledaju samo na papu kao na svog posrednika već da se uzdaju i u svoja djela kao u sredstvo za očišćenje grijeha.
Duga hodočašća, djela kajanja, obožavanje relikvija, zidanje crkava, hramova i oltara, davanje velikih svota crkvi – takva i slična djela su se tražila kao sredstva koja mogu utišati Božji gnjev i osigurati njegovu naklonost; kao da je Bog sličan čovjeku koji se razgnjevi zbog sitnica, a može da se umilostivi darovima i djelima pokajanja!
Iako je porok zavladao čak i među vođama rimske crkve, ipak je njen utjecaj sve više rastao. Pri kraju osmog vijeka papine pristalice su tvrdile da su rimski biskupi u prvim vjekovima imali istu duhovnu vlast koju su pape sada sebi prisvojile. Da bi ovom tvrđenju dali izgled istine, morali su naći sredstva kojima će to postići; otac laži postarao se za to. Monasi su izmislili lažne stare rukopise.
Otkriveni su do tada nepoznati dekreti crkvenih sabora, koji su dokazivali svjetsku vrhovnu vlast pape od najranijih vremena. A crkva koja je odbacila istinu željno je prihvatila ovu laž. (Vidi Hist. dodataka).
Mali broj vjernika, koji su zidali svoju vjeru na pravome temelju, bili su zbunjeni i smeteni, jer je smeće lažnog učenja ometalo njihovo djelo. Slično graditeljima jeruzalemskih zidova u vrijeme Nehemije, neki su bili gotovi da kažu:
»Klonula je snaga nosiocima, a ruševina ima mnogo, ne možemo zidati zida.«
Nehemija 4, 10. Umorni od neprekidne borbe protiv gonjenja, prijevara, nepravdi i svih drugih smetnji koje je sotona izmislio da bi zaustavio njihov napredak, neki od vjernih graditelja su se obeshrabrili; za ljubav mira i sigurnosti svoga života i imanja napuštali su pravi temelj. Drugi pak, neustrašivi pred navalama neprijatelja, hrabro su govorili: »Ne bojte se. Pomenite Gospoda velikog i strašnog«, i nastavljali su posao, svaki opasan svojim mačem. Nehemija 4, 14; Efežanima 6, 17.
Isti duh mržnje i protivljenja istini inspirisao je u svako doba Božje neprijatelje, a od njegovih sljedbenika tražila se ista budnost i vjernost. Kristove riječi, upućene apostolima. važe i za njegove sljedbenike u posljednje vrijeme: »A što vam kažem, svima kažem: stražite!« Marko 13, 37.
Izgledalo je da tama postaje sve gušća. Obožavanje slika postalo je nešto obično. Pred slikama su se palile svijeće i njima su se upućivale molitve.
Prevladali su najnerazumniji i najsujeverniji običaji. Ljudske misli su bile toliko prožete sujeverjem da je i sam razum izgubio svoju moć. Pošto su sami svećenici i biskupi voljeli uživanja i bili tjelesni i pokvareni, da li se moglo očekivati što drugo nego da i sam narod, koji su oni vodili, padne duboko u neznanje i porok?
Drugi korak u papskom častoljublju učinjen je kada je u jedanaestom vijeku papa Grgur VII proglasio da je rimska crkve savršena. Između ostaloga je izjavio da, prema Svetom pismu, crkva nije nikad pogrešila niti će pogrešiti, ali ovo tvrđenje nije bilo potkrijepljeno dokazima iz Svetog pisma. Oholi pontifleks tvrdio je također da ima vlast obarati i dizati careve, i da nitko ne može promijeniti njegovu odluku, dok on ima pravo da mijenja odluke drugih. (Vidi Hist. dodataka).
Upadljiv primjer tiranskog karakktera ovog zastupnika nepogrešivosti je njegov postupak s njemačkim carem Henrikom IV. Pošto se usudio da ne poštuje papski autoritet, ovaj vladar je bio isključen iz crkve i lišen prijestola.
Uplašen držanjem i prijetnjama svojih knezova, koje je papa ohrabrio da se pobune protiv svog gospodara, car je uvidio da se mora pomiriti s Rimom. Usred zime prešao je Alpe u pratnji svoje žene i jednog vjernog sluge da bi se ponizio pred papom. Kad je došao do dvorca u kome se papa nalazio, uveli su ga, bez njegove pratnje, u jedno vanjsko dvorište, i tamo, izložen jakoj hladnoći, nepokrivene glave, bosih nogu, obučen u bijedno odijelo, očekivao je dozvolu pape da smije izaći pred njega. Tek poslije tri dana posta i kajanja papa je pristao da mu oprosti. Čak i to je učinio pod uvjetom da car čeka naročito papsko odobrenje prije nego što se bude ukrasio znacima carskog dostojanstva i počeo vršiti kraljevsku vlast. Grgur, naduven svojim uspjehom, hvalio se da je njegova dužnost da ponižava gordost careva.
Kolike li upadljive razlike između drske oholosti ovog naduvenog pontifleksa i krotkog i blagog Krista, koji je prikazao sebe kako stoji pred vratima srca i moli da uđe, da donese oproštenje i mir, i koji je učio svoje učenike: »Koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga.« Matej 21, 27.
Slijedeći vijekovi svjedočili su o neprekidnom povećavanju zabluda koje je širio Rim. Još prije uzdizanja papstva nauka neznabožačkih filozofa bila je cijenjena i imala je utjecaj na crkvu. Mnogi, prividno obraćeni, još uvijek su se držali neznabožačke filozofije i ne samo da su nastavili da je proučavaju nego su je i nametali drugima kao sredstvo za širenje njenog utjecaja među neznabošcima. U kršćansku vjeru uvukle su se velike zablude. Jedan od glavnih je vjera u čovjekovu urođenu besmrtnost i o svjesnom stanju mrtvih. Ovo učenje je temelj na kome je Rim uzdignuo kult svetaca i obožavanje Djevice Marije.
Otuda je proizašlo lažno učenje u vječnoj muci nepokajanih, koje se rano uvuklo u papsko vjerovanje.
Ovim je bio pripremljen put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine, koju je Rim nazvao čistilištem i upotrebljavao da zastrašuje lakovjerno i sujeverno mnoštvo. Ovo lažno učenje tvrdi da postoji jedno mjesto muka u kome se muče duše onih koji nisu zaslužili vječnu propast, i iz koga one idu na nebo pošto se prethodno očiste od grijeha. (Vidi Hist. dodataka.) Još je jedna izmišljotina bila potrebna Rimu da bi se koristio strahom i grijesima svojih sljedbenika. To je bila nauka o oproštenju grijehova pomoću oproštajnica. Potpuno oproštenje prošlih, sadašnjih i budućih grijeha i oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni obećano je onima koji budu sudjelovali u ratovima vrhovnog svećenika u cilju proširenja njegove vlasti, u kažnjavanju njegovih neprijatelja i istrebljivanju svih onih koji bi se usudili proricati njegovu duhovnu prevlast. Ljudi su također bili poučavani da se mogu osloboditi duše umrlih prijatelja, koje se muče u vatri čistilišta. Na taj način Rim je punio svoje kase i potpomagao raskoš, sjaj i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji nije imao gdje glavu skloniti. (Vidi Hist. dodatak).
Biblijska uredba o večeri Gospodnjoj zamijenjena je idolopokloničkom žrtvom mise. Papski svećenici izjavili su da svojim nerazumljivim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u pravo »tijelo i krv Kristovu«. Bogohulnom naduvenošću su tvrdili da mogu »stvoriti« Boga, Stvoritelja svijeta. Od kršćana se tražilo, pod smrtnom kaznom, da vjeruju u ovo strašno krivovjerje, koje je hula na Boga. Mnogi koji su to odbili bili su osuđeni na smrt na lomači. (Vidi Hist.
dodatak).
U trinaestom vijeku uvedena je inkvizicija, jedno od najužasnijih papskih oruđa. Tu je knez tame radio zajedno sa vođama papske hijerarhije. Na njihovim tajnim sjednicama sotona i njegovi anđeli upravljači su umovima ovih zlih ljudi, dok je usred njih stajao neviđen Božji anđeo, koji je bilježio užasne zaključke njihovih bezbožnih odluka i pisao historiju djela koja su bila i suviše strašna da bi se mogla iznijeti pred ljudske oči. »Babilon veliki opijao se od krvi svetih.«
Iznakažena tjelesa i krv miliona mučenika vapili su Bogu za osvetom nad ovom otpadničkom silom.
Papstvo je postalo svjetski tiranin. Kraljevi i carevi klanjali su se odlukama rimskog biskupa. Izgledalo je kao da je sadašnja i vječna sudbina ljudi u njegovoj vlasti. Stotinama godina učenje Rima bilo je bezuslovno i općenito prihvaćeno, njegovi obredi su se sa poštovanjem vršili, a praznici svuda svetkovali. Njegovo svećenstvo poštovalo se i velikodušno podupiralo. Nikada kasnije nije rimska crkva dostigla veću čast, sjaj i moć.
Ali »podne papstva bilo je ponoć za svijet.«6 Sveto pismo bilo je nepoznato ne samo narodu već i svećenicima. Slično nekadašnjim farizejima, papske vođe su mrzile svjetlost koja je otkrivala njihove grijehe. Pošto su uklonili Božji zakon, mjerilo pravde, prisvajali su neograničenu moć i odavali su se neobuzdanom razvratu. Prijevara, lakomstvo i porok svuda su prevladavali. Ljudi nisu prezali ni (6J. A. Wylie, The History of Protestantism, knj. I, gl. 4. ) od kakvog zločina samo ako bi pomoću njega mogli doći do bogatstva i položaja. Palače papa i biskupa bile su mjesta najgorih razvrata. Neke pape odale su se tako niskim zločinima da su svjetski vladari pokušavali da obore ove crkvene velikodostojnike kao strašna čudovišta koja se ne mogu trpjeti.
Vjekovima Evropa nije postigla nikakav napredak u nauci, umjetnosti i civilizaciji.
Kršćanstvo je bilo pogođeno moralnom i intelektualnom paralizom.
Položaj u svijetu, pod rimskom vlašću, predstavljalo je strašno i porazno ispunjavanje riječi proroka Ozeja: »Izgibe moj narod, jer je bez znanja; kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svećeničke; kad si zaboravio Boga svojega, i ja ću zaboraviti sinove tvoje.« »Nema istine, ni milosti, ni znanja za Boga u zemlji. Zaklinju se krivo, i lažu, i ubijaju, i kradu, i čine preljubu, zastraniše, i jedna krv stiže drugu.« Ozej 4, 6. 1. 2. Takve su bile posljedice odbacivanja Božje Riječi.
izvor: E.G.W
Član
- Učlanjen(a)
- 06.05.2012
- Poruka
- 2.380
Uh, što volim braću pravoslavce. 
Imaju odličnih priloga.
CRKVA I SEKTE - Zoran Jovanović(5) NEDELjA I SUBOTA U SVETOM PISMUOvoj temi posvetićemo malo više pažnje s obzirom da je to jedno od " najjačih " adventističkih oružija u njihovom dokazivanju da su samo oni ostali verni Hristu i Njegovim zapovestima.Za početak: U knjizi Postanja (1Moj. gl. 1 ; gl. 2) svi dani imaju svoj početak i kraj (jutro i veče ) - sem sedmog dana, dana Božijeg počinka. Adventistička tvrdnja da je Bog stvorio svet za šest bukvalnih kalendarskih sedmičnih dana, a u sedmi dan (Sabat - odmor, mir, subota) počinuo od dela svojih - i taj dan (subotu) posvetio za sva vremena je zaista sumnjiva, i samo dokazuje njihovo nepoznavanje Biblije.Prvo: Sedmica (sedmični dani) nije mogla da postoji pre stvaranja sveta, a Bog je tek četvrtog dana (ne sedmičnog) stvorio Sunce, Mesec i zvezde, da dele dan i noć, da budu znaci vremenima, danima i godinama (1Moj. 1.14-19).Drugo: Sv. Pismo nam kazuje da je " ... jedan dan pred Gospodom kao hiljada godina, i hiljada godina kao jedan dan " (2Pet. 3.8 ; Psl. 90.4).Prema tome, Biblija je u ovom slučaju sasvim kategorična - dani stvaranja nisu isto što i sedmični kalendarski dani!Još nešto - " odmor ili počinak Božiji " ne možemo shvatiti bukvalno, jer se to protivi osnovnom pojmu o Bogu kao savršenom i svemogućem biću koji nikada ne prestaje da stvara i da radi, kao što to i Biblija potvrđuje (Isa. 40.28 ; Jn. 5.16-17). Bogu, dakle nisu bila potrebna 24- ti sata odmora i počinka; Pa ako Božiji počinak ne možemo shvatiti bukvalno, onda nema razloga ni da sedmi dan, dan Njegovog odmora shvatimo kalendarski.Taj sedmi dan predstavlja period kad je Bog stvorivši čoveka prestao da posle čoveka stvara neke nove vrste bića, a Njegov blagoslov izliven na sedmi dan jeste blaženo stanje cele tvorevine koja se kupala u Božijoj blagodeti i blaženstvu sve dok Adamov greh nije uneo nesklad u tu divnu blaženu harmoniju.Dalje, Adamu u raju nije data nikakva druga zapovest (da deli dane na radne i praznične) osim da obrađuje i čuva Edemski vrt, i da ne jede od drveta života (1Moj. 2.15-17). Iz teksta prve zapovesti jasno se vidi - da su zapovesti date neposredno izrailjcima, a ne Adamu kako nam to tvrde adventisti, jer Bog govori: " Ja sam Gospod Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje Misirske " (2Moj. 20.2) - a Adam nije bio ničiji rob u Misiru!Subotu niko nije praznovao pre izlaska Jevreja iz Misira. Tek u (2Moj. 16.25) subota se spominje kao praznik, ali praznik koji je izričito dat samo Jevrejima - kao znak između Boga i sinova Izrailja (2Moj. 31.13-17); kao uspomena na izlazak iz Misira (5Moj. 5.15 ; 1Knj.o car. 8.9); i kao sredstvo pomoću koga je Bog hteo da iskuša pokornost izrailjskog naroda (2Moj. 16.4).Prvi spomen subote u Bibliji nalazimo tek u tekstu (2Moj. 16.1-30). Pre toga Biblija nigde ne spominje subotu. Vidi se dalje da je subotnji odmor pre toga Izrailjcima bio nepoznat kao i mana koju su nakupili u pustinji, pa Mojsije mora da im objašnjava šta je mana, i šta je subota (2Moj. 16.23-27); ikad je subota, i zašto je data subota. Pa ni to nije bilo dovoljno Izrailjcima nego su neki hteli baš lično da se uvere, te su išli i subotom u pustinju da nakupe manu. Najzad, iz priloženog teksta moglo bi se zaključiti da je prva subota, kao dan odmora, bila praznovana u sedmi dan po dolasku Izrailjaca u pustinju Sin, ili još tačnije - u sedmi dan od kada je počela da pada mana s neba. To je prva kalendarska subota za koju Biblija zna i koju izričito spominje, jer veli da je narod u taj dan počinuo(2Moj. 16.30). Čak i posle toga Mojsije još uvek mora da objašnjava Izrailjcima šta je subota (2Moj. 35.1-3).Kao što znamo, Bog je Jevrejima pored subote zapovedio da praznuju i druge praznike - pashu, mladine, sjenice, beskvasne hlebove, pa i da se obrezuju. Sve ovo je znak između Boga i Izrailja, i predstavlja tzv. Starozavetni obredni zakon - koji je imao za cilj, da pripremi Izreljski narod za Hristov dolazak.Njegovom smrću i Vaskresenjem taj zakon je prestao da važi, pa kao što je jevrejska Pasha i ostali praznici neobavezan za hrišćane, tako je neobavezna i subota.Ap. Pavle je to dobro znao (2Kor. 3.11), zato je i poručio: " da vas, dakle, niko ne osuđuje za jelo ili piće, ili za kakav praznik, ili za mladine, ili za subote. Što je senka onoga što će doći, a Telo je Hristovo " (Kol. 2.16-17). Dakle, subota je samo sen Novozavetne stvarnosti - Vaskresenja i Nedelje.Kada nekom adventisti pročitate ovo, on kao iz puške odgovara da kao što je Bog nepromenljiv(Mal. 3.6), tako je nepromenljiv i Njegov moralni zakon; i kao što je Gospod večan i isti, tako je i njegov moralni zakon večan (Jev. 13.8). Subota je deo tog zakona (četvrta zapovest), dakle i praznovanje subote je večno! - konstatuje adventista. U ovakvu polu istinitu tvrdnju ne treba duboko zalaziti. Dovoljno je da konstatujemo samo jednu činjenicu - u istom tom Sv. Pismu na koje se pozivaju adventisti stoji i propis o obrezanju i jevrejskim praznicima koji su takođe nazvani " zakonom večnim " (1Moj. 17.9-13 ; 3Moj. 23.1-44). A da li adventisti poštuju i ovaj " večni zakon " kao što tako revnosno praznuju subotu?Među adventističkim " dokazima " u korist praznovanja subote navode se i sledeći citati:Kada je Spasitelj govorio svojim učenicima o svome drugom dolasku On im je rekao: " molite se da bežanje vaše ne bude u zimu ili u subotu ..." (Mt. 24.20-21). Za adventiste ovo je " dokaz " da hrišćani treba da praznuju subotu do drugog Hristovog dolaska, pa zato treba da se mole Bogu da ih poštedi te nevolje bar u subotnji dan.Odgovor: Prvo - Kada bi te reči dokazivale da treba praznovati subotu, one bi isto tako dokazivale da treba praznovati i zimu, jer su obe imenice i smetnja za bežanje. Drugo, te Spasiteljeve reči se uopšte ne odnose na vreme pred Njegov drugi dolazak, nego na vreme pred razaranje Jerusalima. Jer, pred drugi dolazak Hristov niko neće imati nikud da pobegne. Smisao ovih Spasiteljevih reči je potpuno jasan kad se zna da se one odnose na vreme razaranja Jerusalima, i da su po Starozavetnom propisu kapije grada subotom morale biti zatvorene i nisu se smele otvoriti (Nem. 13. 19). Tako je subotom bežanje bilo znatno otežano, kao i bežanje zimi. Još nešto, u opisu ovih događaja Jevanđelisti Marko i Luka uopšte i ne spominju subotu (ruku na srce, Jevanđelist Marko spominje zimu (Mk. 13.18)).Evo još jednog citata na kome adventisti zasnivaju svoju tvrdnju da će se subota praznovati i posle sveopšteg Vaskresenja na Novom nebu i Novoj zemlji: " Od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziće svako telo da se pokloni predamnom, veli Gospod " (Isa. 66.23).Odgovor: Kad bi se ove reči shvatile bukvalno, onda bi značilo da će se posle sveopšteg vaskresenja praznovati ne samo subota, nego i mlad mesec, mladine. A to sasvim prirodno i opravdano ne čine ni adventisti - oni ne praznuju mladine! Osim toga, kao što znamo, Sv. Pismo kaže da posle sveopšteg Vaskresenja na Novom nebu i Novoj zemlji: " noći neće više biti, niti će im biti potrebna svetlost svetiljke, ni sunca jer će ih Gospod Bog obasjavati i carovaće u sve vekove " (Otk. 22.5). Ako neće biti noći, neće biti ni dana, pa neće biti ni mladine ni subote, niti običnog zemaljskog načina života.Treći " dokaz " za praznovanje subote adventisti nalaze u tvrdnji da je i ap. Pavle svetkovao subotu; pozivajući se pri tom na mnogobrojne citate iz kojih se vidi da je ap. Pavle subotom propovedaojevrejima u jevrejskim sinagogama Reč Božiju.Odgovor: Ovo je zaista tačno. Ap. Pavle je išao u jevrejske sinagoge da propoveda zato što je tamo nalazio jevreje na okupu, i tu imao veliku grupu slušaoca. Pa zaista, koga bi on to zatekao u jevrejskoj sinagogi kada bi došao da propoveda u nedelju? U ostalom, već sama činjenica što ap. Pavle ide subotom u jevrejske sinagoge da propoveda jevrejima o Gospodu svedoči da on toga dana nije bio sa svojim hrišćanima na bogosluženju. Njima je govorio nedeljom (D. ap. 20.7).Što se tiče adventističke tvrdnje da su apostoli i mironosice praznovali subotu, i živeli po Starozavetnom zakonu, i to je istina - ali samo do Hristovog Vaskresenja, i Njegove pobede nad grehom, satanom i smrću! Jer do Hristovog Vaskresenja nije ni postojao razlog za praznovanje nedelje - jer se Hristos još ne beše proslavio (Isa. 52.6-7,13 ; Jn. 12.28,32); a kad se proslavio (Vaskresenjem) ispunio je Svoje obećanje dato apostolima i u pedeseti dan po Svome Vaskresenju (u nedelju) poslao na njih Duha Svetoga (Jn. 7.39 ; D. ap. 2.1).Adventisti često otvoreno nazivaju nedelju " žigom antihristovim " jer smatraju da su Papa i car Konstantin (svojim ukazom 321- ve god.) uveli praznovanje nedelje - a pošto oni Papu smatraju antihristom, to je po njima nedelja njegov " žig ". Za ovu tvrdnju ćemo dati jednu napomenu - Papa je bilo mnogo, a Sv. Pismo govori samo o jednom antihristu!Što se tiče ukaza cara Konstantina (321- ve god.) u njemu se uopšte i ne spominje subota - a nedelju su hrišćani praznovali daleko pre njega. O tome nam svedoče i mnogi sačuvani dokumenti kao npr. :U spisu " pravila Svetih apostola ", koja potiču iz drugog veka kaže se: " ako neko iz klira bude zatečen da posti u Dan Gospodnji ili u subotu, osim jedne jedine, neka bude svrgnut ".U spisu " Apostolske uredbe ", takođe iz drugog veka, kaže se " u dan vaskrsni, tj. u Dan Gospodnji skupljajte se uvek hvaleći Boga ". Znači, za hrišćane toga doba subota je subota, a nedelja je " Dan Gospodnji ".U Otkrivenju (prvi vek) sv. Jovan Bogoslov piše da je u Dan Gospodnji dobio otkrivenje o budućnosti Crkve (Otk. 1.10). Adventisti tvrde da je to bila subota a ne nedelja - jer je po njima samo subota Dan Gospodnji; Međutim, Sv. Pismo Staroga Zaveta samo jedan jedini put naziva subotu tim imenom (Isa. 58.13); u Novom Zavetu se tako nešto ne da ni naslutiti. Ako imamo još u vidu da ap. Jovan u svom Jevanđelju sedam puta spominje subotu i uvek je naziva subotom, a nikad " Danom Gospodnjim ", onda nije ni malo verovatno da je on pod izrazom Dan Gospodnji označavao subotu - već nedelju!U spisu " Akta mučenika ", koja potiču s kraja trećeg veka (u doba cara Dioklecijana) postoje zapisi sa saslušanja tadašnjih hrišćana koji jasno potvrđuju da su ti mučenici svetkovali nedelju.U izveštaju Plinija Mlađeg caru Trajanu (oko 110- te godine) stoji da se hrišćani skupljaju u nedelju zorom i pevaju pesme Hristu kao Bogu.U drugom veku sv. Justin Mučenik svedoči i piše: " u dan koji se nazvao danom Sunca (mnogobošci su taj dan tako nazvali) svi koji žive po gradovima ... skupljaju se na jedno mesto i čitaju apostolske poslanice i proroštva ... a oni koji su dobrotvori daju što svaki od njih smatra da je dovoljno, ... ". Ovo Justinovo svedočanstvo se očigledno podudara sa Pavlovim svedočanstvom (1Kor. 16.1-3)koje glasi: " a za skupljanje priloga za svete, kao što sam naredio galatskim crkvama, tako postupite i vi. Svaki prvi dan nedelje svako od vas neka stavlja kod sebe i skuplja koliko može, ... ".Antiohijski episkop Petar koji je 311-te godine mučenički umro za Hrista piše: " Mi praznujemo nedelju kao dan radosti, radi onoga koji je vaskrsao u taj dan ".Pored svih ovih spisa postoje i posebna svedočanstva da su hrišćani drugog veka slavili nedelju kao " dan radosti i Dan Gospodnji ". Takva su svedočanstva Tertulijana , Origena, Klimenta Aleksandrijskog, Justina Mučenika, sv. Ignjatija Bogonosca i ap. Varnave (saradnika ap. Pavla). Sva ova svedočanstva i spisi samo dokazuju opšte poznatu činjenicu - da su hrišćani praznovali nedelju mnogo pre cara Konstantina i njegovog ukaza o " danu Sunca " (321- ve god.).Dakle, ko i pored tako jasnih dokaza tvrdi da je Konstantin uveo u Crkvu praznovanje nedelje, ili da hrišćani praznuju nedelju zbog " mnogobožačkog dana Sunca " - taj svesno kleveta Crkvu.Dalje, Biblija jasno tvrdi da će Bog ukinuti praznovanje svih jevrejskih praznika uključujući i subotu: " Gospodu su dodijali jevrejski praznici i subota i na njih mrzi duša Njegova (Isa. 1.13-14); Baciće im belegu praznika njihovih u lice (Mal. 2.2-3); vezao je na Sionu u zaborav subotu i njihove praznike (Pl. Jer. 2.6); i na kraju će ukinuti i subotu i sve jevrejske praznike "(Os. 2.11). Eto šta o suboti i jevrejskim praznicima prorokuju Starozavetni proroci.Sam Gospod je ispunio ova proroštva i pogazio svetkovanje subote jer je: "... On gospodar i od subote " (Mk. 2.27-28) - i kao takav ima zakonsku vlast da to i učini.Kao dokaz ovome uzećemo slučaj koji se desio kod banje Vitezde u Jerusalimu. Naime, subotom je bilo zabranjeno nositi neki teret, i ta zabrana je poticala lično od Boga: " Ovako veli Gospod: čuvajte se da ne nosite bremena u subotu i ne unosite na vrata jerusalemska" (Jer. 17.21). To je Starozavetna zapovest o suboti, koju Bog upućuje jevrejima. Stoga je nemoguće da Spasitelj nije znao za tu zapovest, jer kao Bog - ona je direktno poticala od Njega. A gle, jednom prilikom On postupa kao da tu zapovest ne poznaje, ili kao da je smatra ukinutom u svom Novozavetnom carstvu. On isceljenom bolesniku kod banje Vitezde kaže: " Ustani, podigni svoj krevet i hodaj. I odmah ozdravi taj čovek, uze svoj krevet i hodaše. A taj dan beše subota. " (Jn. 5.1-10). Zbog ovoga su Jevreji hteli da ubiju Isusa - " što je ne samo razrešavao subotu, nego što je i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačavajući se s Bogom " (Jn. 5.18). Da Gospod nije svetkovao subotu govori nam i isceljenje slepog u subotu na šta su jevreji rekli: " nije ovaj čovek od Boga, jer ne svetkuje subotu " (Jn. 9.14-16).Slučaj u banji Vitezdi služi nam kao neka vrsta proročkog predznaka da će ljudi u Hristovom carstvu biti oslobođeni Starozavetnih obrednih propisa, pa i propisa o praznovanju subote koja je samo senka Novozavetne stvarnosti (Kol. 2.16).Dodajmo i to, da se zakonom koji su apostoli predali neznabošcima, ovi oslobađaju svih jevrejskih praznika i obrednog zakona (D. ap. 15.5-29), i ovde se nigde ne spominje praznovanje subote. Adventisti na sve ovo odgovaraju da u celom Sv. Pismu ne postoji ni jedna zapovest da treba praznovati nedelju umesto subote, i to je sasvim tačno! Jer takva zapovest nije ni bila potrebna.Kao što smo već videli - za subotu je takva zapovest bila potrebna, jer Izrailjci do pojave mane u pustinji nisu znali ni kad je subota, ni šta je subota. Zbog toga je Mojsije morao sve to da im objašnjava, a Bog da ih uverava time što subotom nije davao manu (2Moj. 16.23-30).Sa nedeljom stvar stoji sasvim drugačije. Nedelja je dan Hristovog Vaskresenja i Njegovog proslavljenja i pobede nad grehom, satanom i smrću. Vaskresenje je radost, i radost tu dolazi sama po sebi - bez ikakve zapovesti. Zar iko naređuje oslobođenom robu da se raduje što je slobodan? Zar ljudi nisu bili robovi greha, satane i smrti sve do Hristovog Vaskresenja? Zar je posle toga neko morao još i da im zapovedi da se raduju? Zapovest o praznovanju nedelje je utoliko više izlišna, što je nedelja i dan silaska Svetog Duha na apostole koji ih je tada sigurno ispunio velikom radošću (D. ap. 2.1).Ne varajmo se braćo, ap. Pavle kaže: " ako Hristos ne usta, uzalud propovedanje naše, a uzalud i vera vaša " (1Kor. 15.14). Da, bez Uskrsa sve je uzalud! Jer, da Hristos nije vaskrso zaista nam ništa drugo ne bi ni preostalo nego da praznujemo, ne samo subotu, već da ispunjavamo i sav Starozavetni zakon.Na kraju napomenimo da Sv. Pismo govori o nedelji kao prazničnom (radosnom) danu. Evo tih mesta:" Kamen koji odbaciše zidari, postade glava od ugla. To bi od Gospoda i divno je u našim očima. Evo dana koji stvori Gospod, radujmo se i veselimo se u nj! " (Psl. 118. 22-24). Ove reči predstavljaju direktno proroštvo za Spasitelja (Mt. 21.42 ; D. ap. 4.11). Ako je tako, onda nije ni malo teško pogoditi koji je to dan koji stvori Gospod da se radujemo u njemu. Nema sumnje, posle " odbacivanja kamena ", tj. posle raspeća, taj radosni dan može biti samo dan kad se Hristos proslavio iz mrtvih, dan kada je žalost svojih apostola pretvorio u radost, tj. nedelja.Prorok Zaharije proričući o Hristu ovako govori: " uzeću bezakonje te zemlje u jedan dan. U taj dan, govori Gospod nad vojskama, zvaćete svaki bližnjega svojega pod vinovu lozu i pod smokvu " (Zah. 3.8-10). Radost toga dana prorok slikovito opisuje da će svako zvati svoga bližnjega pod vinovu lozu i smokvu. A kao što znamo Hristova pobeda se desila na Uskrs, dakle u nedelju . O " tom danu " pogledati i sledeće citate: (Zah. 12.8-11 ; 2.11 ; 9.16).Prorok Osije prorokuje da će Gospod sići u Ad, i u treći dan (Vaskrs) izvesti pravedne duše iz Ada(Os. 6.2), što potvrđuje i ap. Pavle (1Kor. 15.4).Gospod je svojim apostolima dao jedno proroštvo - da će apostoli zbog Njega plakati i tugovati, a da će se svet radovati; ali će se njihova žalost pretvoriti u radost kada ga budu ponovo videli " u onaj dan " (Jn. 16.20-27 ; 14.13-20). Kao što znamo, dani žalosti su: Veliki Četvrtak, Veliki Petak i Velika Subota kad je Spasitelj bio ponižen, mučen, raspet, i sahranjen. A dan radosti je dan Hristovog Vaskresenja - nedelja (Mk. 16.9), kada je Gospod njihovu žalost pretvorio u radost (Lk. 24.41 ; Jn. 20.19-20).Iz Jevanđelja i poslanica ap. Pavla vidimo da se Gospod posle svog Vaskresenja javljao svojim učenicima deset puta. Toliko je zapisano! Najčudnije je to da ni za jedno od poznatih nam javljanja Sv. Pismo ne kaže da se desilo u subotu. Od Vaskresenja do Vaznesenja proteklo je pet subota a ni u jednu od njih Hristos nije smatrao za potrebno da učenike obraduje svojim javljanjem. Da je to učinio, pisci Sv. Pisma ne bi propustili da to i naglase. A eto, oni o suboti ćute. Od tih deset, nama poznatih javljanja, poslednje je bilo u četvrtak, na dan Vaznesenja (Mk. 16.14-19 ; D. ap. 1.3-11), a za tri se ne zna kada su se desila (1Kor. 15.7 ; Mt. 28.16-17 ; Jn. 21.1-14). Onih ostalih šest javljanja desila su se u nedelju; od toga, pet prvih javljanja desila su se na sam dan Vaskresenja, dakle na Uskrs, a javljanje ap. Tomi u osmi dan posle toga, tj. u sledeću nedelju.Prvo javljanje : (Jn. 20.11-17)Drugo javljanje : (Mt. 28.9-10 ; Mk. 16.9)Treće javljanje: (Lk. 24.34 ; 1Kor. 15.5)Četvrto javljanje: (Mk. 16.12 ; Lk. 24.13-33)Peto javljanje: (Jn. 20.19-23)Šesto javljanje: (Jn. 20.26-28)
Dakle, šta je pravilnije svetkovati? Subotu ili nedelju? Starozavetnu Pashu ili Uskrs? Senku ili stvarnost? To pitanje hrišćani ne postavljaju jer je ono rešeno Vaskresenjem Hristovim u korist nedelje. Vaskresenje je osnov cele hrišćanske vere, i bez njega je sve uzaludno, pa i praznovanje subote (1Kor. 15.14-20). Zaista je lako zaključiti da je nedelja, kao dan Vaskresenja Hristovog - kada je doneto spasenje celom čovečanstvu - neuporedivo važnija od uspomene na izlazak jevreja iz Egipta.Hrišćanstvo je suboti dalo onaj značaj koji joj i pripada: ona prethodi nedelji, kao što i Stari Zavet prethodi Novom Zavetu, i kao što zakon prethodi ljubavi i blagodati!
Imaju odličnih priloga. CRKVA I SEKTE - Zoran Jovanović(5) NEDELjA I SUBOTA U SVETOM PISMU
Dakle, šta je pravilnije svetkovati? Subotu ili nedelju? Starozavetnu Pashu ili Uskrs? Senku ili stvarnost? To pitanje hrišćani ne postavljaju jer je ono rešeno Vaskresenjem Hristovim u korist nedelje. Vaskresenje je osnov cele hrišćanske vere, i bez njega je sve uzaludno, pa i praznovanje subote (1Kor. 15.14-20). Zaista je lako zaključiti da je nedelja, kao dan Vaskresenja Hristovog - kada je doneto spasenje celom čovečanstvu - neuporedivo važnija od uspomene na izlazak jevreja iz Egipta.Hrišćanstvo je suboti dalo onaj značaj koji joj i pripada: ona prethodi nedelji, kao što i Stari Zavet prethodi Novom Zavetu, i kao što zakon prethodi ljubavi i blagodati!