Razlike izmedu pravoslavne i katolicke crkve i šta smo to zaboravili?

[DarthShone]

Pa i ovde znamo da je to "šta bi bilo da je bilo" . Čovek je izmislio žanr, bio ispred svog vremena, neshvaćen...
Vidiš da i Dejvid Ajk uzima njegove zaključke kao premise u svojim radovima samo što je dodao malo melanža high tech-a i horora, tu su i Linkoln, Bejdžent i Li, Den Braun takodje.
I autori Zeitgeist -a naravno.

Hahaha, zaboravio si Denikena, pa onda Sitchina. Mada su oni iz sasvim druge branše. Ako ćemo tako onda možemo da pređemo i na težu literaturu. Jana Asmana i Ahmeda Osmana. A tu je onda i Mario Bignino odmah iza ugla.

 

[stvarnoslap]

Taj Hislop je izgleda bio veoma maštovit autor i na kraju ću uzeti i pročitati tu njegovu knjigu.

Nadam se da ti neće pokvariti gušt čitanja knjige, evo nešto od Hislopa.

Alexander Hislop o Euharistiji i Isusovoj majci

Ako su krštenje, kao sakrament uveden od Rima, i opravdanje po djelima, Kaldejskog podrijetla, temelj uvođenja "nekrvne žrtve" u misi također je isti takav. Imamo dokaz koji jasno pokazuje da je podrijetlo "nekrvne žrtve" babilonskog podrijetla. Od Tacita doznajemo da krvne žrtve nisu bile dopuštene na oltarima Paphian Venere. Tacit pokazuje da je Haruspex u hramu Paphian Venere došao iz Cilicije, dakle, Cilicijanci su imali pravo poznavanje tih obreda. Sada, Tarsus, glavni grad Cilicije, izgradio je asirski kralj Sennacerib imitirajući Babilon. I kada smo pronašli "beskrvnu žrtvu" na Cipru, čiji svećenici dolaze iz Cilicije, i druge detalje, sama po sebi nameće se mogućnost da je "beskrvna žrtva" preko Cilicije došla iz Babilona. Ova mogućnost znatno je ojačana kada smo kod Herodota pronašli neobičnu i odvratnu instituciju Babilona, kao djevica bludnica u čast Mylitta, zabilježenu i na Cipru u čast Venere. Svjedočanstvo o Pauzaniji ovu mogućnost čini sigurnom. "U blizini ovog", piše povjesničar govoreći o hramu Vulkan u Ateni, "nalazi se hram nebeske Venere, koju prvi obožavaju Asirci, a nakon njih Pafožani na Cipru, te Feničani koji su naseljavali grad Ascalon u Palestini. Citerianci su štovanje ove boginje sa svetim obredima preuzeli od Feničana."

Asirska Venera, dakle, velika božica Babilona, i ciparska Venera bile su jedno te isto, a time i "beskrvni" oltari Paphian božice pokazuju karakter štovanja svojstven babilonskoj božici, od koje je bila izvedena. U ovom pogledu Kaldejska božica-kraljica razlikovala se po svom sinu koji je obožavan u njenom naručju. On je, kako smo vidjeli, prikazan kao onaj tko uživa u krvi. Ali ona, kao majka milosti i sažaljenja, kao nebeska "kraljica mira", kao "nada cijelog svijeta" zazirala je od krvi, pa je prikazana blagog i velikodušnog karaktera. U skladu s tim u Babilonu je nosila ime Mylitta - „Posrednica".

Svatko tko čita Bibliju i vidi kako se izričito izjavljuje, „ kao što postoji samo jedan Bog , tako postoji i samo jedan posrednik između Boga i čovjeka "(1 Tim 2, 5), mora se čuditi kako je to bilo kome moglo doći do uma da udijeli Mariji, kao što je učinila Rimska crkva, karakter "Posrednice." Isti karakter pripisan babilonskoj božici kao Mylitta dovoljno dovoljno govori o ovome. U skladu s likom Zagovornice, ona je bila i pod nazivom Afrodita - to jest, "Tješiteljica". Atenjani su je zvali Amarusia (Pauzanija) - to jest, "Majka milostivog prihvaćanja." U Rimu su je zvali "Bona Dea" - "dobra božica," i misterije ove božice slavile su žene u posebnoj tajnosti. U Indiji božica Lakšmi, "Majka Svemira“, družica Višnua, koja zastupa posjedujući najviše milosti, prikazane su na isti način kao što je slučaj babilonske božice. Ovaj lik božice-majke očito je zračio u svim smjerovima od Kaldeja.

Sve ovo učinjeno je samo da se uzvisi Majku, kako bi bila više milostiva i više suosjećanja od svoga slavnog Sina. Sada, imamo slučaj kao i u Babilonu, ovo točno odgovara karakteru babilonske božice kraljice kojoj prinose omiljene darove. Dakle, nalazimo žene Judejske koje "pale tamjan, izlijevaju ljevanice, prinose kolače kraljici neba" (Jer 44:19). Kolači su bili "beskrvna žrtva". Kraljica neba, pod imenom Marija, počela se obožavali u kršćanskoj crkvi u četvrtom stoljeću, kada je preuzeta i ova "beskrvan žrtva". Oblik ove nekrvne žrtve pokazuje odakle je došao. Što je potaknulo papinstvo da toliko inzistira na "okruglosti" svojih "beskrvnih žrtvi"? To očito nije bilo pozivanje na Božansko ustanovljenje večere Gospodina našega. Naredbe i naputci o obliku židovskog pashalnog kruha dati su u Mojsijevim knjigama. Razlog zašto Rim uvodi pronaći ćemo ako pogledamo Egipatske oltare. "Tanki, okrugli kolač", kaže Wilkinson, "nalazi se na svim oltarima." Gotovo je svaka točkica ili crtica u Egipatskom obožavanju imali simbolički smisao. Okrugli disk, tako čest u svetim amblemima Egipta, simbolizira sunce. Kada se Oziris, sunce-božanstvo, utjelovio, a bio je rođen, to nije značilo samo da on treba dati svoj život kao žrtvu za ljude, nego da on može biti život i hrana dušama ljudskim. (Dva Babilona, Alexander Hislop)

 

[Servius Tullius]

Izgleda da je Inana-Ištar impresionirala mnoge kako nekada tako i sad.

Jeremija glava 44
Šta nam kaza u ime Gospodnje, nećemo te poslušati;
Nego ćemo činiti sve što je izašlo iz naših usta kadeći carici nebeskoj i lijući joj nalive, kao što smo činili mi i oci naši, carevi naši i knezovi naši po gradovima Judinim i po ulicama jerusalimskim, jer bejasmo siti hleba i beše nam dobro i zlo ne viđasmo.
A od kad prestasmo kaditi carici nebeskoj i liti joj nalive, ništa nemamo i ginemo od mača i od gladi.
I kad kadimo carici nebeskoj i lijemo joj nalive, eda li joj bez glavara svojih pečemo kolače služeći joj i lijemo joj nalive?

Dakle neki kolaćići ili hlebčići jesu bili povezani sa praktikovanjem njenog kulta.
Ali kakva veza se može naći izmedju nje i Svete Tajne Prićešča u Crkvi nije mi jasno jer pričešće ili evharistija je najvažnija Sveta Tajna u hrišćanstvu, a smatra se da je ustanovio sam Isus Hrist na Tajnoj večeri. Vernici se pričešćuju tako što uzimaju hleb i vino koji su simboli za krv i telo Hristovo.

Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tela Sina Čovečijega i ne pijete krvi Njegove nemate života u sebi. Ko jede moje telo i pije moju krv – ima život večni, i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan. Jer moje je telo pravo jelo, i moja je krv pravo piće. Ko jede moje telo i pije moju krv – ostaje u meni i ja u njemu... To je hleb koji je sišao s neba. Ne kao što su ocevi jeli i mrli; ko jede ovaj hleb živeće doveka - Jn 6, 53-58

PC smatra da o ovoj,i o ostalim osim Svetoj Tajni Krštenja, vernik ne treba da raspravlja sa neverujućima.
No ipak se mora reći da suština Prićešća nije paganskog niti materijalnog karaktera već ima jednu višu duhovnu dimenziju.

Gospod od nas ne očekuje zemaljske darove i poklone kao Ištar :
žrtva je Bogu duh skrušen, srce skrušeno i smireno Bog neće prezreti“ -Ps 50, 19.

I pripremajući se za sjedinjenje sa Hristom u Tajni pričešća, mi tu žrtvu prinosimo Njemu.
Najvažniji trenutak u pripremi za Svetu Tajnu pričešća predstavlja očišćenje naše duše od grehova, koje se savršava u Svetoj Tajni ispovesti.
Zbog toga se Hrišćani pridržavaju prakse ispovedanja pre svakog pričešća.
Sveti oci pokajanje nazivaju drugim krštenjem, krštenjem u suzama jer plač i tuga zbog sagrešenja očišćuju našu duhovnu prirodu.
Uzgred, što se tiče prvih vekova hrišćanstva, treba istaći da najvažniji istorijski spomenik ranohrišćanske pismenosti „Dela dvanaestorice apostola“, ili na grčkom „Didahi“, govori: „U nedelju Gospodnju (dan vaskrsenja), sabravši se zajedno, lomite hleb i vršite Evharistiju , ispovedajući prethodno grehe svoje, da bi žrtva vaša bila čista. 2. Svaki pak onaj koji ima spor sa drugom svojim neka ne dolazi na sabranje sa vama, dokle se ne izmire, da se (time) ne uprlja žrtva vaša. 3. Jer je to ona (žrtva) za koju je Gospod rekao: „U svakom mestu i vremenu prinosićete mi žrtvu čistu, jer sam ja Car veliki, govori Gospod, i Ime je moje čudesno među narodima“ (glava 14). I još: „ U crkvi ispovedaj grehe svoje, i ne pristupaj molitvi svojoj sa savešću nečistom. To je put života“ (glava 4).

 

[DarthShone]

Izgleda da je Inana-Ištar impresionirala mnoge kako nekada tako i sad.

Naravno, a jedno od njenih imena jeste i Ast (prestolje), poznatija pod epitetima ona sa sedam velova, ona koju ni jedan muškarac nije otkrio (seksualno), gospodaraica magije (rečima ne amuletima ili tome slično) ona koja zna tajno ime

Njen kult je bio toliko raširen u Rimskom carstvu da su pojedini imperatori bezuspešno pokušavali da ga progone. I to ne iz razloga što su bili nešto mnogo pobožni, nego jer je isti kvario omladinu svojim misterijskim obredima i inicijacijama.

Njen kult, a ona je kod Hebreja bila poznata i kao Asherah ili Shekinah (ženski pricnip YHWH) je oduvek bio u ratu sa Monoteizmom, Oduvek. Atonizam je slomljen jer je napadao kult Ast, Judaizam je vodio ogorčene borbe sa njenim kultom, Hrišćanstvo ovi koji ga i ne poznaju optužuju za saradnju sa njime... islam jedini nema tih problema, jer je isključivo muška, nasilna "religija", a pre svega politčki kult.

Ono što je ovde važno reći, iako nije tema, jesu veoma bitne razlike između kulta Astarte, Ashtar, Ishtar, Inane, Ast - Izide, i navodnih sličnosti sa Hrišćanskim čašćenjem Bogorodice.

Prvo, svi ovi vidovi jedne te iste "boginje" su paganski, i predstavljaju prenošenje zemaljskog, ljudskog na viši duhovni nivo. Tajna rađanja, nastanka života, misterija žene, sve to je poslužilo za stvaranje kulta. Predugačko bi bilo da se ovde objašnjava i opisje nastanak verovanja. Reći ću samo da je čovek svoju dihtomiju, podelu na muški i ženski princip preneo na svoje "bogove".
Sposobnos žene da rađa,donosi život, povezivala ju je sa zemljom koja takođe iz mrtvog semena rađa novi život. prirodni ciklusi su poistovećivani sa umiranjem i rađanjem, i samo je jedan korak delio to shvatanje od uvoženja verovanja u "uskrsnuće" (pod navodnicima jer se ne radi o pravom uskrsnuću koje žena - zemlja sprovodi u sebi. To je jedan od osnovnih razloga zašto je u kulturama koje su svoje mrtve sahranjivale (nisu kremirale ili ostavljale da lešinari očiste kosti od mesa) postojao običaj da se mrtvi sahranjuju u fetalnom pološaju. Grob je naime bio materica iz koje su očekivali da će biti ponovo rođeni.

"Boginje" tačnije "boginja" čiji kult ovi istorijski nepismeni i zluradi autori poistovećuju u svojoj bezumnosti sa Hrišćanstvom su bile te koje "usrksavaju".

Bogorodica Marija, sa druge strane u Hrišćasntvu nema nikakve veze sa uskrsnućem, grob u kome Isus, otelotvoreni - inkarnirani Bog, boravi nije simbolična materica, o tome da Bog Hrišćana i nije seskualno biće, da i ne govorim.

Euharistija nije prinošenje žrtve "boginji", nego sećanje na žrtvu koju je Bog sam prineo za otkupljenje i oproštenje greha. Ali to onima koji "isijavaju" pameću ne vredi govoriti.

Jer uši imaju, a nečuju, oči imaju a ne vide, mozga imaju ali ga ne koriste.

 

[stvarnoslap]

Ali kakva veza se može naći izmedju nje i Svete Tajne Prićešča u Crkvi nije mi jasno jer pričešće ili evharistija je najvažnija Sveta Tajna u hrišćanstvu, a smatra se da je ustanovio sam Isus Hrist na Tajnoj večeri. Vernici se pričešćuju tako što uzimaju hleb i vino koji su simboli za krv i telo Hristovo.

Zato sektaši najžešće i nasrću baš na Euharistiju. Ubojice uvijek ciljaju "u Glavu". A evo ti i ovdje na ovom forumu, neki od Adventista nas kršćane nazivaju kanibalima, upravo se izrugujući Euharistiji. Naprimjer, ovako:

Dakle kanibalizam i ubijanje Isusa ponovo, vaša pričest.

Ne postoji biblijski dokaz da se simboli hleba i vina pretvaraju u stvarno Hristovo telo i krv.

To je kanibalizam.

Isusova ostavština je beskrajna, neizrecivo velika. Međutim, ako je želimo najkraće i najpotpunije izraziti, onda možemo reći kako nam je Isus ostavio - Mariju, Euharistiju i Crkvu.

Svoju majku Mariju Isus nam ostavlja ovako: Iv 19,26-27: Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" I od toga časa uze je učenik k sebi.

Euharistiju nam Isus ostavlja ovako: Lk 22,19-20: I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva."

Crkvu nam Isus ostavlja ovako: Mt 16,18-19: A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."
------------------------------------------------------------------------------
Ništa se na ovoj zemlji ne napada toliko koliko se napada Isusova ostavština - Marija, Euharistija i Kristova crkva.

 

[DarthShone]

Ništa se na ovoj zemlji ne napada toliko koliko se napada Isusova ostavština - Marija, Euharistija i Kristova crkva.

Te tri stvari, ako se stvarima smeju nazvati, Sotona mrzi iz dna svoje "uspavane" duše. Mariju jer je za razliku od Eve ostala poslušna Bogu, Euharistiju jer je u njoj Bog prisutan, i Crkvu jer je Božija.

 

[stvarnoslap]

Ovo ne mora biti tačno.

Neka novija otkrića ukazuju da bi legendarna Semiramida mogla biti Shammu-ramat, žena Asirskog kralja Shamshi-Adad V koja je faktički, ne i formalno jer za Asirce je to zaista bilo neprihvatljivo, bila regent maloletnom sinu koji je u vreme smrti svog oca, kralja, imao 12 god. Pošto je na presto mogao stupiti kada napuni 15 god. ostaje tri - četiri godine za koje bi se moglo reći da su neke godine namesništva i regenstva Shammu-ramat koje je izgleda bila vrlo umešna i uspešna u tome da Asirski presto sačuva za svoga sina koji je postao kralj 811g. pne. pod imenom Adad-nirari III.

Odatle možda i potiče legenda o Semiramidi koju je do nas okićenu i nakićenu preneo Diodor sa Sicilije ali čak i ona takva, ulepšana i romantizovana bajkovita priča, nema veze sa onim što je gore navedeno kao nekakav istorijski fakat.

Da. Može se reći da postoji "zrno istine" u pozadini legende o Semiramidi. Prof. S. Dalley tvrdi kako se „iza legendi o asirskoj kraljici Semiramidi u pozadini kriju originalni povijesni događaji. Semiramida je ime (arhetip) koje se koristi za bilo koju moćnu kraljicu“, ideal ženskog monarha. Grčki povjesničar Herodot (484. – 425. pr. Krista) navodi dvije velike kraljice Asirije (koje odgovaraju Semiramidi), prva je prepoznata kao Sammuramat, supruga Shamshi-Adad V. „Ova kraljica, prvi kandidat za Semiramidu, rođena je oko 850 prije Krista, a umrla oko 790. ili 785. Drugi kandidat, „kasnija kraljica Sanherib koja je bila druga žena Naqi'a, i koja je živjela oko pet generacija kasnije. “Među modernim znanstvenicima C. F. Lehmann-Haupt (1950.) bio je jedan od prvih koji je u pozadini legende o Semiramidi prepoznao povijesnu asirsku kraljicu Sammuramat, suprugu Shamshi-Adad V. Čini se da je Sammuramat bila neobična osoba. Mislilo se kako je ona jedno vrijeme vladala zajedno sa svojim sinom Adad-Nirari III, ali sada se čini da to nije bio slučaj. Ona nije bila obična asirska kraljica. Dr. DL Gera kaže: „Povijesna asirska kraljica Sammuramat bila je utjecajna osoba, ali svakako znatno manje neovisna i moćna od Ktezijeve Semiramide. Bila je kraljica ratnica koja je sudjelovala u vojnim pohodima uz svog sina. Kasnija kraljica, Naqi'a, živjela je nekih pet generacija kasnije. Ona je poduzela graditeljske projekte u Babilonu. Evidentno, obilježja obiju asirskih kraljica spojeni su u mitski lik Semiramide.

Suvremeni učenjaci zaključuju: Priča o Ninusu i Semiramidi uglavnom je grčka izmišljotina. Ako Sammuramat pruža i „zrno istine“ koja stoji iza pripovijesti o Semiramidi, njezin suprug potpuno pripada legendi. Prof L. Grabbe zaključuje: „Ne postoji jasna povijesna osoba koja bi se krila iza Ninusa. Shamshi-Adad V, muž Sammuramat, nije bio osobito istaknuti vladar, vrlo kratko je vladao, i nije ga moguće prepoznati u osobi Ninusa. Uz to, obje ove povijesne osobe ruše kronologiju Hislopova "Dva Babilona" i općenito njegove teze. Kronologija u Dva Babilona naprosto je improvizacija i naklapanje, postoji zjapeća vremenska provalija. Kraljica Sammuramat bila je supruga kralja Shamshi-Adad V., koji je vladao Asirijom od 823. (pr. Krista) do 811. godine (pr. Krista). Ovo je vrijeme 1400 godina nakon biblijskog Nimroda. Tisućljeće plus 400 godina razdvaja biblijskog Nimroda od povijesnih osoba koje međusobno povezuje „legendarna Semiramida“. Ova „Semiramida – Sammuramat“, koja je živjela oko 800. god. prije Krista, nije nikako mogla biti žena Nimroda koji je živio oko 2200 god. prije Krista!

 

[tripo 41]

Crkvu.

Svoju majku Mariju Isus nam ostavlja ovako: Iv 19,26-27: Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" I od toga časa uze je učenik k sebi.

Euharistiju nam Isus ostavlja ovako: Lk 22,19-20: I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva."

Crkvu nam Isus ostavlja ovako: Mt 16,18-19: A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."

I kako je tako divna i ispravna nauka dovela do favela i kartela, jada i bijede, bježanije i ratova, haosa i beznađa. I do velikih skandala.

Ekspress

 

[Laodikeja]

A ja na to moj Stvarnoslap odsgovaram:

Nije bitan naziv izvora, jer ljudi pisu na osnovu istorijskih podataka koji su proverljivi i poznati, posebno ako ti podaci postoje u vise nezavisnih izvora.

Samo namcorast covek moze reci "ah ovo je pisao ovaj ili onaj i ja zbog toga to ne prihvatam"

Cinjenica je cinjenica bez obzira ko je autor koji iznosi poznate stvari iz sebi poznatih pobuda"

 

[stvarnoslap]

Cinjenica je cinjenica

A laž je laž. I to je ono što ti do besvijesti ponavljaš.