Odbrojavanje- World cup 2014

Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Forró - žurka koja traje
PATRICIA MENDONÇA
Zvuk basova koji vibriraju u stomaku, gužva, izgovorena po koja reč koja je više nadvikivanje nego razgovor, čaša u ruci i podijum za ples, čine jedan dobar forró, odnosno žurku.

2792515905353d5c127e89842383425_w640.jpg

Leonardo Farias


Slično sambi, foro ima korene koji potiču iz mešavine afričkih, ali i evropskih ritmova, što ovaj muzički pravac i ples čini zaraznim i omamljujućim za sve one koji vole dobar provod.

Poreklo samog naziva foro je kontroverza, ali sigurno je da je foro nastao početkom 20. veka na severoistoku Brazila, a onda je četrdesetih godina prošlog veka muzičar i jedan od najuticajnijih ličnosti brazilske narodne muzike 20.veka Luiš Gonzaga predstavio foro ostatku zemlje.

Jedna verzija govori da su u vreme nastanka foroa sale za ples imale zemljani pod koji se pre igranke kvasio kako se ne bi dizala prelevlika prašina, a ljudi bi na tim igrankama igrali vukući noge iz istih razloga. Otuda i naziv za ples i muziku izveden iz reči, odnosno slenga “forrobodó” koja u prevodu znači: zabava, buka, ali i neko ko vuče noge, a koji je jedan od osnovnih pokreta ovog plesa.

Druga verzija nam govori da je foro dobio ime iz engleske reči “for all”, a da je taj natpis stajo na ulazu u plesne dvorane u kojima su se organizovale zabave za engleske inženjere i radnike koji su radili na izgradnji brazilske železnice u Pernambuku brazilskoj severoistočnoj državi, početkom prošlog veka. Lokalno stanovništo je ovu stranu reč izgovaralo “forró“, pa je tako nastalo i ime plesa i muzike koja se na tim zabavama slušala.



8839112065353d5c1c5641327853751_w640.jpg

Patrick - Patrick


Bilo kako bilo foro je stekao veliku popularnost među stanovništvom i razvio se u više plesnih stilova koji se razlikuju od oblasti do oblasti, a najpoznatiji su: bajoo (baião) ili originalni foro, šot (xote) sporiji ritam i arašta pe (arrasta-pé) brz ritam. Imena plesova variraju od mesta do mesta, a zajednička karakteristika je igra u paru koja može da izgleda kao “stiskavac” ili nešto opušteniji, ples gde muškarac i žena nisu toliko pripijeni jedno uz drugo.

Radi lakšeg opisa foro ples se danas grupiše u dva najkarakterističnija pravca. Stari severoistočni foro i mlađi stil, univerzitetski foro koji se razvio na jugu Brazila.

Sami koraci klasičnog severoistočnog foroa su jednostavni, gde muškarac i žena plešu kao jedno uglavnom zbog njihove pripijenosti, dok su koraci univerzitetskog stila, koji je popularan među mladima, isto tako jednostavni i slični koracima bolera i salse.


Kada je foro muzika u pitanju osnovni zvuci dolaze od tri instrumenta: harmonike, trijangla i bas bubnja- “zabumbe”. Na severoistoku Brazila kada nekoga pozovete na foro znači da ga zovete na žurku, a za širenje popularnisti ove muzike zadužen je legendarni Luiš Gonzaga koji je zapravo akorde, bajaoa (baião) koji muzičari sviraju dok se zagrevaju pre same svirke pretvorio u složeni i nešto sofisticiraniji ritam. Kao što smo gore već pomenuli foro se sredinom četrdesetih proširio i na ostale delove Brazila gde se razvio pod uticajuma drugih muzičkih stilova, sambe, roka i popa, postavši tako popularan i među mlađom generacijom.







Tematika pesama se menjala vremenom, ali i u zavisnosti od podvrste kojoj pripada i njenoj geografskoj odrednici. Reči izvornog foroa opisuju život na selu, migraciju stanovništva, potragu za poslom, ali i neizbežnu nostalgiju za domom.


Pesma “Aza Branka”, (Asa Branca) ili kako je neki zovu himna severoistočne oblasti koja se u narodu zove Sertao ( Sertão- pustinja) upravo govori o odlasku zbog suše i nadi u povratak kada dođu bolja vremena, odnosno kiša koju najavljuje belokrili golub po kojoj je pesma i dobila ime- (“Asa Branca- Belo krilo”).

Poslušajte i modernu verzija pesme koju je obradio Dejvid Brn sa bendom “Forró in the Dark”.


Modernija varijanta foroa, takozvani univerzitetski foro obrađuje savremene teme današnje svakodnevice, ljubav, ljubomoru, urbani stil života brazilske srednje klase, baš kao i savremene rok i pop pesme.



Neposredno posle 2000.godine foro stiče sve veću popularnost van granica Brazila. U razgovoru sa Ivanom Maravić jedinom beograđankom koja zna sve korake, saznajemo da iako još uvek ne postoji zvanična škola u Beogradu, foro se povremeno pleše na okupljanjima koje organizuju ljubitelji ove tropske zemlje zajedno sa Brazilcima koji ovde žive.

Ivana je ispričala da se sa forom prvi put susrela u Londonu 2010. godine, kada je upoznala grupu Portugalaca. Odlučila je da sa njima provede leto u Lisabonu u kome je kako kaže sve vrvelo od žurki na kojima se sluša i igra foro.





Relativno jednostavni koraci, društvo, ali i zavodljivi ritmovi su je naveli da i ona počne da igra. Vrativši se u London pronašla je klubove gde je naučila da igra foro, za koji kaže da: “Stvarno nije teško da se nauči, sve što je potrebno jeste da imate osnovni osećaj za ritam i naravno želju.”

U Londonu ima puno foro klubova, a Ivana je najviše izlazila u jedan od većih i poznatijih po imenu “Guanabara” u kome se skoro svaki dan organizuju različite brazilske tematske večeri. Nedeljom je u “Guanabari” standardno foro veče koje se sastoji iz prvog dela, besplatne škole foroa i drugog dela gde nastupa bend i gde svi mogu da pokažu šta su naučili i naravno dobro se provedu.

Osim Brazila foro je vrlo popularan i u Lisabonu, Parizu, Londonu, Dablinu, ali i Ahenu, odnosno svuda gde postoje veće brazilske zajednice.

Na pitanje zašto se odlučila za foro, a ne za malo popularniju sambu, Ivana je odgovorila:

Foro je neposredan ples, lako se uči i već za par časova možete da stvarno igrate uz tu muziku, a da vas nije sramota. Samba je nekako previše teatralna za mene. Kod foroa je dobro što ako partner zna šta radi dovoljno je da mu se prepustite i da vam bude super. I naravno foro je za sve uzraste, ja sam u klubu upoznala jednu gospođu koja ima šezdeset godina, a koja je počela da dolazi na žurke posle smrti supruga, jer je kako kaže, jedino faro uveseljava.”

Kao i Ivana nadam se da će se i Beograd naći na listi gradova “zaraženih” foro “groznicom” gde će se redovno organizovati foro večeri.

Više o tome ko je bio kralj foroa Luiš Gonzaga, teškom životu na severoistoku Brazila, ljubavi, ali i tome kako je ovaj muzičko plesni žanr postao popularan možete pogledati u ovom dokumentarnom filmu.
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Lula – čovek koji je pobedio bedu
SAŠA OZMO
Za života je prešao dug put – od teškog detinjstva i tavorenja na društvenoj margini do verovatno najpopularnijeg predsednika u istoriji Brazila. Prvi je predsednik Brazila ikada poreklom iz radničke klase, a tokom svoja dva mandata postao je dobrotvor u očima miliona ljudi koje je izvukao iz bede. ’Namazan’ ogromnim životnim iskustvom, odličan govornik i harizmatični vođa – ime Luis Injasio Lula da Silva ostaće urezano u istoriji Brazila.

29377106053552a42abd8a089927959_w640.jpeg

Agência Brasil
Rođen je 1945. godine kao sedmo od osmoro dece u nepismenoj seljačkoj porodici i veoma rano bio je primoran da počne da radi. Naučio je da čita tek sa deset godina, a dve godine kasnije dobio je prvi posao u perionici veša. Radio je i kao kancelarijski potrčko i kao čistač cipela, a sa 14 godina upisao je trogodišnji kurs posle kojeg je imao zvanje mehaničara i metalostrugara.

Radio je kao metalostrugar u jednoj fabrici i šezdesetih godina u nesreći na radu izgubio je mali prst. Iako prvobitno nije bio zainteresovan za politiku, Lula prvi sudar sa javnim životom doživljava ulaskom u sindikat metalurških radnika.

Nakon što mu je prva žena preminula od hepatitsa 1969. godine, ozbiljnije se posvećuje radu u sindikatu i 1975. postaje njegov predsednik, odgovoran za 100.000 ljudi.

To iskustvo biće dragoceno za Lulin budući politički angažman – prirodnu harizmu i govorništvo nadgradio je u sindikatu, umeo je sa ljudima i znao je kako da ih motiviše za borbu. Pod njegovim vođstvom Brazil je 1979. prvi put u deset godina video štrajk radnika, kada je 170 hiljada metalurških radnika obustavilo rad.

Policijska represija u suzbijanju štrajka (Lula je u zatvoru proveo 31 dan), kao i činjenica da na političkoj sceni niko nije artikulisao i predstavljao interese radnika, nagnala je Da Silvu da formira Radničku partiju (Partido dos Trabalhadores). Osim radnika, ona je obuhvatala i intelektualce, predstavnike društevnih pokreta, kao i seoske i religijske vođe.

Početni revolucionarni zanos zamenjen je realnijim, socijaldemokratskim ciljevima, ali Lula je često pravio kompromise koji se nisu dopadali ni mnogima u njegovoj stranci – npr. koalicija sa malom desničarskom partijom, uključivanje pojedinih biznismena u stranku i obećanje da će sarađivati sa Međunarodnim monetarnim fondom.

Ipak, takva pragmatičnost bila je neophodna kako bi Lula sproveo ono za šta se njegova stranka suštinski zalagala, a to je društvena jednakost. Posle tri bezuspešna pokušaja, Lula je 2002. napokondobio predsedničke izbore i obećao je da će vratiti ponos naciji.

181905273253552a438ef6c618953530_w640.jpg

Agência Brasil
Brazilu je Lula povratio međunarodni ugled, tokom njegova dva mandata zemlja je doživela najduži ekonomski rast u tri decenije, ali najviše će ostati upamćen po socijalnim programima koji su ga u očima najsiromašnijih učinili gotovo svecem.

“Program Bolsa Familia, koji se sastoji od novčane pomoćio porodicama koje decu upisuju u školu i vakcinišu, pomogao je mnogima da napuste bedne uslove u kojima su živeli (tim programom pomoć je dobilo oko 44 miliona ljudi, prim. aut). Takođe, program Fakultet za sve (Universidade para Todos) promenio je život mnogima jer je omogućio i deci iz siromašnih slojeva da steknu visoko obrazovanje“,kaže za B92 ekonomista Felipe Baljestero de Asis.

Zbog gorenavednog najviše ga vole na severoistoku Brazila, ali i nešto bogatiji ne sećaju ga se kao lošeg predsednika. Ipak, zamera mu se što nije više radio na strukturalnim problemima čije je siromaštvo posledica, kao što je npr. kvalitet obrazovanja. To nije jedina kritika na njegov račun.

199924227853552a4432cd8571049633_w640.jpg

Agência Brasil
“Zemlja je bila u ekonomski dobrom stanju i Lula je to trebalo da iskoristi da napravi sveobuhvatne reforme – prevashodno u političkom i poreskom sistemu, pošto je Brazil opterećen brojnom birokratijom“, kaže nam De Asis, a nama ne može da ne zvuči poznato.

Takođe, korupcionaški skandal iz 2005. godine malo je poljuljao Lulin rejting. U aferi “Mensalao“, što u bukvalnom prevodu znači “velika mesečne isplate“, mnogi Lulini saradnici optuženi su da su podmićivali poslanike. Ipak, Lula nije bio direktno umešan u skandal, pa je relativno lako i 2006. godine pobedio na predsedničkim izborima.

Nema sumnje da bi Lula osvojio i treći uzastopni mandat, ali to je Ustavom zabranjeno. Da Silva je za svoju političku naslednicu izabrao Dilmu Rusef, jasno je stavio narodu do znanja da čvrsto stoji uz nju, a narod je naravno poslušao. Zato Lula, između ostalog, i jeste savršen primer populističkog vođe.
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Marta iz drugog ugla – “Pele u suknji”
NIKOLA ĐUKIĆ
Svet je i dalje bio pod snažnim utiskom Francuske revolucije, koja je nekoliko godina ranije označila početak savremene istorije i pokušaj promene autonomije države kao institucije. Engleska spisateljica Meri Vulstenkraft osetila je trenutak i 1792. napisala tekst pod nazivom „Odbrana prava žena“, pokrenuvši nešto što će kasnije biti poznato kao „Prvi talas feminizma“, čiji je cilj bila borba za žensko pravo glasa.

Muškarci, a verovatno i većina žena prihvatali su do tada da proste činjenice biologije nameću neku vrstu podele rada u društvu, na muške i ženske poslove. Ništa drugačije nije bilo ni na polju zabave i sporta.

Dva veka kasnije, mnogo toga se promenilo, kada je jedna 14-godišnja devojčica izašla na fudbalski teren sa dečacima duplo većim od nje. Dois Riačos, mali grad na severoistoku Brazila, do tog trenutka nije video takvu magiju. Ljubomorni momci ljutito su se vraćali kućama, posramljeni zbog činjenice da ih je nadmudrila znatno manja devojčica. Ta devojčica 14 godina kasnije drži titulu najbolje fudbalerke u istoriji fudbala, a na prašnjavim terenima grada sa nešto manje od 12.000 ljudi rođena je legenda – legenda o Marti.


21174591855355a84caa886726105790_w640.jpg

Beta/AP Photo/ Keystone/Walter Bieri
Niko nije ni slutio da će Marta Vieira da Silva potpuno promeniti svetski fudbal i položaj žena u njemu. Ovoga puta stavićemo akcenat na taj deo karijere fenomenalne Brazilke – borbe za „ženska“ prava u fudbalu.

Od trenutka kada je primetila čuvena Elena Pačeko i sa samo 14 godina je dovela u Vasko da Gamu, postavljala je rekorde gde god je stigla. Tokom blistave karijere osvojila je pet uzastopnih Zlatnih lopti, dok se još četiri puta našla u najužem izboru. Osim toga, uz Martino ime stoji još neverovatnih 17 individualnih nagrada, koje je „kupila“ na svakom koraku.

Ženski Pele, ili “Pele u suknji” kako je prihvatio sam O Rei, veoma brzo je došla do pozicije u kojoj je mogla da utiče na mnoge. Svoju akciju počela je 2004. godine, posle komentara predsednika FIFA Sepa Blatera, da bi fudbalerke trebalo da nose uske šortseve. Ona nije toliko pažnje obraćala na način odevanja devojaka koje se bave sportom, ali nije želela da ih fudbal “pretvori” u muškarce.

“Ja sam za to da ne izgubimo suštinu, da ne izgubimo našu žensku stranu, jer mi smo žene i moramo biti ponosne na to. Moramo imati neku vrstu sujete, moramo znati da se brinemo o sebi i održavati samopouzdanje na visokom nivou. Mislim da je podrška koju dobijate u sportu mnogo važnija od opreme koju nosite”, govorila je Marta i naglašavala da fudbalerke treba da istraže svoju žensku stranu.

5979884955355a84d64941680358231_w640.jpg

nicholasbittencourt/Wikimedia commons
Svi znaju da je Brazil fudbalska zemlja, ali nije uvek bilo tako, naročito ne za pripadnice lepšeg pola. Vojna diktatatura zabranila je ženama u Brazilu da se od 1965. do 1982. godine bave fudbalom, smatrajući takav čin protivzakonitim. To je na svojoj koži osetila i Martina prethodnica Sisi, koja je bila najbolja igračica do pojave one devojcice sa početka teksta.

“Nisam videla mnogo devojčica koje igraju fudbal, pa sam stalno igrala sa dečacima. Čak sam morala da se oblačim kao dečak, da bih imala priliku da igram sa njima”, rekla je Sisi o svom odrastanju.

Najveća južnoamerička država uspela je da se oporavi od takvog načina razmišljanja, ali su repovi ostali do danas. Poučena lošim iskustvom, Marta je odlučila da krene Sisinim koracima i ode u inostranstvo. Želela je da se bavi profesionalnim fudbalom i da od njega zarađuje za život, pošto u svojoj zemlji to nije mogla.

17160534905355a84ea55b6182120841_w640.jpg

Beta/AP Photo/Keystone,Steffen Schmidt
U vreme početka priče o ravnopravnosti već je bila igračica švedskog kluba Umea, u kom je doživela najblistavije trenutke karijere. Osvojila je dve nacionalne titule (2007,2008), a u prvoj godini u klubu, vodila je Umeu do titule UEFA ženskog Kupa, tačnije ženske Lige šampiona.

“Fudbal u Brazilu je viđen kao muški sport, iako mnogi prihvataju da postoji i ženski. Sve je to ‘mačo’ stvar. Ženama je mnogo teže, muškarci zarađuju mnogo novca i imaju mnogo klubova koje biraju da bi igrali. Mi radimo naporno, ali uvek razmišljamo šta bi moglo da se desi sledeće godine – da li će biti mesta i tima za mene”, kaže Marta.



Baš kao i Marta, fudbal je prešao dug put rodne ravnopravnosti, pa je tek 1996. godine u Atlanti, održan prvi ženski olimpijski turnir. Pet godina ranije osnovano je Svetsko prvenstvo, a 2001. Liga šampiona. Razlog tome Brazilka vidi u predrasudama, koje još nisu iščezle i uvreženom mišljenju da su žene slabiji pol.

“Mislim da se malo promenilo, ali mentalitet je ostao isti. Ima još mnogo predrasuda i otpora ne samo prema ženama u fudbalu, nego u svim sferama života. Muškarci misled da su žene krhke za obavljanje određenih aktivnosti, da nisu sposobne i nedovoljno jake. I dalje imamo predrasude da su žene slabiji pol i da nisu rođene za sport. To više ne postoji! Žene su pokazale da imaju mogućnost da budu bolje od muškaraca u mnogim stvarima.”

13747873455355a84f4d3f5910366478_w640.jpg

Johnmaxmena/Wikimedia commons
Već dugo je poznato da je najglasnija u borbi za uzjednačavanje prava žena i muškaraca u fudbalu. Muški je širom sveta postao popularan, dok se ženski fudbal bori za autonomiju, čak i u zemlji kafe i sambe. Ipak, danas je mnogo bolje nego što je bilo prilikom formiranja prve ženske sekcije. Prema najnovijim podacima FIFA, preko 29 miliona devojaka igra fudbal. To je veliki napredak u odnosu na 1971. godinu, kada je postojalo samo tri tima, koji su godišnje igrali dva meča. 2011. godine, 129 timova igralo je godišnje 514 utakmica.
Poseban iskorak viđen je u Sjedinjenim državama i Evropi u kojima popularnost raste, ali u Brazilu je to malo teže. I pored fenomenalne generacije s kraja prošle decenije koju je predvodila Marta, uspesi reprezentacije nisu mnogo pomogli da se ženski fudbal „primi“.



27-godišnja igračica švedskog Tiresa rekorder je po broju nastupa u nacionalnom dresu – na 82 utakmice postigla je neverovatna 73 pogotka. Deli prvo mesto sa Birgit Princ po broju golova na jednom Mundijalu – 14. Donela je Brazilu tri medalje sa velikih takmičenja, sva tri srebra. Jednu sa Svetskog prvenstva 2007. godine i druge dve sa Olimpijskih igara u Atini, odnosno Pekingu. Ni to nije bilo dovoljno.
„Kada imate takmičenja poput Svetskog prvenstva ili Olimpijskih igara, oni okupiraju pažnju medija. Ali, kada to prođe i Brazil ne odigra dobro i ne postane šampion, njihovo interesovanje opadne. Možda to fali ljudima koji mogu da pomognu ženskom brazilskom fudbalu, da se probude i promene realnost ženskog fudbala, jer imamo tri medalje. Te tri medalje su danas bespotrebne jer se realnost nije mnogo promenila. Postojala su obećanja o formiranju lige, obećanja o ovome i onome, ali se u stvari nije desilo ništa i mi se i dalje borimo. Želimo da nosimo ime Brazila na vrh, ali nemamo potrebnu podršku.“

811344498535629e71d3fe261264781_w640.jpg

Marta sa predsednicom Brazila Dilmom Rusef (Roberto Stuckert Filho/PR/Flickr.com/Dilma Rousseff/Wikimedia commons)
Znatno manja poseta u odnosu na mečeve muškaraca normalna je u državi u kojoj ne postoji šansa za borbu za medijsku pažnju. Finansiranje je oskudno, sponzorstva maltene i nema, a dok se utakmice njihovih koleginica iz Evrope i SAD redovno prenose, u Brazilu nije tako. Igrala je na oba kontinenta i sada je odlučila da privoli investitore u njenu rodnu zemlju.

„Znam da ljudi koji žele da investiraju traže da im se odmah vrati, ali se to ne dešava. Potrebno je imati raspored. Sa ulaganjima imaćete televizijske kompanije koje će prenositi utakmice i imaćete više sponzora. Ako radimo na dovođenju više ljudi na stadione, ti investitori će misliti da je to 'kul' ideja. To će dovesti do toga da se još više uključe. Potrebno je da se uključe sve moguće strane, ali i oni moraju imati razumevanja za ženski fudbal, jer mi nismo trenutno u mogućnosti da im odmah vratimo.“

Poseban projekat na kom radi Marta u saradnji sa Fudbalskim savezom Brazila i FIFA jeste stvaranje ženske lige, koja će jedino biti moguća stranim ulaganjem.

„Postoji nada za budućnost. Nadam se da ćemo formirati ligu da bismo devojkama omogućili kontinuitet i mogućnost da uče osnove, kako bi diplomirale u reprezentaciji. Da bi tada bile razvijene i spremne. Stvarno se nadam da će se to desiti, ako ne u mojoj generaciji, onda u onima koje dolaze.“
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Karneval – tamo zabava ne prestaje
MAJA NIKOLIĆ
Kada se spomene karneval svi odmah pomisle na Rio de Žaneiro. Iako svakako jedan od najpopularnijih, ne samo u Brazilu, nego i u svetu, nije jedini kome ćemo u ovom tekstu posvetiti pažnju.

Svake godine 40 dana pre početka Uskrsa, odnosno vikend uoči početka posta, u Rio de Žaneiru održava se karneval.
Karneval je svuda, na ulicama, trgovima, u barovima, klubovima, a ljudi u šarenim kostimima plešu i pevaju po ceo dan i noć. Pripreme za ovaj događaj traju mesecima, maltene po završetku karnevala počinju pripreme za sledeći i svi jedva čekaju da počne.


63271858353576f06c1250028452138_w640.jpg

Beta/AP Photo
Centralni događaj u Riju je parada škola sambe. Dvanaest najboljih škola u dva dana paradira na Sambadromu. Svaka sprema svoju temu nastupa, a u grupi učestvuje između tri i pet hiljada učesnika. Na ovogodišnjem karnevlu mnogima je, zbog Svetskog prvenstva, tema bila fudbal, ali i Formula 1.

Sambadrom je izgrađen 1984. godine, projektovao ga je čuveni arhitekta Oskar Nimajer. Dugačak je 700 metara, kapacitet je 90.000 mesta, a nalazi se duž ulice Markez du Sapukai. Svaka škola ima oko 75 minuta da prođe sa jednog na drugi kraj i prikaže svoju tačku i kostime. Ovde se održava takmičenje, pored toga služi za održavanje raznih manifestacija, a koncerte su održale mnoge svetske zvezde.

23029362953576f07633d6276091571_w640.jpg

Beta/AP Photo
Pretežno najsiromašniji građani Rija ulažu veliki napor u ovu manifestaciju, jer se škole sambe uglavnom nalaze u siromašnim delovima grada. Armije volontera provode mesece praveći kostime i vežbajuči koreografije kako bi njihov performans izgledao savršno. Ali svima je čast i zadovoljstvo da učestvuju jer je karneval tradicija i odraz kulture Brazila.

Pored karnevalske parade u svim delovima grada se organizuju karnevalski balovi, a veoma je popularan i ulični karneval. Ovde je akcenat na muzici, pesmi, igri, a u centru pažnje su i atraktivne Brazilke, koje u svojim kostimima mnoge ostavljaju bez daha.

69235826953576f08e403b884368127_w640.jpg

Beta/AP Photo
Karnevalski ulični bendovi, blokosi, organizuju parade u različitim delovima Rija. Za razliku od takmičenja na Sambadromu, blokosi svoju paradu organizuju sa samo jednim ciljem, a to je besplatna zabava za sve.

Pravi duh karnevala donose svirajući, marchinhas de carnaval, kratke stare samba pesme koje imaju zarazni ritam i čudan sadržaj. Blokosi komponuju i nove pesme svake godine, obično sa tematikom aktuelnih dešavanja u Brazilu. Svi su obučeni u smešne kostime i šire pozitivnu atmosferu kroz ceo grad. Orkestar čini do 20 muzičara koji sviraju bubnjeve, saksofon, trube i druge instrumente.

Mnogi su ove godine organizovali i lažne karnevale u znak protesta protiv Vlade.

Karneval nije samo u Riju
96355897653576f097a8bc042595938_w640.jpg

Beta/AP Photo
Za mnoge Brazilce, ali ne samo za njih, Rio je postao previše komercijalan, pa svako ko želi da vidi nešto drugačije, treba da poseti neke od manje popularnih karnevala.

Posle Rija najpopularniji karneval u Brazilu je Baija. Jedan od razloga zbog čega je omiljen mnogim Brazilcima je pristupačnija cena. Postoji dosta razlika između ovog i karnevala u Riju, pre svega u pogledu muzičkog stila. Ovde se pored sambe svira aksa, samba-rege, pagoda, ali i pop muzika.

206623302653576f0add6ad832666919_w640.jpg

Beta/AP Photo
U državi Pernambuko karnevali se održavaju u Recifeu i Olindi. Zanimljivo je da je u 2013. godini na jednoj listi najboljih svetskih karnevala Rio zauzeo treće mesto, iza Olinda i prvoplasiranog karnevala u Trinidadu.

I većina Brazilca će se složiti da Olinda ima najbolji Karneval u zemlji. Festival ima više afrički uticaj u odnosu na Rio gde se oseća evropski. Karakteristična muzika ovog dela Brazila je frevo i marakatu. Za razliku od Baije i Rija, ovde ne postoji takmičenje.

Takmičarski karneval održava se i u Sao Paulu. Škole sambe predstavljaju svoje koreografije i kostime, a teme su uglavnom vezane za istoriju, kulturu, ili politiku.

Istorija – sve je počelo prskanjem vodom i krečom
213666958853576f0ba5509414164306_w640.jpg

Beta/AP Photo
Prvi zapisi o karnevalu u Rio de Žaneiru datiraju iz 1723, a organizovali su ih imigranti sa portugalskih ostrva Akores, Madera i Kabo Verde. Prvobitna ideja je bila da svi budu mokri. Ljudi su izlazili na ulice sa kantama vode i kreča. Čak su i carevi su učestvovali u zabavi. Postoji zapis o ženi koja je uhapšena 1855. jer je bacala kreč na pratnju Dom Pedra I. Ovaj događaj je jedno vreme bio čak i zabranjen.

Grandes Sociedades ili Veliko Društvo, organizovalo je paradu 1855, uz prisustvo samog cara. Grupa od osamdeset aristokrata paradirala je u luksuznim kostimima, uz muziku i cveće. To je bio veliki uspeh.

Cordao Carnavalesco je koncept koji ima svoj početak u 1870, a učesnici su nosili maske poput kraljice, kraljeva, veštice, seljaka i plesača.

Veliku popularnost karneval je stekao početkom 20. veka, kada su počela i prva takmičenja. Bio je obustavljen tokom Drugog svetskog rata, da bi posle toga polako došao do nivoa na kom je danas.
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Falkao: Legenda Brazila i "osmi kralj Rima"
ALEKSA GUTOVIĆ
Falkao. Nije Radamel, ali i te kako ima veze sa kolumbijskim napadačem iako je ovaj Falkao Brazilac. U pitanju je Paulo Roberto Falkao, legendarni veznjak Internasionala i Rome, koga smatraju za jednog od najtalentovanijih fudbalera sredine terena u istoriji ove divne igre. Upravo je napadač Monaka dobio ime po ovoj brazilskoj legendi. Eto koliko je Paulo Roberto Falkao bio dobar.


1013929096535637b45c0f5988793099_w640.jpg
Njegova 14-godišnja karijera bila je burna, puna velike radosti, ali i tuge. Ali krenimo od početka, od 1964.

Sa 11 godina došao je na probu u Internasional i pored 300 klinaca već tada je pokazao da je poseban. Trener koji je bio zadužen za ocenjivanje zvao se Žofre Funčal i bio je veoma rigorozan, čak i kritikovan zbog toga.

Međutim, kada je video malog Falkaa, nije imao dilemu. Priašao je njegovom bratu Pedru i rekao:„'Nemac' je prošao i to sa visokom ocenom“.

„Nemac“ je u Brazilu nadimak za nekoga sa svetlom bojom kože i kose, a u slučaju Falkaa to je bio više nego prikladan nadimak. Upravo taj dan označio je početak karijere jednog od najboljih fudbalskih proizvoda Brazila.

Falkao je bio igrač koji je imao sve – veliki talenat, oko za gol... Jednostavno imao je fudbal ‘u malom prstu’. Iako je igrao ispred odbrane, odnosno na poziciji zadnjeg veznog i nosio broj pet na leđima, nije bio ni nalik današnjim pit bulovima kojima je posao da pretrče mnogo i oduzmu mnogo lopti.


On je igrao ispred odbrane i bukvalno bio plejmejker ekipe. Bio je ključ velikih uspeha Internasionala u kojem je proveo šest godina – od 1973. do 1979. godine. Klub je u tom periodu osvojio pet državnih i tri titule Brazila. Klub je vrhunac doživeo upravo 1979. godine kada nije poražen u celoj sezoni, što do danas niko u Brazilu nije ponovio.

Iako zbog neslaganja sa selektorom Klaudijom Kutinjom nije bio u sastavu Brazila na Svetskom prvenstvu 1978. godine u Argentini, već tada su ga u svojoj zemlji smatrali za najboljeg igrača sredine terena u istoriji. Eto, toliko je bio dobar.

Tele Santana, koji je retko hvalio bilo koga, izrazio je divljenje nakon jednog u nizu briljantnih Falkaovih izdanja 1979. godine. Santana, tada trener Palmeirasa, rekao je: “Video sam igrača koji je odigrao savršen meč. Falkao je sam dobio utakmicu.”
Upravo je Santana ispravio nepravdu tri godine kasnije. On je bio selektor Brazila na Svetskom prvenstvu 1982. u Španiji i Falkao je bio njegov prvi izbor na sredini terena. Na tom Mundijalu Falkao se predstavio svetu i osvojio je Srebrnu loptu adidasa.

Do danas je većini fudbalskih zaljubljenika prva asocijacija na Falkaa gol koji je postigao protiv Italije u drugoj fazi Svetskog prvenstva, gol za izjednačenje na 2:2. Nezaustavljivim udarce, levicom savladao je Dina Zofa, da je ostalo 2:2 Brazil bi prošao u polufinale, ali na žalost ovog velikog majstora nije.

Paolo Rosi je u jednom od najnezaboravnijih mečeva u istoriji Mundijala sedam minuta kasnije kompletirao het-trik i izbacio sa takmičenja najbolji tim u istoriji koji nije postao prvak sveta. Od ekstaze do agonije za sedam minuta, tako se osećao Falkao.

“Žarko sam želeo da osvojim to Svetsko prvenstvo jer nisam bio u timu četiri godine ranije. Želeo sam da dokažem da mogu da budem prvotimac u nacionalnom timu. Zbog toga sam toliko proslavljao taj gol. Kao da sam u isto vreme igrao dva Svetska prvenstva. Kada se meč završio, Bruno Konti mi je prišao i zagrlio me. Iako smo se dogovorili da razmenimo dresove, on nije bio u stanju da to uradi. Bilo mu je toliko žao mene, izgledalo je kao da je on izgubio, a ne ja. Ja sam skinuo moj dres, stavio ga u njegovu ruku i izašao sa stadiona sa italijanskim. To sam uradio zbog velikog prijatelja i zbog zemlje koja me je dočekala raširenih ruku”, rekao je Falkao.



Konti i Falkao bili su u to vreme saigrači u Romi. Falkao je u rimski klub prešao dve godine ranije, odmah nakon što je u italijanskom fudbalu odobreno dovođenje stranaca. Pod legendarnim švedskim trenerom Nilsom Lidholmom osvojio je već u prvoj sezoni Kup Italije, a onda je u sezoni 1982-83 ušao u legendu. Roma je osvojila prvi Skudeto posle 41 godine, a koliki uticaj je na igru imao Falkao dovoljno govori podatak da je zbog toga dobio nadimak “osmi kralj Rima”.

U Romi je ostao pet godina, odigrao je 107 utakmica i postigao 22 gola. Otišao je iz Rima kad i Lidholm, a koliko je poštovao Šveđanina govori i jedan zanimljivi detalj. Preko klupskog mastera Falkao mu je poslao dres sa porukom:

“Šefe, vraćam ti dres koji si mi dao kada sam stigao u Rim. Ne mogu to da uradim ‘oči u oči’ jer bi bilo previše emotivno. Želim da ovaj dres čuvaš kao znak našeg prijateljstva.”

Iako nikada nisu o tome rezgovarali, Falkao je tokom Svetskog prvenstva 1990. sreo Lidholmovog sina i pitao ga je da li je njegov otac dobio taj dres. Dobio je veoma emotivan odgovor.

“Nikome nije bilo dozvoljeno ni da ga dodirne. Čuvao ga je kao da je dragi kamen”.

Znao je Lidholm veoma dobro kakvog je igrača imao u Falkau – u svakom smislu posebnog igrača, kakvih pre i posle njega nije bilo mnogo.
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Čovek s osmehom na licu
SAŠA OZMO
Čovek koji je bio jednako veliki na terenu i van njega. Čovek koji je postao sportska ikona nacije, a ostao je skroman i pristupačan. Čovek kojem ni najteže životne prepreke nisu mogle da skinu osmeh sa lica, a bilo ih je, onih najtežih. Tom čoveku ime je Gustavo Kuerten, on je najbolji brazilski teniser svih vremena.


2101908105535cdade96010323612087_w640.jpg
Kada je doputovao u Pariz maja 1997. godine, Guga je iza sebe imao osam pobeda na ATP nivou i bio je tek 66. na svetu. Dve nedelje koje su usledila promenile su život harizmatičnom Gustavu – pobede nad velikanima šljake kao što su Muster i Kafeljnikov i finale u kojem je Serhiju Brugeri ukupno prepustio devet gemova.

Bio je to tek njegov treći Gren slem turnir i za sve kojima je tenis bio blizak srcu Gugin trijumf predstavljao je senzaciju. Ne i za Gugu, koji je od detinjstva vredno radio i živeo baš za taj trenutak.



Tenisom je počeo da se bavi sa šest godina, a samo dve godine kasnije od srčanog udara preminuo mu je otac, zbog kojeg je i zavoleo ’beli sport’. Motiv da uspe sada je bio još jači, a na putu ka vrhu njegov saputnik i trener bio je Lari Pasos, sa kojim je radio od 14. do 29. godine.

Posle prvog trijumfa u Parizu, svi su govorili samo o Gugi. Nosio je uglavnom odeću jarkih boja, imao afro frizuru, ispuštao je karaktersitičan, ne baš prijatan zvuk pri svakom udarcu. Čini se kao neko ko nije svima bio baš omiljen? Ali Gustavo je bio – volela ga je publika, volele su ga kolege. Otvorena srca, prepoznatljivog osmeha i izražene ljudskosti, sve je obarao s nogu.

Pariz je nazivao drugom kućom i tu je uspostavio neraskidivu vezu sa navijačima čiji je simbol čuveno srce koje je ucrtao u šljaci na Rolan Garosu 2001. godine.

1470075419535cdadf525fb245936546_w640.jpg
Tada je treći put podigao Kup Musketara pobedom nad Aleksom Korečom, a u domovini je zaslužio i poštansku markicu sa svojim likom. Godinu dana ranije u finalu je savladao Magnusa Normana. Jedino Bjern Borg i Rafael Nadal imaju više titula na Garosu od Kuertena.
Zbog hroničnih problema sa kukom, ali i drugim povredama, nije napravio još bolju karijeru, a poslednji put na parisku šljaku kao igrač vratio se 2008. godine.

Rastanak je bio emotivan – 15.000 ljudi došlo je da isprati ’svog’ Gugu u penziju, a on je izašao u svojoj ’srećnoj’ opremi, plavo-žutoj kombinaciji u kojoj je 11 godina ranije prvi put obasjao tenisko nebo. Izgubio je od Matjea, ali to je bilo najmanje važno – gledaoci su dobili šansu da se oprosto od svog heroja.

Bila je milina gledati Kuertena kako igra. Ne zbog topovskih udaraca, već zbog sportske inteligencije koja je izbijala iz svakog njegovog poteza. Verovao je da je tehnika važnija od snage, a tako je i igrao – stajao je daleko iza osnovne linije i uživao je da spinovanim lopticama tera rivale na udarce sa neobične visine.

Umeo je brzo da odservira, forhend mu je bio odličan, ali je graciozni jednoručni bekhend bio i ostao njegov zaštitni znak. Znao je da se prilagodi rivalima, da im uđe u glavu i da izvlači pobede kada ga reket ne sluša.
Zvali su ga ’kraljem šljake’, ali nije ga valjalo potceniti ni na tvrdoj podlozi – uostalom, na Mastersu 2000. godine na putu do titule savladao je Pita Samprasa i Andera Agasija. Proveo je 43 nedelje na prvom mestu na svetu, a u Tenisku kuću slavnih primljen je 2012. godine.

U karijeri je ukupno osvojio 20 trofeja, a svaki, uključujući i tri sa Rolan Garosa, završio je u rukama njegovog mlađeg brata Giljermea. Gugin poklon voljenom bratu koji je bolovao od cerebralne paralize i koji je vodio težak život sve do smrti 2007. godine.

Znajući dobro muke svoga brata, Guga je 2000. godine pokrenuo Institut Gustavo Kuerten čiji je osnovni cilj pomoć hendikepiranima.

Rođen je na brazilskom ostrvu Florijanopolis, na kojem i živi posle odlaska u zasluženu penziju. Uživa u surfovanju, a kažu da i dalje igra tenis i podučava lokalne entuzijaste.

Sportski heroj. Dobrotvor. Jednom rečju, čovek – Guga Kuerten.
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
"Beli Pele", božanstvo na tri kontinenta
SPASOJE VESELINOVIĆ
Početkom marta svake godine u tri grada, Rio de Žaneiru, Udinama i Kašimi slavi se posebna vrsta Božića. Trećeg dana, trećeg meseca, treće godine druge polovine 20. veka rođen je Artur Antunis Koimbra, u fudbalskom svetu poznat jednostavno kao Ziko.

1105188296535c583730b85521555993_w640.jpg
Lopta je cvet koji raste na Zikovom stopalu, a miriše na gol“, rekao je jednom prilikom brazilski sportski novinar Armando Nogeira.

Zvali su ga „beli Pele“, proglašen je za osmog najboljeg fudbalera veka u izboru FIFA, mada su česte i liste na kojima zauzima treću poziciju, odmah iza svog tamnoputog zemljaka i Dijega Maradone.

Zanimljivo je i glasanje iz 1977. godine, u njemu su učestvovali samo novinari, navijači, bivši i tadašnji fudbaleri sa teritorije Južne Amerike, kontinenta koji je u svakom smislu kolevka najvažnije sporedne stvari na svetu, oprostiće Englezi na ovoj oceni.

Treću poziciju u izboru dobio je Čileanac gotovo nepoznat van matičnog kontinenta Elijas Figeroa, vicešampion je postao Rivelinjo, a titula najboljeg otišla je u ruke Ziku, tada 24-godišnjem fudbaleru Flamenga.

Međutim, njegov put do uspeha bio je veoma trnovit. Fudbalska igra je tih godina dobila potpuno drugačiju dimenziju, od talenta je bilo važnije da igrač poseduje fizičku snagu, što je uslov koji Ziko na prelasku iz juniorske u seniorsku kategoriju nije mogao da ispuni.

Sedam godina pre pomenutog priznanja, dečak iz Rija je bio na pragu prvog tima Flamenga, međutim tadašnji stručni štab je smatrao da bi za njega bilo bolje da ostane još određeni period u mlađim selekcijama ne bi li „ojačao“.


Brazilski stil fudbala je u tim godinama polako nestajao, iz godine u godinu je tražen novi Pele, ali takvog nije bilo na vidiku, pošto je „original“ već sa 23 godine bio dvostruki šampion sveta sa nacionalnim timom i bio najbolji igrač, u tom trenutku, nepobedivog Santosa.

Tome je u velikoj meri doprineo i veliki Mario Zagalo, nije želeo Zika u seniorskom sastavu, a tek po promociji trenera mlađih kategorija Žuberta na poziciju šefa stručnog štaba prvog tima moglo se naslutiti da će fudbal u Brazilu vratiti filozofiju vica, driblinga, atraktivnosti...

To je bilo pogodno tle da Ziko postane jedan od najvećih, povezao je klinačku radost igranja fudbala sa fizičkom snagom i od toga napravio pravu umetnost. Sa njim kao predvodnikom Flamengo je osvojio šest trofeja u državnom i tri u nacionalnom šampionatu, uz Kup Libertadores i Interkontinentalni kup.

Flamengo je imao odlične i talentovane fudbalere, ali naša najveća snaga u tim godinama bili su navijači. Svi igrači iz tog perioda su počastvovani činjenicom da su osvojili više titula nego ikada u istoriji kluba“, rekao je Ziko.

Njegov talenat su ljubitelji igre sa „bubamarom“ van Južne Amerike mogli da vide tek 1978. godine, na Svetskom prvenstvu u Argentini, ali je dve godine ranije malo nedostajalo da se Ziko ostavi fudbala, razočaran što nije dobio poziv za Olimpijske igre u Minhenu.

540408497535c583797b64703623098_w640.jpg
Svom ocu je tada rekao da nema volje za igranjem, deset dana nije otišao na trening Flamenga, međutim braća su ga ubedila da nastavi da se bavi onim što najviše voli.

Pomoglo mi je to što su moja starija braća prolazila ranije kroz sve ono što je menje čekalo. Pratio sam razvoj njihovih karijera i mogao da vidim kako se pripremaju za velike utakmice i treninge. Kada god mi je bilo potrebno bili su uz mene i davali mi savete”, naveo je Ziko.

Da je tada učinio to što je nameravao, 1979. godine ne bi stigao do mogućnosti da mu kolega u timu bude Pele, koji je u svojoj 39. godini tada dao veoma zanimljivu izjavu.

Niko ne može da igra kao što sam ja igrao nekad, niko osim Zika“, naveo je Pele.

Iako je 1978. godine odigrao 11 utakmica za nacionalnu selekciju i postigao tri gola, to nije bilo najbolje od njega, 1981. i 1982. je nastupio na 23 meča i čak 18 puta se upisao u strelce, uključujući i četiri pogotka na Mundijalu u Španiji, međutim ostao je bez i jedne “Boginje”...

Po završetku reprezentativne karijere proglašen je nekrunisanim kraljem.



Srećan sam što sam bio deo reprezentacije, ljudi širom sveta nas i dalje pamte. Ipak, nedostajao je trofej, to je najvažnije u profesionalnoj karijeri jednog sportiste”, ocenio je Ziko.

Brazil je to takmičenje završio ispadanjem od Italije, predvođene legenarnim Paolom Rosijem, međutim Ziko je svojom predstavom opčinio čelnike Udinezea koji su mu već sledeće sezone dodelili „crno-beli“ dres sa brojem 10.
Čak i tu je bilo velikih problema. Fudbalska federacija Italije je najpre blokirala transfer, Udineze je Flamengu ponudio, u to vreme, astronomsku svotu novca (4 miliona dolara), što Roma i Milan, klubovi koji su želeli Zika u svojim redovima, nisu mogli da isprate, te su podneli žalbu.

Takva odluka FIGC je izazvala ulične proteste protiv federacije i federalne vlade, a čuli su se povici „Ili Ziko ili Austrija“, zbog ranijih tendencija pokrajine Friuli da se priključi istočnom susedu.

U Seriju A su dolazili najbolji fudbaleri na svetu. Sve oči fudbalskog sveta gledale su u Italiju. To je za mene bio oličan period, dokazao sam sebi da mogu da se nosim sa očekivanjima i van Brazila”, istakao je Ziko.

Da jedan fudbaler može igru celog tima da podigne na viši nivo videlo se već u sezoni 1983/84, međutim snajperski precizni slobodni udarci, te lucidna dodavanja u režiji Zika nisu bili dovoljni za ostvarenje šampionskih ambicija.

1276854319535c583834a95487995414_w640.jpg
Ipak, ostaće upisano da je Brazilac u sezoni postigao 19 golova, jedan manje od najboljeg strelca Mišela Platinija, ali i sa nula minuta u šest prvenstvenih mečeva, zbog povrede.

To je, uz laureat za najboljeg fudbalera godine u izboru World Soccer magazina navelo navijače Udinezea da u blizini gradskog stadiona sagrade crkvu posvećenu Ziku.

I kada se očekivalo da se „crno-beli“ iz Udina uz, za godinu iskusnijeg Brazilca, moći da se aktivno uključe u borbu za titulu, dogodio se niz nepredviđenih okolnosti. Ziko je optužen za utaju poreza, mučile su ga povrede, suspenzije, kao i veoma česti verbalni sukobi sa sudijama.



Pritisnut sa svih strana, uspeo je da se na dostojan način oprosti od italijanskog fudbala, spektakularnom partijom protiv Napolija sa Maradonom u timu u poslednjem kolu prvenstva. O ljubavi koja je za kratko vreme stvorena između Zika i navijača Udinezea govori i činjenica da je 1989. godine upravo na stadionu Friuli organizovana njegova poslednja utakmica u reprezentaciji Brazila.

Suočen sa poteškoćama, 1985. se odlučio za povratak na sigurno. Ponovo je obukao dres Flamenga, međutim, problemi nisu prestajali, povređivao se u serijama što je pretilo da okonča njegovu karijeru, ali se na superioran način vratio i doneo Flamengu 1987. četvrtu titulu nacionalnog šampiona.

Dve godine kasnije postigao je svoj poslednji gol za matični klub, u pobedi nad Fluminenzeom rezultatom 5:0, a dva meseca potom upriličen mu je oproštaj od Trikolora koji je uveličala ekipa legendi svetskog fudbala, među kojima su bili Horhe Valdano, Mario Kempes, Karl-Hajnc Rumenige, Falkao...

Za najboljeg strelca (508 golova) i drugog po broju utakmca (731) za Flamengo, lokalni pevač Žorže Ben Žor je otpevao numeru prigodnog naziva, Camisa 10 da Gávea („Desetka“ iz Gavee, kvarta Rio de Žaneira).


O značaju koji je Ziko imao za navijače Flamenga govori i pesma koju su pevali na njegovoj oproštajnoj utakmici.

"E agora como é que eu fico, nas tardes de domingo, sem Zico no Maracana? E agora como é que eu me vingo,de todas as derrotas da vida, se a cada gol do Flamengo eu me sentía um vencedor“.

(I kako ću ja sada da dolazim nedeljem popodne, a da Zika nema na Marakani? I kako da se osvetim za sve životne poraze, kada me je svaki Flamengov gol činio pobednikom?).

Kao sveži penzioner uključio se u politiku, a tadašnji predsednik države Fernando Kolor de Melo postavio ga je na poziciju ministra sporta. Ipak, sedenje u fotelji mu nije bilo previše zanimljivo, usledio je poziv Kašima Antlersa, ekipe koja je imala velike ambicije u tek oformljenoj fudbalskoj ligi u Japanu.

1488697300535c5838b8ffc528698936_w640.jpg
Iz sakoa je “uleteo” u kopačkei postao najbolji strelac poslednjeg izdanja “stare” japanske fudbalske lige, a, za tadašnje uslove, malom i finansijski ne toliko stabilnom klubu u prvom izdanju J-Lige doneo je vicešampionsku poziciju.
Tri godine provedene u zemlji izlazećeg sunca bile su dovoljne da ga ljubitelji fudbala nazovu “Bogom fudbala”, te da mu ispred stadiona u Kašimi podignu spomenik.



Usledilo je novo penzionisanje, ali je fudbal ostao u Zikovom životu, doduše u nešto drugačijem obliku. Zaigrao je za reprezentaciju Brazila u fudbalu na pesku na Svetskom prvenstvu 1995. godine, kada je proglašen za najboljeg strelca i igrača turnira.

Posle osnivanja fudbalske akademije, te samostalnog kluba u Brazilu, vratio se u Kašimu, na poziciju sportskog direktora. Za čelnike fudbalskog saveza te države nije bilo dileme kome poveriti mesto selektora na Mundijalu 2006. godine, a posle četiri sezone odlučio se za povratak u Evropu.

Kao trener se najduže zadržao u Fenerbahčeu, a o njegovim trenerskim i ljudskim kvalitetima opširno je govorio tadašnji igrač turskog kluba, Aleks.
“Ziko toliko opušteno radi svoj posao da mi ponekad nedostaje onaj stari, konvencionalni pristup. Nikada nije povisio ton na treningu, možete videti da nije zadovoljan, ali pokušava da smiri situaciju i da ne prenosi negativnu energiju na tim. Ponaša se kao monah, rekao bih da je smireniji od monaha sa Tibeta”, naveo je Aleks.

Kratke odiseje u Bunjodkoru, moskovskom CSKA, Olimpijakosu, reprezentaciji Irana i Al Garafi su iza Zika, trenutno je angažovan na poziciji konsultanta nacionalne selekcije Brazila, međutim nije previše optimističan kada se govori o mogućnostima Selekaa na predstojećem Mundijalu.

Imamo igrače koji će teško osvojiti Svetsko prvenstvo, čak i sa publikom na svojoj strani. I dalje ne znamo startnih 11, tim je veoma mlad zbog smene generacija. Predvodnik je Nejmar, ali on ima svega 21 godinu, trebalo bi da u sastavu imamo fudbalere sa iskustvom”, naveo je Ziko.

Takođe, veoma je kritičan i prema aktuelnoj situaciji u društvu, tako da ne bi čudilo ukoliko bi se odlučio za povratak u političke vode.
Ljudima u Brazilu je Mundijal veoma dalek, ljudi su opterećeni korupcijom, gube nadu... Rekao sam Ronaldu da kao član organizacionog odbora mora da radi na popravljanju poverenja ljudi, moramo se povezati međusobno. Mundijal sam po sebi nije dovoljan”, zaključio je Ziko.

Treba mu verovati na reč, ipak je to verovatno najbolji fudbaler bele puti u istoriji fudbala i pravo malo božanstvo na tri kontinenta, što je kredibilitet koji se teško stiče.

Ako ne verujete, pogledajte dokumentarac, nećete se pokajati.
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Dom Pedro I – Oslobodilac Brazila
A. KOVAČEVIĆ
Brazil je dugo bio portugalska kolonija, najbogatija, ali mu je 1822. godine nezavisnost doneo upravo jedan Portugalac.

Bio je to sin portugalskog Kralja Žoaa VI, Pedro. Bio je veoma inteligentan, odličan u kriznim, ali očajan vladar u mirnim vremenima.

Njegovi stavovi o ropstvu, pravima kriminalaca, porezu i sličnim državnim stvarima bili su daleko ispred tog vremena.

Bio je narodski čovek, ženskaroš, impulsivan, liberal, nedisciplinovan. Ali je bio Oslobodilac Brazila.


15320803045360db1673a2a423047283_w640.jpg
U novu domonovinu stigao je 1807, nakon što je Napoleon izvršio invaziju na Portugal, pa je njegov otac Žoao prebegao na drugi kontinent sa porodicom, kako bi izbegao sudbinu španske vladajuće dinastije koja je bila Napoleonov “gost”.

Pedro I je retko viđao roditelje, otac bio zauzet vladanjem, a majka, nezadovoljna žena koja se otuđila od njegovog oca, nije brinula o deci i živela je u drugoj palati.

Nezdravi porodični odnosi izgradili su njegov karakter, a na to je posebno uticao odnos majke, ambiciozne španske princeze zbog koje je iskusio izdaju, hladnoću i zapuštanje.

Otac mu je prepustio kontrolu nad najbogatijom portugalskom kolonijom 1820, jer je morao da se vrati u Lisabon i zaustavi revoluciju koja je počela.

Tada 22-godišnji Pedro suočio se sa revolucionarnim i neposlušnim portugalskim trupama, što je uspeo da ublaži. Tada se pokazao kao izvenredan vladar u kriznim vremenima. Sjajno je kontrolisao situaciju i imao fenomenalnu komunikaciju sa vojskom i ljudima koji su stradali u konfliktima.

Novo nezadovoljstvo u Brazilu donela je namera portugalske vlade da ukine svojoj koloniji političku autonomiju u kojoj je uživala od 1808. godine. Pedro je stao na stranu Brazilaca, ali se potrudio da ostane vladar. Poslušao je savet svog oca i žene koja mu je pisala: "Jabuka je zrela, uberi je sad, ili će da istrune".

Proglasio je nezavisnost 7. septembra 1822. na obali Ipiranga potoka u Sao Paulu, a mesec dana kasnije krunisan je za prvog Cara Brazila. Već u martu 1824. porazio je sve armije lojalne Portugalu.

Naredih nekoliko godina vodio je ratove sa pobunjenicima u severnim i južnim provincijama Brazila, a dodatni problem stvorio mu je mlađi brat Migel, koji je u Portugalu preuzeo vlast od Pedrove ćerke Marije II, kojoj je on prepustio krunu, i koju je želeo da uda upravo za svog brata Migela.

Međutim, iako je bio odličan u ratu, nije se istakao kao dobar vladar u miru. Serija kriza mu je otežala život u Brazilu, a posebno ga je pogodio neuspešan sukob sa Argentinom koja je ohrabrila južnu provincuju Kisplatinu da se odvoji od Brazila, i kasnije postane Urugvaj.

U međuvremenu, u brazilskom parlamentu počela je borba da vladu bira zakonodavna vlast, a ne monarh, pa je izmoreni Dom Pedro I abdicirao u aprilu 1831. godine i vlast prepustio sinu Pedru II, petogodišnjaku.

On je na leto naredne godine izvršio invaziju na Portugal gde je zaratio s bratom Migelom koga je srušio s vlasti, ali je osim lokalnog građanskog rata ušao u veći konflikt na Pirinejima, jer je pomogao španskoj kraljici Izabeli II da ostane na vlasti nakon Prvog karlističkog rata.

Samo nekoliko meseci nakon što je sa liberalima dobio borbu sa apsolutistima, umro je od tuberkuloze u septembru 1934. godine, u 36. godini života.

Ostao je upamćen kao ključna figura u širenju liberalnih ideala koji su su pomogli Brazilu i Portugalu da se reše apsolutističke vlasti. Međutim, iako je podržavao ustav, tokom svog života konstantno je bio kritikovan od liberala, koji su ga na kraju i skinuli s vlasti.

4820081025360db173779d521053914_w640.jpg

Spomenik Nezavisnosti, gde su sahranjeni Dom Pedro I njegove žene (foto: Danilo Prudêncio Silva/Wikipedia)
Pojedini istoričari su ga opisivali kao "bez sumnje inteligentnog i oštroumnog", ali i kao "suviše impulsivnog i emotivnog". Pedro jeste bio inteligentan, ali nedosciplinovan, posebno u vezi sa stvarima koje je smatrao dosadnim. Jedna od tih stvari bilo je državništvo, ali u mirnim vremenima.

Bio je veoma talentovan za matematiku, političku ekonomiju, istoriju, geografiju i logiku. Govorio je latinski i francuski, znao je da prevodi sa engleskog, a razumeo je i nemački. Čak i kada je postao Car, svakog dana posvećivao je najmanje dva sata čitanju i izučavanju.

Ipak, otac Žoao nije nikome dozvoljavao da ga disciplinuje, pa je često pomenuto vreme koje je posvećivao učenju, umesto rutine koju su mu savetovali mentori, provodio baveći se njemu zanimljivim aktivnostima.

Ostao je impulsivan i nikad se nije naučio samokontroli, ili uzdržavanju i proceni posledice svojih odluka i prilagođavanju situaciji.

Oženio je austrijsku princezu Leopoldinu koja mu je rodila sedmoro dece, od kojih su Marija i Pedro bili vladari Portugala, odnosno Brazila. Leopoldina je, za razliku od Pedra, bila veoma mudar državnik, pa je i brazilski narod veoma voleo.

Njegov karakter bio je na granici energičnog i hiperaktivnog, imao je tendenciju da bude dominantan i naprasit. A uživao je lovu i u društvu žena (osim sedmoro dece sa Leopoldinom, imao je još ćerku sa drugom suprugom Amelijom Avgustom, nemačkom princezom, petoro sa ljubavnicom Domitiljom de Kastro, jedno dete sa njenom sestrom, jedno sa Urugvajkom Marijom del Karmen Garsijom, jedno sa Naomi TJeri, te po jedno sa Klemens Saiset i Anom Avgustom), što mu je kasnije i donelo velike probleme prilikom vladanja.

Za razliku od svog oca, bio je privržen liberalnim idejama i ustavnoj monarhiji, a čitao je radove Voltera, Benjamina Konstanta i Edmunda Burka.

Čak je i njegova supruga Leopoldina jednom izjavila: "Moj suprug, neka nam Bog pomogne, voli nove ideje".

Opisivan je kao jednostavan čovek, i u navikama i u ophođenju sa drugima. Često je razgovarao sa ljudima na ulici.

Njegov stav o ukidanju ropstva je bio ispred vremena. Brazil je pre njega bio daleko od ujedinjene države. Većina gradova je bila smeštena na obali okeana, a i tada su bili veoma otuđeni.

Jaki regionalni interesi, kao što su kafa, rudnici i plantaže šećerne trske, pretile su da podele zemlju. Međutim, Pedro I i njegov sin Pedro II su bili odučni u nastojanju da održe Brazil ujedinjenim, kakav je danas.

Umanjio je izdatke vlasti kao i poreze, a uveo je i neka pravila koja su i danas na snazi u savremenim pravnim državama: građanin je mogao biti uhapšen samo uz pisani nalog, osim ako je uhvaćen dok čini zločin; osumnjičeni je mogao biti zatvoren najviše 48 sati bez podizanja optužnice i bilo mu je omogućeno da ima advokata; zabranio je mučenja, tajne sudske procese i nehumam odnos prema zatvorenicima.

Njegovo puno ime bilo je Pedro de Alkantara Fransisko Antono Žoao Karlos Ksavijer de Paula Migel Rafael Žoakim Žose Gonzaga Paskoal Siprijano Serafim.

Ali je voleo da ga zovu Dom (Gospodar).
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Tostao i fudbal u četiri dimenzije
NEMANJA ĐORĐEVIĆ
Imao sam nekoliko nedostataka koje sam vremenom uspeo da nadomestim , vrednim i predanim radom na apsolutno svakom treningu. Praktično sam koristio samo levu nogu, nisam umeo da udarim loptu glavom, tačnije – radio sam to zatvorenih očiju. A bio sam i spor, na kraće i duže staze. Šut iz daljine bio mi je, blago rečeno, slab. Usled svojih fizičkih ‘nedostataka’, nije mi trebalo mnogo da shvatim da ne mogu da uskladim svoje telo i brzinu misli u mom umu. Moj um je u trenu govorio mom telu šta bi bilo dobro da uradi, ali je ono često bilo neposlušno. Nevezano s tim, od kada znam za sebe bio sam veoma samokritičan. Ali, isto tako sam verovao da mogu da nateram sebe da postanem bolji igrač”.

17667668275361af8df3b17512350221_w640.jpg

Beta/AP
Da li biste poverovali da je ovo izgovorio čovek koji je u svojim rukama držao ‘Boginju’? Član velike jedanestorke Selesaa, koja je 1970. zadivila svet i dobila zvanje najboljeg tima ikada? Čovek koji je šezdesetih prkosio neprikosnovenom Peleu i napravio od Kruzeira veličinu?

Da sudbina često funkcioniše na čudne načine, možda najbolje dočarava priča o napadaču iz Belo Horizontea, legendi ‘Plavih lisica’, čoveku sa simpatičnim nadimkom – Tostao (novčič).

Priča Eduarda Gonsalveša de Andradea ima sve što i kvalitetna drama sa primesama trilera. Lika sa britkim umom, težak početak, velika odricanja, surovi obrt, ali u daljoj perspektivi srećan kraj sa jasnom porukom.

9760978715361af8f68945352399796_w640.jpg

Beta/AP
Kao i manje-više svim Brazilcima, omiljena igračka bila mu je lopta. Na ulicama i ćoškovima glavnog grada države Minas Žerais Tostao je, pored fudbalskog znanja, zaradio i upečatljivi nadimak. Kako je često igrao fudbal sa starijima od sebe – uvek je bio najmanji na terenu. U to vreme, “tostao” je u Brazilu predstavljao kovani novčić najniže vrednosti, a i najmanji. Legenda kaže da je kao šestogodišnjak postigao 47 pogodaka za ekipu svoje škole.

Isticao sam se zbog svojih mogućnosti pri pasu, driblinga, dobrog tajminga ispred gola. Ali, pre svega toga, zbog mogućnosti da predosetim šta će se dogoditi”, objasnio je Tostao svoje viđenje sebe, u knjizi Tostao, sećanja, mišljenja i refleksija na fudbal.

Već sada vam je jasno da se ne radi o običnom fudbaleru, koji daje “100 odsto svojih mogućnosti” na svakom meču. Uvek je bio brutalno iskren, često preterano samokritičan, duboko zamišljen na terenu. Upravo ga je to i izdvajalo i činilo ga vidljivim među veličinama kao što su Pele, Rivelino, Žairzinjo, Karlos Alberto… Posedovao je mogućnost da precizno analizira svoje nedostatke, da bi zaključke pretvorio u rad na svojim prednostima. Uspeo je da pokaže da je s pravom bio član ekipe koja je zagospodarila svetom, a fudbalski fanatici dobili su novu zvezdu, nadasve posebnu i drugačiju.
Kako veliki igrači znaju šta je pravi potez? Pa, oni jednostavno znaju, ali u stvari ne znaju da znaju. Njihovo znanje nadilazi ljudsko poimanje”, uprostio je Tostao i dodao: “Žan-Klod Kili, čuveni francuski skijaš, trenirao je svoj um tako što je merio svaki trening na stazi, a kaže da je uvek ostvarivao približna vremena i na samoj trci. Primenio sam isti sistem na svoj trening, konstantno zamišljajući ‘okom mog uma’ da se sve odigrava na meču”.

Logično, svoju fudbalsku priču otpočeo je u mlađim kategorijama Kruzeira 1961, kao 14-godišnjak, ali se tu zadržao samo godinu dana. Profesionalni debi imao je u dresu Amerike MG već u narednoj sezoni, koju je okončao sa 16 golova na 26 nastupa. Ono što ga čini još specifičnijim je činjenica da nije bio klasična ‘devetka’. Karijeru je počeo kao ofanzivni centralni veznjak, koji koristi svaku priliku da ugrozi protivnčki gol, a krasio ga je i neverovatan pâs. Uvek je bio korak ispred svih na terenu, terajući vas da se zamislite da li stvarno zna gde će lopta. Možda ga je upravo to profilisalo i odredilo mu fudbalsku budućnost.

'Plavima’ nije dugo trebalo da shvate da su napravili veliku grešku, a njegov povratak na “Mineirao” označio je početak nove ere kluba, jednog od pet koji nikada nisu ispadali iz lige. Za deset godina u klubu postao je živa legenda, predvodivši ekipu do pet titula prvaka države Mineiro (1965, 66, 67, 68, 69). Iako je u načelu igrao na sredini, uspeo je da ponese tri uzastopne nagrade za najboljeg strelca, a sa 249 golova na 378 susreta najbolji je strelac u istoriji kluba.
Od svih sezona u dresu Kruzeira posebno se izdvaja ona iz 1966. godine, kada je klub stigao do triple krune. Pored Saveznog šampionata, osvojen je i državni, a na sve to je dodat i Kup Brazila. Tostao, Ze Karlos, Evaldo i drugovi bili toliko moćni te sezone, da su porazili Peleov neprikosnoveni Santos tri puta, uključujući i trijumf u oba finalna meča za trofej Kupa. Narednog dana, slika Tostaa posle pobede, sa krunom na glavi, bila je na svim naslovnicama, uz komentar – “Novi kralj fudbala”.

Kada sam sutradan video slike bilo me je užasno sramota”.

6036754845361af9101564867308098_w640.jpg
Ono što ga je činilo posebnim i omogućavalo mu da sagledava terenu kroz ‘više dimenzija’ – umalo nije u sekundi nestalo.

Kruzeiro i Korintijans igrali su meč kišnog septembra 1969. godine, Tostao je predvodio napad svoje ekipe, ali se okliznuo i pao. Lopta se odbila tačno do štopera Ditaa, koji je, u skladu sa pozicijom na terenu, odlučio da je izbije “snažno i nikome”. Pretpostavljate, lopta je pogodila Tostao pravo u facu, povredivši mu teško levo oko. Dijagnostikovano mu je teško oštećenje i dislociranost mrežnjače, a Svetsko prvenstvo je bilo na programu za manje od devet meseci.

Pokušao sam da ostanem miran. Najgore je bilo što je na početku sve bilo neizvesno i napeto, ali sam se brzo sabrao, samopouzdanje mi se vratilo i bio sam siguran da će sve doći na svoje. Počeo sam da pravim planove, operacija početkom oktobra, šest meseci oporavka, povratak na trening u aprilu – pa Mundijal u junu. I tako je i bilo”, otkrio je Tostao.

Mesec dana pre ključne kontrole u bolnici u Hjustonu, Tostao odlučuje da stavi svoje oko na svojevrstan test. Otišao je u Diznilend u Los Anđelesu i seo na rolerkoster, doktorima je preostalo samo da mu daju zeleno svetlo.

Međutim, tu nije bio kraj problemima. Samo nekoliko meseci pred smotru u Meksiku, došlo je do promene na klupi Selesaa. Žoaa Saldanu, kod kog je Tostao bio neprikosnoveni starter i putnik na SP 1966, zamenio je Zagalo, koji je više poverenja imao u Pelea. Ovakva situacija naterala je Tostaa da radi ono što najbolje ume – salgeda situaciju, razmisli i pronađe svoje mesto na terenu. Nije bio klasična ‘devetka’ kakvu je Zagalo želeo, ali je on pronašao svoj put do istorije.

Nisam bio centarfor kakvog je Zagalo želeo, a ni veznjak kao ja mu nije bio potreban. I onda sam shvatio, potrebno je samo da budem spona između majstora ispred i iza mene. Dokučio sam da Selesau nedostaje takav igrač. Igrač koji je dobar tehničar, inteligentan, dobar paser, a ne samo golgeter”, objasnio je svoj put do mesta među besmrtnima.
Brazilci su u prvom meču lako izašli na kraj sa Čehoslovačkom (4:1), da bi zatim Engleze, branioce titule predvođene Bobijem Murom i Bobijem Čarltonom, savladali minimalnim rezultatom, a treća pobeda došla je protiv Rumuna (3:2). Tostao je u svim mečevima bio starter, a najbolji nastup usledio je u četvrtini finala protiv Perua. Dva puta se upisao u strelce, uz jednu asistenciju, za veliku pobedu svog tima (4:2).



U polufinalu usledila je nova osveta Urugvajcima (3:1), da bi u epskom finalu na stadionu “Asteka” pred 107.142 gledaoca razmontirana Italija (4:1) za treće, trajno putovanje ‘Boginje’ u Brazil.

Sa 18 godina izabrao sam fudbal, a ne odlazak na fakultet, jer sam shvatio da mogu da budem poseban igrač. Pratio sam dečački san da izgradim profesionalnu karijeru, odlučio sam da se polako obrazujem i stavim ‘svet na čekanje’. NIkada nisam gledao na fudbal kao na profesiju, već kao neku ozbiljnu, profitabilanu, opuštenu aktivnost – to nisam smeo da propustim”, iskren je Tostao.

21068900375361af91ce236444735478_w640.jpg

Beta/AP
Da priča bude još fascinantnija, doktor koji ga je operisao u Teksasu Roberto Abdala Mura bio je imigrant iz savezne države Minas Žerais. Tostao je želeo da mu se oduži za sve, poklanjanjem medalje namenjene osvajaču Svetskog kupa.

Nažalost, problemi sa povređenim okom nisu bili prošlost. Posle trijumfa u Meksiku odigrao je još jednu sezonu u Kruzeiru, zatim se odlučio da promeni klupske boje i grad, potpisavši za Vasko da Gamu. Na rutinskom pregledu utvrđen je novi problem sa levim okom, koji je iziskivao novu operaciju. Tostao je ponovo prošao kroz ceo proces, ali je na kraju oporavka dobio dijagnozu koja je značila najgore – kraj karijere u 27. godini.

Vid mu nije dozvoljavao da se bavi profesionalnim fudbalom, a svaki novi incident koštao bi ga levog oka. Za samo deceniju uspeo je da uđe u anale igre, da postaje jedna od ikona zemlje gde sve počinje i završava se sa fudbalom.

Nije stao ni posle okončanja karijere, 1975. godine postaje lekar, a ubrzo je postao je i profesor na univerzitetu. Nije davao izjave, delovalo je kao da se totalno otuđio od svoje najveće ljubavi. Sve to moglo se protumačiti kao i svojevrsni bes ili razočaranje, ali je to samo bio trenutni životni put kojim je zaokupio svoje misli.
Ipak, nije mogao bez fudbala, pa se posle dve decenije ‘vratio’. Prihvatio je pozivnicu da postane stručni konsultant i kolumnista za Mundijal u SAD 1994, a nije mu dugo trebalo da se zaljubi u sportsko novinarstvo. Naravno, i tu je bio poseban, brzo je postao jedan od najboljih novinara u državi, a u njegovim tekstovima možete pronaći isto ono što i u njegovoj igri – video je ono što drugi nisu.

Sećam se da sam stajao usamljen u kafiću pres-centra na šampionatu 1994, kada mi je prišao jedan puniji, stariji gospodin sa željom da se upozna sa mnom. Bio je to Alfredo di Stefano, moj idol, jedna od najboljih devetki svih vremena”, za kraj, uvek iskreni i realni Tostao.
 
Učlanjen(a)
11.11.2012
Poruka
2.164
Kapibara, glodar kojeg ćete voleti
SAŠA OZMO
Najveći glodar na svetu. Kada vam neko to kaže, verovatno zamislite ogromnog pacova sa dugačkim repom i podlim izrazom lica. Nešto slično sam i ja zamislio kada mi je brat u Zoološkom vrtu u Beču (Tiergarten Schönbrunn) saopštio da idemo tim glodarima ’u posetu’. Pogotovo što negde u to doba nisam bio u ljubavi s pacovima jer ih je u mojoj zgradi i oko nje bilo previše (no, to je tema za raspravu s predsednikom kućnog saveta).



559146954536367ba27423297651620_w640.jpg

Beta/AP Photo/Thanassis Stavrakis
Pre toga videli smo pande, polarnog medveda, Alana Šora i Denija Krejna (da, flamingose), lemura, tapira, mravojeda... Zaista nisam mislio da će me impresionirati jedan glodar. Ali jeste – kapibare su me oduševile i naterale mi osmeh od uha do uha. Oči kao dve crte, krzno kao žica, nekako nezgrapne građe, uz blagi osmeh tumarale su tamo-amo, činilo se bez nekog naročitog cilja. Osvojile su me na prvi pogled i naterale da o njima saznam nešto više.

Kapibare najčešće žive u gustim šumama, a neophodno im je da blizu imaju vodu, pošto priličan deo života provode u njoj (semiakvatične su).

Mi smo se kao klinci skrivali po drveću kada nas stariji jure da nas biju, a kapibare svoj spas pronalaze u vodi. To jeste dobro rešenje kada ih gone pume, jaguari ili divlji psi, ali nevolja je što na kapibare kao potencijalni obrok gledaju i pirane.

Pod vodom mogu da ostanu do pet minuta, a ukoliko opasnost to nalaže, kapibare mogu i da spavaju tako da im je samo nos na površini. Pod vodom često obavljaju i veliku i malu nuždu, što predstavlja zapanjujuću sličnost sa pojedinim, otužnim primercima vrste homo sapiens sapiens na letovanju.

Srpska kuhinja ne bi im baš prijala, pošto se hrane travom (kapibara u prevodu sa jezikastarosedelaca Brazila Tupija znači “gospodar trava“), vodenim biljkama, žitaricama i voćem. Ono po čemu jesu slične ovdašnjem patrijarhatu jeste što grupu kapibara predvodi dominantni mužjak (kako drugačije?). Obično ih je 10-30 u grupi, a glavni mužjak je pozicioniran u središtu.

Jes’ da kapibare nisu sklone alkoholu, ali umeju da budu vrlo glasne – laju kada upozoravaju na opasnost, umeju i da zvižde, skiče, ali i stenju tako da bi im pozavidela i Viktorija Azarenka.

Ipak, kapibare poseduju i prefinjenu stranu, pa tako često proveravaju koliko je meka zemlja pre nego što prošetaju po njoj. Prilično su inteligentne, može ih se naučiti kako da sede ili da traže nešto, a ako kojim slučajem rešite da usvojite kapibaru u ranom dobu, možete je i šetati na povocu kao kućnog ljubimca, što mnogi u Venecueli i čine. Nežne su i umiljate sa ljudima, a obično žive desetak godina.

982242428536367bbbc5c7600292924_w640.jpg

Beta/AP Photo/Thanassis Stavrakis
Najviše ih je u Južnoj Americi – najteža ženka kapibare (iliti kapibarKA) izmerena je u Brazilu (91 kg), a najteži mužjak na teritoriji koja je nekada pripadala Brazilu, sadašnjem Urugvaju (73,5 kg). Ipak, te kapibare mora da su poticale iz imućnih i gurmanskih porodica (ili su bile direktori javnih preduzeća), pošto je inače prosečna težina dopadljivog glodara između 35 i 66 kilograma.

Sunčeva toplota isušuje im kožu, tako da više vole da se opuštaju u hladu, a i valjanje po blatu nije im strano, mada se u takvim navikama često razlikuju od jedne do druge.

Samo jednom pogledajte kapibaru i zavolećete je. Ako je lav kralj životinja, kapibara je zasigurno CAR!
 
Natrag
Top