Miroslav-Mika Antić

[crvendac_011]

 

[crvendac_011]

Predstavljena romansirana biografija Miroslava Mike Antića

Romansirana biografija pesnika Miroslava Mike Antića “Sutradan posle detinjstva” autora Nemanje Rotara, predstavljena je na Sajmu knjiga u Beogradu, u izdanju izdavačke kuće Arhipelag.

Autor Nemanja Rotar, sestrić Miroslava Antića, rekao je agenciji Beta da je iz porodičnog i ličnog ugla napisao roman o slavnom pesniku i svom detinjstvu, a u knjizi su korišćeni podaci i fotografije koji su prvi put objavljeni javnosti.

- Imao sam potrebu da se vratim u doba detinjstva, da bih napravio otklon od vremena u kome živimo, punog sumornih dešavanja i bez svega onoga što je krasilo Miku Antića: humanosti, nežnosti, razumevanja - rekao je Rotar.

On je dodao da se u pisanju o svom detinjstvu vratio Miroslavu Antiću, koji je u svojoj poeziji otkrivao tajne života, a njegove knjige sadrže finu dozu patetike, kao svojevrsni začin koga više nema.

- Za razliku o mojim prethodnim knjigama u kojima sam se bavio uglavnom istorijskim temama i ratovima, ovo poniranje u porodične albume fotografija, dnevničke zapise, roždanike, pisma, ispunjavalo me je lepim osećanjima - rekao je Rotar.

Prema njegovim rečima knjiga je neobična, jer bi takvo delo želeo i Mika Antić, a ima i dozu melanholije, sete i nostalgije za prohujalim vremenom kada se živelo rasterećeno u odnosu na današnje vreme.

Prema njegovim rečima Miroslav Antić bio je jedan od malobrojnih pesnika koji je umeo svoju poeziju da kazuje i na koncertima Tome Zdravkovića pred auditorijumom od oko 2.000 do 3.000 ljudi, dok je danas publika na pesničkim večerima “incidentna stvar”.

- Imao je taj estradni nastup, a da to opet ne bude estradna, jeftina poezija, nego da ostane ono što jeste. Taj fenomen nastavlja se i danas, jer Fejsbuk stranica Mike Antića ima oko 350.000 posetilaca i to je jedna od najposećenijih grupa javnih ličnosti Srbije - rekaoje Rotar.

Rotar je napisao nekoliko knjiga eseja, pripovedne proze i romane medju kojima je najznačajniji “Poslednja noć na Levantu” o opsadi Carigrada, “Netrpeljivost” nagrađen književnom nagradom “Borislav Pekić” i “Dnevnik ljudoždera”.

Pre romansirane biografije Miroslava Antića, Rotar je priredio i objavio antologiju njegovih dela pod nazivom “Pesme za Velike”.

Miroslav Mika Antić objavio je prvu pesmu “Majka” sa 16 godina u časopisu “Mladost” 1948. godine, a zatim i zbirku “Ispričano za proleća” u recenziji Oskara Daviča.

Njegova kultna knjiga za mlade “Plavi čuperak” iz 1965. godine imala je 66 izdanja, od ccega 50 za života Mike Antića, a u Rusiji je objavljena u tiražu od 1,2 miliona primeraka.

Izvor: Beta​

 

[crvendac_011]

 

[crvendac_011]

 

[crvendac_011]

Ekspres za sever

Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.
​

​

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.
​

​

Sa nosom dečački prilepljenim
uz okno vagona,
​

​

nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara
​

​

i čudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,
​

​

putujem, evo, putujem,
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu noć
na svetu,
​

​

da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.
​

​

Da malo nemam plan.
​

​

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.
​

​

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.
​

​

Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
sasvim trajno.
Drukčije ne bih izdržao
okovan u ova usijana rebra.
​

​

Uobrazio sam da sam te već viđao
u lađarskim lengerima,
u naočarima starih prodavaca lozova
i zarđalim očima limenih bogova
na seoskom raspeću.
​

​

Veče je opet nekako sumanuto sjajno,
i daljine pod mokrim zvezdama
pune su mleka
i srebra.
​

​

Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
sasvim beskrajno,
u ovim batrgavim noćima
što imitiraju sreću.
​

​

A o meni i ne pitaj.
Ko sam ja?
Niko.
Trava.
​

​

Kunem ti se u sve one osvetljene prozore
kojima sam zavideo na zavesama
kad sam služio u mornarici.
​

​

Ja sam rodjendan slona
i smrt mrava
na istoj slamarici.
​

​

​

​

Hiljadu prašuma češlja kosu
u mom ušećerenom oku.
​

​

Sanjam te s tugom noćima,
kao vojnik tuđu pornografsku sliku,
​

​

U meni stanuju kapele
i noćni lokali
i neki podivljali konji
preživeli u nekom ogromnom pokolju.
​

​

U meni se dave brodolomnici
i kopna na vidiku.
​

​

Tebi ću priznati:
ja, preispoljna kukavica,
umeo sam da bivam zapanjujuće hrabar
zbog regrutskih ogledala, zbog kojih mnogi
nikada neće postati invalidi.
​

​

Pisao sam stihove da bude malo snošljivije
u muškim čekaonicama kožnih dispanzera.
​

​

Razumeo sam kako je uškopljenim bivolima,
a sa rudarima sam imao običaj
da zlonamerno ćaskam
u oblacima i okeanima.
​

​

Bio sam sve ono što bridi
i što se stidi.
Sve ono što se vidi i ne vidi u noćima.
Sve ono što se kazuje i ne pokazuje u danima.
​

​

Ja sam taj što je molio
da se izmisli takva država
u kojoj vladaju kondukteri.
​

​

Jedna država u kojoj svako može da putuje
kud god hoće.
​

​

Ja sam taj što je sklapao ruke
da se izmisli jedna odlična država
koja sanjarima od malih nogu daje penziju
i školsku decu masovno vakciniše
protiv samoće.
​

​

Sad više ništa nemam,
samo ovo srce,
ogromno,
gadno
i gladno.
​

​

Ovaj rezervat divljih bubnjeva
i hipnotisani zoološki vrt.
​

​

Pokazaću ti nilske konje moje tuge.
Zebre moje neozbiljnosti.
I majmune pijanstva.
​

​

Pokazaću ti ovo u meni
što liči na opljačkanu kockarnicu
i opljačkanu smrt.
​

​

Svi nekud odlaze.
Eno, pogledaj ih gde odlaze
kao pihtijasti zvuk zvona.
​

​

Danima nekud odlaze kao miris izmirne,
nečujni,
i na prstima.
​

​

U očima im malo glinenih perli,
i vašarskih bombona,
i malo iskrzane slame u ustima.
​

​

Niko te zaista nije želeo
ovako stravično, kao ja noćas.
​

​

Tebe sa mirisom sapuna,
mastila,
mirisom đačkih igranki,
pokislih revera,
magle
i tramvajske zvonjave.
​

​

U mojim žilama za tebe teče
nekakva bela krv,
nešto kao čipka na tvom ramenu,
ili ukus tvojih sekutića u mojim dlanovima.
​

​

Nešto kao poljubac
između dve nečitke izgužvane stranice
nekakvog na brzinu napisanog pisma.
​

​

Ili nešto kao krv pod noktima
između dve najšarenije ponjave.
​

​

A o kiši ti nisam ni rekao:
sve mi je usne ulubila.
​

​

Malo me ljubila.
Malo ubila.
​

​

Raskoračen nad sobom,
danima sam zverao u svoju zapenjenu zenicu
kao u namirisanu kadu.
​

​

Pod kožom mi stanovala vretena.
​

​

Pod temenom mi plastovi blata
zaudarali na četiri rata.
​

​

Možeš misliti kako je bilo
kad uopšte i nisam imao brata
u tom gradu
gde su svake večeri ponovo hteli
glavu da mi ukradu.
​

​

Imao sam samo bezbroj suludih koraka
od zida
do zida.
​

​

I natrag:
od zida
do zida.
​

​

Imao sam malo tuđeg smeha i plača
nataloženog na stvari.
​

​

I onu jesen,
onu najlepšu jesen na svetu,
onu što miriše na kišu, kao Ciganka
kad žute haljine skida
i među krošnjama krvari.
​

​

Vidiš kako ti mene divno ne znaš.
Možda ja nisam ni trava.
Možda sam samo napamet naučio trčanje
od porodilišta do spomenika
u nekoj panonskoj varoši
austrougarskog porekla.
​

​

U meni jedno nebo,
obešeno za noge,
visi kao da spava,
a to je jedino nebo koje ne ume da spava.
​

​

U meni jedno nebo visi kao zastava
od vetra strašno otekla.
​

​

Voz tutnji.
Tutnji.
​

​

Učini nešto da me bar tvoj grad
ne sretne
sa topovima samoće
ispaljenim u ova usta živa.
​

​

Nadrobi mi u grlo ptičja krila
pomešana sa hlebom.
​

​

Ne bleji vetar uzalud tako žalobno,
ružnije nego stado zatrudnelih ovaca
u zoru,
u dvorištu klanice.
​

​

Točkovi tutnje.
Tutnje.
​

​

A rebra su mi sve više
dve okrvavljene roletne
kroz koje srce šiklja
i ruke mi poliva,
kao mlaz vrele nafte
usijani vod trafostanice.



English Translation

North Express
​

​

Perhaps nobody was ever able to want you like this
the way I do tonight.
​

​

Your hands, white like solitude.
Your thighs that taste like linen and fruits.
Your a bit rustling voice.
​

​

With my nose boyishly stuck
to the train’s windowpane.
​

​

unclear to myself
like a suicide note of an epileptic
​

​

and strangely upset by the warmth
like a spoiled dog,
​

​

I’m traveling, here, I’m traveling,
to stuff my head with so far unimagined sights,
to wish, to the trees, the most beautiful night
in the world.
​

​

to spin like leaves,
like the wind over lawns,
like the stars and birds.
​

​

To have no plan for a while.
​

​

To imitate keyboards,
lifts
and the ocean.
​

​

To forget the hand on your waist.
And the face touching your face.
​

​

I had to invent that you were something completely,
completely permanent.
Otherwise, I wouldn’t have endured
chained inside these red-hot ribs.
​

​

I imagined I had already been seeing you
in ships’ anchors,
in old raffle ticket sellers’ eyeglasses
in rusty eyes of steel gods
on a village crucifix.
​

​

Again the evening is somehow insanely shiny,
and the distances under the wet stars
are full of milk
and silver.
​

​

I had to imagine you were something completely,
completely infinite,
in these clumsy nights
that imitate happiness.
​

​

And don’t even ask about me.
Who am I?
Nobody.
Grass.
​

​

I swear on all those lit up windows
that I envied for their curtains
when I served in the navy.
​

​

I’m an elephant’s birthday
and an ant’s death
on the same straw mattress.
​

​

Indeed,
you really so wonderfully don’t know me.
​

​

One thousand jungles is brushing their hairs
in my candied eye.
​

​

I’m dreaming of you in sorrow, for nights,
like a soldier dreams of somebody else’s pornographic picture,
​

​

Within me, there live chapels
and night clubs
and some horses gone crazy
that survived some huge slaughter.
​

​

Within me, shipwreck victims and lands in the horizon
are drowning.
​

​

To you I will admit:
I, an unrelenting coward,
was sometimes astonishingly brave
​

​

because of recruit mirrors, due to which many
will never become invalids.
​

​

I wrote verses to make things a bit more bearable
in the all-male waiting rooms of skin dispensaries.
​

​

I understood how castrated bulls must feel,
and, with miners, I used
to maliciously chat
about clouds and oceans.
​

​

I was everything that was numb
and ashamed.
Everything that can and can not be seen at nights.
Everything that is spoken and not shown in days.
​

​

I’m the one who asked
for invention of such a state
where conductors reign.
​

​

The only country where everyone can travel
wherever they want to.
​

​

I’m the one who folded hands
to invent an exquisite state
which would give pension to dreamers from an early age
and massively vaccinate school children
against loneliness.
​

​

Now I have nothing left,
just this heart,
huge,
nasty
and hungry.
​

​

This wild drums reserve
and a hypnotised zoo.
​

​

I will show you hippopotamuses of my sorrow.
Zebras of my silliness.
And monkeys of drunkeness.
​

​

I will show you this within me
that resembles a robbed gambling house
and robbed death.
​

​

Everybody is leaving somewhere
There, look at them leaving
like the aspic bell sound.
​

​

For days they’ve been leaving somewhere like the myrrh smell,
silently
and tiptoeing.
​

​

In their eyes there are some clay pearls,
and fair candies,
and some worn-out straws in their mouth.
​

​

Nobody has ever really wanted you
so terribly, like I do tonight.
​

​

You with the smell of soap,
ink,
smell of school dances,
lapels that got wet in the rain,
fog
and tram bells ringing.
​

​

In my veins, for you flows
some kind of white blood,
something like the lace on your shoulder,
or the taste of your incisors in my palms.
​

​

Something like a kiss
between two illegible wrinkled pages
of some swiftly written letter.
​

​

Or something like blood under nails
in between two most colourful rugs.
​

​

And I haven’t even told you about the rain:
it dented my lips entirely.
​

​

Kissed me a bit.
Killed me a bit.
​

​

Standing astride myself,
I was gaping at my foaming pupil for days
like at a scented bathtub.
​

​

Under my skin, spindles resided.
​

​

Beneath the top of my head, stacks of mud
stank like four wars.
​

​

You can imagine how it was
when I generally had no brother
in that city
where, every night, they tried over
to steal my head.
​

​

All I had was numberless foolish steps
from wall
to wall.
​

​

And back:
from wall
to wall.
​

​

I had a bit of somebody else’s laughter and cry
deposited on things.
​

​

And that autumn,
that autumn the most beautiful one in the world,
the one that smells like rain, like a Gipsy
when she’s taking off her yellow dresses
and bleeding among the treetops.
​

​

See how you wonderfully don’t know me at all.
Maybe I’m not even grass.
Maybe I just learned, by heart, how to run
from maternity hospital to tombstone
in some Pannonian town
of Austro-Hungarian origin.
​

​

Within me, a sky,
hanged by legs,
is hovering as if it’s sleeping,
and it’s the only sky that doesn’t know how to sleep.
​

​

Within me, a sky is hanging like a flag
terribly swollen from the wind.
​

​

A train is roaring.
Roaring.
​

​

Do something so that at least your city
doesn’t run into me
with solitude cannons
fired into this living mouth.
​

​

Break up, into my throat, bird wings
mixed with bread.
​

​

The wind is not bleating so sadly in vain
uglier than a flog of impregnated sheep
at dawn
in a slaughterhouse yard.
​

​

Wheels are roaring.
Roaring.
​

​

And my ribs are more and more becoming
two window blinds covered with blood
through which my heart is gushing
and moistening my hands,
like a rush of boiling oil
on a red-hot electrical substation duct.​

 

[crvendac_011]

 

[crvendac_011]

 

[crvendac_011]

 

[crvendac_011]

 

[crvendac_011]