Miroslav-Mika Antić

Član
Učlanjen(a)
09.08.2009
Poruka
362
Miroslav-Mika Antić

th_mika_detinjstvo.jpg



Miroslav "Mika" Antić (Serbian Cyrillic: Мирослав Мика Антић) (March 14, 1932 – June 24, 1986) was Serbian poet, journalist and painter. Antić was born in Mokrin, Vojvodina, Serbia (then Yugoslavia).
He wrote poems, articles, dramas, movie and TV scripts and documentaries. Mika also acted in several movies, and was an amateur painter. His best known poem is "Srem", in which he mourns for dead in World War II and describes the beauty of Srem using "bećarac" song form. He is well known as a bohemian.
Mika Antić is best known as a children and youth poet, a master of delicate and gentle sentiments.
His paintings are garnering greater attention and have been featured any several galleries recently. For example, they were shown at the Stremmel Gallery in Reno, Nevada in 2007. His art was also featured in an ad in Art News that same year.

mika_antic.jpg




GOVOR

Smatram velikom slaboscu i stvarno bih bio
potisten kada bih sve ovo sto osecam,
morao da ti objasnjavam hudim jezikom
coveka: recima sumnjivim, rovitim, razjedenim
i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obicne stvari,
koje su mnogima tajna.

"Najcvrsca vrata su ona koja su sirom otvorena,
kaze jedan prastari zapis sa Tibeta.

Postoji govor koji ce neko otkriti sutra, a
mozda niko nece ni pokusavati da ga
otkrije. Ali ti ga vec sada moras obuhvatiti
mislima.
Jer to je jezik znacenja, a ne dijalekt naziva.

Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moc moci.
Postoji kretanje kretanja, razmisljanje razmisljanja,
... postoji i ljubav ljubavi, sine moj.

Sve se redje usudjujem da izgovaram reci, jer
uvek znace drugo nego sto ja to zelim.
Sve dalje su od govora i tesko ih razabirem
u sumovima beskraja.

Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleda. Takvo
je moje cutanje s tobom ove noci. Opnu po
opnu, ljisku po ljusku, sluz po sluz, zamor
medju nama civilizacije protozoa, epohe
virusa, celije stena i vazduha, i ustavljena
koza vode i vecnosti.
To je kao da se sporazumevamo u svim
vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem
smo se zadesili.

Pisem umesto tebe Snezani i Alisi. Saljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reci odgovora. Znaci da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se postuju recima, a vole cutanjem.

THE TALK

I consider it a big weakness and I would really be
depressed if
I would have to explain to you, in plain language,
with words suspicious, raw, eaten up and useless
all this that I feel.
There are everyday, completely ordinary things,
that are a secret to many people.

“The strongest door is the one that is wide open,
according to an ancient Tibetan script.

There is a talk that someone will discover tomorrow, but
maybe nobody will even try to discover it.
But you must try already to embrace it with thoughts.
Because that is the language of meanings, and not dialect of names.

There are cultures of gestures, breathing and sight.
There is time of times and area of areas.
There is beauty of beauty. There is truth about truth,
reality of real, will of will and power of power.
There is movement of movement, thinking of thinking,
… there is also love of love, my son.

I dare to use words less and less often, because
they always have a different meaning to what I want them to mean.
They are further and further from the talk and I find it hard to understand them
in the noises of infinity.

Tissue gets tattooed by tissue with heritage marks. That is
what my silence with you is like tonight. Layer by
layer, shell by shell, mucus by mucus, fatigue
among us, civilizations of protozoans, eras of
viruses, cells of stones and air, and skin stuffed
with water and eternity.
It’s as if we were communicating in all
times, now in this moment, in which
we’ve found each other.

Instead of writing to you, I am writing to Snow White and Alice.
I’m sending telegrams to Pinocchio and The Little Prince.
I call Jonathan Livingston seagull and Cinderella on the phone
at least once a day. But there’s no answer.
Means that they think of us.
Those who know the signs of thoughts, rarely
use spoken language.
People respect each other with words, but love each other by silence.



BESMRTNA PESMA

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

AN IMMORTAL POEM

I
If you hear: I died
and I was dear to your heart
Maybe something inside you
will also suddenly turn gray…
Have you ever at all thought
about the true meaning of life?

Like snow on your palm,
childhood melting away in you.
Worries…. Are there any worries?
Sorrows… Are there any sorrows?

On the ladder of imagination
boldly climb up to your youth.
That beautiful but enticing rainbow
is waiting for you over there.
And live your life.

Live it to the very last drop.
Don’t nibble days like a mouse.
Chew the air with all your teeth.
Run faster than the winds and the birds.
Overtake them all.

Because, in the end, nothing lasts for long.

Smiling faces,
in some mirrors,
all of a sudden become wrinkled.

Unexpected: at some corner,
a tear ambushes you.

Troubles come tiptoeing.
Years turn grayer.

All of a sudden, the world, while you’re walking
becomes more and more narrow
And your laughter quieter and quieter and somehow distorted

Therefore, live,
but completely!

II
Really, have you sometimes thought
about what does it mean to die?
And where in fact does a man disappear?

What is it that takes him away forever?

Don’t go to cemeteries.
You won’t understand a thing.
Cemeteries are the darkest fair
and an ugly theatre.

You are not meant for such theatres,
with no hope and fire,
the theatres of dried up tears,
where graveyard rules reign,
where there are no quarrels and songs,
and no applause.
And the end is known in advance.

When playing riots
and your formlessness,
don’t you ever wish to secretly reach
new dimensions of sense
in neighboring futures?

I’ll explain it to you one day.
If you find me there.

You know what I’ll do:
I’ll brake your toy,
the one called pain,
if you get up the courage.

I’m not lying to you - I invent
things that have to exist,
but you haven’t discovered them yet,
because you haven’t even looked for them.

Remember: reality is more real
if you add unreal to it.

You will know me by silence.
The eternals don’t talk.

To outwit the wisdom,
learn how to listen.

Great answers
show themselves to you.

After countless births
and some petty deaths,
when you realize one day
that all that breathing

doesn’t make a life,

Really, come to me,
to touch you with light
and turn you into thought.

Even the farthest future
has its future
that carries inside
the voice of its future

And there are no empty worlds.

The thing that we are not aware
of is not nonexistence
but existence without us.

III
If you hear: I died
here’s what it will really mean:

Thousands of colorful fish
will be fluttering through my eye.
And the ground will hide me.
And the weed will hide me.

And, in the meanwhile,
I’ll be flying high… High
Remember: there are no limits,
but only temporary limits.

I’ll be sailing above you at downs.
Downwind, slippery like silk.
I’ll be showing you horizons,
outlines of rising era
and future sights
with beauty of invisible wings.

I’ll be resting from unimportant,
like galactic flocks,
that have grown together by pulsation
ongoing in their souls.

I’ll be resting from unimportant,
like deep forests,
that have grown together by branches
into dense embraces.

I’ll be resting from unimportant
like big birds,
that have grown together by wings
and weaved a net in the entire sky.

I’ll be resting from unimportant
like great loves,
that had grown together by lips,
even before they met.

Do you really think that my hand,
knee,
or head,
could, tomorrow, turn into clay,
willow’s root
and grass?

Do you really think that a small secret,
or a silly fear,
could, tomorrow, turn into
silence,
darkness,
and dust?

You know I come from somewhere from the stars.
I’m all made out of light.

Nothing in me will
extinguish or shorten.

I will only,
as simple as that,
at one random dawn,
return to my distant Sun,
with gold in my eyes.

Because, I was meant for theatres
with plenty of heart and zeal,
theatres of laughter and tears,
where there is no order,
where there is quarreling,
and singing, and screaming, and applauses.

And the end is not known in advance.

Being punished for my every thought,
let alone my every deed,
I’m suspected of tenderness
And found guilty
for not extinguishing love with hatred
but with new, bigger love
and I don’t extinguish life with death,
but with something differently alive.

The last borders of infinity
are just the beginning of more endless.

He who lasts longer than more lasting
knows not for short term knowledge.

Never torture yourself
with the question: how to survive,
But: how not to die
after the final death.

IV
If you hear: I died
Don’t worry. In every century
somebody mistakes me for
the tired and old.

There’s nowhere as many people
as in one man.

There is nowhere as many differences
as in the same things.

If you scratch through the spaces,
you’ll dig me out of the wind.
I’m in the water,
in the stones,
in every dusk and dawn.

Being humanly versatile
doesn’t mean being dehumanized.

I am dividable by all sorts of things,
but not destructible as well.

And all those miraculous states
and renewal of myself
are nothing but a maelstrom
dull,
persistent,
long.

Do you know what are prophecies?
Molds of past occurrences
and their breathlessness
that chases itself around.

So why say goodbye?
What are we sorry for?
I have lived a magnificent life
because I really knew how to do it
If you hear: I died,
- don’t believe it.

Because it’s something
I don’t know how to do.

Love is the only air
I’ve ever breathed
and laughter the only language in the world
that I understand.

I have just dropped by on this earth,
to give you a wink.
To leave something behind
like a fluttering trace.

Therefore, don’t be sad.

The only thing I care for is
to remain silly in your eyes
and strangely dear to your heart.

At night, when you look up to the sky,
you give me a wink too
let it be a secret.



CAROLIJA


Nekom zabranjuju zvezde,
nekom krila i laste,
ja ne zabranjujem nista
sme se sve sto se ne sme.


Samo jedno te molim,
pokusaj da ne rastes,
ni mrvu za inat
do kraja ove pesme.


U toj se pesmi zivi
slobodno i ludo,
mozes da izmisljas, mastas,
da radis sve naopako.


U njoj i najvece cudo,
prestaje da bude cudo,
jer sve sto pozelis kad zazmuris,
ostaje zauvek tako.


Isturi hrabro i divno,
prkose detinjaste,
i lazi sebe samog,
sme se sve sto se ne sme.


I sme se vise od svega!
Jedino nemoj da rastes,
za inat i tebi i meni,
do kraja ove pesme.


I svaki put kad te slome,
pa moras nov san da stvaras,
ne sanjaj ga u mraku,
dotrci blize zori,
na pragu ove pesme
tako se divno bori.


I kad namignes samo,
i osmehnes se polako
izboroj u sebi do deset,
i to u vecnost pretvori,
i sve sto zmureci mislis,
ostace zauvek tako!




MAGIC


To someone stars are forbidden.
To someone wings or swallows,
I don’t forbid anything
everything that is not allowed is allowed.


I have only one request,
try not to grow
not an inch, in spite of everyone,
until the end of this poem.


In the song you live
freely,nicely and crazy
You can invent fantasize,
Do everything backwards.


In it, even the biggest miracle,
stops being a miracle,
because everything you wish for
when you close your eyes
- remains forever like that.


Get those childish spites out
bravely and wonderfully,
and lie to yourself,
everything that is not allowed is allowed.


And more than everything is allowed!
My only one: don’t grow
in spite of you and me
until the end of this song.


And every time they brake you,
so you have to create a new dream,
don’t dream it in the dark,
run faster to the dawn,
at doorstep of this song
so wonderfully fight.


And when you only blink,
and smile slowly
Count till ten,
and turn that into eternity
and everything that you think of with your eyes closed,
will stay like that always.



OPOMENA

Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.
I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

NOTICE

It might be good to know this too:
we are desired only when we desire.
And if we give ourselves completely,
only then we can be complete.

We will find out, only when we say
words true, identical.
And only when we also search,
only then someone might meet us too.



Nepovratna pesma

Nikad nemoj da se vracas
kad vec jednom u svet krenes
Nemoj da mi nesto petljas
Nemoj da mi hoces-neces.

I ja bezim bez povratka.
Nikad necu unatrag.

Sta ti znaci staro sunce,
stare staze,
stari prag?

Tu je ono za cim moze da se pati
Tu je ono cemu mozes srce dati.
Al' ako se ikad vratis
moras znati
tu ces stati
I ostati.

Ocima se u svet trci
Glavom rije mlako vece
Od reke se dete uci
ka morima da potece.

Od zvezda se dete uci
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muci
i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi vecno klija
i carlija tvoj pocetak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.

Ako ti se nekud zuri,
stisni srce i zazmuri.
Al' kad podjes - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ces.
Ko zna zasto.
Ko zna sta te tamo ceka.
Ove su zelje uvek belje
kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi vecno kunja
i muci se tvoj pocetak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.

Zato leti.
Sanjaj.
Trci.
Stvaraj zoru kad je vece.
Nek' od tebe zivot uci
da se peni i da tece.
Budi takvo neko cudo
sto ne ume nista malo,
pa kad krenes - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna sta te tamo ceka
u maglama iz daleka.

Al' ako se i pozlatis,
il' sve tesko,
gorko platis,
uvek idi samo napred.

Nemoj nikad da se vratis.


The Nonreturnable Song

Once you step into the world
don’t ever look back.
Don’t mess around.
Don’t change your mind.
I am also running with no return.
I will never go back.
What does old sun mean,
old paths,
old doorsill?
That is what can make you grieve.
That is what you can give your heart to.
But if you ever go back
- you must know:
that is where you stop.
And stay.



It’s as dangerous as a snake,
as dangerous as a bullet,
when inside me forever buds
and tickles me, my new beginning.
And I wanna rush into the world.
I keep my heart still.
And close my eyes.
But once I set off - I wont stop,
because I only know to rush.
I don’t know where.
I don’t know why.
I don’t know what’s hidden there.
I only know that I can’t
here, where - the moment I stretch my leg -
someone ties me,
bridles me
puts horse-shoes on me.

It’s as dangerous as lightning.
As dangerous as a bullet
when my beginning forever snoozes inside me
and tortures me.
That’s why I elope.
Run.
Search.
Create dawn when it’s night.
Let life learn from you
to speak softly and to flow.
You are such kind of miracle
that can’t do anything little,
so, when you start - start crazy,
impatiently,
curiously…
Who knows what awaits for you there
in those fogs, far away
but even if you turn to gold,
or you pay a high, bitter price for all of it
just always go forward.

never go back.



ODLUKA


Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.


Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatiš da letiš... divnije letiš.


Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.


Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
sto zlatnih zvezda unapred čuje.





DECISION


Life is all something from the beginning.
Yesterday and the day before don’t count tomorrow.
There are no two the same Fridays in the world,
two the same Sundays,
two the same Wednesdays.


What are disappointments for then?
If one love is - blank,
dreams are immediately different and nicer.
And when you are the saddest and bitter
you think of some new eyes
and realize that you are flying… you’re more beautifully flying.


Who has ever seen a boy suffer?
snoozing cranky and crying?
Every time, you must know again
to love better, to love stronger.
Not to find excuses.
Not to console yourself.
But to truly all the way to the sky smile.


There are no two the same Wednesdays in the world,
two the same Tuesdays,
two the same Fridays.
All new loves count differently.
We live, every time, from the beginning.
We live never to fall.
To be stronger after a storm.
And right now already, in your heart
a hundred golden stars can be heard.



BALKANAC

Ne stidim se sto sam
kako vi velite
varvarin sa Balkana
tla prljavstine i bure.
Cucete sad
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.

Vi prvo ispitujete i sumnjate
daleki ste i od rodjenih sinova,
za trpezu svoju ne posadite
svakog tudjina.
Vi mozete da pijete
a da svakom ne pruzite
case vina.

A kod nas su jos obicaji grubi
mi pustamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se jos i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja cine,
kod nas svaki covjek ima
citavo pleme
prijatelja i rodbine.

Vi, doista, imate
nekoliko miliona Hristovih kipova
na svakog covjeka po jednoga
imaju ga drumovi i polja, apsane i skole,
a kod nas, kad ljudi veruju u Boga
u sebi ga nose
i tiho mu se
skoro u snu, mole.

Vi, istina, za svaki kut zivota
imate sprava i masina,
sve ste sracunali i sve znate
izumi vasi su za divljenje,
a mi jos imamo starinske alate,
ali sve je kod nas jos zdravo
i prirodno ko glina
i umiranje, i radjanje, i zivljenje.

Vi imate citave zbirke
pravila i nauka o slobodi
o svemu se kod vas pise i pripoveda
ali mi po nepisanim zakonima
slobodno zivimo
i nekog prirodnog drzimo se reda
slicno ognju, vetru i vodi.

Kod vas je zbilja sve tacno propisano
kako se jede, govori i oblaci,
a mi kad govorimo, vicemo
i masemo rukama
i corbu glasno srcemo
i u rukavicama smo
obucu nosimo od svinjske koze,
puno je kod nas seljackih navika i stvari
i kraljevski preci nasi
doista su bili govedari.

Narod nas, zbilja, u gnevu moze da kolje
rusi i pali,
ali mi nismo oni sto smisleno tlace
mi ne smatramo da je svet
celi nase polje
mi ne bismo podneli
ni urodjenik prasumski da zbog nas place.

Dusa je nasa prostrana
iako smo brojem mali.

THE BALKANITE

I am not ashamed to be -
as you say -
a barbarian from the Balkans,
that zone of filth and turmoil.
You will hear now
that even among us
there is some culture, unknown to you.

You first inquire and suspect
you are distant from your own sons,
at your table you do not allow
just any stranger.
You can drink
without offering anyone
a glass of wine.

But with us our customs are crude,
we allow all beneath our roof,
we still greet those we encounter by chance with
a kiss,
we carry out feats in the name of hospitality,
among us each man has
a whole tribe
of friends and family.

You, granted, have
several million statues of Christ
one per person
along roads and fields, in jails and schools,
but with us, when people believe in God
they carry Him within themselves
and silently
almost in their sleep,
they pray to him.

You, it is true, have for each corner of life
a gadget or machine,
you have calculated all and know all
your inventions are awe-inspiring,
while we still use old-fashioned tools
and all around is still healthy
as natural as clay
even death, even birth, even life.

You have entire collections
of laws and knowledge about freedom
you write and speak of everything
but we without word or symbol
live freely
and adhere to some natural order
similar to fire, wind, or water.

With you everything is prescribed accurately,
that's a fact,
when to eat, speak and dress
but, when we speak, we yell
and wave our hands
and slurp our soup
and don't remove our gloves
and wear pigskin shoes,
we have a lot of peasantly habits and things
and our kingly ancestors
were, indeed, cattle herders.

Our people, honestly, can, when enraged
kill, destroy and burn
But we are not the ones that calculate and suppress
We don't consider the whole world
our field
We would not endure that even
some jungle unfortunate weep because of us.

Our soul is spacious
even though we are small.



 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
19.06.2009
Poruka
519
Mika Antic - Senka

Jedna od najlepših ljubavnih pesama


Senka

Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da žalis ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne boljiš vetra i mraka,
uspavana i kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne zeliš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba,
zbog svega što smo najlepše hteli.
 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kroj

Kroj

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.


 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ptica

Ptica

1

Ovo mi je prišapnula
jedna dugorepa ptica,
brbljiva, sveznajuća,
prozračna kao svetlost:
Hoćeš li da čuješ čaroliju,
prišapnula je ćućoravo
i dotakla mi kljunom
rame i krajičak uha.
I rekla mi je čaroliju :
najvažnije na svetu
to je
umeti videti vetar
i čuti sneg kako pada;
umeti dotaći prstom
sumrak na prvom uglu
i osetiti na usni
sanjivi ukus mesečine.

2

Ja se samo osmehnuh
lepoj dugorepoj ptici,
jer i ja imam čaroliju,
najvažniju na svetu.
To je:
videti nečije lice
i čuti nečiji govor
i dodirnuti rukom
nečiju ruku i kosu
onda, kad više nikog nemaš,
kad si ostao sam,
dok jedno veliko leto
napušta ove ulice
i ostavlja za sobom
žute pečate lišća
po pločnicima,
u krošnjama
i u sećanju.


 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Usne

Usne

Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
I da ti šapatom šapat vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pčela od vetra s pčelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromet neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mlađe i slađe.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.






 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Najljubavnija pesma

Najljubavnija pesma

Ovo je zaista najljubavnija pesma,
a ni reč o ljubavi.

Svim pajacima i lutkama otkinute su glave
i oni tako leže u ćošku
bespomoćni i bačeni.

Neko u ovoj sobi neće više da bude dete,
Neko u ovoj sobi tri dana ne može da ruča.

Neko u ovoj sobi samo ćuti, ćuti
i gleda kroz prozor kako jesen sa lišćem
i vetrom
putuje preko pokislih gradskih krovova
za pticama.

Ovo je zaista najljubavnija pesma,
a ni reč o ljubavi.


 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Plavi čuperak

PLAVI ČUPERAK​



Čuperak kose obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al' ima jedan čuperak plavi
zamisli gde?
U mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lepo.
U glavi.

To nije moj čuperak plavi
već jedne Sanje iz šestog 'a'.

Pa šta?

Videćeš šta kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo pa... pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice,
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.

Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš note i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje. I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka - pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Čarobna pesma

ČAROBNA PESMA


1.

Često te tako vidim.

Istina, kao u nekoj
dalekoj srebrnoj magli.
Ali divno te vidim.

Na nogama ti čizme
od sedam svetlosnih milja.

U ruci ona lampa
u koju, posle Aladina,
umesto duha zatvaraš
obrise večitog vremena.

I čujem šapućeš: sezame.
I svet se pred tobom rasklapa.

2.

Dodirom tvojih misli
prostori sebe otkrivaju.

Dužina tvoga vida
tinja i pokreće krvotok
još nenačetih svetova.

Letiš na čarobnom ćilimu
i dižeš se za pticama
tamo gde je sve prozirno.
Sve u jednoj dimenziji
kao na dečjem crtežu,
al ima nečeg ljudskog,
dubljeg od čovečanstva.

Tamo te čekam budan
u svom kosmičkom snu.

3.

Nikad ti nisam rekao
koliko do suza volim
tvoju tršavu glavu
koja u sumrak miriše
na sapun i jesenji vetar.

Glavu u kojoj stanuju
samo visoke boje,
ogromne, nedostižne,

sposobne da razume
spirale nebeskih ognjeva,
geometriju sna
i hrabrost novih Ikara
koji će krenuti sutra
ka nepoznatim suncima
brzinom prema kojoj je
svetlost obično puzanje.

4.

Sine moj, i ja letim.

Kao što ptica ne ostavlja
otiske krila u vazduhu,
tako se i ja krećem
verujući u ono
što bih hteo da vidim,
a ne što stvarno vidim.

Možda to znači ući
u unutrašnjost tišine.

Možda to znači postići
ono što ne može svako:

da život ne bira nas,
već mi njega biramo.

5.

Ja sam sva svoja najčudnija,
najlepša putovanja,
prevalio kroz pustoš
ove vetrovite glave.

I tu su stali beskraji
o kojima i ne slutiš.

Biti putnik kroz mudrost,
to znači: baviti se
vratolomijom bezumlja.

Ne srljajući, već - drhtavo,
dostojanstvenom nežnošću
jedne predivne lude.

6.

Zato bežim od kuće.

Nađeš me kako sedim
u restoranu kraj reke
i mučim se da oljuštim
sa čela misli
zemljinu težu čamotinje,
jednolikost života
i otupelost zanosa.

U bestežinskom stanju
vina i tihe muzike,
odlepim se i lebdim.

Lebdim nad samim sobom.
Tako zamišljam nebo.

7.

Onda priđeš i kažeš mi:
tata, idemo kući.

Ostavljam na stolu osmeh
i prepunu pepeljaru
malih dogorelih krila.

Otvaram vrata i ulazim.
Ne u svet, već u sebe.

I ne prolazim dalje,
nego u sebi ostajem.

8.

Kažu: još ništa ne shvataš
sa tvojih trinaest godina.

Oslonjen o zid kiše,
sisam koštice vazduha
i smeškam se u sebi.

Znam mnoge roditelje,
potpuno lišene one
izuzetne ozbiljnosti
kojom se svome sinu
može postati sin.

Ne boj se. Ja te poštujem.

Evo ti ruka i vodi me,
pažljivo, da se ne uplaše
pegave oči lišća
u baricama oktobra.

9.

I dok hodamo tako,
hteo bih da te zamolim:
preleti beskonačnost,
prestigni vreme i maštu,

al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.

Dodirni rukama grive
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa eksplozijom pulsara,

al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.

Početak početka je svuda.
Kraj kraja je u nama.

10.

Posle zvezdanih letova
valja imati mesto
gde možeš da se spustiš.

Jer ljudska srca su niska,
zasađena kao jagode.

U redu, idemo kući,
gde su svici komete
našeg malenog kosmosa,

gde smo načinili sebi
milimetarske beskraje,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima, nepažnjom,
jedan od drugoga, zauvek,
otkinemo i skliznemo
svako u svome pravcu.

Ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura.
Ti daleko od mene
kao sazvežđe Vlašića.

11.

Pronađi nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da žive i da dišu.

Al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.

Samo se tako možemo
jedan drugom približiti.

Četiri ulice tamo,
i tri ulice ovamo,
i jedva primetan osmeh,
i čiste, iskrene oči,

to je prostranstvo bezdana
koje bih hteo da premostim
od moje zvezde do tvoje.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Autobiografija

AUTOBIOGRAFIJA​


U običnom sam sebe uhvatio,
pa nikad nisam to sakrivao.

Bar sam pošteno kiriju platio
na ovom svetu sto sam živeo.

Možda sam nekome jad iscelio
i nekom u zenice sjaj namamio.

I u komšiluk zvezde doselio.
U prozor svitanja uramio.

Ako mi život krila skrati
i sneg u oko počne da veje,

znam, bar se neću pokajati
što sam umeo da se smejem.
 
Natrag
Top