Pročital sam jednu priču kojame jako dirnula .
Pabivas sve pitala , što mislite o tome , kao kršćani dali vjerujete u to ??
__________________________________________________________________________________________________
Postoji li život poslije smrti? Fascinantna životna priča žene koja tvrdi da se vratila iz mrtvih: Pogodio me grom, spalio mi želudac, jetru, bubrege i pluća, no onda sam dobila drugu šansu...
Zubarica iz Kolumbije dr.
Glorija Polo imala je samo 36 godina kad ju je 1995. godine udario grom. I spržio joj tijelo. Tako je strašno bila stradala da je nekoliko dana u bolnici ležala u komi, a na životu su je održavali samo aparatima.
Dotad je bila obična katolkinja koja je redovito išla na nedjeljnu misu i pomagala ljudima kad bi mogla, ali nije bila osobito posvećena vjeri. Bila je usredotočena na svoj vanjski izgled, robovala je dijetama i dičila se, kaže, svojim lijepim grudima i nogama. Sve dok je nije pogodio grom i spržio joj tijelo do kojeg je tako držala. Bog joj je tada dao "drugu šansu" kad mu je zavapila iz sveg glasa.
Svjedočanstvo Glorije Polo o neviđenom susretu s onim svijetom, jedno je od onih koje donosi knjiga
Patricka Theilliera “Kad mi je duša napustila tijelo” (Verbum, Split) opisujući iskustva ljudi koji su bili klinički mrtvi i ponovno se vratili u život. Theillier je bio dvanaesti liječnik na čelu Medicinskoga ureda zaduženog za utvrđivanje čudesnih ozdravljenja u svetištu u Lourdesu i tu je službu obnašao od 1998. do odlaska u mirovinu 2009. Bio je i predsjednik lurdske Međunarodne udruge liječnika koja okuplja više od 10.000 zdravstvenih djelatnika iz 75 zemalja. Autor je više zapaženih knjiga o čudesnim ozdravljenjima u Lourdesu.
U ovoj se knjizi bavi odgovorima na pitanje koje zanima svakog čovjeka: Postoji li život poslije smrti? Kako to možemo znati kad se nitko nije vratio da nam kaže?
Od užasa do neopisive sreće
Evo, dakle, cjelovitog svjedočanstva dr. Polo, stomatologinje iz Bogote (Kolumbija), koja nije bila ni bolja ni gora od drugih, a kaže da je tijekom iskustva tik do smrti okrznula pakao i da je to posve promijenilo njezin način gledanja...
- Braćo i sestre, drago mi je što s vama sada mogu podijeliti neizrecivu milost koju mi je Gospodin udijelio prije više od deset godina. Bilo je to na Nacionalnom sveučilištu u Bogoti, u svibnju 1995. godine. Zajedno sa svojim nećakom, koji je stomatolog kao i ja, pripremala sam poslijediplomski rad. Toga petka poslijepodne dopratio nas je moj suprug jer smo na fakultetu trebali uzeti neke knjige. Padala je obilna kiša pa smo se moj nećak i ja sklonili pod malenim kišobranom. Moj muž, odjeven u kišnu kabanicu, hodao je prema sveučilišnoj knjižnici. Moj nećak i ja išli smo za njim i krenuli smo prema stablima kako bismo izbjegli lokvice. U tom nas je trenutku oboje udario grom. Moj je nećak umro na licu mjesta. Bio je mlad čovjek, ali svejedno se već bio posvetio Bogu. Gajio je posebnu pobožnost prema Djetetu Isusu. Uvijek je na prsima nosio sličicu Djeteta Isusa u kristalno-kremenom okviru. Obdukcijom je utvrđeno da je munja ušla preko te slike, spalila mu srce i izašla kroz noge. Izvana se nije vidio nikakav trag.
Moje je pak tijelo bilo spaljeno i pougljenjeno izvana i iznutra. Ovo tijelo, koje sada vidite, oporavilo se zahvaljujući Božjem milosrđu. Grom me spalio tako da više nisam imala grudi. Praktički sve meso i dio rebara su nestali. Munja je izašla kroz moju desnu nogu nakon što mi je skoro posve spalila želudac, jetru, bubrege i pluća.
Koristila sam kontracepciju i u uterusu sam imala ugrađenu bakrenu spiralu. Bakar, koji je odličan provodnik elektriciteta, spalio mi je jajnike. Srce je prestalo kucati, tijelo je bilo beživotno, ali se trzalo zbog elektriciteta koji je još bio u njemu. No to se odnosi samo na tjelesni dio mog bića, opisuje Glorija Polo što joj se fizički dogodilo. I pojašnjava što je doživjela:
- Tijelo mi je bilo spaljeno, ali ja sam se našla u predivnom tunelu punom bijele svjetlosti, radosti i mira. Nemam riječi kojima bih mogla opisati veličinu toga trenutka sreće. Veličajnost toga trenutka bila je velebna. Osjećala sam sreću i puninu radosti jer za mene više nisu vladali zakoni sile teže. Na kraju tunela vidjela sam nešto poput Sunca iz kojega je zračila izvanredna svjetlost. Opisala bih tu svjetlost kao bijelu kako biste je mogli nekako zamisliti, ali nema boje na zemlji koja bi odgovarala tom sjaju. U njoj sam slutila izvor sve ljubavi i svega mira. Dok sam se uzdizala shvatila sam da sam upravo umrla. U tom sam trenutku pomislila na svoju djecu i rekla sebi: "O, Bože moj, što će moja djeca?" Bila sam vrlo aktivna majka i nikada nisam imala vremena za njih. Vidjela sam svoj život kakav je doista bio i to me rastužilo. Svakoga sam dana izlazila iz kuće promijeniti svijet, a nisam bila sposobna brinuti se za vlastitu djecu.
U tom trenutku praznine koju sam osjetila zbog svoje djece, doživjela sam nešto predivno: moje tijelo više nije bilo ni u prostoru ni u vremenu. U trenutku sam pogledom mogla obuhvatiti cijeli svijet: svijet živih i svijet mrtvih. Mogla sam zagrliti svoje pokojne djedove i bake i roditelje. Mogla sam zagrliti cijeli svijet, bio je to tako predivan trenutak! Tada sam shvatila kakva je prijevara vjerovanje u reinkarnaciju koju sam zagovarala. Imala sam običaj posvuda "vidjeti“ svojega djeda i pradjeda. A sada su me grlili i bila sam među njima. U istom trenutku grlili smo jedni druge i sve ljude koje sam u životu poznavala.
U tim predivnim trenucima izvan tijela izgubila sam osjećaj za vrijeme. Promijenio mi se pogled na stvari: na zemlji sam gledala tko je debeo, tko je obojen, tko je ružan, jer sam bila puna predrasuda. Sada, izvan tijela, ljude sam gledala iznutra. Kako je lijepo ljude gledati iznutra! Znala sam njihove misli i osjećaje. Sve sam ih istovremeno grlila i nastavila se uzdizati sve više i sva radosna. Imala sam prekrasan pogled na neopisivo lijepo jezero.
Bol tijela, bol taštine
U tom sam trenutku čula glas svojega muža koji je plakao i koji me kroz jecaje zvao: "Gloria, molim te, nemoj otići! Gloria, vrati se! Nemoj ostaviti djecu, Gloria!“ I Gospodin mi je dopustio da se vratim, iako to nisam željela. Osjetila sam neizmjernu radost, mir i sreću, i onda sam se morala polako vratiti prema beživotnom tijelu koje je ležalo na nosilima na medicinskom odjelu sveučilišta. Vidjela sam liječnike kako mi daju elektrošokove i pokušavaju me reanimirati poslije zastoja rada srca. Ondje smo ostali dva i pol sata. Liječnici nas nisu mogli dirati jer su nam tijela još uvijek bila puna elektriciteta; kad je to postalo moguće, učinili su sve da nas vrate u život.
Zaustavila sam se pored svoje glave i osjetila šok koji me nasilno vratio u tijelo. To je strašno boljelo, iskre su sijevale posvuda. Vratila sam se u nešto tako tijesno. Moje spaljeno tijelo boljelo me, iz mene se izvijao dim i para. Najviše me ipak boljela moja taština. Bila sam svjetovna žena, rukovoditeljica, intelektualka, studentica, rob svojega tijela, ljepote i mode. Svakoga sam dana po četiri sata gimnasticirala kako bi mi tijelo bilo u formi: masaže, terapije, svakovrsne dijete itd. To je bio moj život, rutina koja me vezivala za kult tjelesne ljepote. Govorila sam sebi: imam lijepe grudi, zašto ih ne bih pokazivala? Nema razloga da ih skrivam. Isto tako i noge. Vjerovala sam da imam lijepe noge i lijepe grudi. U jednom sam trenutku s užasom uvidjela da sam provela svoj život baveći se svojim tijelom. Ljubav prema vlastitom tijelu bila je središte mojega života. Sada više nisam imala ni tijelo ni grudi, nego samo strahovite rupe. Lijeva dojka posve je nestala. Najgore su bile noge, otvorene rane bez mesa, posve spaljene i pougljenjene. Odatle su me odvezli u bolnicu na hitnu operaciju gdje su mi počeli guliti i čistiti rane.
Dok sam bila pod anestezijom, opet sam izašla iz svojega tijela i gledala što kirurzi rade. Bila sam silno zabrinuta za svoje noge. Odjednom sam proživjela strahovit trenutak zbog pomisli da sam cijeloga života bila katolik "na dijeti“.
Moj odnos s Bogom svodio se na nedjeljnu misu koja nije trajala više od 25 minuta, uvijek sam išla tamo gdje svećenik drži najkraću propovijed, jer nisam mogla podnijeti više od toga. Takav je bio moj odnos s Bogom. Na mene su utjecali svi svjetonazori ovoga svijeta. Bila sam kao zvrk. Jednoga dana, kad sam na stomatologiji već spremala poslijediplomski, čula sam jednoga svećenika kako tvrdi da ni pakao ni demoni ne postoje – a to je bilo jedino što me još držalo uz Crkvu. Kad sam to čula, pomislila sam da ćemo svi ići u raj neovisno o tome kakvi smo, i posve sam se udaljila od Boga… Ali u tom trenutku, u toj operacijskoj dvorani, bila sam doista prestravljena! Ugledala sam demone kako mi se približavaju jer sam ja bila njihova plaća.
Emocije drugih
Moj znanstveni i intelektualistički duh nije mi bio ni od kakve pomoći. Htjela sam se vratiti natrag u tijelo, ali tijelo mi nije dopuštalo. Onda sam odjurila iz te prostorije u nadi da ću se sakriti negdje u bolničkom hodniku, ali skočila sam u prazninu.
Usred tih muka počela sam vapiti: "Tko je mogao tako pogriješiti? Ja sam gotovo sveta: nikada nisam krala, nikoga nisam ubila, davala sam hranu siromasima, siromašnima sam besplatno popravljala zube, što ja ovdje radim? Išla sam na misu nedjeljom… Nisam propustila nedjeljnu misu ni pet puta u životu! Zašto sam ovdje? Ja sam katolkinja, molim vas lijepo, ja sam katolkinja, izvucite me odavde!“ Dok sam vikala da sam katolkinja, osjetila sam tračak nade. Vjerujte mi da je na tom mjestu i najmanji tračak nade najljepši mogući dar. Iznad rupe najednom sam ugledala stube i na njima prepoznala svojega oca koji je preminuo prije pet godina. U blizini, četiri stube iznad njega, stajala je moja majka i molila... Obradovala sam se kad sam ih vidjela i rekla sam im: "Tata, mama, izvucite me odavde! Preklinjem vas, izvucite me odavde!“ Nagnuli su se nad rupu i zapazila sam kako su neizmjerno žalosni. Na tom mjestu možete osjetiti emocije drugih ljudi i njihovu tugu. Moj se otac uhvatio za glavu i počeo plakati: "Kćeri moja, kćeri moja!“ govorio je. Mama je molila i shvatila sam da me oni ne mogu odatle izvući. Dijelili su moju patnju, tako da je njihova patnja još uvećavala moju.
Opet sam počela vapiti: "Preklinjem vas, izvadite me odavde! Ja sam katolkinja! Tko je mogao tako pogriješiti? Preklinjem vas, izvucite me odavde!“ Tada sam začula glas, blagi glas od kojega mi je duša zadrhtala. Sve je bilo preplavljeno ljubavlju i mirom i sva ta mračna bića oko mene pobjegla su jer se nisu mogla suočiti s Ljubavlju. Taj mi je dragocjeni glas rekao: "Dobro, ako si katolkinja, reci mi koje su Božje zapovijedi?“
To će biti teško. Znala sam da postoji deset zapovijedi i točka. Što sada? Mama mi je uvijek govorila da je prva zapovijed ljubav. Treba samo ponoviti što mi je ona govorila. Mislila sam da mogu improvizirati i sakriti da ne znam koje su ostale zapovijedi. Mislila sam da se mogu izvući, kao na zemlji, gdje sam uvijek nalazila dobre izgovore, izvlačila se i prikrivala svoje neznanje. Rekla sam: "Ljubi Gospodina Boga svoga više od svega i bližnjega svoga kao samoga sebe.“
Tada sam začula: "Jako dobro. Jesi li ih ljubila?“ Odgovorila sam: "Jesam, ljubila sam ih, ljubila sam ih, ljubila sam ih!“ Odgovor je glasio: "Ne. Nisi ljubila Gospodina Boga svoga više od svega, a još si manje ljubila bližnjega svoga kao samoga sebe. Stvorila si sebi boga po svojoj mjeri i služila si se njime samo u slučaju krajnje nužde. Klanjala si mu se kad si bila u siromaštvu, kad je tvoja obitelj bila skromna i kad si htjela otići na studij. Tada si često molila, klečala si satima i preklinjala svojega boga da te izvuče iz bijede, da ti da diplomu, da ti omogući da postaneš netko i nešto. Kad god si trebala novac molila si krunicu. Takav je bio tvoj odnos prema Bogu.“
Dva stana, kuće, ured...
Da, moram priznati da sam znala moliti krunicu i očekivati da zauzvrat dobijem novac. Takav je bio moj odnos prema Bogu. U tom sam trenutku vidjela da, nakon što sam dobila diplomu i društveni položaj, više nisam imala ni mrvu ljubavi prema Bogu. Zahvalnost? Ne, nikada. Kad bih ujutro otvorila oči, nisam ni najmanje zahvaljivala za novi dan koji mi Bog daje, nisam zahvaljivala za svoje zdravlje, za život svoje djece, za krov nad glavom. Bila sam potpuno nezahvalna. Nisam imala sućuti prema siromasima... Na tom ispitu Deset zapovijedi nisam imala niti jedan barem napola točan odgovor. To je bilo strahovito, slomilo me! Bila sam izbezumljena i pomislila sam da me barem neće moći optužiti da sam nekoga ubila...
Vidite, braćo i sestre, riječi nikada nisu prazne. Kad mi mama nije vjerovala, ja bih još dodala: "Mama, ako lažem, neka me na licu mjesta udari grom.“ S vremenom sam zaboravila te riječi, ali na kraju me doista udario grom. Spalio me, i ovdje sam među vama samo zahvaljujući Božjemu milosrđu. Bilo mi je dano uvidjeti da ja, koja sam se smatrala katolkinjom, nisam poštivala nijedno od svojih krsnih obećanja i da sam uzalud izgovarala Božje ime...
Samo jednom u životu iskreno sam se ispovjedila i pokajala. Bilo je to kad mi je jedna žena u prodavaonici prehrambenih namirnica vratila 4500 pezosa previše. Otac nas je učio da uvijek budemo pošteni. Dok sam vozila na posao shvatila sam da je došlo do pogrješke. "Ta mi je glupača dala 4500 pezosa previše i sad se moram vratiti u njezinu prodavaonicu“, mislila sam. No na cesti je vladala ogromna gužva i odlučila sam da se ne ću vratiti. No, to me je proganjalo i otišla sam na ispovijed sljedeće nedjelje. Rekla sam da sam ukrala 4500 pezosa jer ih nisam vratila. Nisam slušala što mi ispovjednik govori. No znate li što mi je Gospodin rekao? "Nisi vratila taj novac. Za tebe je to bio tek džeparac, ali za tu ženu, koja je radila za minimalnu plaću, ta je svota predstavljala hranu za tri dana.“ Gospodin mi je pokazao kako je ona zbog toga trpjela. Ona i njezino dvoje djece nekoliko su dana bili gladni.
Zatim mi je Gospodin postavio sljedeće pitanje: "Kakva duhovna blaga donosiš?“ Duhovna blaga? Ruke su mi prazne! Dodao je: "Čemu služe dva stana, kuće i uredi ako mi od svega toga ne možeš donijeti ni mrvicu prašine? I misliš da si uspjela u životu? Što si učinila s darovima koje sam ti dao? Imala si poslanje. To poslanje je braniti kraljevstvo ljubavi, kraljevstvo Božje.“ Da, zaboravila sam da imam dušu. Kako da se onda sjetim da sam primila darove? Sve dobro koje nisam učinila povrijedilo je Gospodina.
Gospodin mi je govorio i o nedostatku ljubavi i sućuti. Govorio mi je i o mojoj duhovnoj smrti. Na zemlji sam bila živa, ali zapravo sam bila mrtva... Neizmjerno postiđena počela sam jecati: "Gospodine
Isuse, smiluj mi se! Oprosti mi, daj mi još jednu priliku!“
Tada sam doživjela najljepši trenutak u životu. Nema riječi kojima bi se to moglo opisati. Došao je Isus i izvukao me iz tog bunara. Podigao me, i sve te grozne kreature pale su ničice. Kad me spustio, rekao mi je, s mnogo ljubavi: "Vratit ćeš se na zemlju, dajem ti još jednu priliku.“ No dodao je da to nije zbog molitava moje obitelji. "Dobro čine kada za tebe mole, ali ovo je zbog zagovora svih onih koje ne poznaješ i koji su plakali, molili i uzdizali svoja srca iz ljubavi prema tebi."
I ugledala sam kako se pale mnoga mala svjetla, kao plamičci ljubavi. Vidjela sam ljude koji mole za mene. Tu je bio i jedan mnogo veći plamen koji je davao mnogo više svjetla i iz kojega je izlazilo mnogo više ljubavi. Pokušavala sam razaznati tko je to. Gospodin mi je rekao: "Osoba koja te toliko ljubi uopće te ne poznaje.“ Objasnio mi je da je taj čovjek prethodne večeri pročitao vijest o meni u novinama. Bio je to siromašan seljak koji je živio u podnožju Sierre Nevade de Santa Marta (na sjeveroistoku Kolumbije). Taj je siromašak išao u grad kupiti šećer. Šećer je bio zamotan u novinski papir i vidio je na fotografiji kako sam sva spaljena. Kad me vidio u takvu stanju, a nije čak pročitao ni cijeli članak, pao je na koljena i počeo plakati s mnogo ljubavi. Rekao je: "Gospodine Bože, smiluj se ovoj mojoj sestrici. Gospodine, spasi je! Ako je spasiš, obećavam ti da ću otići na hodočašće u svetište Buga (na jugozapadu Kolumbije). Molim te, spasi je!“
Zamislite toga čovjeka. Nije se žalio zbog gladi. U njemu je bilo toliko ljubavi da je obećao prijeći takvu razdaljinu za nekoga koga nije ni poznavao! Gospodin mi je rekao: "To znači ljubiti bližnjega.“ I dodao: "Vratit ćeš se na zemlju i svjedočit ćeš, i to ne tisuću puta, nego tisuću puta tisuću puta. Jao onima koji se ne promijene nakon što čuju tvoje svjedočanstvo jer će biti strože suđeni, kao i ti kad se jednoga dana vratiš. Također moji pomazanici, svećenici, jer najgora gluhoća je u onih koji ne žele čuti!“ Ovo svjedočanstvo, braćo moja i sestre, nije nikakva prijetnja. Gospodin nema potrebu prijetiti. To je prigoda koja vam se ukazuje, i hvala Bogu, ja sam doživjela ono što sam i trebala! Kada svatko od vas umre i kad se pred njim otvori njegova Knjiga Života, vidjet ćete sve kao što sam i ja vidjela. I svi ćemo vidjeti jedni druge kakvi jesmo, jedina razlika je da ćemo u Božjoj prisutnosti osjetiti i misli. Najljepše od svega je da će Gospodin biti pred nama, uvijek proseći naše obraćenje, kako bismo s njim postali novo stvorenje, jer bez njega ne možemo ništa.
Neka vas sve Gospodin obilno blagoslovi.
Slava Bogu! Slava našem Gospodinu Isusu Kristu! - zaključuje liječnica svoje svjedočanstvo koje joj je promijenilo život jer je shvatila da je, kako kaže, "duhovna smrt, u stvari gubitak stanja milosti".
Kod:
https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/svijet/clanak/id/539039/postoji-li-zivot-poslije-smrti-fascinantna-zivotna-prica-zene-koja-tvrdi-da-se-vratila-iz-mrtvih-pogodio-me-grom-spalio-mi-zeludac-jetru-bubrege-i-pluca-no-onda-sam-dobila-drugu-sansu
