Problem različitog shvatanja večere Gospodnje ili pričesti može se definisati u sljedećoj analizi.
U pravoslavnoj i katoličkoj crkvi postoji teorija koja se zove "transupstancijacija"
Ona dolazi od dve reči: "trans" i "supstanca"
Dakle, "promijena supstance"
O čemu je riječ?
Riječ je o tome da se vjeruje, da kada se hljeb i vino nađu na stolu, da u tom trenutku kada sveštenik blagoslovi taj hljeb i to vino, da se hljeb i vino pretvaraju u stvarno Hristovo tijelo i stvarnu Hristovu krv.
Problem koji naravno stoji iza ovoga jeste, da je Hristos kazao, što se u zapadnom dijelu često ponavlja: "ovo je tijelo moje" i zato je velika grupa teologa došla do zaključka, da u trenutku kada sveštenik blagoslovi hleb ili vino, da se taj hljeb pretvara u stvarno Hristovo tijelo i vino u stvarnu Hristovu krv.
Uostalom - iraz "Misa" znači "žrtva"
Tako većina teologa u katoličkoj crkvi smatra da Hristova žrtva na krstu Golgote nekako nije bila dovoljna, nego da se Hristos uvijek iznova na neki misteriozni način žrtvuje.
Reformatori, kao što je bio Martin Luter, nisu se mogli složiti sa učenjem o transupstancijaciji, jer su postojale mnoge zloupotrebe u katoličkoj crkvi zbog ovakvog vjerovanja.
Naime, sveštenik je na neki način bio iznad Hrista.
Kada sveštenik poželi, Hristos se žrtvuje.
Dakle, Luter nije mogao da se složi sa učenjem o transupstancijaciji, tako da je on učio nešto što se zove konsupstancijacija.
Šta to znači?
To znači, on kaže ovako: "Nemoguće je da se hljeb i vino u trenutku kada sveštenik blagoslovi, da se to stvarno pretvara u Hristovo tijelo i Hristovu krv.
Ali Hristos je kazao: "Ovo je telo moje"
Zato je Hristos prisutan u hljebu i u vinu, na kakav način, ja ne znam, ali On je tu "Zato se zove konsupstancijacija".
Luter se ovim opisom nije puno udaljio od koncepta transupstancijacije.
Drugi reformatori, kao što je bio Urlih, Cvingli i neki drugi, ipak su došli do shvatanja koje mi danas nazivamo "simbolično shvatanje" to jest - vjera da se hljeb i vino ne pretvaraju u stvarno Hristovo tijelo i stvarnu Hristovu krv, nego da su ovi elementi samo simboli koji nas podsećaju na veliki događaj na krstu Golgote.
Dakle, hljeb i vino koje imamo prilikom pričesti, ja vjerujem da nije potrebno da se Hristos uvijek iznova žrtvuje, da je Hristova smrt na krstu Golgote bila jednom zauvek sasvim dovoljna, ali da u tom trenutku hljeb i vino predstavljaju simbole koji nas podsjećaju na ono što se dogodilo na Golgoti, na smrt Isusa Hrista na krstu Golgote.
Pričest ili večera Gospodnja imaju dvostruko značenje, da uvijek kada vjernik uzima hljeb i vino on se vraća u prošlost, on jednostavno se sjeća tog najvećeg događaja, on zna da je Isus Hristos umro umjesto njegovih grijeha, za njegove grijehe.
Ali u isto vrijeme on ide i u budućnost, jer spasenje koje je Isus Hristos izvojevao na krstu Golgote nije još uvijek doživjelo svoju istorijsku realizaciju i vjernik se nada i živi u nadi da će spasenje koje je ovdje Hristos osigurao doživjeti svoje ispunjenje kada On bude po drugi put došao.
Otud ova tenzija, ova napetost između onoga što je bilo i onoga što će biti, jer Pavle kaže: "Jer kad god jedete ovaj hleb i čašu ovu pijete, smrt Gospodnju obznanjujete ..."
Šta to znači "smrt Gospodnju obznanjujete"?
Podsjećate se "Dokle ne dođe"
Dva elementa, prošlost, smrt na krstu Golgote i budućnost - Hristov drugi dolazak.
Ono što je vrlo važno jeste sljedeće, da se sa svakim iskrenim vjernikom, kada uzima hljeb i kada uzima čašu, u tom trenutku stvarno nešto zbiva, Bog na jedan poseban način prisutan prilikom večere Gospodnje.
Takođe, bila krajnost i neispravno reći da su to samo simboli i da se ništa konačno ne zbiva.
Na osnovu ličnog iskustva verujem, da kad god se čovjek pripremi za večeru Gospodnju, da je Bog Duhom svojim tom prilikom prisutan na jedan poseban način u srcima vernika i da Bog deluje, nešto se zbiva u tom trenutku.
Zbiva se to da je Bog spreman da mijenja ljudsko srce.
To je dan takođe, kada čovjek u svjetlosti krsta ispituje samoga sebe, to je dan velike promijene.
Zato reći da je večera Gospodnja ili pričest samo jedan obični obred, i da se ništa ne zbiva - je pogrešno.