- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Rajko Bundalo o Euharistiji:
Mimo ispovjedaonice ne mogu zadobiti njegovo milosrđe i mimo žrtve na oltaru ne mogu ući u kraljevstvo njegove ljubavi. Varaju se koji misle da je to drukčije moguće. To su dva jedina pouzdana znaka Njegove trajne prisutnosti kroz sva vremena do svršetka svijeta. Zato sam osjetljiv na te svete stvarnosti što mi ih Crkva nudi. Ovo su vremena teškog križa pod kojim izdišu svi rodovi i narodi, vremena najvećeg otpada i najvećeg tereta što ga mučenici nose. Sasvim je prilično da muke njihove traže Spasitelja. Zato je ovo najkristovskije vrijeme – vrijeme najvećeg bijesa protiv Krista i ujedno najveće potrebe za Kristom. Ovo je Kristovo vrijeme. Vrijeme Božje utjehe. Nad propast svijeta uzdiže se živa Crkva koja svjedoči o živome Kristu koji i danas čini ista čudesa. To me raduje jer sam i sam svjedok Božje ljubavi. Pa ipak, volio bih da se više poštuje sveti Božji hram. Da se sveta Misa ne izvlači u kojekakve pogane prostore što nisu posvećeni, što nisu trajna mjesta okupljanja Božjeg naroda.
Na sebe se osloniti ne mogu. Ne mogu se osloniti ni na svoju ženu, ni na svoju djecu, ni na župnika, a ni na ikoga od duša koje me u crkvi okružuju. Čak ni na svetoga Oca papu. Mogu se osloniti jedino na neizmjerno Božje milosrđe i njegovu sakramentalnu i euharistijsku prisutnost. Ali ne bilo gdje, već samo tamo gdje nam je On odredio mjesto svetog susreta; u jedinoj – uvijek istoj – svetoj crkvi.
Zahvaljujem Bogu što mi je dao milost da sam ovo mogao spoznati i iskustveno se uvjeriti u stvarnost spasa po Mariji, Crkvi i Euharistiji. Bez milosti ovo ni jedan ljudski um ne može dokučiti niti se ikoga bez dara milosti može uvjeriti u sve što sam rekao. A milost se stječe po Kristu, i to ne po samovoljnom tumačenju zapisane riječi, nego po njegovoj živoj i jedinoj ostavštini – Mariji, Euharistiji i Crkvi.
------------------------------------------------------------------------------------
Nekoliko Lutherovih stavova o svetoj misi:
U Schmalkaldskim člancima 1537., Luther misnu žrtvu označuje kao:
„Grozotu … najveću od svih papinskih idolopoklonstava … opasna stvar … izmislena bez Božje volje … zmajski rep sa mnogo gamadi i svakojako idolopoklonstvo … Gdje se ruši misa, tu pada i papinstvo.
WA 10, 2, 220: „Ako uspijem ukinuti misu, tada vjerujem da sam potpuno pobijedio Papu. Na misu kao na stijenu oslanja se cijelo papinstvo s njegovim samostanima, biskupijama, kolegijima, oltarima, službama i naucima … Padne li svetogrdni i prokleti običaj održavanja misa, tada se mora sve srušiti. Po meni je Krist započeo otkrivati grozotu pustoši koja stoji na svetom mjestu (Dn 9, 27), i onoga uništavati, koji je ovdje došao uz đavlovu pomoću pod krivim čudima i varljivim znakovima.
Veliki crkveni povjesničar reformacije Joseph Lortz (1887.-1975.) u svojoj je knjizi „Die Reformation in Deutschland II“ na str. 304. zaključio da je glavni razlog vjerskog i društvenog rasula novije dobi ukidanje i borba protiv svete mise!
Mimo ispovjedaonice ne mogu zadobiti njegovo milosrđe i mimo žrtve na oltaru ne mogu ući u kraljevstvo njegove ljubavi. Varaju se koji misle da je to drukčije moguće. To su dva jedina pouzdana znaka Njegove trajne prisutnosti kroz sva vremena do svršetka svijeta. Zato sam osjetljiv na te svete stvarnosti što mi ih Crkva nudi. Ovo su vremena teškog križa pod kojim izdišu svi rodovi i narodi, vremena najvećeg otpada i najvećeg tereta što ga mučenici nose. Sasvim je prilično da muke njihove traže Spasitelja. Zato je ovo najkristovskije vrijeme – vrijeme najvećeg bijesa protiv Krista i ujedno najveće potrebe za Kristom. Ovo je Kristovo vrijeme. Vrijeme Božje utjehe. Nad propast svijeta uzdiže se živa Crkva koja svjedoči o živome Kristu koji i danas čini ista čudesa. To me raduje jer sam i sam svjedok Božje ljubavi. Pa ipak, volio bih da se više poštuje sveti Božji hram. Da se sveta Misa ne izvlači u kojekakve pogane prostore što nisu posvećeni, što nisu trajna mjesta okupljanja Božjeg naroda.
Na sebe se osloniti ne mogu. Ne mogu se osloniti ni na svoju ženu, ni na svoju djecu, ni na župnika, a ni na ikoga od duša koje me u crkvi okružuju. Čak ni na svetoga Oca papu. Mogu se osloniti jedino na neizmjerno Božje milosrđe i njegovu sakramentalnu i euharistijsku prisutnost. Ali ne bilo gdje, već samo tamo gdje nam je On odredio mjesto svetog susreta; u jedinoj – uvijek istoj – svetoj crkvi.
Zahvaljujem Bogu što mi je dao milost da sam ovo mogao spoznati i iskustveno se uvjeriti u stvarnost spasa po Mariji, Crkvi i Euharistiji. Bez milosti ovo ni jedan ljudski um ne može dokučiti niti se ikoga bez dara milosti može uvjeriti u sve što sam rekao. A milost se stječe po Kristu, i to ne po samovoljnom tumačenju zapisane riječi, nego po njegovoj živoj i jedinoj ostavštini – Mariji, Euharistiji i Crkvi.
------------------------------------------------------------------------------------
Nekoliko Lutherovih stavova o svetoj misi:
U Schmalkaldskim člancima 1537., Luther misnu žrtvu označuje kao:
„Grozotu … najveću od svih papinskih idolopoklonstava … opasna stvar … izmislena bez Božje volje … zmajski rep sa mnogo gamadi i svakojako idolopoklonstvo … Gdje se ruši misa, tu pada i papinstvo.
WA 10, 2, 220: „Ako uspijem ukinuti misu, tada vjerujem da sam potpuno pobijedio Papu. Na misu kao na stijenu oslanja se cijelo papinstvo s njegovim samostanima, biskupijama, kolegijima, oltarima, službama i naucima … Padne li svetogrdni i prokleti običaj održavanja misa, tada se mora sve srušiti. Po meni je Krist započeo otkrivati grozotu pustoši koja stoji na svetom mjestu (Dn 9, 27), i onoga uništavati, koji je ovdje došao uz đavlovu pomoću pod krivim čudima i varljivim znakovima.
Veliki crkveni povjesničar reformacije Joseph Lortz (1887.-1975.) u svojoj je knjizi „Die Reformation in Deutschland II“ na str. 304. zaključio da je glavni razlog vjerskog i društvenog rasula novije dobi ukidanje i borba protiv svete mise!