Član
Učlanjen(a)
17.01.2010
Poruka
749
Ono što je Mindi rekao za metanije i upalu mišića me podsetilo na još jednu anegdotu o patrijarhu Pavlu:

"Vladika Stefan, pre dolaska u Žiču, bio je episkop dalmatinski. Imao je more na dohvat ruke, a voleo je da pliva. Držao je do fizičke kondicije jer je puno radio, često je ostajao do dva posle ponoći da čita i piše....Međutim kada je postavljen za episkopa žičkog, takvu mogućnost više nije imao, pa je kondiciju održavao večernjom šetnjom u blizini manastira.

Pozove ga jednom patrijarh Pavle i upita:
- Kako ste brate Stefane?
- Malo mi noge popuštaju, Vaša Svetosti, pa šetam svako veče.
- Kakva šetnja, brate Stefane?! METANIJE! Metanije su najbolje za zdravlje!

Uz metanije, koje čine veliki pokloni, aktivira se celo telo, jer čelom treba dotaći zemlju, tako da se ne sme osloniti na kolena, pa je sve opterećenje na rukama..... Uz Veliki post, na bogosluženju, treba da se napravi više od stotinu metanija..."
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
07.11.2009
Poruka
34
Митрополит Јеротеј Влахос
Дефиниција православне духовности



Придев „ортходоксос“ тј. „православан“ потиче од грчке именице „ортходоксиа“, тј. „православље“ и показује ралику између Православне цркве и сваке друге хришћанске вероисповести. Реч „ортходоксиа“ показује истинско знање о Богу и творевини. То је дефиниција коју нуди свети Атанасије Синајски.

ОРТОДОКСИЈА

Појам „ортходоксиа“ се састоји од две речи - „ортхос“, што значи „право“ (истинито, правилно) и „докса“. С једне стране, „докса“ означава веровање, веру, учење, а са друге похвалу, прослављање или славословље (доксологију), што значи да овај појам означава правоверје или православље. Ова два значења су врло тесно повезана. Истинско учење о Богу укључује и истинско прослављање Бога. Наиме, ако је Бог апстрактан, онда и молитва таквом Богу такође мора бити апстрактна. Ако је пак Бог личност, онда и молитва претпоставља личносни карактер. Бог је открио истиниту веру, истинито учење. Због тога кажемо да је учење о Богу и све што је повезано с човековим спасењем Божје откривење а не човеково откриће.

Бог је ову истину открио оним људима који су били спремни да је прихвате. Апостол Јуда Јаковљев ову чињеницу јасно је изразио у својој Посланици, говорећи: Борите се за веру једанпут предану светима (Јуда 3). Из овог навода, као и из многих других, сличних одломака, јасно је да Бог Себе открива светима, тј. онима који су достигли одређени ниво духовног узрастања тако да могу да приме откривење. Свети апостоли су најпре били „исцељени“, па су тек онда примили откривење. Они су ово откривење пренели на своју духовну децу, али не само учењем, него превасходно тиме што су светотајински утицали на њихово духовно препорођење. Да би ова вера била сачувана, Свети Оци су формулисали догме и учења а ми прихватамо те догме и та учења. Другим речима, ми прихватамо ову откривену веру и остајемо у Цркви да бисмо били исцељени јер је вера, с једне стране, откривење очишћенима и исцељенима а са друге прави пут ка достизању обожења (грч. тхеосис) за оне што су одлучили да следе тај „пут“.

Реч „духовност“ или, на грчком, „пневматикотис“ долази од придева „духован“, грч „пневматикос“. Према томе, духовност је стање духовне особе. Духован човек поседује одређени начин понашања, одређени менталитет. Он поступа сасвим другачије од начина на који се понашају не-духовни људи.

Духовност Православне цркве не води, међутим, ка неком апстрактном религиозном животу, нити је она плод човекове унутрашње снаге. Духовност није апстрактан религиозни живот управо због тога што је Црква Тело Христово. То није једноставно нека од религија која теоријски верује у постојање Бога. Друго Лице Пресвете Тројице, Логос Божји или Реч Божја, прихватио је ради нас човечију природу. Он ју је сјединио са Својом ипостаси и постао Глава Цркве.

Црква је, дакле, Тело Богочовека Христа. Осим тога, духовност није испољавање енергија душе, као што су то разум или осећања. Веома је важно да то установимо, јер су многи људи склони да неку особу именују као „духовну“ само зато што та особа развија своје разумске способности: научника, глумца, песника, итд. Православна црква не прихвата овакво тумачење. Ми, наравно, нисмо против научника, песника, итд, али их не можемо називати „духовним“ или „продуховљеним“ људима у строгом, православном значењу ове речи.

ЕНЕРГИЈА СВЕТОГА ДУХА

Према учењу апостола Павла, духован човек се јасно разликује од душевног. Духован је онај човек који унутар себе поседује енергију (дејство) Светога Духа. Када то узмемо у обзир, следи да је душеван човек онај који има душу и тело, али још није задобио Светога Духа који оживотворује душу: Телесни човек не прима што је од Духа Божјега, јер му је лудост, и не може да разуме, јер се то испитује духовно. Духован пак све испитује, а њега самог нико не испитује (1. Кор. 2; 14-15).

У овој истој Посланици апостол Павле подвлачи оштру разлику између духовног и телесног човека. Телесни човек је онај који унутар срца не поседује Светога Духа, али задржава све друге психосоматске функције људског бића. Према томе, очигледно је да се појам телесни човек не односи на тело, него да означава душевног човека који није задобио Светога Духа и који дејствује из свог, такозваног „психобиолошког“ јаства. И ја, браћо, не могох вам говорити као духовнима, него као телеснима, као малој деци у Христу. Млеком вас напојих а не јелом, јер још не могосте. Али ни сад још не можете, пошто сте још телесни. Јер све док је међу вама завист и неслога и раздори, зар нисте телесни и зар се не владате по човеку (1. Кор. 3; 1-3)?

Ако поменуте одломке повежемо са местима која се односе на усиновљење хришћана по благодати, уверићемо се да је, према апостолу Павлу, духован онај човек који је постао син Божји по благодати: Тако, дакле, браћо, нисмо дужни телу да по телу живимо. Јер ако живите по телу, помрећете; ако ли Духом дела телесна умртвљујете, живећете. Јер које води Дух Божји они су синови Божји. Јер не примисте духа ропства, да се опет бојите; него примисте Духа усиновљења, којим вичемо; Ава, Оче! Овај Дух сведочи нашему духу да смо деца Божја (Римљ. 8; 12-16).

Духован је човек који је сведок Светога Духа унутар свога срца и који је услед тога сасвим свестан обитавања Пресветог Тројединог Бога. На тај начин он разуме да је он син Божји по благодати и зато у срцу ускликује „Ава, Оче“. Према сведочењу светитеља, овај искрени вапај у срцу је, у својој суштини, умна молитва или молитва срца.

Испитујући на шта се мислило речима да „човек постаје храм најсветијег Духа“, свети Василије Белики богонадахнуто учи да човека, који је храм Светога Духа, не помућују искушења и непрестане бриге, будући да он трага за Богом и за својим заједништвом са Njим. Јасно је, дакле, да је духован човек који у себи има Светога Духа а што потврђује његово непрестано сећање на Бога.

Према светом Григорију Палами, као што се човек који је обдарен разумом назива разумним, тако се и човек који је обогаћен Светим Духом назива духовним. Према томе, духован је „нови човек“, препорођен и обновљен благодаћу Светога Духа.

Исто становиште деле сви Свети Оци. Свети Симеон Нови Богослов, на пример, каже да човек који је целомудрен, трпељив и кротак, који се моли и гледа на Бога, „корача у духу“ и он је духован човек по преимућству.

И опет, према светом Симеону Новом Богослову, када делови човекове душе - његов ум и његов разум, нису одевени у лик Христов, онда се такав човек сматра телесним, будући да још није задобио осећање (чувствовање) духовне славе. Телесни човек сличан је слепом човеку који није у стању да види светлост какву доносе сунчеви зраци. У ствари, он се сматра и слепим и беживотним. Напротив, духован човек који је причасник енергија Светога Духа, жив је у Богу.

БЛАГОДАТ БОЖЈА

Као што смо већ нагласили, заједница са светим Духом чини да телесни човек постане духован. Из тог разлога, према православном учењу, духован човек је превасходно светитељ. Наравно, то је речено са оне тачке гледишта према којој је светитељ онај што је, у различитим степенима, причастан нествореној благодати Божјој а посебно обожујућој енергији Божјој.

Светитељи су истовремено и носиоци и испољавање православне духовности. Они живе у Богу и доследно говоре о Njему. У том смислу православна духовност није апстрахована, него је укључена у саму личност светитеља. Према томе, светитељи нису једноставно „добри људи“ или морализатори у строгом значењу те речи, нити су то пак само особе добре, благе нарави. Пре бисмо могли рећи да је светитељ личност која се покорава (Светом Духу) и дела под руковођењем Светога Духа Који обитава у њему.

У постојање светитеља уверава нас, као прво, њихово православно учење. Светитељи су примали и примају откривење Божје, они га опитно доживљавају и формулишу речима. Они су непогрешиви критеријум Васељенских сабора. Друго уверење је постојање светих, непропадљивих моштију светитеља. Свете мошти су знак да је благодат Божја, дејствујући кроз ум (грч. „нус“) преобразила и тело. Према томе, и само тело постаје причасно енергијама Светога Духа.

Превасходни задатак Цркве је да човека руководи ка обожењу, ка заједници и јединству са Богом. Будући да је тако, у извесном смислу можемо да кажемо да је задатак Цркве да „ствара свете мошти“.

Према томе, православна духовност је опит живота у Христу, стање новог човека, препорођеног и обновљеног благодаћу Божјом, То није неко апстрактно, емоционално и психолошко стање човека: то је човеково сједињење са Богом.

Унутар овог оквира можемо да откријемо неке карактеристичне црте православне духовности. Она је, као прво, христоцентрична, будући да је Христос једно и једино исцелење за људе, благодарећи ипостасном јединству божанске и човечије природе у Njеговој личности. Као друго, православна духовност је тројичноцентрична, будући да је Христос свагда сједињен са Оцем и Светим Духом. Све свете Тајне врше се у име Тројединог Бога. И пошто је Он Глава Цркве, о Христу се не може размишљати као о некоме изван ње. Према томе, православна духовност је такође и еклисиоцентрична, црквоцентрична, јер само унутар Цркве можемо да ступимо у заједницу са Христом.

Razlika između Pravoslavlja i ostalih tradicija

Ono što smo do sada rekli jasno ukazuje da se Pravoslavlje primetno duhovno razlikuje od svake druge „duhovnosti“ bilo istočnog, bilo zapadnog tipa. Ne može postojati nikakva nejasnoća među različitim duhovnostima, budući da je pravoslavna duhovnost teocentrična, dok su sve ostale „duhovnosti“ antropocentrične.

Razlika se prevashodno pojavljuje u dogmatskom učenju. Iz tog razloga, reč „pravoslavna“ postavljamo ispred reči „crkva“, kako bi se time razlikovala od svake druge religije. Sasvim je izvesno da reč „pravoslavna“ mora biti povezana sa rečju „crkva“, pošto Pravoslavlje ne može postojati izvan Crkve, kao što, naravno, ni Crkva ne može da postoji izvan Pravoslavlja.
Dogme su rezultat odluka donetih na Vaseljenskim saborima a u vezi s različitim pitanjima vere. Dogme se pominju kao takve zato što povlače granicu između istine i zablude, između bolesti i zdravlja. Dogme izražavaju otkrivenu istinu. One formulišu život Crkve. Na taj način one su, s jedne strane, izraz „otkrivenja“ a sa druge služe kao „lekovi“, kako bi nas rukovodile ka zajednici sa Bogom, ka našem razlogu za postojanje.
Dogmatske razlike odražavaju i odgovarajuće razlike u isceljenju. Ako čovek ne sledi pravi put, on ne može da dostigne svoj cilj. Ukoliko ne uzima odgovarajuće „lekove“, nikada ne može ozdraviti; drugim rečima, on neće iskusiti dobrobit iscelenja. I opet, ukoliko uporedimo pravoslavnu duhovnost sa ostalim hrišćanskim tradicijama, razlika u pristupu i metodu isceljenja postaće još očiglednija. Jedno od osnovnih učenja Svetih Otaca jeste i učenje da je Crkva „lečilište“ u kojem se isceljuje ranjeni, pozleđeni čovek. Ovakav način izražavanja, ovakav jezik, koristi se u mnogim odlomcima Svetog Pisma. Jedan od takvih odlomaka je i Parabola o milostivom Samarjaninu: A Samarjanin neki putujući dođe do njega, pa kad ga vide sažali mu se. I pristupivši zavi mu rane i zali uljem i vinom; i posadivši ga na svoje kljuse dovede ga u gostionicu i postara se oko njega. I sutradan polazeći izvadi dva dinara te dade gostioničaru, i reče mu: Pobrini se za njega; a što više potrošiš, ja ću ti platiti kad se vratim (Lk. 10; 33-35).
U ovoj paraboli Samarjanin predstavlja Hrista Koji isceljuje ranjenog čoveka i uvodi ga u „gostionicu“, odnosno u lečilište, a to je Crkva. Odavde se jasno vidi da je Hristos predstavljen kao Iscelitelj, kao lekar koji leči čovekove bolesti; prema tome, Crkva je istinsko lečilište.
Veoma je karakteristično da i sveti Jovan Zlatousti, tumačeći ovu parabolu, iznosi one istine koje smo upravo naglasili.
U tumačenju ove parabole kod svetog Zlatousta jasno se pokazuje da je Crkva lečilište koje isceljuje ljude pozleđene grehom, dok su episkopi i sveštenici iscelitelji naroda Božijeg.
Upravo to i jeste delo pravoslavnog bogoslovlja. Kada pominjemo pravoslavno bogoslovlje, mi ne mislimo jednostavno na istoriju bogoslovlja. Ona je, naravno, deo bogoslovlja ali ne u apsolutnom i prevashodnom smislu. Prema svetootačkom predanju, bogoslovi su bogovidioci. Sveti Grigorije Palama i Valaama naziva bogoslovom, ali jasno naglašava da se intelektualno bogoslovlje u velikoj meri razlikuje od opita bogoviđenja. Prema svetom Grigoriju Palami, bogoslovi su oni koji su sledili „metod“ Crkve i zadobili savršenu veru, prosvetljenje uma (grčki „nus“) i oboženje (grč. „theosis“). Bogoslovlje je plod čovekovog isceljenja i staza koja vodi ka isceljenju i ka zadobijanju bogopoznanja.

SHOLASTIČKO BOGOSLOVLjE ZAPADA

Zapadno bogoslovlje se, međutim, razlikuje od istočnog pravoslavnog bogoslovlja. Umesto da bude isceliteljsko, ono je u većoj meri intelektualno i emotivno po svom karakteru. Na Zapadu se razvijalo sholastičko bogoslovlje, koje je protivno pravoslavnom predanju. Zapadno bogoslovlje je zasnovano na racionalizmu, dok je pravoslavno bogoslovlje isihastičko. Sholastičko bogoslovlje pokušava da logički shvati Otkrivenje Božije i da se prilagodi filosofskoj metodologiji. Za takav pristup karakteristična je izjava Anselma Kenterberijskog: „Verujem da bih razumeo“. Sholastika na samom početku priznaje Boga a zatim pokušava da pomoću logičkih argumenata i razumskih kategorija dokaže Njegovo postojanje. U pravoslavnom predanju, koje izražavaju Sveti Oci, vera je samootkrivanje Boga čoveku. Mi veru prihvatamo tako što čujemo o njoj, ali ne da bismo razumski mogli da je shvatimo, nego da bismo očistili svoja srca, zadobili veru sozercanjem (grč. „theoria“, bogoviđenje)“ i opitno doživeli otkrivenje Božije.
Sholastička teologija je svoj vrhunac doživela u ličnosti Tome Akvinskog, svetitelja Rimokatoličke crkve. On je tvrdio da se hrišćanske istine mogu podeliti na prirodne i natprirodne. Prirodne istine mogu se dokazati filosofski, kao što je slučaj sa istinom o postojanju Božijem. Natprirodne istine, kao što su Trojedini Bog, ovaploćenje Logosa ili vaskrsavanje tela ne mogu se dokazati filosofski, ali se isto tako ne mogu ni pobiti. Sholastika veoma tesno povezuje bogoslovlje sa filosofijom, a još više sa metafizikom. Kao ishod toga vera je izmenjena, dok je samo sholastičko bogoslovlje postalo ozloglašeno u onom periodu kad se srušio „idol“ zapadne metafizike. Sholastika se u velikoj meri smatra odgovornom za tragičnu situaciju koja je u pogledu vere i verskih pitanja stvorena na Zapadu.
Sveti Oci uče da kategorije prirodnog i metafizičkog ne postoje i radije govore o stvorenom i nestvorenom. Sveti Oci nikada nisu prihvatili Aristotelovu metafiziku. Ne nameravam, međutim, da ovo i dalje izlažem. Tokom srednjeg veka zapadni bogoslovi su smatrali da sholastičko bogoslovlje predstavlja dalji razvoj svetootačkog bogoslovlja i od tog trenutka pojavljuje se franačko učenje da je sholastičko bogoslovlje superiornije od svetootačkog. Prema tome, sholastičari koji su bili preokupirani razumom smatrali su sebe superiornijim od Svetih Otaca Crkve. Isto tako, verovali su da je ljudsko znanje kao plod razuma uzvišenije od otkrivenja i opita.

GRIGORIJA PALAMA I VALAAM

Upravo u tom kontekstu bi trebalo razmatrati sukob između svetog Grigorija Palame i Valaama. Valaam je, u suštini, bio sholastički bogoslov koji je pokušavao da sholastičko bogoslovlje prenese na pravoslavni istok.
Njegova gledišta - da mi ne možemo uistinu znati šta je zapravo Sveti Duh (a što predstavlja izdanak agnosticizma), da su grčki filosofi superiorniji u odnosu na proroke i apostole (pošto je razum iznad apostolskih viđenja), da je svetlost Preobraženja tvarna, stvorena, i nešto što se može izgubiti, da isihastički život, odnosno očišćenje srca i neprestana molitva nisu od suštinskog značaja - jesu gledišta koja izražavaju sholastički pa prema tome i sekularizovani pogled na bogoslovlje. Sveti Grigorije Palama je prozreo opasnost koju su takva gledišta predstavljala za Pravoslavlje: silom i energijom Presvetoga Duha i opitom koji je on sam zadobio kao naslednik Svetih Otaca suprotstavio se ovoj velikoj opasnosti i sačuvao čistotu pravoslavne vere i predanja.
Postavivši ovakav okvir za ovu temu, odmah ćemo otkriti razlike ukoliko pravoslavnu duhovnost ispitamo u vezi s rimokatolicizmom i protestantizmom.
Protestanti uopšte nemaju „isceliteljsku“ tradiciju. Oni veruju da se spasenje sastoji u intelektualnoj veri u Boga. Spasenje, međutim, nije stvar intelektualnog prihvatanja vere, nego preobražaj i oboženje ličnosti koji se izvršavaju pomoću blagodati. Ovaj preobražaj se ostvaruje posredstvom odgovarajućeg „lečenja“ ličnosti a o čemu ćemo govoriti kasnije. Iz Svetog Pisma sledi da se vera pojavljuje kao rezultat slušanja reči i opita sozercanja („theoria“, bogoviđenje). Mi veru najpre prihvatamo slušanjem da bismo se iscelili, a zatim zadobijamo veru sozercanjem koje spasava čoveka. Budući da veruju da prihvatanje istina vere i apstraktno prihvatanje Božijeg otkrivenja odnosno vera na osnovu slušanja spasava čoveka, protestanti nemaju „isceliteljsku tradiciju“. Mogli bismo da kažemo da je ovakvo shvatanje spasenja veoma naivno.
Rimokatolici takođe ne poseduju savršenstvo isceliteljske tradicije kakvo poseduje Pravoslavna crkva. Njihovo učenje o „filioljue“ projavljuje nemoć njihovog bogoslovlja da shvati odnos koji postoji između ličnosti i zajednice. Oni mešaju lična svojstva: „nerođenost“ Oca, „rođenost“ Sina i ishođenje Svetoga Duha. Otac je uzrok rađanja Sina i ishođenja Svetoga Duha.
Latinska nemoć da razume i propuštanje da izrazi dogmu o Presvetoj Trojici razotkrivaju nepostojanje empirijskog bogoslovlja. Gledajući slavu Hristovu na Tavoru, trojica Njegovih učenika (Petar, Jovan i Jakov) začuli su Očev glas i videli dolazak Svetoga Duha u oblaku jer, prema rečima svetog Grigorija Palame, oblak označava prisustvo Svetoga Duha. Tako su trojica Hristovih učenika zadobili poznanje Trojedinog Boga u sozercanju („theoria“, bogoviđenje) i otkrivenju. Njima je otkriveno da je Bog jedna suština u tri ipostasi.

OTKRIVENjE TROJEDINOG BOGA

To je ono čemu uči i sv. Simeon Novi Bogoslov. U svojim himnama, on opet i opet tvrdi da čovek koji je zadobio oboženje gledajući nestvorenu (netvarnu) svetlost, zadobija i otkrivenje Trojedinog Boga. Budući u sozercanju (viđenju), svetitelji ne mešaju ipostasne atribute. Činjenica da je latinsko predanje došlo do tačke mešanja tih ipostasnih atributa i do učenja da Sveti Duh ishodi i od Sina, jasno ukazuje da u njemu ne postoji empirijsko bogoslovlje. Latinsko predanje govori i o stvorenoj (tvarnoj) blagodati, a što je činjenica koja ukazuje da tu ne postoji opit blagodati Božije. Naime, kada čovek zadobije opit poznanja Boga, on tada vrlo dobro razume da je blagodat nestvorena. Bez tog opita ne može da postoji istinska „isceliteljska tradicija“.
I zaista, u celokupnom latinskom predanju ne možemo da pronađemo ekvivalent pravoslavnom isceliteljskom metodu. O umu (nusu) se ne govori, niti se pravi bilo kakva razlika između uma i razuma. Pomračenom umu se ne pristupa kao bolesti, niti se prosvetljenje uma posmatra kao isceljenje. Mnogi široko poznati i često objavljivani latinski tekstovi zapravo su sentimentalni i iscrpljuju se u pukom moralisanju. Naprotiv, u Pravoslavnoj crkvi postoji duga tradicija koje se tiče tih pitanja a što pokazuje da unutar nje postoji i istinski isceliteljski metod.
Vera je istinska vera ukoliko donosi isceliteljsku dobrobit. Ako je u mogućnosti da izleči, onda je to istinska vera. I opet, ako ne može da izleči, onda to nije prava vera. Isto se može reći i za medicinu. Istinski je učen onaj lekar koji zna kako da leči tako da njegov metod donese isceliteljsku dobrobit, dok je šarlatan nesposoban da izleči. Isto se može reći i kada je u pitanju duša. Razlika između Pravoslavlja i latinskog predanja, kao i između protestantskih veropispovesti, prevashodno je primetna u metodu iscelenja. Ta razlika se projavljuje u učenjima svake veroispovesti. Dogme nisu filosofija, niti je bogoslovlje, teologija, isto što i filosofija.
Budući da se pravoslavna duhovnost jasno razlikuje od „duhovnosti“ drugih veroispovesti, ona se utoliko više razlikuje od „duhovnosti“ istočnjačkih religija koje ne veruju u bogočovečansku prirodu Hristovu i u Presvetu Trojicu. One su pod uticajem filosofske dijalektike, koju je prevazišlo otkrivenje Božije. Ove tradicije nisu svesne pojma ličnosti pa prema tome ni ipostasnog načela, dok je ljubav kao temeljno učenje u potpunosti odsutna. U ovim istočnjačkim religijama mogu se, naravno, pronaći i napori da se oslobode predstava i racionalnog mišljenja, ali to je onda, u suštini, kretanje ka ništavilu, ka nepostojanju (nebiću). U njima ne postoji staza koja bi njihove „učenike“ povela ka oboženju“ vascelog čoveka. Naprotiv, u istočnjačkim religijama postoji mnogo elemenata takozvane „demonske“ duhovnosti.
Iz tog razloga postoji bezgraničan i nepremostiv bezdan između pravoslavne duhovnosti i istočnjačkih religija, uprkos izvesnim spoljašnjim sličnostima u terminologiji. Na primer, u istočnjačkim religijama mogu se pronaći pojmovi kao što su „istupljenje“ (vansebnost, ek-stasis), bestrašće, prosvetljenje, noetička (umna) energija itd, ali su oni proniknuti sadržajem kojim se razlikuju od odgovarajućih termina u pravoslavnoj duhovnosti.
Православље - НОВИНЕ СРПСКЕ ПАТРИЈАРШИЈЕ
 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
04.01.2010
Poruka
579
Magdalina, zamolio bih te da se vratis na pocetni post i da pogledas uvod. Jasno je naznaceno da se pise iz licne perspektive o tome kome sta znaci duhovnost, kako je dozivljava i slicno. Cilj teme je medjusobni razgovor clanova foruma o tome kako su se duhovno razvijali bez obzira na religiju koju koriste. Opet, cilj je licni razvitak a ne velicanje jedne religije i blacenje druge jer u tome nema duhovnosti. Ti si postavila kilometarski post, blatis jednu religiju a velicas iskljucivo jednu i ovo nije tvoje misljenje nego misljenje nekog tamo skroz nerelevantnog. Znaci, nisi odgovorila na temu. Probaj da se uklopis a ako ti sadrzaj smeta jer si ogranicena u zivotu (hriscanstvo siri vidike ali na tebe lose utice), ne moras pisati ovde. Pozdrav!
 
Član
Učlanjen(a)
12.09.2009
Poruka
511
Ja ne znam, jel neko čita ovolike postove? Mnogo je bolje postaviti link za knjigu ili link za web jer je krajnje bezveze raditi copy/paste. Ja ni jedan nisam pročitao jer, kao što reče Mindfulness, tu nema ni trunke ličnog (OVDE MISLIM NA ČLANA FORUMA!!!!!). Kad me bude interesovalo šta ima da kaže neko onda ću da pročitam, ali ovde se radi o sopstvenom viđenju duhovnog razvitka.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.981
Ja ne znam, jel neko čita ovolike postove? Mnogo je bolje postaviti link za knjigu ili link za web jer je krajnje bezveze raditi copy/paste. Ja ni jedan nisam pročitao jer, kao što reče Mindfulness, tu nema ni trunke ličnog (OVDE MISLIM NA ČLANA FORUMA!!!!!). Kad me bude interesovalo šta ima da kaže neko onda ću da pročitam, ali ovde se radi o sopstvenom viđenju duhovnog razvitka.


Mislim da si sasvim u pravu, ali postavljanje linkova nije dozvoljeno pravilnikom foruma, osim ako su u pitanju knjige koje su već postavljene u download delu foruma.
I ja sam već ranije nekim članovima skretala pažnju da se u ovakvim temama traži lično mišljenje, a ne citiranje tekstova na pola strane. Nije baš da niko ne čita, ali je većini dosadno, tako da pored sve te muke da se napiše ili postavi, sve to na kraju nema nikakvog smisla.
A mislim da nam je cilj da naši komentari ipak budu čitani.
 
Član
Učlanjen(a)
28.12.2009
Poruka
148
Ono što je Mindi rekao za metanije i upalu mišića me podsetilo na još jednu anegdotu o patrijarhu Pavlu:

"Vladika Stefan, pre dolaska u Žiču, bio je episkop dalmatinski. Imao je more na dohvat ruke, a voleo je da pliva. Držao je do fizičke kondicije jer je puno radio, često je ostajao do dva posle ponoći da čita i piše....Međutim kada je postavljen za episkopa žičkog, takvu mogućnost više nije imao, pa je kondiciju održavao večernjom šetnjom u blizini manastira.

Pozove ga jednom patrijarh Pavle i upita:
- Kako ste brate Stefane?
- Malo mi noge popuštaju, Vaša Svetosti, pa šetam svako veče.
- Kakva šetnja, brate Stefane?! METANIJE! Metanije su najbolje za zdravlje!

Uz metanije, koje čine veliki pokloni, aktivira se celo telo, jer čelom treba dotaći zemlju, tako da se ne sme osloniti na kolena, pa je sve opterećenje na rukama..... Uz Veliki post, na bogosluženju, treba da se napravi više od stotinu metanija..."

Znači metanije mu dođe nešto kao hrišćanska gimnastika:). Više preferiram da malo trčkaram i radim sklekove (ne uradim baš 100 kao metanija ali tu sam negde:)). Inače preporučio bih vam da ako radite metanija ili klečanja stavite neko ćebe da vam posle kolena ne bi stradala.:(
 
Član
Učlanjen(a)
04.01.2010
Poruka
579
Znači metanije mu dođe nešto kao hrišćanska gimnastika:). Više preferiram da malo trčkaram i radim sklekove (ne uradim baš 100 kao metanija ali tu sam negde:)). Inače preporučio bih vam da ako radite metanija ili klečanja stavite neko ćebe da vam posle kolena ne bi stradala.:(

:) I to pod obavezno. Meko, debelo cebe sa sto manje padanja na kolena vec sa laganim spustanjem na njih. A ja tebi da preporucim trcanje iskljucivo po zemljanom terenu jer beton takodje sabija kolena ;)
 
Član
Učlanjen(a)
17.01.2010
Poruka
749
Kako je lako ispasti iz koloseka i skrenuti sa puta (teme). :)Mala iskra, samo malčice negativne energije i sve se promeni. Ustalasala nam se mirna površina po kojoj smo plovili :dntknw:.

Dakle, na kolena se na pada, već se polako spušta na ruke i čelom dodirne zemlja, odosno pod. Nema nikakvog padanja i povređivanja. Metanija nije nikakva gimnastika već fizički deo molitve. Predajemo se u molitvi srcem, mislim i rečima, a telo samo sve to prati. Usklađivanje tela sa dušom. Meko debelo ćebe bi bilo povlađivanje telu.
 
Član
Učlanjen(a)
04.01.2010
Poruka
579
Kako je lako ispasti iz koloseka i skrenuti sa puta (teme). :)Mala iskra, samo malčice negativne energije i sve se promeni. Ustalasala nam se mirna površina po kojoj smo plovili :dntknw:.

Dakle, na kolena se na pada, već se polako spušta na ruke i čelom dodirne zemlja, odosno pod. Nema nikakvog padanja i povređivanja. Metanija nije nikakva gimnastika već fizički deo molitve. Predajemo se u molitvi srcem, mislim i rečima, a telo samo sve to prati. Usklađivanje tela sa dušom. Meko debelo ćebe bi bilo povlađivanje telu.

Ne znam koliko je to povladjivanje telu ili nije ;) Nasa dusa se nalazi u tom telu. To telo je hram u kome obitavamo neki odredjeni period. Ako nam je to nesto vec dato na poklon, zasto ga onda ne bi negovali i cuvali? Koleno je izuzetno osetljiv deo tela. Veoma lako se ostaje bez neke njegove funkcije a stvarno ih ima puno. Cak i mali kvar zuba je u stanju da osteti koleno pa sagledavajuci sve te cinjenice a i cinjenicu da nema razloga maltretirati svoje telo radi usavrsavanja duha, meni se nekako cini da cebe (ja koristim debeo sundjer, nesto kao strunjaca ali manja kocka je u pitanju) nije na odmet. Ipak, toliko dodirivanja podloge i kolena, trljanje kolena o podlogu (posto se pri klanjanju koleno okrece po patosu), svakog dana - mnogo puta - ce veoma brzo uciniti svoje pa nije lose spreciti negativnu posledicu. Sto se tice duha i tela, sam broj klanjanja je sasvim dovoljno iskusenje, ne treba ga pojacavati fizickim ostecenjima.
 
Natrag
Top