SVETLOST ISTINE
"Veliko razočaranje
Miller je naučavao da će kraj svijetu doći nekako u 1843. godini. U ljeto te godine izrazio je razočaranje što Krist još nije došao, ali je pozivao vjernike da nastave očekivati skori Gospodnji dolazak. U veljači 1844. skupina adventističkih propovjednika, koja nije uključivala Millera, došla je do zaključka da proročanstvo o 2300 dana iz Daniela 8,14 neće doći kraju do jeseni 1844. Ubrzo nakon toga određen je i dan, 22. listopada.
Novi datum za Kristov drugi dolazak izračunali su na osnovi datuma za židovski Dan pomirenja u sedmome mjesecu karaitskog židovskog kalendara. Budući da je Krist kao naša Pasha bio razapet na dan kad se klalo pashalno janje, a uskrsnuo na Blagdan snopa za žrtvu prikaznicu, bilo je logično očekivati da će On izaći iz nebeske Svetinje nad svetinjama da na Dan pomirenja objavi početak jubilarne godine.
No datum 22. listopada je jako sporo prihvaćan. Međutim, nisu se svi priključili “pokretu sedmog mjeseca”. Sam Miller odlučio je samo dva tjedna pred sudbonosnim danom da je 22. listopada 1844. ispravno određen dan.
Mileriti su se 22. listopada 1844. sa svečanom radošću i velikim očekivanjem okupili u domovima i crkvama da čekaju Kristov povratak. Na žalost, njihove su se nade izjalovile. Njihovom razočaranju pridodano je ismijavanje rugača, kojima su se pridružili neki koji su iz straha prihvatili vjeru u advent. Vjerni pak, sigurni da je Bog vodio njihov pokret, pokušali su razumjeti u čemu su pogriješili.
Nakon velikog razočaranja oni koji su očekivali advent, podijelili su se u skupine koje su se razlikovale po mišljenju zašto Krist nije došao. Većina je bila sigurna da je bila u pravu kad je proročanstvo o 2300 dana primijenilo na drugi Kristov dolazak; budući da Krist nije došao, mora da su pogriješili u svome računanju. Jedna manja skupina je bila uvjerena da je imala pravo što se tiče događaj i računanja; Kristov dolazak je bio “duhovni” događaj u životu vjernika. Postali su poznati kao “spiritualisti” i mnogi do njih prišli su šejkerima (Shakers). Neki su postavili nove datume za drugi dolazak, samo da bi ponovno doživjeli razočaranje. Druga je, opet, skupina tvrdila da je računanje bilo ispravno, ali da su očekivali pogrešan događaj; među njima su bili osnivači Crkve adventista sedmog dana.
William Miller je nastavio očekivati Isusov povratak, premda je priznao da su povijesni i kronološki izvori na kojima je zasnivao računanje mogli biti pogrešni. U svom očekivanju skorgo Isusovog dolaska odvojio se od onih koji su vjerovali da je greška bila u događaju, a ne u vremenu, ali se sve vrijeme odnosio prema njima kao prema kršćanskoj braći. On nije prihvatio novo razumijevanje nebeskog Svetišta, san umrlih i svetkovanje subote s pionirima Crkve adventista sedmog dana. Miller je umro 1849. s nadom u Spasitelja koji će skoro doći.
Dvadeset i trećeg listopada 1844. godine Hiram Edson i jedan mileritski prijatelj pošli su da ohrabre one koji su zajedno s njima doživjeli razočaranje. Dok su poslije molitve prelazili preko Edsonove njive s kukuruzom, Edson je odjednom doživio bljesak spoznaje. Mileriti su učili da je Svetište koje se trebalo očistiti (Dan 8,14) bila Crkva na zemlji, koju je prigodom drugog Kristovog dolaska trebalo očistiti od grijeha. Edson je shvatio da se Svetište koje je trebalo očistiti nije nalazilo na zemlji već na nebu; 22. listopada označio je početak, a ne kraj, antitipskog Dana pomirenja. Isus je ušao u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetišta da obavi naročito djelo prije no što se vrati na ovu zemlju.
Edson i njegovi mileritski prijatelji su ponovno ispitivali Sveto pismo držeći ovo na umu. Owen R. L. Crosier razradio je 1845. Edsonovo gledište, jasno iznoseći stajalište koje su adventisti sedmog dana kasnije usvojili. Dvadeset i drugi listopada 1844. označio je početak čišćenja nebeskog Svetišta i otvaranje istražnog, predadventnog suda; drugi Kristov dolazak na zemlju bio je stvar budućnosti. Nije bilo određivanja datuma, ali su se složili da će se Isus uskoro vidljivo vratiti. Nakon toga slijedit će milenij tijekom kojega će Krist i sveti kraljevati na nebu. Na kraju tisuću godina Bog će obnoviti zemlju i uspostaviti svoje kraljevstvo.
D. Rano učenje adventista sedmog dana
Već je prije 1844. trajna važnost sedmoga dana, subote, kao dana bogoslužja, bila predmet razmatranja nekih milerita. Istodobno je Rachel Oakes Preston, inače baptistica sedmog dana, neka od izdanja svoje crkve dala kršćanima u Washingtonu, u državi New Hempshire, koji su očekivali “svoje izbavljenje” zajedno s drugim adventistima. Njihov propovjednik Frederick Wheeler uskoro je počeo svetkovati subotu i nešto kasnije u 1844. ta je zajednica postala prva grupa adventističkih svetkovatelja subote. Subota je, zajedno s nebeskim Svetištem, za ove vjernike postala “sadašnjom istinom”.
Premda je većina milerita vjerovala u svjesno stanje umrlih, niz njih usvojilo je učenje da su mrtvi nesvijesni i da ne znaju ništa. Godine 1842., poslije proučavanja o tome što Biblija govori o stanju umrlih, George Storrs, bivši metodistički propovjednik, napisao je knjigu koja je općenito poznata kao Storrovih Šest propovijedi. U njoj je potvrdio biblijsko učenje prema kojem umrli – dobri i zli – ništa ne znaju i slikovito rečeno spavaju do uskrsnuća. William Miller i ostale vođe protivili su se ovome učenju, ali nisu bili u stanju uvjeriti svoje sljedbenike da je njihovo vlastito gledište bilo ispravno. Pošto se 1845. nisu mogli složiti o stanju umrlih i vječnom kažnjavanju zlih, mileriti prisutni na konferenciji u Albanyju su se ograničili na tvrdnju da će pravednici primiti nagradu u vrijeme drugog Kristovog dolaska. U međuvremenu, prve adventističke vođe, kao što su Joeph Bates, Ellen Harmon i James White, prihvatile su – sukladno svom vjerovanju u skoro uskrsnuće – biblijsko učenje o uvjetnoj besmrtnosti i smrtnome snu.""
Vidi se da među adventistima je bilo prevrtanja, neslaganja i promašaja, a tome još pripisati Duha Svetoga je svetogrđe. Ili je On pak sišao k vama tek kad ste se u svemu dogovorili i sve propisali? Omg
" U ovom svetu postoje samo dve sile koje deluju, to je Bog stvoritelj koji deluje kroz svoju crkvu, i Bozji neprijatelj - sotona ili djavo koji deluje kroz krivu religiju.
Demon moze ciniti cuda, dati prividno isceljenje prethodno obuzevsi telo bolesnog, a potom napustiti telo bolesnika i isceliti simptome bolesti.
Takodje sto se tice egzorcizma, to je isti slucaj, gde djavo obuzme telo, a potom putem obreda egzorcizma napusti telo coveka.
On to cini iz razloga duhovne indoktrinacije covecanstva, kako bi uverio svet da onaj ko je navodno isterao demona iz coveka stoji u istini, i da je ta crkva kojoj on pripada prava Bozja crkva.
Tako su ljudi opijeni teatralnoscu samog cuda, bez da ispituju samu rec i Bozju volju zapisanu u njegovoj reci."
Mt12 22Tada mu donesoše opsjednuta, slijepa i nijema. I ozdravi ga te njemak progovori i progleda. 23I sve ono mnoštvo zapanjeno govoraše: "Da ovo nije Sin Davidov?" 24A farizeji čuvši to rekoše: "Ne može ovaj izgoniti đavle osim po Beelzebulu, poglavici đavolskom." 25A on, znajući njihove misli, reče im: "Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće opstati. 26Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen. Kako će dakle opstati kraljevstvo njegovo? 27I ako ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih sinovi vaši izgone? Zato će vam oni biti suci. "
Eto farizejštine u vama, evo vam odgovora. Isus je dao punomoć svojim apostolima i jakima u vjeri da izgone đavle a vi to niječete jer sami to ne možete.