Jakov, Isusov brat
Službeno učenje Rimokatoličke crkve da su članovi obitelji spomenuti u Bibliji ustvari Isusovi bratići i sestrične. Istočnopravoslavna crkva naziva ih polubraćom i polusestrama.
[SUP]1[/SUP] S druge strane protestanti ne prihvaćaju učenje o vječnom Marijinom djevičanstvu, nego vjeruju da je Marija doista bila djevica kad je rodila Isusa, ali da to nije ostala kad je nastavila živjeti kao Josipova žena. Koji dokazi govore u prilog da je Jakov doista brat Isusa Krista, a ne recimo bratić i polubrat. Kad Isus dolazi propovijedati u Nazaret, njegovi sumještani ga stavljaju u njegove ukućane. Oni kažu:
„Zar on nije tesarov sin? Zar mu se majka ne zove Marija, a braća njegova: Jakov, Josip, Šimun i Juda? Zar se njegove sestre ne nalaze među nama? (Mt 13, 54-56)
U grčkom postoji posebna riječ za bratića –
anepsios, no njom nisu nikada bili označeni ni Jakov ni ostala braća i sestre. „Hegesip, kršćanski autor iz drugog stoljeća, pravi razliku između Isusovih bratića (
anepsioi) s jedne strane te Jakova i Jude s druge strane, koje zove Isusovom braćom (kako to citira Euzebije, historičar iz četvrtog stoljeća).“
[SUP]1[/SUP] Isto tako priča o Marijinom djevičanstvu po svemu sudeći je ograničena samo na Isusovo rođenje. Kad Josip doznaje da mu je zaručnica trudna, on najprije želi diskretno raskinuti zaruke, ali mu se u snu pojavljuje anđeo te mu govori da nastavi vezu. Izvještaj kaže
: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina.“ (Mt 1,24-25).
Ovaj nam tekst želi reći da je Josip poslije rođenja Isusova s Marijom živio spolno. U židovskoj kulturi tog doba smatralo se da je bračna dužnost ispunjavati Božju zapovijed o
plođenju i množenju, osim ako jedan njegov član nije zbog nečega nečist ili tjelesno osakaćen. Ako su Marija i Josip bili pobožni Židovi, a sve upućuje da jesu, vjerojatno je da su poštivali Zakon. Pogotovo što se na brak gledalo kao na sredstvo nastavka obiteljske loze i očuvanje njezine baštine.
Isto tako Jakov predvodi na popisu od četiri čovjeka koji su u Matejevom i Markovu evanđelju označena kao Isusova braća. Isus je bio poznat kao drvodjelja, pa je vjerojatno da je on, kao najstariji u obitelji, nakon očeve smrti nastavio očev zanat. „Ako je on bio najmlađi u obitelji, bilo bi neobično da su njegovi roditelji prilikom povratka iz Jeruzalema, kada je Isus imao dvanaest godina, tek nakon čitavog hoda primijetili da ga nema u njihovoj skupini (Lk 2, 44).“
[SUP]1[/SUP] Sasvim je prirodno da su roditeljima prva briga bila mala djeca, pa je njegova odsutnost ostala nezamijećena. „Mišljenje je da je Isus bio najstariji među braćom izlazi i iz
prima facis značenja riječi
prototokos, „prvorođenac“, (Luka 2,7).“
[SUP]2[/SUP] Nije vjerojatno da bi Luka upotrijebio tu riječ da je znao da je Marija imala djece i prije njega, jer je lako mogao upotrijebiti izraz
monogenes (jedinac). Svi ovi dokazi koje smo nabrojali upućuju na to da je Isus imao braću i sestre, djecu Josipa i Marije, a među kojima je Jakov bio po starosti odmah iza njega.
Kako to da je Jakov tako brzo postao vođa jeruzalemske Crkve? Već smo zamijetili da se pridružio Isusovim sljedbenicima nedugo nakon uskrsnuća, prije Duhova (Dj. 1, 14). No, Jakova ponovno susrećemo u 12. poglavlju Djela. Izvještaj kaže da je kralj Herod Agripa dao pogubiti Jakova, brata Ivanova, a potom je dao uhititi Petra, imajući istu nakanu u umu. Međutim kad je Petar bio čudesno oslobođen iz tamnice, prvo što je rekao kad je došao Mariji, majci Ivana Marka, bilo je da o tome izvijesti Jakova i braću. Ako obratimo pažnju na Petrovu želju da što prije jave Jakovu, zaključujemo da je Jakov već u to doba bio važan vođa.
„John Painter kaže da bi Djela trebalo čitati kao
flashback koji nam govori o tome kako se Jakov brat Isusov uspeo do poglavarstva u jeruzalemskoj Crkvi – a dogodilo se to zato što je Petar morao otići, a drugog Jakova su pogubili.“
[SUP]1[/SUP] Isto tako i Euzebije ne priznaje Petrovo vodstvo u jeruzalemskoj Crkvi. On u svojoj
Povijesti Crkve (Historia Ecclesia) navodi Klementa Aleksandrijskog koji veli da su Petar, Jakov i Ivan poslije Isusova uzašašća za prvog jeruzalemskog biskupa izabrali Isusova brata Jakova. S druge strane, Euzebije je imao svoje vlastito mišljenje, a ono je bilo da je Jakov postao vođa poslije Stjepanove mučeničke smrti. On u svojoj
Povijesti Crkve kaže: „Taj je, dakle,
Jakov koga su stari zbog velike kreposti nadimkom oslovljavali Pravedni tada, kao prvi, zaposjeo biskupsko prijestolje jeruzalemske Crkve.“
[SUP]1[/SUP]
„Eduard Meyer, eminentni autoritet za antičku historiju, u svojoj monumentalnoj studiji o podrijetlu kršćanstva iznosi sugestiju da je Jakovljev uspon na vlast u Crkvi bio rezultat vrhunske činjenice njegova krvnog srodstva s Isusom, te da su u prvotnom kršćanskom pokretu postojali začeci kalifata, utemeljenog u Prorokovoj vlastitoj porodici, onakvog kakav je do zrelih razmjera razvijen u islamu.“
[SUP]2[/SUP]
Bez obzira na okolnosti njegova uspona, ipak je jasno da je Jakov desetak godina poslije Isusove pogibije i uskrsnuća očito bio, ako već ne glavar, onda bar istaknuti vođa jeruzalemske Crkve.
Jakov u poslanici Galaćanima
Poslanica Galaćanima jedna je od ranijih Pavlovih poslanica, ako ne i njegova najranija, koja je napisana oko 49. godine, dakle prije velikog apostolskog sabora spomenutog u Djelima 15. U toj se poslanici Pavao žestoko protivi onima kojim silom žele pogane pretvoriti u Židove, da bi mogli postati kršćanima i to obrezivanjem i slijeđenjem Zakona. Da bi razriješio spor, Pavao se prisjeća svog puta od prije skoro dva desetljeća:
„…preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju…Ali kad se Onomu koji me odvoji od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetavši se tijelom i krvlju, i ne uziđoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask. Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinovog.“ (Gal 1,13-19)
Taj bi se sastanak s Petrom i Jakovom vremenski mogli točno odrediti. Pavao veli da se dogodio tri godine poslije doživljaja na putu za Damask. Kamenovanje Stjepana
zbilo se 34. godine, što znači da se te iste godine zaputio u Siriju da hapsi Isusove sljedbenike. Ovo nam govori da je Jakov otprilike 37. godine bio prepoznat kao jedan od vođa u jeruzalemskoj Crkvi. Pavao zatim Jakova spominje povodom svog drugog posjeta Jeruzalemu, a koji se dogodio oko 48. godine:
„Zatim nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita…i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio.“ (Gal 2, 1-10).
„Zapazimo da je Jakov u Gal 2,9 među „stupovima“ stavljen na prvo mjesto. Grčka riječ
stuloi (stupovi) navodi na zaključak da su prvi kršćani u toj trojici – Jakovu, Petru i Ivanu –vidjeli glavne potporne stupove obećanog budućeg hrama ili šatora, koji je Bog kroz Evanđelja već počeo graditi.“
[SUP]1[/SUP] Osim toga u Gal 2,9 doznajemo kako mu vođe pružiše „desnice zajedništva“. Tu je Pavao izrazio strah da će mu posao biti uzaludan ukoliko stupovi ne odobre njegov misionarski rad. To posve razjašnjava koliku važnost i autoritet je Jakov imao u očima Crkve. Pavao zatim nastavlja sa pričom koja se dogodila sredinom 40-ih u Antiohiji.
„A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima, a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. (Gal 2,11-13).
Ovdje nam Pavao veli da je Jakov poslao neke ljude da izvide situaciju, jer su u Antiohiji vjernici Židovi i nežidovi blagovali zajedno. Kad su ti ljudi stigli, Petar je prestao blagovati s poganima. To već i samo po sebi upućuje na zaključak da je Jakov bio priznati glava jeruzalemske Crkve, i to tako ugledna da se i sam Petar pokoravao njezinu
sudu. Zapazimo da su ti ljudi došli od samog Jakova, a ne iz jeruzalemske Crkve. Na tri mjesta na kojima se Jakov spominje u Galaćanima vidimo kako se Jakov postupno uzdiže nad jeruzalemsku Crkvu.
Jeruzalemski sabor
Odmah nakon Jeruzalema, grad Antiohija je bio najvažniji u pogledu stjecanja sljedbenika, kako među Židovima tako i među poganima. Prema Luki, baš su u Antiohiji Isusovi sljedbenici bili prvi puta nazvani Kristianoi ili kršćani. U tom je gradu Kristu pristupio velik broj pogana, pa su ta obraćenja dovela do mnogo ozbiljnijeg pitanja, a to je bili se i nežidovi, ako žele slijediti Krista morali potpuno pokoravati Mojsijevom Zakonu, što podrazumijeva i obrezanje. Nema dvojbe da je veliki broj Židova, sljedbenika Isusovih u Jeruzalemu vjerovao da pogani, ako se žele spasiti, moraju najprije postati Židovi pa tek onda sljedbenici Isusovi. No, ključno pitanje je kako će vjernici živjeti u Kristu i kao Židovi i kao nežidovi? Da li bi trebalo stvoriti posebne zajednice za obje kršćanske grupacije? Zbog ovakvih i sličnih pitanja, sazvan je jedan od najvažnijih ranih crkvenih sastanaka.
Osim Pavla i Barnabe koji su podnijeli izvještaj, što je sve Bog učinio po njima, u raspravu se uključio i Petar, s obzirom da je on obratio prvog pogana. No sljedeći koji je ustao i obratio se okupljenima bio je Jakov. On nastavlja gdje je Petar stao, tj. Iznosi biblijsku potporu Petrovoj tvrdnji da od pogana ne bi trebalo tražiti da poštuju čitav Zakon Mojsijev. Kao što vidimo drugi su raspravljali, a Jakov je taj koji donosi zaključke, i ne samo to, on je napisao encikličko pismo nežidovima. Drugim riječima on je predsjedavao saborom.
Izvor: by kainos - ovo je dio mog semestarskog rada za predmet Djela Apostolska...i ova dva poglavlja nisu po redoslijedu....Jovan me ponukao izjavom da je Jakov bio vođa Jeruzalemske crkve, pa sam se sjetio da u mom arhivu imam nešto po tom pitanju.
2
OK. Međutim, postoji jedan nezgodan problem. Walter Martin je umro 1989. godine, a ti si, po vlastitom kazivanju, pravu istinu o Isusu spoznao tek prije nekoliko mjeseci i tako se priključio pravoj Kristovoj crkvi. Ovo hoće reći da Kristova crkva punu 31 godinu uopće nije postojala - od Martinove smrti 1989. do tvog prosvijetljenja 2020. godine.
