A dok mi nedas argumente procitaj malo ovo:
[TABLE]
[TR]
[TD="width: 74%"][TABLE]
[TR]
[TD="bgcolor: #FFEFBD"]Najraniji  Hrišćani bili su Jevreji u Jerusalimu koji su držali jevrejski zakon-  Toru, koji su svetkovali jevrejske praznike i držali obrede u Hramu  (Dela 2:1, 3:1, 15:5, 21:20). Naravno, oni su svetkovali i sedmičnu  subotu. Međutim, u drugom, trećem i četvrtom veku mi vidimo da su gotovo  svi Hrišćani svetkovali nedelju – nekada kao dan bogosluženja i odmora  poput subote, nekada kao radni bogoslužbeni dan, nekada kao dodatak  suboti, a nekada umesto subote. 
              Kako je došlo do promene  dana bogosluženja? Ovo istorijsko pitanje je od interesa za sve  Hrišćane, ali je posebno važno za one koji svetkuju subotu ili koji  svetkuju nedelju umesto subote. 
             Ovaj dokument istražuje pisane dokaze  koje imamo iz prvog i drugog veka. On brani ovu tezu: iako Novi Zavet ne  zapoveda neki poseban dan za hrišćansko bogosluženje, najraniji zapisi  koje imamo pokazuju da je ogromna većina hrišćanske Crkve odbacila  subotu i okupljala se nedeljom. Ispitaćemo koji su razlozi ovakvog  razvoja događaja. [/TD]
         [/TR]
       [/TABLE]
     [/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD] [/TD]
     [TD="align: center"] [/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD="colspan: 2"][TABLE]
       [TR]
         [TD="bgcolor: #FFFFFF"]              
Deo 1: Uvod
    Prvi vek 
      
      Deo 2: Rani drugi vek i Justin Mučenik
           Rani drugi vek 
     Justin Mučenik
      
      Deo 3: Irinej i „dan Gospodnji“ 
           Irinej 
     Dan Gospodnji 
      
      Deo 4: Adventističke teorije 
           Bakiokijeva teorija 
     Druge adventističke teorije 
     Maxwellov zaključak
      
      Naša rekonstrukcija događaja 
           [/TD]
       [/TR]
     [/TABLE]
[/TD]
   [/TR]
 [/TABLE]
        [TABLE]
[TR]
     [TD="width: 100%, align: center"]       [TABLE]
         [TR]
           [TD] Deo 1: Uvod
             
 Prvi vek 
              Da  započnemo naše istraživanje sa bogosložbenim danima Hrišćana u prvom  veku, prvo ćemo proučiti Novi Zavet. Jevanđelja pišu da je Isus nekoliko  puta došao u sukob sa jevrejskim vođama po pitanju subote. Isus je  odbacio tradicionalna ograničenja starešina. On je dozvolio svojim  učenicima da trgaju klasje, lečio je, podučavao, i rekao je čoveku da  ponese svoj odar (Matej 12:1-12; Luka 14:1-6; Jovan 5:1-18). Isus je  pomenuo da sveštenici rade subotom, da životinje mogu biti spašene ili  izvedene na vodu i da se obrezanje može obaviti subotom (Matej 12:5-6,  11; Luka 13:15; Jovan 7:22). Isus je tvrdio da ima vlast nad subotom, da  oslobodi ljude od subote i da mogu raditi subotom (Matej 12:12; Luka  13:16; Jovan 5:17).1 
              Ali Isus nije prekršio  subotu, pošto je rođen pod zakonom i živeo pod starozavetnim uredbama  (Galatima 4:4; Jevrejima 4:15). Njegova dela su kršila farisejska  pravila, ali ne zakon Božiji. Rani hrišćanski pisci nisu tvrdili da je  Isus prekršio subotu. 2 
              Prvi Isusovi sledbenici  bili su pobožni Jevreji u jevrejskoj kulturi. Oni su očigledno  svetkovali subotu po tadašnjim jevrejskim običajima. Luka nam prenosi da  su neke žene odmarale subotom poštujući zapovest (Luka 23:56), kao i da  su apostoli podučavali u hramu (Dela 3:1; 5:12,25). Pavle je imao  običaj da propoveda u sinagogama subotom (Dela 13:14; 16:13; 17:2;  18:1-11). 
              Takođe nam je rečeno da  su se učenici okupljali svakodnevno (Dela 2:46) i da je Pavle propovedao  svakog dana (Dela 19:9). Nema zapisa da je Pavle učio svoje obraćenike  da drže subotu. Zapravo, on je učio da su posebni dani nešto za šta  Hrišćani ne treba da budu osuđeni (Kološanima 2:16) i zatražio je od  rimskih Hrišćana da tolerišu razlike u bogoslužbenoj praksi u vezi  ishrane i dana (Rimljanima 14:5). 3 
              Novi Zavet daje nam  primere da su se Hrišćani okupljali prvog dana u sedmici. Vaskrsli Isus  pojavio se pred učenicima dva puta nedeljom (Jovan 20:19, 26), ali ne  pominje se da je dao zapovest za sedmično proslavljanje Vaskrsenja.  Pavlova putujuća družina je jednom ostala sedam dana u Troadi i sastala  se u prvi dan sedmice (Dela 20:7), ali to je bio posebni oproštajni  sastanak, što ne znači da je bila uobičajena praksa. Pavle je rekao  Korinćanima da odvajaju priloge prvog dana u sedmici (1.Kor 16:2), ali  to je mogao biti poseban slučaj, a ne uobičajena praksa. Jovan je imao  viziju u „dan Gospodnji“ (Otk 1:10), ali neki osporavaju da je u pitanju  nedelja. Čak šta više, taj stih ne kaže da je to bio dan u koji bi  Hrišćani trebalo da se okupljaju. 
              Ukratko, nijedan od  upravo navedenih tekstova ne daje bilo kakvu zapovest Hrišćanima da se  sastaju, niti da izbegavaju sastanke nekog određenog dana. Nijedan od  ovih tekstova ne može se upotrebiti kao dokaz da su se Hrišćani  okupljali nekog određenog dana u sedmici. 
              Ipak, postoji dobar  razlog da verujemo da su neki jevrejski Hrišćani, naročito u Palestini,  nastavili da svetkuju subotu. Ovo je poznato iz tri izvora: 
                            
-  Pavle je bio optužen da uči Jevreje u dijaspori da  odstupe od Mojsija (Dela 21:21), odakle sledi da su palestinski  jevrejski Hrišćani nisu odstupili od Mojsija. Ako su Hrišćani učili da  Jevreji ne treba više da svetkuju subotu, jevrejske vođe bi ih  kritikovale da odvlače Jevreje od Mojsija.
-  „Drugi indirektan nagoveštaj da je držanje subote  preživelo među palestinskim jevrejskim Hrišćanima je kletva protiv  Hrišćana (Birkath-ha-Minin), koju su rabinske vlasti uvele (A.D. 80-90) u  svakodnevnu molitvu“ 4 Ova kletva je namerno sastavljena da otkrije  Hrišćane u sinagogama. Svako ko bi odbio da izgovori kletvu je bio  osumnjičen da je Hrišćanin. Suština je u tome da su jevrejski Hrišćani  još uvek posećivali sinagoge i moguće je da su nastavili da se drže  jevrejskih običaja poput subote.
-  Evioniti i Nazareni, grupe koje su tvrdile da su  naslednici jerusalimske crkve, držali su subotu u četvrtom veku, 5 a  njihovo držanje jevrejskog zakona ide unazad bar do drugog veka 6, a  verovatno i do apostolskih vremena.
                          Ovi dokazi pokazuju da je  vrlo malo verovatno da je kompletna promena zapovesti o suboti  prebačena na nedelju apostolskom vlašću. Rani svetkovatelji nedelje nisu  tvrdili nešto tako. 7 Najraniji jevrejski Hrišćani su držali subotu. 
              Međutim, taj zaključak je  ograničen sa dve strane. Prvo, ne odnosi se na neznabošce. Dela 21:21  pokazuje da je Pavle učio neznabošce da ignorišu Mojsijeve zakone,  jevrejski vernici verovano ne bi za to marili. Dela 21:25 pokazuje da je  jerusalimska poslanica (Dela 15:29) već bila dovoljna. Da li je subota  smatrana delom Mojsijevog zakona koji nije obavezan za Hrišćane? Rabini,  barem, nisu smatrali da neznabošci treba da svetkuju subotu. 8 Iako  većina rabinskih dokaza dolazi iz četvrtog veka, oni najverovatnije  takođe odražavaju stavove iz prvog veka. 
              Drugo, to ne govori ništa  o mogućnosti da je postojao još jedan dan osim subote. Nakon što su  Hrišćani saslušali Zakon i Proroke u sinagogama, oni su možda želeli da  se sastanu nezavisno da bi razgovarali o hrišćanskom tumačenju pisma  koje su čuli. Oni bi takođe želeli da zajedno lome hleb, da se međusobno  ohrabre i da svetkuju Isusa Hrista. Ovi hrišćanski sastanci mogli su  biti održani u subotu veče ili nedelju. 9 Nema direktnih dokaza za bilo  koje vreme sastanka, niti je bilo koje verovatnije, jer nijedna praksa  ne bi izazvala sukob. Bilo je sasvim moguće držati oboje i subotu i  nedelju (kao što su neke crkve u četvrtom veku činile). 
              Bakioki kaže: „Ako je  Pavle zastupao svetkovanje nedelje, on bi pomenuo i odgovorio prigovore  jevrejskih suparnika“ 10 ali taj je zaključak preširok. Pavle je mogao  (da li je ili ne, to je drugo pitanje) da propoveda držanje nedelje kao  dodatak, a ne kao zamenu za suobotu. I mogao je da propoveda držanje  nedelje među neznabošcima, a da potpuno izostavi subotu, bez prigovora  od tradicionalnih judaista. Čak šta više, Kološanima 2:16 i Galatima  4:10 su možda bili Pavlovi odgovori jevrejskim učenjima o suboti.
             [/TD]
         [/TR]
       [/TABLE]
     [/TD]
   [/TR]
   [TR]
[TD] [/TD]
[/TR]
   [TR]
     [TD]       [TABLE]
       [TR]
         [TD]Deo 2: Rani drugi vek i Justin Mučenik
            Rani drugi vek 
            Naši najraniji podaci iz  drugog veka dolaze iz Plinijevog pisma Trajanu koje opisuje hrišćanske  običaje: „Oni imaju običaj da se okupljaju jednog određenog dana pre  svitanja“ 11 Zanimljivo je da su se Hrišćani okupljali pre svitanja  (možda da bi izbegli progone i da bi omogućili rad tokom dnevnih sati),  ali nažalost Plinije nam ne kaže u koji su se dan Hrišćani okupljali, a  ni da li je to bilo sedmično. 
            Obilnije podatke dao je  Ignjatije, episkop Antiohije, u pismima koja je napisao do 115. On je  upozorio Hrišćane da odbace one koji „propovedaju jevrejski zakon“. 12  Isto tako „ako još uvek živimo po jevrejskom zakonu, priznajemo da nismo  primili milost... Besmisleno je ispovedati Hrista Isusa i judaizirati.“  13 
            Određenije o suboti,  Ignjatije je pohvalio neko koji „više ne svetkuju subotu“ 14 Očigledno,  Ignjatije nije svetkovao subotu. Raspravlja se o tome, ipak, koga on  pohvaljuje. U prethodnom odeljku, on govori o starozavetnim prorocima,  ali ne izgleda da njih optužuje za napuštanje subote, iako neki  svetootački pisci citiraju proročke kritike držanja subote (na primer  Isaija 1:13). Verovatnije, on pohvaljuje jevrejske Hrišćane koji su  napustili svetkovanje subote – „oni koji su živeli u starim stvarima“ 15  Ovo ne znači da su svi jevrejski Hrišćani bili napustili subotu, ali  neki jesu, a Ignjatije ih pohvaljuje kod Hrišćana u Magneziji.  Nedostatak šire argumentacije pokazuje da Magnežani, kao ni Ignjatije,  nisu svetkovalil subotu, ali da su postojali judejstvujući koji su se  zauzimali za svetkovanje subote. 
            Osim toga, Ignjatije hvali  neke ljude koji „žive po danu Gospodnjem“ 16 O značenju ovoga se  raspravlja, pošto reč „dan“ ne postoji u grčkom tekstu, a postoje  tekstualne varijante. Prostor ne dozvoljava detaljnu diskusiju, 17 ali  Ignjatijev stav prema suboti pokazuje da je najverovatnije on svetkovao  drugi dan, na drugi način. 
            Naš sledeći dokaz dolazi iz  Varnavine poslanice, koja je verovatno napisana u Aleksandriji, moguće  čak rano kao 70. godine. 18 ili najkasnije do 132. 19 On piše protiv  jevjreskih žrtvi, postova, obrezanja i ostalih zakona. Ti zakoni su bili  predslike Hrista. On daje simboličko značenje zakonima o nečistoj  hrani, a onda i simboličko značenje subote: „Pazite, deco moja, na  značenje reči „završi za šest dana“. To znači da će Gospod završiti sve  stvari u sest hiljada godina, jer je za njega dan hiljadu godina.“ 20 (
Kompletan tekst Varnavine Poslanice)
            Varnava citira Isaiju  1:13-14 kao kritiku subote, zaključujući: „vaše sadašnje subote nisu mi  prijatne, nego ona koji sam načinio, kada ču, dajući počinak svim  stvarima, načiniti početak osmog dana, a to je početak novog sveta.“ 21  On takođe pominje našu sadašnju nemogućnost da držimo bilo koji dan  svetim tako što ćemo biti „čisti u srcu“, zaključujući da ćeme biti u  nemogućnosti da držimo subotu svetom sve do eshatološkog novog sveta,  nakon što budemo načinjeni potpuno sveti. 
            U ovom odeljku, Varnava  čini ove četiri stvari, koje će biti ponavljane od strane kasnijih  autora: 1) On tumači subotu u smislu moralne svetosti, ne odmora, 2) On  povezuje subotu sa eshatološkim dobom, 3) On povezuje novo doba sa osmim  danom – koji onda povezuje sa osmim danom sedmice: „Zato, takođe,  držimo osmi dan sa radošću, dan u koji je Isus ponovo ustao iz mrtvih.“  22 4) On povezuje hrišćanski bogoslužbeni dan sa Hristovim Vaskrsenjem. 
            Varnava, suproteći se  jevrejskim zakonima, prebacuje zapovest o suboti potpuno u budućnost i,  pošto se buduće doba ne naziva samo sedmim, već i osmim, mogao je da  posmatra svetkovanje nedelje kao isto takvu predsliku budućnosti. Ovo  svetkovanje prvog dana samo je indirektno povezano sa svetkovanjem  subote.
            Justin Mučenik 
            
Justin  Mučenik nam daje dokaze sa još jedne lokacije: Rim godina 150. Njegovi  komentari verovatno odražavaju takođe i običaje iz drugih gradova, kao  što je Efes, gde je neko vreme živeo. 23 
            "Na dan koji se naziva  nedelja, svi koji žive u gradovima ili na selu se sakupljaju na jedno  mesto i čitaju se spisi apostola i proroka... A nedelja je dan u koji se  svi okupljamo, jer je to prvi dan u koji je Bog, načinivsi promenu u  tami i materiji stvorio svet; a Isus Hristos nas Spasitelj je u taj isti  dan ustao iz mrtvih. 24 
            Justin je jasan: bila je  široko rasprostranjena praksa Hrišćana da svetkuju nedelju. 25 „Možda je  bilo nekih neznabožačkih Hrišćana koji su svetkovali subotu ... ali ako  jeste, njihovi spisi nisu sačuvani.“ 26 Maaksvel zaključuje: 
            Mnogi Hrišćani su već  poštovali nedelju početkom drugog veka... Dokazi su veoma jaki... da su  mnogi, ako ne svi, Hrišćani odbacili subotu već do 130. godine... Kao  što je svetkovanje nedelje postalo praksa već početkom drugog veka, tako  je među neznabožačkim Hrišćanima svetkovanje subote nestalo veoma rano u  drugom veku. 27 
            Ali to nije bila zamena za subotu: 
            Nedelja je držana samo kao  bogoslužbeni dan, ne kao subota u koju je trebalo počinuti od rada...  Nedelja u početku nije svetkovana kao „šabat“.... Nije svetkovana kao  poštovanje četvrte zapovesti... Hrišćani su poštovali nedelju generalno  ne kao dan odmora ili sveti dan, već kao dan radosti. 28 
            Justin daje detaljno  objašnjenje njegovog shvatanja subote u svojem razgovoru sa jevrejskim  učiteljem Trifunom, koji objašnjava jevrejski način da se prihvati Bog: 
            Najpre primi obrezanje, a  potom, kao što je uzakonjeno, poštuj subotu i praznike i mladine Božije  i, uopšte, ispuni sve što piše u zakonu i možda ti se tada smiluje  Bog... Da držiš subotu, da se obrežeš, da držiš mladine, da se umiješ  ako dodirneš nešto zabranjeno Mojsijem ili posle polnog opštenja. 29 
            Trifun je kritikovao Hrišćane: 
            Vi stalno ističete svoju  pobožnost i tvrdite da ste bolji od drugih ljudi, međutim, ničim se od  njih ne razlikujete, niti ste životom uzvišeniji od pagana - vi, naime,  ne čuvate ni praznike, ni subote, ne obrezujete se, a svu svoju nadu  polažete na raspetog čoveka nadajući se da ćete od Boga primiti  blagoslov, mada ne ispunjavate njegove zapovesti. Zar nisi nikada  pročitao: "Duša koja se ne obreže u osmi dan biće istrebljena iz roda  svoga"? 30 
            A Justin je odgovario da su Hrišćani zaista bili poslušni Bogu, čak i kada je ta poslušnost bila veoma bolna: 
            Mi bismo takođe zadržali  vaša telesna obrezanja i subote i, uopšte, sve praznike, samo da ne  znamo razlog njihovog ustanovljavanja - upravo, zbog grehova vaših i  ogrubelosti srca vaših. Ako mi strpljivo podnosimo sve napade zlih ljudi  i demona na nas, i ako se čak i tokom najgorih muka i najtežih oblika  smrti molimo da Bog pomiluje i mučitelje naše i ako po zapovesti novog  Zakonodavca nikome ne želimo ni trunku zla, zbog čega ti, Trifone, želiš  da mi održimo ono što nam nikako ne škodi tj. plotsko obrezanje, subote  i praznike? 31 
            Justin objašnjava razloge zašto su Hrišćani ignorisali jevrejske zakone: 
            zbog toga što mi ne živimo  po vašem zakonu, što ne obrezujemo telo kao vaši preci, što ne poštujemo  subotu kao vi... Nama je darovan večni i savršeni zakon, zavet verni;  to je – Hristos... da je On, ustvari, taj novi zakon i novi zavet...  Novi zakon vam zapoveda da poštujete svagdašnju subotu, a vi se  zadržavate na jednom danu i smatrate da ste zbog toga pobožni, ne  shvatajući zbog čega vam je data ta zapovest. ... Ako je neko od vas  kriv za prestupanje zakletve ili je kradljivac, neka ne greši više; ako  je neko bludnik, neka se pokaje i tek tada će on, ustvari, savršiti  poštovanje istinite i prijatne subote Božije. 32 
            Po Justinovom mišljenju,  zapovest o suboti bila je jedno podsećanje na moralnost, a Hrišćani,  ponašajući se moralno svakoga dana, su u stalnoj poslušnosti svrsi  subote. 
            Justin nekoliok puta  ponavlja da patrijarsi kao što su Avelj, Enoh Lot, Noje i Melhisedek  „ugodiše Bogu bez poštovanja subote... Ako do Avraama nije bilo potrebe  za obrezanjem, a do Mojseja u suboti, u praznicima i prinosima, onda i  sada ... takođe nema nužde u njima.“ 33 Justin napominje da, pošto su  subote i žrtve počele sa Mojsijem, one su se završile u Hristu, koji je  Novi Zavet. 34 
            Ne samo da neznabošci ne  treba da drže subotu, Justin zaključuje da „pravednici koji se rodiše od  Jakova“ takođe ne trebaju. 35 Trifun je zapitao, da li Hrišćanin može  svetkovati subotu ako to želi? Justin je znao za neke jevrejske Hrišćane  koji su svetkovali subotu i odgovorio – da, sve dok ne pokušavaju da  primoraju ostale Hrićane da drže Mojsijev zakon. 36 
            Justin je objasnio određenu  tipologiju između starozavetnih obreda i Hrišćanskog značenja. Među  njima je povezanost obrezanja i nedelje: 
            Zapovest o obrezanju, koja  ih obavezuje da uvek obrezuju decu u osmi dan, bila je senka istinskog  obrezanja, kojim se mi obrezujemo od obmane i grešnosti kroz Njega koji  je ustao iz mrtvih u prvi dan nakon subote, našeg Gospoda Isusa Hrista.  Jer prvi dan nakon subote, ostajući prvi od svih dana, naziva se još i  osmi. 37
           [/TD]
       [/TR]
     [/TABLE]
[/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD] [/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD]       [TABLE]
       [TR]
         [TD]Deo 3: Irinej i „dan Gospodnji“
            Irinej 
            
Irinej,  lionski episkop u drugoj polovini drugog veka, takođe daje opširne  napomene o suboti, a njegovi stavovi verovatno odražavaju one u Maloj  Aziji, pošto je bio odatle poreklom. Takođe je boravio i u Rimu gde je  mogao doći pod uticaj Justina Mučenika. 
            Irinej, komentarišući  događaj sa trganjem klasja (Matej 12), napominje da Isus nije prekršio  subotu, ali Irinej daje objašnjenje koje se takođe odnosi na Hrišćane: 
            Gospod... nije učinio  nevažećim, nego ispunio zakon, ispunjavajući dužnosti prvosveštenika...  opravdavši svoje učenike rečima zakona i ukazujući da je sveštenicima po  zakonu slobodno da rade (Mt 12:5). Jer je Bog postavio Davida za  sveštenika, iako ga je Saul još uvek progonio. Jer svi pravednici imaju  svešteni čin. I svi apostoli Gospodnji su sveštenici. 38 
            Posledica ovoga je, pošto  su svi vernici sveštenici, a sveštenici su slobodni da rade subotom  služeći Bogu, onda su i Hrišćani slobodni da rade subotom. Bez obzira da  li se slažemo sa ovim razmišljanjem, on očigledno nije verovao da su  Hrišćani obavezni da svetkuju subotu. Kao što je obrezanje bilo  simbolično, on kaže, takođe je bila i zapovest o suboti, kao moralna i  eshatološka predslika. 
            Subote su nas učile da  treba da nastavimo svakodnevnu službu Bogu... služeći neprekidno svojoj  veri, i čuvajući je, i izbegavajući svaku pohlepu, i ne sakupljati i  čuvati zemaljska blaga. Osim toga, subota Božija, to je, Carstvo, biloje  nagovešteno stvorenim stvarima; u kojem (Carstvu) će čovek koji istraje  u služenju Bogu, u stanju počinka, učestvovati u Božijoj trpezi. 39 
            Irinej, kao i Justin, kaže  da patrijarsi pre Mojsija nisu svetkovali subotu. 40 Međutim, takođe  kaže da su oni držali Dekalog ida Hrišćani takođe treba da ga drže! 41  Ova protivrečnost može se objasniti na dva načina. Bauckham sugeriše da  je Irinej upotrebio pojam „Dekalog“ u opštem smislu, kao sinonim za  prirodni zakon, kao što sugeriše u 4.16.3. 42 Druga mogućnost, koju  preferiram, je da Irinej smatra da moralna osoba de facto drži zapovest o  suboti, kao što sugeriše u 4.16.1 i u drugom radu: „Niti će biti  zapoveđeno da ostane na miru u dan odmora, onome koji drži svakodnevnu  subotu, a to je, služi Bogu u hramu Božijem, koji je telo čovekovo, i u  svako vreme čini dela pravde.“ 43 
            Kao još jedan dokaz iz drugog veka, razmotrimo jevanđelje po Tomi: 
            „Ako ne postite u odnosu na  svet, nećete pronaći carstvo. Ako ne držite subotu kao pravu subotu,  nećete videti Oca.“ 44 O značenju ovoga se raspravlja, pošto su Gnostici  često davali rečima neobična značenja. Sve je zahtevalo „tumačenje“ 45  Ovo se može videti kod Toma 27. Posts „u odnosu na svet“ ne znači  uobičajeni post, već izbegavanje telesnih grehova. Na isti način, nije  dovoljno reći „svetkujte subotu.“ Reči „kao pravu subotu“ mogu  sugerisati preneseno značenje, kao što je počivanje od greha. 46 
            Tertulian je pisao na kraju  drugog i početkom trećeg veka. Prostor nam ne dozvoljava detaljnu ocenu  njegovih radova, niti je to neophodno, pošto se potpuno slaže sa  Ignjatijem, Varnavom, Justinom i Irinejem. On odbacuje doslovnu subotu,  47 tvrdi da je patrijarsi nisu držali, 48 tumači je u smislu moralnosti  49 i svetkovao je nedelju. 50 On daje još više dokaza da Hrišćani drugog  veka nisu svetkovali subotu, već su svetkovali nedelju kao dan  hrišćanskog bogosluženja.
            Dan Gospodnji 
            Gotovo svi Hrišćani drugog  veka držali su nedelju kao bogoslužbeni dan (ne kao dan obaveznog  odmora), a ne subotu. 51 Bez obzira koji su bili izvorni razlozi za  okupljanje u prvi dan sedmice, Hrišćani su lako mogli uvideti biblijski  značaj tog dana: to je bio dan u koji se vaskrsli Gospod pojavio pred  učenicima. 52 Od svih dana u sedmici, samo su prvi i sedmi ikada bili  razmatrani, a nedelja je veoma brzo prihvaćena kao dan hrišćanskog  bogosluženja. 
            Iako je nekolicina Hrišćana  svetkovala subotu, nedelja je bila više karakteristična za Hrišćane.  Ona je postala dan u koji su vernici svetkovali Gospoda, a taj dan je  postao poznt u drugom veku kao „dan Gospodnji (kuriake hemera).“ 53  pojam je bio tako dobro poznat da je reč „dan“ postala suvišna – ako su  Hrišćani pisali o „kuriake“, čitaoci bi razumeli da se misli na nedelju.  Ovaj pojam zato dodatno dokazuje da je nedelja bila hrišćansi  bogoslužbeni dan u drugom veku. 54 Da razmotrimo dokaze o ovom pojmu. 
            U kasnom prvom veku, Jovan  je potrebio „kuriake hemera“ u Otkrivenju 1:10, ali o znacenju postoje  različita mišljenja. U ranom drugom veku, Ignjatije je upotrebio samo  „kuriake“, ali različite verzije teksta uslovile su različita mišljenja o  značenju. 55 Jevanđelje po Petru 35 i 50 (sredina drugog veka) koristi  „kuriake“ da označi dan Hristovog vaskrsenja. 56 Jevsevije svedoči da je  Dionisije Korintski (g. 170) pisao: „danas smo svetkovali sveti dan  Gospodnji (kuriake hagia hemera), u koji smo pročitali vaše pismo.“ 57  Dela Petrova (druga polovina drugog veka) „jasno označavaju dies  dominica (dan Gospodnji) sa „danom nakon subote“, a Dela Pavlova (takođe  druga polovina drugog veka) predstavljaju apostole kako se mole „u  subotu dok se bližio dan Gospodnji (samo kuriake)“ 58 – oba jasno  ukazuju na nedelju. Didahi 14, koji možda datira iz druge polovine  drugog veka, govori o „Gospodnjem (danu) od Gospoda (kuriake de kuriou)“  59 
            Kliment Aleksandrijski (g.  190) takođe daje jasne dokaze da je kuriake značilo osmi dan, nedelju,  60 i govori o „svetkovanju“ dana Gospodnjeg. 61 On citira Gnostike  Valentinijane koji su izjednačavali kuriake sa „ogdoad“, osmim nebom. 62  „Isto značenje kuriake, osmi dan, sa ogdoadom, osmim nebom, nalazimo u  antignostičkoj Epistula Apostolorum (takođe drugi vek).“ 63 
            Da zaključimo, dokazi o  upotrebi pojma „dan Gospodnji“ su jasni za drugu polovinu drugog veka,  ali su manje jasni za prvu polovinu. Kako bilo, terminologija je  sporedno pitanje. Dan koji su Hrišćani svetkovali je jasan: tokom drugog  veka, svi pisani izvori pokazuju da su Hrišćani odbacivali doslovnu  subotu i svetkovali nedelju kao dan za hrišćansko bogosluženje. 64 Čak i  u ranom drugom veku, svetkovanje nedelje je bilo oubičajeno širom  hrišćanskog sveta (izuzev jevrejskih sekti) – bez tragova sukoba niti  bilo kakvog dokaza da je ovaj običaj bio novina. Crkva koja je započela  kao grupa koja je držala subotu postala je grupa koja svetkuje nedelju i  odbacuje doslovno svetkovanje subote. Hajde da sada ispitamo kako je do  te promene moglo doći
           [/TD]
       [/TR]
     [/TABLE]
[/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD] [/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD][TABLE]
       [TR]
         [TD] Deo 4: Adventističke teorije 
            Bakiokijeva teorija 
            
Savremeni  Hrišćani koji svetkuju nedelju često zaključuju da su apostoli lično  naložili ili čak zapovedili neznabošcima da se sastaju nedeljom umesto  subotom. 65 Naravno, taj zaključak mora biti odbačen od strane svakoga  ko misli da Hrišćani treba da svetkuju subotu. 66 Zato, Adventisti  Sedmog Dana predložili su načine na koje je većina Hrišćana mogla doći u  zabludu po pitanju subote. Jedna autoritativna adventistička knjiga  tvrdi da je promena sa subote na nedelju „nastala u Rimu oko sredine  drugog veka.“ 67 
            Kao obrazloženje ovog  stava, Samuelle Bacchiocchi tvrdi da je svetkovanje nedelje bilo  rimokatolička inovacija koja je postigla univerzalnost zbog autoriteta  rimske crkve. 68 Antijevrejska osećanja bila su jaka u Rimu, a  neznabošci su preovladali tamošnjom crkvom. 68 Pošto se Adrijan borio  protiv Jevreja, njegova vladavina bi mogla biti dobar kandidat za  početak svetkovanja nedelje. 
            Zbog nastale potrebe da se  odvoje Hrišćani od Jevreja i njihove subote, neznabožački Hrišćani su  prihvatili časni adn Sunca, pošto je predstavljao adekvatno vreme i  simboliku da se obeleže značajni božanstveni događaji koji su se  odigrali na taj dan. 69 
            Ipak, Bacchiocchijeva  teorija ima brojne nedostatke, kao što je primetio Strand, koji je  takođe Adventista. 70 Bacchiocchi tvrdi da je samo veoma moćna crkva  (tj. Rim) mogla efektivno izmeniti bogoslužbeni dan širom carstva. 
            Protiv njegove teze,  naravno, je činjenica da Rim nije imao takvu vlast u drugom veku.71 Iako  je Rim mogao uticati na neke oblasti u imperiji, nije bio u mogućnosti  da izmeni ustaljene običaje, posebno na Istoku, bez ikakvih vidljivih  dokaza ili sukoba, posebno ako su ti običaji bili zasnovani na  apostolskoj praksi. 72 
            Još jedan veliki problem sa  Bacchiocchijevom teorijom je da je svetkovanje nedelje zabeleženo pre  vladavine Adrijana i izvan Rima: Ignjatije Antiohijski nije bio  svetkovalac subote i najverovatnije je svetkovao nedelju, a Magnežani i  Filadelfijci (i verovatno ostale crkve kojima je pisao) su se verovatno  slagale sa njim u tome, a Varnava daje dokate da se u aleksandriji  svetkovala nedelja još početkom drugog veka. U ni u kom slučaju nemamo  dokate da se izmenabogoslužbenog dana desila tako kasno. Za Justina,  takođe, „ima značajnih dokaza da je Justin svetkovao nedelju puno pre  godine 155. – i puno pre nego što je posetio Rim.“ 73 Ako je Rim drugog  veka ikada proglasio da Hrišćani treba da svetkuju nedelju (nema  istorijskih dokaza za takav proglas), to bi imalo efekta samo na mali  broj crkava koje su iovako već svetkovale nedelju. 
            Niti se napuštanje subote  može objasniti jednostavno kao anti-judaizam. Rana crkva je išla veoma  daleko, protiv Markiona, da zadrži knjige Starog Zaveta u svojem kanonu.  Oni nisu osećali tu slobodu da jednostavno odbace subotu. Umesto toga,  oni su je interpretirali drugačije i tvrdili da drže njenu suštinu.  Takođe, u određenim periodima istorije bila bi prednost Hrišćana da budu  predstavljeni kao grana Judaizma, jer je Judaizam bio jedna od  zvaničnih religija, a Hrišćanstvo nije. Kompleksnost hrišćanskog stava  prema Judaizmu čini vrlo malo verovatnim da je Rim mogao ubediti sve  Hrišćane u svim delovima carstva da izmene svoj bogoslužbeni dan. Mnogi  Hrišćani bi imali puno razloga da pruže otpor takvoj promeni. 
            Još jedan element  Bacchiocchieve teorije je da je svetkovanje Sunca, kao što je bio  Mitraizam, uticalo na Rim da odabere „dan Sunca“ za novi bogoslužbeni  dan. 74 Ponovo, nema nikakvih dokaza za takav uticaj (Tertulijan ga  upravo opovrgava 75), to je istorijski neverovatno, a izbor nedelje može  biti objašnjen bez pozivanja na paganske prehodnike. 76 Čak šta više,  rana Crkva je pružala otpor paganskim običajima, Hrišćani bi radije  umrli nego da učine nešto tako jednostavno kao da na primer nazovu  imperatora „Gospode“. 
            Ukratko, teorija o rimskom uvođenju nedelje nije istorijski verodostojna.
            Druge adventističke teorije 
            Strand sugeriše da je  sedmično svetkovanje subote proizašlo iz godišnjeg svetkovanja Vaskrsa.  On daje moguću rekonstrukciju uzroka kvatrodecimanskog sukoba, tako da  su neki Hrišćani svetkovali nedelju, a drugi neki dan meseca, oba sa  korenima u jevrejskom kalendaru. 77 Onda napominje da su neki rani  Hrišćani „ne samo svetkovali Vaskrs i Pedesetnicu u nedelju, već takođe  davali čitavom periodu od sedam sedmica između ova dva praznika poseban  značaj.“ 78 On tvrdi da su Hrišćani počeli da se okupljaju svake nedelje  u tom periodu, a onda konačno svake nedelje svake sedmice: „širom  hrišćanskog sveta svetkovanje nedelje se jednostavno pojavilo zajedno sa  svetkovanjem subote.“ 79 
            Ova teorija, kako bilo,  osim toga što je potpuno spekulativna, ne objašnjava univerzalnost  svetkovanja nedelje. Ili moramo pretpostaviti da je taj običaj započeo  pre misije među neznabošcima, ili da je bilo toliko očigledno da su  neznabošci svuda došli do istog zaključka (a ako je bilo tako očigledno,  onda je moralo započeti pre misije među neznabošcima!). Osim toga, ova  teorija ne odgovara na pitanje kvatrodecimana, a svi dokazi pokazuju da  su i oni svetkovali nedelju. 80 Strand oseća da njegova teorija  objašnjava zašo je nedelja „praznik vaskrsenja“, ali objašnjenje za to u  stvari i nije potrebno; to bi iskreno bila jedna jednostavna veza za  bilo koga ko se okuplja nedeljom, kao što je objašnjeno u delu 3,  napomena 52 i delu 4 naponema 76. 
            Sledeća adventistička knjiga predlaže paralelno svetkovanje koje traje vekovima: 
            Do sredine (drugog) veka neki Hrišćani su dobrovoljno svetkovali nedelju kao bogoslužbeni dan, a ne dan odmora. 
            Rimska crkva, većinom  sastavljena od neznabožačkih vernika (Rimljanima 11:13), predvodila je  trend ka nedeljnom bogosluženju. U Rimu, glavnom gradu carstva, pojavila  su se jaka anti-jevrejska osećanja... Reagujući na ta osećanja,  Hrišćani u tom gradu su pokušali da se odvoje od Jevreja. Oni su  odbacili neke običaje koji su im bili zajednički sa Jevrejima i započeli  trend odvajanja od poštovanja subote, napredujući ka isključivom  svetkovanju nedelje. 
            Od drugog do petog veka,  dok je nedelja dobijala na uticaju, Hrišćani su nastavili da drže subotu  skokro svuda u okviru Rimskog Carstva. Istoričar izpetog veka Sokrat  piše: „gotovo sve crkve širom sveta svetkuju svete tajne subotom svake  sedmice, ali Hrišćani u Aleksandriji i Rimu, na osnovu nekog drevnog  predanja, su to prestali da čine.“ 81 
            Ova teorija ima brojne  nedostatke i nepreciznosti, neke od kojih smo već pomenuli. Prvo,  početkom drugog veka već su neki Hrišćani svetkovali nedelju, a to je  bilo u Antiohiji u Maloj Aziji, kao i u Rimu i Aleksandriji. Rim nije  započeo taj trend, niti postoje dokazi da su ih anti-jevrejska osećanja  motivisala da napuste običaje koje su imali zajedničke sa Jevrejima. 
            Osim toga, Hrišćani drugog  veka nisu svetkovali dva dana, već samo jedan. Pisci drugog veka su  jednistveno protiv doslovnog svetkovanja subote. Nema dokaza da je bilo  ko (osim Evionita) držao subotu u drugom veku, kao što Maxwell  zaključuje (deo 3, napomena 64). Maxwell takođe napominje u vezi  pravilnog prevoda Sokrata: 
            U stvari, Sokrat nije rekao  da su crkve u Rimu i Aleksandriji prestale da održavaju Večeru  Gospodnju („svete tajne“) subotom, da bi napomenuo da su je one nekada  ranije svetkovale. Umesto toga, on kaže da te crkve ne svetkuju Večeru  subotom, ostavljajući čitaocu da zaključi, ako želi, da je te crkve  nikada nisu svetkovale. 82 
            Sokrat je zapravo rekao:  „Skoro sve crkva širom sveta svetkuju svete tajne subotom svake sedmice,  ali Hrišćani iz Aleksandrije i Rima, na osnovu nekog drevnog predanja,  to ne čine.“ On je komentarisao praksu u četvrtom veku, 83 vez  nagoveštavanja o tome šta se dešavalo tokom ranijih vekova. Njegov  komentar se ne može upotrebiti kao dokaz o drugom veku, posebno ako je  suprotan svim drugim dokazima koje imamo u dokumentima iz drugog veka. 
            Adventistička knjiga  ispravno napominje da rani pisci ne citiraju ni jednu biblijsku zapovest  za nedeljno bogosluženje. 84 Dakle, zašto su Hrišćani odabrali nedelju?  Knjiga sugeriše dva razloga: 1) vaskrsenje Hristovo i 2) „popularnost i  uticaj koji je svetkovanje Sunca rimskih pagana dodelilo nedelji  nesumnjivo je doprinelo njenom opštem prihvatanjuza bogoslužbeni dan.“  85 Iako je to možda igralo neku ulogu u kasnijim vekovima, naročito  nakon što je Hrišćanstvo postalo zakonito, vrlo je malo verovatno da je  igralo neku ulogu u drugom veku, iz prethodno navedenih razloga. 
            Maxwell objašnjava neke razloge koji su doprineli svetkovanju nedelje: 
                        
-  Veliki uticaj Vaskrsenja. (ovo je najčešći razlog koji daju sami Hrišćani)
-  Želja Hrišćana da proslave Hrista na poseban način.
-  Insistiranje pisaca jevanđelja (uključujući i Jovana krajem prvog veka) na sedmičnom danu kada se Vaskrsenje dogodilo.
-  Posledica toga što se nekoliko meseci, ili možda čak i  godina sledilo Pavlovo uputstvo da se odvaja novac za siromašne u  nedelju. 86
            Maxwellov zaključak 
            Jednostavna činjenica da su  rani Hrišćani napustili subotu preovladava ovim dokumentom. Međutim  razlozi koje oni navode za napuštanje subote su takođe od interesa.  Maxwell (adventista) daje odličan rezime učenja pisaca drugog i trećeg  veka o suboti. Na strani 158, on izdvaja pet oblasti u kojima se crkveni  oci slažu. Parafraziraćemo ih: 
                        
-  Eshatologija subote – subota je predslika doba bez greha i mira iza ovog trenutnog doba.
-  Moralna tipologija – svakodnevni moralni život ispunjava svrhu zapovesti o suboti. 87
-  Subota je jedna od deset zapovesti koja nije na snazi za Hrišćane.
-  Subota nije deo prirodnog zakona.
-  Patrijarsi pre Mojsija nisu svetkovali subotu.
            Maxwell zaključuje da su  pisci drugog i ranog trećeg veka imali u osnovi isti negativni stav  prema suboti (vidi deo 3, napomena 27). On onda piše: 
            Ovi pisci su učili da je  Novi Zavet postavio kraj starom zakonu – i da sada novi duhovni Izrael,  sa svojim Novim Zavetom i svojim novi duhovnim Zakonom, nema potrebu za  doslovnim obrezanjem, doslovnim žrtvama i doslovnom subotom. Varnava  napominje da je Bog „obrezao srca.“ Justin se trijumfalno poziva na novo  duhovno obrezanje u Hristu. Irinej je učio da su obrezanje, žrtve i  subote date starima kao znak boljih stvari koje će doći; nova žrtva, na  primer, je skrušeno srce. Tertulijan, takođe, govori o novim duhovnim  žrtvama i duhovnom obrezanju. Svaki od ovih pisaca je takođe učio da je  novi duhovni smisao subote zamenio stari doslovni... 
            Ova zamena starog zakona  novim, doslovne subote duhovnom, je bio veoma hristocentrični koncept za  ova četiri pisca. Božiji narod je nasledio zavet samo zbog toga što ga  je Hristos kroz svoje stradanje nasledio za nas, kaže Varnava. Za  Justina novi, finalni i večni zakon koji nam je dat je „upravo Hristos“  lično. Samo zbog toga što je Hristos dao zakon, On može biti i „njegov  kraj“, kaže Irinej. A upravo je Hristos ukinuo „staro“ i potvrdio  „novo“, po Tertulijanu. Zaista je Hristos to učinio tvrde Irinej i  Tertulijan, ne toliko ukidanjem zakona, koliko predivno ispunivši ga  tako da ga je proširio daleko iznad pisanog slova. Da zaključimo: rano  odbacivanje doslovne subote izgleda da se ima korene u zajedničkom  tumačenju pisma Starog i Novog Zaveta. 88 
            Maxwell se ne slaže sa  piscima koje razmatra, ali mi se slažemo. Takođe sugerišemo da su oni,  iako su bili iz raznih krajeva imperije, imali „zajedničko tumačenje“  jer je isto tumačenje koriščena u propovedanju neznabošcima još od Dela  15: propoved koja nije zahtevala od neznabožaca da drže Mojsijev zakon,  uključujući i subotu. Neverovatno je da bi crkve širom imperije, bez  sukoba, razvile istu praksu osim ako ta praksa nije bila prisutna od  početka. Takođe je neverovatno da bi ljudi širom imperije dali iste  razloge za svoju praksu osim ako ti razlozi takođe nisu bili prisutni od  početka. Njihova „zajednička tumačenja“ su dodatni dokaz drevnosti, a  drevnost znači da je u pitanju apostolski autoritet.
           [/TD]
       [/TR]
     [/TABLE]
[/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD] [/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD][TABLE]
       [TR]
         [TD]Naša rekonstrukcija događaja 
            
Slažemo  se sa razlozima koje navodi Maxwell, ali bi dodali i naglasili još  jedan: jevrejski Hrišćani su imali praktičnu potrebu za sastanke koji se  nisu podudarali sa svetkovinama u sinagogi, kao što je napomenuto  ranije. 
            Pisci iz drugog veka  pokazuju da se većina Hrišćana sastajala nedeljom i nije svetkovala  subotu. Oni ne daju indicije koje bi sugerisale da je nedelja nedavna  inovacija. To sugeriše da je svetkovanje nedelje započelo još u prvom  veku. Široka rasprostranjenost svetkovanja nedelje takođe pokazuje njenu  drevnost. Crkva drugog veka nije imala organizaciju ili komunikaciju  koje bi im omogućile da proglase određeni dan za bogosluženje, a da ne  prouzrokuju suprotstavljanje i sukobe. Zato je najverovatnije da je  svetkovanje nedelje započelo pre ili tokom ranih faza misije među  neznabošcima. 89 
            Moguće je da je svetkovanje  nedelje započelo u Jerusalimu. Hiljade Jevreja koji su držali zakon  došlo je u Crkvu. Oni su posećivali svetkovine u sinagogama i hramu, ali  su takođe želeli da imaju privatne sastanke samo za vernike. Oni su  želeli da razgovaraju o Pismu, dele obroke, mole se i pevaju hrišćanske  himne. U početku, oni su se sastajali svakodnevno (Dela 2:46). Subotnje  zabrane, ipak, mogle su im činiti poteškoće da pripreme obroke i okupe  velike grupe u subotu veče. Nedelja im je dala šansu za veća hrišćanska  okupljanja. Mogli su razgovarati o Pismima koja su se čitala prethodnog  dana, posebno ako su imala mesijansko značenje. Ovi razgovori bi bili  posebno zanimljivi. Propovedalo se, Hrišćani su slavili svoju veru u  Isusa Mesiju. Kako se Hrišćanstvo širilo na jevrejske zajednice u  Antiohiji, Aleksandriji i Rimu, ista situacija bi potaknula razvoj  hrišćanskih sastanaka nakon subote. 
            Kada su Crkvi počeli da  prilaze i neznabošci, to su bili pobožni neznabošci koji su posećivali  poduke u sinagogama i kojima je takođe bilo potrebno vreme za hrišćansko  bogosluženje nakon subote. Konačno i neznabošci iz paganstva su počeli  da pristupaju Crkvi, na primer u Aleksandriji, Efesu i Rimu. Ovi  obraćenici nisu imali naviku da posećuju sinagoge, ali su se u svakom  slučaju okupljali sa ostalima nakon subote. Tako je bilo dve grupe  Hrišćana: oni koji su držali subotu i sastajali se nakon subote, i oni  koji su ignorisali subotu i sastajali se samo nakon subote. Ovaj  dvostruki razvoj bio je opšti u celom carstvu, pošto su Jevreji živeli u  mnogim gradovima, a jevanđelisti su propovedali prvo Jevrejima. Ali  potreba za dvostrukim bogoslužbenim sastancima je prestala u mnogim  gradovima kada su neznabošci postali velika većina. Anti-jevrejska  osećanja su ubrzala ovaj razvoj. 
            Običaj okupljanja nakon  subote raširili su putujući jevanđelisti, a običaj je održan i u  oblastima gde nije bilo subotnjeg okupljanja. Čak i u oblastima sa  sinagogama, sastanci subotom su postali manje važni, pošto su čitanja u  sinagogama morala biti tumačena, a tumačenja su davana na okupljanjima  nakon subote. Želja za posećivanjem sinagoge je još više smanjena kada  su Hrišćani dobili svoje primerke Pisma. 
            Sabor u Delima 15 je već  doneo zaključak da obraćenici iz neznaboštva nisu obavezni da drže  Mojsijev zakon i, sudeći po rabinskim spisima, da neobrezanih  neznaboćaca nije se očekivalo da svetkuju subotu. Pavle, pišući crkvi  koja se sastojala od Jevreja i neznabožaca, obezvređuje značaj dana  (Rimljanima 14:5). On objašnjava da je subota (kao i žrtve) imala  značenje predslike i nije značajno pitanje za Hrišćane (Kol 2:16). On je  kritikovao bilo kakvo svetkovanje dana koji su bili deo zakonskih  obaveza (Gal 4:10). Pisac poslanice Jevrejima objašnjava da je subota  bila predslika eshatološki počinak, a da Hrišćani treba da se trude da  uđu u taj drugi počinak (Jev 4:1-10). Ovi odeljci Novog zaveta ukazuju  da pitanja u vezi bogoslužbenih dana nisu postavljana u prvom veku i da  su rešena u ranim fazama istorije crkve. 
            Ova pretpostavljana  rekonstrukcija objašnjava kako je jevrejska grupa koja je držala subotu  mogla postati grupa koja svetkuje nedelju u okviru jedne generacije i  objašnjava kako se to moglo desiti istovremeno širom carstva sa  beznačajnim nesuglasicama: nedelja je bila deo Hrišćanstva od samog  početka. 90
[/TD]
       [/TR]
     [/TABLE]
[/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD] [/TD]
   [/TR]
   [TR]
     [TD][TABLE]
       [TR]
         [TD]Autor: Michael Morrison
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
  Pozdrav od Gere.