Da li je Hristos Božanske prirode na zemlji?

Učlanjen(a)
11.02.2009
Poruka
8.070
Čuj, Isus nije sa sobom ponio Božansku prirodu!? :) A gdje ju je ostavio, u hladnjači?

Za materijaliste, a oni to kao i oni što bi hteli da budu (židovi i to ne svi, jer ima i onih među židovima koji od iskona iskreno veruju da Bog nije materijalista), je zaista moguće da Bog svoju prirodu, svoju osnovu ostavi u arhivi (da mu Mulder i Scully čuvaju) dok On ne "završi proces"....

Naravno problem je u tome što natura (priroda) nije oblik, nego suština, kao i to što Bog nikada ne prestaje biti Bogom, slovima NIKADA.

Dakle, ako bi se prihvatila teza koju Jovan ovde zagovara, a koju je navodno pokupio iz Pisama (radi se o tumačenju, ne i onome što zaista piše i što zaista znači) Sin, (koji ako je zaista Bog nikada ne prestaje to biti) nije BOG. Jer Bog nikada ne prestaje biti Bog. Priroda se ne može ostaviti u hladnjači, arhivi.


Shodno tome, Jovanov pokušaj mentalne gimnastike u kome je Sin Bog, koji ostavlja svoje Božanstvo u arhivi dok ne posvršava "poslove", u sebi u stvari krije ono o čemu ja stalno ponavljam, a to je NEGIRANJE ISUSOVOG BOŽANSTVA... što čine svi MIleriti, što javno, kao antitrinitaristi, što prikriveno kao trijadisti (advenstisti sedmog dana nakon 1980-e)

Sveti Pavao ipak nije idiot :)

Niko to od apostola nije...

Isus nije došao ni u Adamovom savršenom pre greha telu nego u ovom našem oslabljenom na greh telu.

Na koji je to način Adamovo telo bilo "savršeno" pre pada? Telo je samo po sebi nesavršeno jer je smrtno, propadljivo. Greh nije pokvario telo, nego prirodu.

Ako to znamo (mnogi čini se ne znaju), onda se postavlja pitanje koja je to priroda ljudska u Isusu, ako je On nama u svemu sličan osim u grehu.

Odgovor na ovo pitanje je sasvim jednostavan, i nalazi se u Pismima, a to je da je Isus i pravi Bog i pravi čovek.

Pravi Bog jer Bog to prestati biti ne može.

Pravi čovek jer ima prirodu čoveka.

Ali, ne i prirodu iskvarenu grehom.

Dakle, nije nam potpuno identičan, jer da jeste, onda dug Adamov platiti ne bi mogao.


Ono čega se Isus odrekao, oplenio sebe je, a to vi nikako da vidite, nije Božanska priroda, nego besmrtnost.

Uzevši lik "sluge" (u pitanju je sinonim za nižnjeg) uzevši telo svoje slike, postavši, rodivši se u telu, oplenio se od besmrtnosti, jer telo, materijalno telo nije besmrtno, niti je ono savršeno, još manje je ono priroda.

Besmrtnost je u pitanju, ne Božanska priroda.

Doslovno da bi pobedio smrt, smrt je trebalo da iskusi. A smrt deluje jedino na telo. Ne i na prirodu.



"Kada saobličiš ovo naše smrtno telo slavnome telu Svome, bićemo zauvek Tebi slični" *

*Telu uskrsnuća.
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
07.07.2014
Poruka
18.329
Video o Isusovu Bogočovještvu. Ovdje se prvenstveno ovo otajstvo pokušava učiniti ljudima razumljivim - kako dvije prirode u jednoj osobi?

 
Učlanjen(a)
22.07.2016
Poruka
11.393
Na koji je to način Adamovo telo bilo "savršeno" pre pada? Telo je samo po sebi nesavršeno jer je smrtno, propadljivo. Greh nije pokvario telo, nego prirodu.

Ako to znamo (mnogi čini se ne znaju), onda se postavlja pitanje koja je to priroda ljudska u Isusu, ako je On nama u svemu sličan osim u grehu.

Odgovor na ovo pitanje je sasvim jednostavan, i nalazi se u Pismima, a to je da je Isus i pravi Bog i pravi čovek.

Pravi Bog jer Bog to prestati biti ne može.

Pravi čovek jer ima prirodu čoveka.

Ali, ne i prirodu iskvarenu grehom.

Dakle, nije nam potpuno identičan, jer da jeste, onda dug Adamov platiti ne bi mogao.

Savršenstvo Adamovog "tela" pre pada je bilo u tome da nije imao prirodu sklonu grehu. Posle pada naša priroda je sklona grehu to jest radije čini greh i teško je gotovo nemoguće ne načiniti ni jedan greh. Čak i najčistije misli imaju mrlju sebičnosti a da nismo svesni. Adamova priroda pak je bila potpuno drugačija, misli nisu bile opterećene sebičnošću, greh nije pritiska svom silinom i Adam nije mogao zgrešiti u pomislima osim u konkretnom delu.
Dakle, Hristos je došao u ovom našem telu pod najvećim pritiskom greha a nije sagrešio. U tome je veličina pobede nad grehom. To je ta sličnost sa nama osim u grehu.

Što se tiče plaćanja Adamovog duga...e to je druga tema. O njoj otom potom...reći ću samo ovo i verujem ostati živ...Isusova smrt u "telu" nije otplatila dug. Tu se slažem sa tobom da smrt Isusa čoveka nije dovoljna. Smrt je okupljena kroz Hrista ali ne smrću tela..telo nije ležalo tri dana i tri noći..

Biće prilika i ovo da pojasnim.
 
Član
Učlanjen(a)
26.02.2011
Poruka
974
Isusovo iskušenje

Đavo je tačno znao ko je Isus. I, nemojte se varati, njegov primarni cilj je bio da svrgne "drugog Adama". Zaista, Isusov neuspeh bi doneo đavolu drugi "trofej": celo čovečanstvo zauvek pod đavolom. Ja verujem da iskušenje predstavlja snažan dokaz svakom hrišćaninu koji racionalno razmišlja, đavo iskušava Boga! Šta ćemo sa pasusom iz Biblije koji kaže da se Bog ne može kušati (Jakovljeva 1:13)? Naravno, Trijadolozi će reći da je, pošto je on Bogočovek, njegova potpuna ljudskost – smrtno biće – bilo kušano. Ali ako je, po dvojnoj prirodi, Isus 100 procenata čovek i 100 procenata božanstvo, ljudsko biće (takođe 100 procenata božanstvo) moglo biti kušano? Činjenica da je Isus, uz pomoć Svetog Duha, prevažišao iskušenje je krunski dokaz da i mi takođe uz pomoć Svetog Duha, možemo pobediti iskušenje. Da je Isus bio Bog i samo se pretvarao da je nadmudrio đavola, šta je onda poenta? Vrlo važno! Kakve koristi mi imamo od znanja da se isus, budući da je Bog, pretvarao da je kušan? Da li to treba da nas impresionira? Mi nismo bogovi! Mi smo grešni ljudi podložni svim iskušenjima poznatim ljudskoj prirodi, a to, moja draga braćo, podrazumeva dosta toga. Ovde trijadolozi, opet, rade ono što najbolje umeju, izvrću reči i pomoću dvosmislenosti pokušavaju da prodaju nebiblijsku teoriju kao biblijsku činjenicu. Nesreća se ne sastoji toliko u njihovom nerazumljivom žargonu, već u tužnoj istini da je toliko dobrih i vernih hrišćana namamljeno da im veruje!

Prvi Adam i poslednji Adam

Generalno govoreći, "grešiti" biblijski znači oglušiti se o Božju volju. Da je Isus bio "Bog", on ne bi mogao da ne posluša "Boga" zato što je njegova volja, po definiciji, Božja volja. Trijsdolozi će tvrditi da je iskušana njegova ljudskost, a ne njegovo "božanstvo". Ova doktrina "dvojne prirode" ima za cilj da ga zaštiti od svake tvrdnje da je zgrešio na bilo koji način. Ali to teološko sredstvo stvara ozbiljan problem: razbija logičku paralelu između prvog Adama i poslednjeg Adama. Adam nije imao "dvojnu prirodu" ili "božansku prirodu" koja je umanjivala mogućnost da on bude iskušan. Da je Hrist imao dvojnu prirodu, a Adam nije, tada Hrist ne bi mogao biti "poslednji Adam". Adam je imao potpunu ljudsku prirodu, Božju zapovest i slobodan izbor da li će je poslušati ili ne. Činjenica da je Bog Adama napravio direktno iz zemlje i govorio neposredno sa njim ga nije sprečilo da zgreši. Slično, činjenica da je Bog stvorio život u Marijinoj utrobi i ON imao ličan odnos sa svojim Sinom, Isusom, takođe Isusa nije sprečavalo da teoretski greši. On je, takođe, imao, potpuno ljudsku prirodu, Božju zapovest i slobodan izbor da li će je poslušati ili neće. Za razliku od Adama, Isus je odabrao da posluša.

One God & One Lord, str. 36 fusnota 15
 
Član
Učlanjen(a)
26.02.2011
Poruka
974
Evo što institucija kaže za Kristovu prirodu

Dokazi Hristove ljudske prirode

Već smo vidjeli da je Isus došao na svijet kao „sjeme Avramovo“ i odbranih iz Avramove genealogije. Ali Hrist se utjelovio kao prapostojeći Božji Sin. Hrist u tom smislu zaista jeste drugi Adam kao opšti čovjek, predstavnik ljudskog roda (vidi: Rimljanima 5. glava), no On nije na sebe primio Adamovu nepalu prirodu niti Adamov napali um, već prirodu kojoj je potrebno iskupljenje. Kako možemo biti sigurni u ovo? Pogledajmo zajedno dokaze.

„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo.“ (Galatima 4:4,5)

Činjenica br. 1: Isus je rođen od žene koja je nosilac nasleđa prokletstva grijeha 4.000 godina. Isus je rođen prirodno kao svako drugo dijete i podizan na prirodan način u porodičnom krugu. Isus je odrastao i mukotrpno radio kao svi Njegovi savremenici.

Činjenica br. 2: Isus je rođen POD ZAKONOM. Šta znači biti rođen pod Zakonom? To jednostavno znači da su SVI efekti Zakona, u najširem smislu tog izraza, bili primjenljivi na Hrista, na isti način na koji su primjenljivi na sve ljude. Pavle kaže u Galatima da je to bilo neophodno kako bi iskupio one koje su pod Zakonom (osuđeni na smrt), kako bismo i mi mogli KROZ SINA primiti posinaštvo. U Planu spasenja, u biblijskom jevanđelju, nećete naći ništa apsurdno i nelogično. Ali kad se jednom uhvatite kao žrtva satanističke filozofije, jeresi su neminovan ishod, a odbrana jeresi zahtijeva izvrtanje Božje Riječi i ulazak u svijet poluistina, manipulacija i apsurda, kada se kompletna Biblija masakrira i podređuje sekti. Da bi nas, dakle, oslobodio od prokletstva Zakona (Galatima 3:13) – ne od Zakona, jer Zakon je svet, pravedan i dobar (Rimljanima 7:12) – Hrist je morao u svemu biti pod Zakonom. Pod Zakonom znači biti izložen slabostima i degeneraciji tijela, naslijeđenim sklonostima ka grijehu (međutim, Isus nikad nije sagriješio jer nije učinio ništa u mislima ili djelima da aktivira pasivne sklonosti svoje ljudske prirode ka grijehu), podložan biološkom starenju i propadanju tijela, te napokon podložan smrti. Stoga je jedina nada čovječanstva i samog Isusa bila da izađe kao pobjednik iz svoje spasiteljske misije. A pobjednik je mogao biti samo na jedan jedini način. Da ispuni Zakon i kvalifikacije Spasitelja koje su podrazumijevale Žrtvu, „da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola.“ (Jevrejima 2:14)

Činjenica br. 3: Isus je bio kušan ljudskim iskušenjima. Iskušava li se neko ko faktički ne može pogriješiti? Da li je to logično? U čemu je Isus bio kušan?

„Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio.“ (Jevrejima 4:15; uporedi sa Jevrejima 2:18)

„Nije vas zadesilo drugo iskušenje osim onoga koje je uobičajeno za ljude.“ (1. Korinćanima 10:13)

Isus je kušan od Sotone na dokazivanje putem demonstracije natprirodne moći (Matej 4:3), na fanatizam (Matej 4:5,6) i na pohlepu dostignuća i „slave“ u satanizmu (Matej 4:8,9). Po istom satanističkom obrascu Isus je bio kušan i od ljudi, oruđa Sotone.

Konačno, Isus je iskušan do krajnjih granica preuzimanjem grijeha svijeta, neshvatljivom patnjom i smrću, na način na koji niko nikad neće biti kušan, kako mi ne bismo morali iskusiti prokletstvo Zakona.

Činjenica br. 4: Nikakva čulna privlačnost i harizma nijesu smjela biti preimućstva za Hrista u radu za ljudski rod.

„Ko vjerova našoj objavi, i mišica Gospodnja kome se otkri? Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao korjen iz suve zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega; i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očima, čega radi bismo ga poželjeli. Prezren bješe i odbačen između ljudi, čovjek bola i upoznat s bolestima, i kao jedan od koga svako zaklanja lice, prezren i necijenjen među nama.“ (Isaija 53:1-3)

Isus nije izgledao ni „markantno“ ni posebno kao što ga predstavljaju umjetnici na svojim radovima, a još manje je izgledao kao hipik ili narkoman, kakvim ga predstavlja liberalno harizmatsko „hrišćanstvo“, niti kao mistik u vizuri tradicionalnog hrišćanstva. Da se Isus fizički razlikovao od svojih savremenika, ne bi bilo potrebe za identifikacijom prilikom Njegovog hapšenja (Luka 22:47). Da je to bio slučaj, svakako bi bio znatno uočljiviji za svjetovnu istoriju tog vremena.

Činjenica br. 5: Isus se morao podizati i učiti kao svaki drugi čovjek. Od Njega se očekivalo da bude poslušan svojim roditeljima i doprinosi porodici. On je godinama radio težak stolarski posao u radionici svog zemaljskog oca.

Činjenica br. 6: Isus je patio i stradao.

„A On bolesti naše nosi i patnje naše uze na se, a mi smo mislili da mu Bog stvara nevolju, da ga on udara i da ga muči. Ali on je bio ranjen za naše prestupe, slomljen za naša bezakonja; ukor za izopačenost bio je na njemu našeg mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo.“ (Isaija 53:4,5)

„I Isus je zaplakao.“ (Jovan 11:35)

„Kad se približio i vidio grad, zaplakao je nad njim.“ (Luka 19:41)

Činjenica br. 7: Isus je imao potrebu za stalnom zavisnošću od Oca i odnosu povjerenja u poslušnosti sa Ocem. Zašto bi to bio slučaj ako je imao sam po sebi božansku prirodu? Konstantnu Isusovu potrebu za komunikacijom sa svojim nebeskim Ocem u molitvi bilježe sva jevanđelja. Zbog zahtjevnosti Njegove misije, te molitve su ponekad bile vrlo duge.

Činjenica br. 8: Isus je jasno govorio o sopstvenoj ljudskoj volji koja bi mogla u slučaju nevjerstva i neposlušnosti biti suprotna Božjoj volji. Ovo je veoma važno zapažanje.

„Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe – kako čujem onako sudim. Moj sud je pravedan, jer ne vršim svoju volju, nego volju onoga koji me je poslao.“ (Jovan 5:30)

Isus, kao što vidimo, nije vjerovao da bi Njegov vlastiti sud mogao biti pravedan ako bi postupao po svojoj (ljudskoj) volji, a ne po volji Boga Oca. Kako to ako je sam bio Bog?

I opet u Getsimaniji pred najteža iskušenja:

„Potom ode malo dalje, pade ničice pa poče da se moli govoreći: ‘Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali, neka ne bude moja volja, nego tvoja… Oče moj, ako nije moguće da me mimoiđe ova čaša, da je ne ispijem, neka bude tvoja volja…’“ (Matej 26:39,42)

Činjenica br. 9: Isus se od iskušenja branio pozivanjem na Sveto Pismo, a ne na svoju urođenu božansku mudrost ili autoritet. Veliko načelo „Pisano je“, stajalo je i kao odbrambeni štit našeg Spasitelja i kao potvrda svega što je činio. Isus se nije pozivao ni na sigurnost „vođstva Duha“ ili „Zakona u srcu“ na uštrb Božje pisane Riječi, kao što insistiraju harizmatici. Duh ukazuje na istinu i rasvjetljuje istinu, a ne proizvodi „novu“ ili „višu istinu“. Sve što je Isus učio i radio moralo je biti činjenično provjerljivo i dokazivo, bez posezanja sa apstrakcijom. Naravno niko ne spori duhovno vođstvo i upisivanje Božjeg Zakona u srcu, ali ništa od toga ne smije se zloupotrebljavati u jeretičke svrhe.

Činjenica br. 10: Isus je potpuno i stvarno bio mrtav nakon raspeća i mrtav ležao u grobu do uskrsnuća. Bog ili bogočovjek ne mogu umrijeti. Isus nije odglumio svoju smrt, kao što smrt nije odglumila nijedna tipska žrtva od pada u grijeh. Njegova smrt je bila neophodnost da se kvalifikuje za dalju službu i tretman grijeha kao naš Prvosveštenik i Posrednik u nebeskoj Svetinji. Njegova smrt je takođe bila neophodnost zbog prokletstva grijeha, jer je samo smrću mogao da pobijedi smrt, Njegov posvećeni život pod Zakonom i po Zakonu ne bi bio dovoljan, jer je stajao kao predstavnik cijelog ljudskog roda koji je sagriješio.

„Bio sam mrtav, i evo živim u vjekovima vjekova, i imam ključeve od smrti i hada.“ (Otkrivenje 1:18)

Činjenica br. 11: Isus nije uskrsnuo sam od sebe, svojom silom, već Ga je Bog Otac podigao u život.

„Jer ako svojim ustima priznaješ da je Isus Gospod – i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen.“ (Rimljanima 10:9; uporedi sa Djela 3.15; Djela 4:10; Djela 13:30; Efescima 1:20; 1. Petrova 1:3)

Činjenica br. 12: Isus je za natprirodne radnje i intervencije bio zavisan od Oca i od anđela, ne od svoje urođene sile.

Isus je hodao po vodi; to isto je mogao i Petar u vjeri od Boga (Matej 14:25-31)!

Isus je umnožio hranu (Matej 14:15-21), ali to nije prvi slučaj zapisan u Svetom Pismu (1. Kraljevima 17:9-16)!

Isus je iscjeljivao bolesne (Luka 4:40); to su radili apostoli (Djela 3:6-9) i Božje sluge u prošlosti (2. Kraljevima 5. glava).

Isus je izgonio demone iz opsjednutih (Matej 15:22-28; 17:14-18); to isto su mogli činiti i Njegovi učenici (Matej 10:8). Isus je potvrdio da to čini Duhom Božjim (Matej 12:28). To je izvodivo samo ako čovjek ima vjeru od Boga i djeluje u ime Božje (vidi: Marko 11:22-24)!

Isus je uskrsavao mrtve odnosno vraćao ih opet u život vjerom u Božu silu (vidi: Jovan 11:40-44). Isto su činili apostoli (Djela 9:36-42) ili Božje sluge u drevnom Izraelu (2. Kraljevima 4:25-36).

Isus bi, u hipotetičkom slučaju, da se želio izbaviti od hapšenja, svojih „sudija“, patnje i žrtve na krstu, zavisio od intervencije anđela, ne od sopstvene sile (Matej 26:53,54). Božji ljudi u prošlosti takođe su natprirodno pomagani od anđela (2. Kraljevima 6:17).

Napokon, Isus je opraštao grijehe (Luka 7:47-50), ali to isto je dato i Njegovim sledbenicima kao kanalima života i blagoslova od Boga (Jovan 20:21-23)!

Činjenica br. 13: Hristova ljudska priroda ostaje zauvijek kao trajno svjedočanstvo Plana spasenja. Isus će doći i po drugi put u sili i slavi kao Sin čovječji (Djela 1:11; Danilo 7:13; Matej 24:30).

Pobuna protiv Boga i rješavanje svih pitanja koje je donio taj veliki sukob kroz Plan spasenja jedinstveno su iskustvo u istoriji svega stvorenog. Tako i utjelovljenje Sina Božjeg nije jednokratan događaj koje se zatim može opozvati i vratiti pređašnje stanje kao da se ništa nije dogodilo. Sin Božji je zauvijek primio obličje onih za čije je spasenje založio svoj život.

„Neka u vama bude tendencija koja je u Hristu Isusu, koji, iako je bio u Božjem obličju,[1] nije se grabio da bude jednak sa Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu. Zato ga je Bog i uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog imena, da se u Isusovo ime savije svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom, i da svaki jezik prizna Isusa Hrista za Gospoda, na slavu Boga Oca.“ (Filipljanima 2:5-11)

„Da se sve uredi kad se navrši vrijeme, naime da se sve ponovo sastavi u Hristu – ono što je na nebesima i ono što je na zemlji.“ (Kološanima 1:10)

„Jer je [Očeva] volja bila da sva punina prebiva u njemu; pomirivši njegovom krvlju na krstu sve u njemu – pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kološanima 1:19)

Konačni cilj Plana spasenja je ponovno uspostavljanje prvobitnog održivog poretka: jednog Izvora života i apsoluta svih vrijednosti i kanala života po tom principu:

„A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve svima.“ (1. Korinćanima 15:28)

Činjenica br. 14: Isus je naš Primjer. Kao primjer ne može služiti neko čije predispozicije i sposobnosti su nam nedostižne.

„A na to ste i pozvani, jer je i Hristos propatio za vas i ostavio vam primjer kako da u svemu idete njegovim stopama.“ (1. Petrova 2:21)

„Ugledajte se na mene, kao što se i ja ugledam na Hrista.“ (1. Korinćanima 11:1)

„Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna šta radi njegov gospodar. Nazivam vas prijateljima, jer sam vam obznanio sve što sam čuo od svog Oca.“ (Jovan 15:15)

„…kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove.“ (Efescima 4:12,13)

Spoj božanskog i ljudskog u Hristu?

U kontekstu utjelovljenja – da.

U kontekstu manifestacije / kanala Božjeg karaktera, Božjih djela, ljubavi, blagodati i slave – svakako!

U kontekstu hibrida, „bogočovjeka“, super moći i urođenih božanskih atributa – nipošto!

U kompromisnoj varijanti, palog tijela i navodno nepalog uma (kao Adamovog) ili božanskog uma – ne![2]

Da li je Isus vrijedan obožavanja?

Apsolutno da! Najuzvišeniji izrazi obožavanja opisani su u Otkrivenju kada spaseni zajedno sa nebeskim bićima slave Oca i Sina (vidi: Otkrivenje 14:1-3). Zapazite da se radi o dubokoj ljubavi i zahvalnosti Ocu i Sinu, radosti spasenja i života. (To je dijametralno suprotno od idolopokloničkog tipa obožavanja i službe, čiji motivi su pogrešni: strah, licemjerstvo, poltronizam…)

Na ovom mjestu napravićemo kratak osvrt na jedan tekst koji se zloupotrebljava kao podrška dogmi o trojstvu. Riječ je u događaju zapisanom u jevanđelju po Jovanu 20:24-29 i Tominoj izjavi „Gospod moj i Bog moj“ nakon što se uvjerio u stvarnost Isusovog uskrsenja. Razlog zašto Isus nije ukorio Tomu može se nalaziti samo u činjenici da ni Isus niti ostali prisutni učenici nijesu to shvatili kao poistovjećivanje Isusa sa Bogom Ocem. Upotreba određenog člana ispred ispred oba termina – „Gospod“ i „Bog“ – ukazuje da je Toma jasno pravio razliku između dvije ličnosti. Vrlo je moguće da se jednostavno radilo o uzviku oduševljenja i zahvalnosti Gospodu Isusu i Bogu koji ga je uskrsnuo. U odgovoru Tomi, Isus se bavio značajem vjere koja ne zavisi od očiglednih dokaza, iako provjera sumnji nije nelegitimno sredstvo dolaska do istine.

Zaključak

Kao što smo se mogli uvjeriti iz izloženog, Hristov identitet i Njegova ljudska priroda jednostavno su dokazivi i razumljivi, pod uslovom da ne robujemo satanističkoj filozofiji ili jeretičkim dogmama. Glavni božanski atributi koji se ističu u tom sistemu razmišljanja su urođena svemoć, sveznanje i sveprisutnost. Stoga se zagovornici koncepta „bogočovjeka“ moraju potruditi da izvrnu značenje biblijskih tekstova i pošto-poto pripišu Isusu sve te osobine, iako ih sam Isus demantuje (vidi: Matej 24:36). Na taj način iracionalnost i apsurd zauzimaju mjesto zdrave vjere, potkopava se, urušava i pravi fiktivnim kompletan Plan spasenja, a Isusov život i djelo uvlače u misticizam i mitologiju. Zato ne smijemo biti previše iznenađeni postojanjem mnoštva sekti u okviru hrišćanstva, niti nas treba sablažnjavati otpad unutar Božjeg naroda, iako je sve to mučno i teško za podnijeti.

S druge strane, u božanskom sistemu vrijednosti, Bog je Izvor života, a sva božanska prava i ingerencije Sina Božjeg proističu iz Njegovog odnosa sa Ocem. Sin je Kanal života, kroz kojeg je SVE, uključujući i naše spasenje. Po tom obrascu djelovanja Oca i Sina, kao udovi jednog tijela kome je glava Hrist ili loza na čokotu i mi možemo (i trebamo) vjerom biti kanali blagoslova.

HTML:
https://www.religija.me/?p=8832
 
Učlanjen(a)
11.02.2009
Poruka
8.070
Tu se slažem sa tobom da smrt Isusa čoveka nije dovoljna. Smrt je okupljena kroz Hrista ali ne smrću tela..telo nije ležalo tri dana i tri noći..

Problem je što ja nisam rekao da smrt Isusa čoveka nije bila dovoljna.

Tako da je veoma teško meni pripisati ono što adventisti u svojoj "soterologiji" sa zadrškom, naučavaju. I te kako je smrt Isusova bila dovoljna, i to isključivo ako je On imao i Božansku i ljudsku prirodu.


Smrt je okupljena kroz Hrista ali ne smrću tela..telo nije ležalo tri dana i tri noći..

Problem je što je telo ležalo tri dana u grobu, telo. Ne i ličnost.

"Srušite ovaj hram i za tri dana ću ga podići"... I podigao ga je.

Dakle, Hristos je došao u ovom našem telu pod najvećim pritiskom greha a nije sagrešio. U tome je veličina pobede nad grehom. To je ta sličnost sa nama osim u grehu.

Ne radi se o pobedi nad grehom, nego o pobedi nad posledicom greha.

Naravno, ovo čini se odgovara tvojoj tezi, no stvar nije baš tako jednostavna. Čovek koji nema greha, nema "prirodu" čoveka, grešnost se adamova prenosi s kolena na koleno,

Dakle, po čemu je onda Isus pravi čovek? Po smrtnosti tela. Jer samo po tome je očuvana sličnost sa čovekom.

Ujedno, kako platiti greh koji za posledicu ima smrt? Samo smrću. No, mirijade sinova adamovih su do Hrista smrću plaćale, i jesu li adamov greh platili? Nisu.

Zašto?

Jer greh te magnitude, čovek sam po sebi ne može platiti. Smrt čoveka je nedovoljna.


Ali, ako se radi o nekome ko je i čovek i Bog. Onda stvari postaju sasvim drugačije.

Jer žrtve svih mirijada adamovih sinova, nisu bile prave, nisu bile čiste, nisu bile savršene.

Ne nedovoljne, nego neodgovarajuće.

Žrtva iskupljenja, žrtva pomirenja zahtevala je šta?

Da je prinese Bog sam.

Na koji način je to moguće?

Samo ako se na žrtvu prinosi neko ko je i čovek i Bog u isto vreme.

Kako Bogu smrt ništa ne može, besmrtan je, potrebno je bilo da se Bog utelotvori. Da postane čovekom, da postane telom.

I postao je, priroda čoveka i priroda Boga postale su jedno Telo. Telo koje je smrtno, dakle savršeni čovek, u svemu sličan sinovima adamovim, u svemu osim u grehu.
 
Učlanjen(a)
22.07.2016
Poruka
11.393
Ne radi se o pobedi nad grehom, nego o pobedi nad posledicom greha.

Upravo je ovde ključno. Hristov život na zemlji nije iskupio od posledice greha već je ostvario pobedu nad grehom. Posladica greha je smrt, jel tako? Smrt se pak mora pobediti na drugi način. To nije ni utelovljenje ni smrt tela Hristovog..to ništa još nije rešilo po pitanju rešenja problema smrti. Sa smrću se moralo izboriiti takođe kroz pobedu..ali ne pobedu nad grehom...pobeda nad grehom je potrebna zbog nečeg drugog. Pobeda nad grehom je bila neophodna da bi se nama pripisala Hristova pravda kojm se spasavamo. Ali ova pobeda je samo uvod ili korak ka pobedi nad smrću...

Čovek koji nema greha, nema "prirodu" čoveka, grešnost se adamova prenosi s kolena na koleno,

Isus primivši na sebe telo koje je sklono grehu nije time preneo greh..sklonost ka grehu nije greh već potencijal da se greh načini..ali iako taj potencijal postoji greh ne mora biti učinjen. Upravo je zato Hristos potomak Adamov i svih sinova Adamovih koji su u ovom telu oslabljenom grehom ali nije greh učinio. Tako da se grešnost nije prenosila samim rađanjem..tj. nisu grešni zbog grešnosti tela.

Ako pak misliš na prvobitni greh Adamov uračunat svima e to je nešto drugo...da nama jeste uračunat a Hristos je došao bez tog uračunatog greha...zato je mogao biti Spasitelj...dakle nema ni uračunatog ni načininejnog te je zaista bez greha.

Ujedno, kako platiti greh koji za posledicu ima smrt? Samo smrću.

Nije dovoljno ni samo smrću..rekoh telo Hrisotvo je umrlo ali ta smrt tog tela nije mogla pobediti smrt(večnu) ...pobeda je ostvarena hajde da pomenem činom od "tri (puna) dana i tri noći" u "utrobi zemlje"...dakle to nije smrt tela od tri noći i dva dana.....i nije grob u steni.
 
Član
Učlanjen(a)
05.09.2013
Poruka
4.409
Nitko od tebe ne traži pojašnjenje. Toma se Isusu obraća nazivajući ga Bogom. :) Dakle, jasno da ne može biti jasnije. Ovo mjesto u Bibliji koje govori o Isusu kao Bogu, možeš anulirati jedino ako imaš dokaze da je Toma idiot. Do sada te dokaze o Tominu idiotizmu nisi iznio. A tvrdnju svetog apostola Ivana - Bog (Riječ) je postao tijelom (Isus iz Nazareta) i nastanio se među ljudima, možeš anulirati jedino ako podastreš vjerodostojne dokaze da je Ivan bio pod utjecajem teških droga kad je pisao svoje evanđelje.



Oprosti, ali ovo ti je besmisleno da ne može biti besmislenije. Tvoje 'teologiziranje' je sušta suprotnost onome što tvrdi sveti Pavao. Jer, prema tvojoj "KRIŽ teologiji" Isus se nije uopće ponizio rađajući se od Marije samo kao čovjek. O "poniženju" možemo govoriti jedino kada bi se "Bog rodio od žene". A s obzirom da je Sin, kako tvrdi tvoja "KRIŽ teologija", "ostavio svoje Boštvo 33 godine negdje u hladnjači","poniženja" nema niti može biti. :) Ali, sveti Pavao ipak govori o "poniženju", potraži ga.



Zato što stvari stoje upravo suprotno tvojim tezama. Zato što je Isus iz Nazareta, rođen od žene, pravi Bog. Ako je Isus samo čovjek, onda je teza da je njegovo rođenje od Marije "poniženje", notorni idiotizam. A sveti Pavao nije idiot. :)



Kakvo poniženja!?!?!? Žena rodila čovjeka. Što je u tome ponižavajuće? (sveti Pavao nije idiot :) )



Sveti Pavao ipak nije idiot :)
Isus Hrist je bio Jevrejin i molio se Jevrejskom Bogu Jehovi ,kao i svi ostali jevreji.
On je za sebe uvek govorio da je sin Bozji,ali svi andjeli su sinovi Bozji,pa je cak i Adam oznacen kao sinom Bozjim.
Isus je Tomu ukorio sto nije imao dovoljno vere,a pohvalio je Petra kad mu je rekao da je sin Bozji.
Sto se tice titule Boga,Jehova je tu titulu Bog dao cak i Mojsiju,a i mnogi drugi ljudi su sebi prisvajali titulu bog ,kao sto su svi rimski cezari redom.,cak je i satana oznacen bogom ovoga sveta,pa nista.
Isus je samo arhandjel,prvi andjeo ,predvodnik svih ostalih andjela,i odmah desno od Jehove Boga.
Tako da je Isus andjeoske prirode,pa cak i ljudske jer se spominje cak i kao sin covecji. Tacno je da je oznacen kao Bog Silni,Otac Vecni ali i KNEZ Mira,sto sve govori da ima nekoga iznad sebe.,jer Jehoba Bog Otac Svemoguci Stvoritelj je JEDAN,nije trojstvo,trojedan ili bilo koja druga ljudska filozofija.
 
Učlanjen(a)
22.07.2016
Poruka
11.393
Sto se tice titule Boga,Jehova je tu titulu Bog dao cak i Mojsiju

Da, data je i Mojsiju...i izraz "elohim" se često koristi za moćna bića i anđele tako da Mojsije sa izrazom "elohim" nije poistovećen u prirodi sa Bogom već sa jednom od funkcija. Kada mu Bog kaže "bićeš faraonu Bog" ne u prirodi..već u funkiciji. Da je recimo pak rekao "bićeš faraonu Jahve" to bi podrazumevalo i prirdu Božiju. Ovako se radi dakle o funkciji..."bićeš mu nadređeni kao što sam ja nadređeno svima".
 
Učlanjen(a)
11.02.2009
Poruka
8.070
Da je recimo pak rekao "bićeš faraonu Jahve" to bi podrazumevalo i prirdu Božiju. Ovako se radi dakle o funkciji..."bićeš mu nadređeni kao što sam ja nadređeno svima".

Hmm...

lepo je to što dva Milerita pokušavaju da jedan drugome pojasne, tačnije "pojasne", ali... niti jedan od vas dvojice nije ni Farisej ni Sadukej.... a ovo nije sanehedrin, Tako da se Hristovi moraju uključiti da vam malko poremete "učenje".....


Pa da krenemo, shall we?

Elohim, reč koja izaziva mnoštvo rasprava, mnoštvo dubioza, mnoštvo zabluda, i još više hereza i apostaza, može se doslovno i nazvati najvećom misterijom Hebrejskog jezika.

Naime, reč elohim je množina od El (tačnije i ispranije Er, i srodna je reči il-ir, koja u jeziku najsrodnijem hebrejskom, označava moć, vlast) i najčešće se može prevesti kao bogovi (moćni, vladari), ali i kao Bog.

I upravo je činjenica da se radi o množini, uzrok zbrke i mnoštva "tumačenja", jer ljudima je nemoguće pomiriti množinu imenice sa jedninom Boga. Kako je moguće da postoji samo jedan Bog, a da se pominju "bogovi".

Naravno, oni koji poznaju ili se barem trude da poznaju sve dubine jezika, kulture i konteksta, neće se naći zbunjeni, još manje će se naći u opasnosti da izmišljaju nekakva verovanja, ili "prirode" ili uloge.

Hrišćanstvo, ono koje "sanehedrin" naziva "Tradicionalnim" ima odgovor zašto je elohim množina, i zašto je ta ista imenica upotrebljavana i za nekoga ko se Bogom nazvati ne može (za smrtne ljude).

Stvar je dakle sasvim jednostavna, u slučaju kada se imenica elohim upotrebljava za smrtnike (Mojsija, koji je po svemu sudeći zaista i mogao da se nazove Nefer Neter, tačnije Nfr Ntr) ili "bića" (anđele, kako to "sanehedrin", tačnije neo sanehedrin pokušava da natukne iako veoma dobro zna da su anđeli Malak ili Marak,) označava pripadnost moćnicima, vlastima.

Isto tako, u prvom slučaju, korišćenje imenice koja je u množini, ali koja vrši radnju koja je uvek u jednini, označava, signalizira množinu ličnosti, jednog i jedinog bića.

Pa tako imamo sledeće:


U početku stvori Bog (elohim) nebo i zemlju. - U početku stvori (Bogovi) nebo i zemlju. *

* stvori je u originalu u jednini

ili možda najvažnije:

1.Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
1. YHWH Adonai, Eloheinu (tvoji Bogovi) koji te je izveo iz zemlje Metzraim, iz kuće ropstva. Nema drugih elohima osim mene (jednina)

Na stranu to što Bog ovo govori u sred Sinaja koji je sve do VIII stoleća pre Hrista bio Egipatska zemlja, domicilni posed Metzraima od najranijih dana postojanja istog, To za ovu temu i nije bitno.

Bitno je da množina ne označava nekakvu skupštinu nad kojom predsedava i svojim je imenom označava YHWH, koji čini samo to, predsedava, a "anđeli" (elohimi) vrše funkcije, što bi mnogi koji u svojoj "pismolatriji" i bukvalnosti - doslovnosti čitanja predmeta svog "obožavanja" hteli da poverujemo.

Ta množina označava množinu ličnosti jednog i jedinog BIća.

Kolko je tu ličnosti pitaće se mnogi?

Tri. Jer svaki broj veći od jedan je množina.

Dakle:

1.Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

treba čitati:

1.YHWH (Otac, Sin, Duh Sveti) Adonai, tvoj Bogovi, koji sam te izveo iz zemlje Metzraima, iz kuće ropstva. Nema drugih Bogova osim mene.


Ps. Nikakve "prirode", nikakve "uloge", "funkcije" nisu u pitanju. Uz sve to, imenica JA JESAM (Ego Eimi, YHWH) se ne pominje pre egzodusa....
 
Natrag
Top