Ne klanjamo se ni mi niti anđelima niti svecima. Ja sam citirao, ali tebi je tripo pod prijetnjom igranke zabranio da čitaš moje postove, pa nisi ni vidio. Evo ti još jednom:
Katekizam Katoličke crkve 2132: Čast iskazana svetim slikama jest "čašćenje puno poštovanja", a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu. Štovanje se ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome pokret duha prema slici ukoliko je slika ne staje na njoj, nego smjera k onome što slika predstavlja.
Luther je svetac Adventističke, a ne Katoličke crkve. Jelena ga svetim proglasila.
Nije njemu trol pripretio, nego oni oči, uši i usta zatvaraju da ne vide činjenice. Činjenice mogu da izazovu sumnju, sumnja kajanje, a kajanje nije dobro za organizam. Posle toga neće biti savršeni za istražni postupak.
Naravno da je Luter njihov svetac, kao što im je i Miler "blaženo prepodobni otac". Uostalom nije mi jasno kako mogu da nama pripisuju Lutera? Nikako mi to ne ide u glavu.
Što se tiče zakonomlaćenja, i njihove opsesije Mojsijevim zakonom, i to naravno ne celim, jer khm, khm, nema obrazanja, razlog je prost. Mojsijev zakon je u osnovi duboko materijalistički i nagrade za poštovanje su mu materijalističke. Zato svirač u frulicu, meštar od igranke i ponavlja "darove i djela"
Šta i kako o Mojsijevom zakonu misli i naučava Crkva, može se pročitati i iz ovog citata:
Kršćansko stajalište prema Mojsijevskom zakonu
Novi se Zavjet prema Mojsijevskom zakonu odnosi ispunjenjem i jasnoćom.
Tipičan novozavjetni odnos prema Mojsijevu zakonu jest tvrdnja da je on samo sjena dobrih stvari koje dolaze (
Kološanima 2, 17;
Hebrejima 10, 1).
Ispunjenje. Isus Krist je izjavio da kani ispuniti svaku riječ Zakona (
Matej 5, 17–18) te je to i učinio (
Luka 24, 44).
Slabost. Zakon ne može donijeti opravdanje (
Djela apostolska 13, 39;
Galaćanima 2, 21); ne može oživljavati, iz njega ne proizlazi pravednost (
Galaćanima 3, 21); ništa ne privodi k savršenstvu (
Hebrejima 7, 19); nedostatan je, ne može osloboditi od svjesnosti grijehā niti ih odnijeti ili uništiti (
Hebrejima10, 1–4).
Mjerodavnost. Nemoguće je da ga obdržavaju svi ljudi. Zakon je dan Izraelu i samo za njega (
Izlazak 19, 1–20, 17;
Malahija 3, 22;
Ivan 1, 1–17). Primjerice, svi muški Židovi dužni su se pojaviti pred Gospodinom na određenom mjestu tri puta godišnje
(Izlazak 12, 4–16;
23, 14–17). Isto tako, onima kojima je Zakon dan, naloženo je, pod prijetnjom smrtne kazne, da na subotnji dan ne lože vatru po svojim stanovima (
Izlazak 35, 1–3).
Ukidanje Zakona
Proglašeno je:
- da je Krist dovršetak Zakona (Rimljanima 10, 4),
- da je sȃm Zakon ukinut (Druga Korinćanima 3, 6–13), obeskrijepljen, to jest stavljen izvan snage (Efežanima 2, 15);
- da je bio prolazan (Druga Korinćanima 3, 11);
- da je Isus dokinuo prvi Zakon da uspostavi drugi (Hebrejima 10, 5–9);
- da ga je Isus pribio na križ (Kološanima 2, 14–16);
- da je to bila smrtonosna služba (Izlazak 32, 1–28; Druga Korinćanima 3, 7).
Novi Zavjet utvrđuje:
- da su oni koji su bili pod Mojsijevskim zakonom, od njega sputani, sada riješeni, oslobođeni od njega (Rimljanima 7, 6);
- da su umrli Zakonu (Rimljanima 7, 4);
- da nisu pod Zakonom, nego pod milošću (Rimljanima 6, 14);
- da nisu više pod nadzirateljem (Galaćanima 3, 24–25);
- da nisu dužni opsluživati Mojsijev zakon (Djela apostolska 15, 1–24; Galaćanima 3, 19);
- da su oni koji se u Zakonu misle opravdati prekinuli s Kristom i ispali iz milosti (Galaćanima 5, 4) i
- da se Božja pravednost sada očitovala izvan Zakona (Rimljanima 3, 21–22).
Mojsijevski je zakon u suprotnosti s Evanđeljem
Zakon je namijenjen jednomu narodu – Izraelu (
Izlazak 20, 1–17;
Malahija 4, 4), a Kristova radosna vijest namijenjena je svemu stvorenju (
Matej 28, 18–20;
Marko 16, 15–16).
Prvi je Savez bio posvećen krvlju životinja (
Izlazak 24, 6–8), a novi Savez krvlju Isusa Krista (
Prva Petrova 1, 18–19).
Prvom su ustanovom upravljali slabi ljudi – leviti (
Levitski zakonik 16, 1–34;
Hebrejima 7, 11–23), a drugom upravlja Isus Krist, koji je postao svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe, nego snagom neuništiva života (
Hebrejima 7, 16).
Obrezivanje na tijelu znak je prvoga (
Postanak 17, 1–14;
Levitski zakonik 12, 1–13), a obrezanje u srcu, po duhu znak je drugoga (
Rimljanima 2, 25–29).
Mojsijevski zakon jamčio je poslušnim Hebrejima vremenite
[16] blagoslove (
Ponovljeni zakon 28, 1–6), a Kristova radosna vijest jamči duhovne blagoslove onima koji žive po njezinim zahtjevima (
Prva Petrova 1, 4).
Mojsijevski zakon daje Hebrejima u baštinu kanaansku zemlju (
Ponovljeni zakon 30, 5–10), a onima koji poštuju Gospodina Evanđelje jamči vječni zagrobni život (
Prva Ivanova 5, 20).
Mojsijevski zakon kao nagradu obećava vremenita dobra (
Izaija 1, 19), a obdržavatelji Novoga zakona za nagradu primaju nebeska dobra (
Matej 19, 17).
Mojsijevski zakon zahtijeva poslušnost jednomu pravomu Bogu (
Izlazak 20, 1–5), a Radosna vijest ističe Božje otčinstvo (
Matej 6, 9).
Mojsijevski zakon zabranjuje uzaludno spominjanje Gospodinova imena (
Izlazak 20, 7), a Evanđelje traži da usta moraju izgovarati što je u srcu: „da ne padnete pod sud“ (
Jakovljeva 5, 12); naš govor mora biti tako istinit da se ne moramo zaklinjati (
Matej 5, 37).
Mojsijevski zakon zahtijeva od Židova da se sjete svetkovati subotnji dan (
Izlazak 20, 8–11), a od apostolskoga doba Božji se narod sjeća Spasitelja na slavlju koje je On naložio (
Luka 22, 19–20;
Prva Korinćanima 11, 23–29) prvoga dana u tjednu (
Djela apostolska 20, 7), u koji je uskrsnuo (
Matej 28, 1;
Marko 16, 2;
Luka 24, 1;
Ivan 20, 1).
Mojsijevski zakon traži da djeca poštuju svoje roditelje (
Izlazak 20, 12), a Evanđelje da slušaju svoje roditelje u Gospodinu (
Efežanima 6, 1–4).
Mojsijevski zakon zabranjuje ubojstvo (
Izlazak 20, 13), a Evanđelje i mržnju (
Prva Ivanova 3, 15).
Mojsijevski zakon priječi čin preljuba (
Izlazak 20, 14), a Evanđelje i požudni pogled i preljub u srcu (
Matej 5, 28).
Mojsijevski zakon ne dopušta krađu (
Izlazak 20, 15), a Evanđelje potiče višestruku naknadu (
Luka 19, 8) i traži darežljivost (
Efežanima 4, 28).
Mojsijevski zakon zabranjuje lažno svjedočenje (
Izlazak 20, 16), a Evanđelje zahtijeva od nas da govorimo istinu u ljubavi (
Efežanima 4, 15).
Mojsijevski zakon zabranjuje pohlepnost (
Izlazak 20, 17), a Evanđelje zahtijeva od nas da činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri (
Galaćanima 6, 10) i da bližnjemu ne činimo zlo (
Rimljanima 13, 10).
Mojsijevski zakon zabranjuje blagovanje određenih kopnenih i morskih životinja kao nečistih (
Levitski zakonik 11, 4–47;
Ponovljeni zakon 14, 7–21), a Novi zakon to dopušta (
Djela apostolska 11, 5–10) i proglašava nečistim samo ono što izlazi iz čovjeka (
Matej 15, 11.
18.
20).
Mojsijevski zakon predviđa razrješivost ženidbe (
Ponovljeni zakon 24, 1–4), a Evanđelje to ne dopušta (
Marko 10, 1–12). Zabrana otpuštanja supružnika jedno je od mjesta gdje Isus najočiglednije prekida s Mojsijevskim zakonom.
Zaključak
Mojsijevski zakon usmjerava prema osjetilnom i zemaljskom dobru, a Evanđelje prema umnom i nebeskom. Stari Zakon obećava vremenite stvari, a Novi vječni život.
[17]
Stari zakon obuzdava ruku, a Novi zakon dušu.
Mojsijevski zakon privodi ljude opsluživanju zapovijedi strahom od kazne (
lex timoris), a Evanđelje ljubavlju (
lex amoris,
Matej 22, 37.
39;
Marko 12, 30–
31;
Luka 10, 27). Čovjek se, naime, od zla odvraća i na dobro navodi ili strahom ili ljubavlju. Na njega najviše djeluje strah od pakla i posljednjega suda da bi počeo izbjegavati grijeh. Zato
Sirah 1, 14 uči: „Strah Gospodnji početak je mudrosti“. Zakon straha zarobljava one koji ga opslužuju, a zakon ljubavi čini ih slobodnima.
Iako između Mojsijevskoga i Kristova zakona postoje suprotnosti, oba su dio Božje Objave i treba ih tumačiti u njihovoj cjelokupnosti, načelom usavršavanja i stalnosti.
izvor: web stranica Vjera i Djela.
Ps. Nevezano za raspravu, ali kako se radi o onima koji nam često pripisuju nepoštovanje prema Bibliji, a kako ja u svojoj župi pripadam maloj grupi lektora -laika, i redovno na sv.Misi čitam iz Biblije, osetio sam se pozvanim da postavim nekoliko rečenica o tome kako Crkva tretira Bibliju.
"Za vrijeme bogoslužja dolikuje da se knjizi čitanja (a samim tim Božjoj riječi) dade dolično poštovanje (ima crkava gdje osim svetohraništa za
euharistiju postoji i svetohranište za Bibliju) - Judejska praksa. Zato se u svečanim misama knjiga evanđelja nosi u procesiji, kadi se, a sama knjiga je često bogato urešena. Poljubac knjizi evanđelja je također izraz poštovanja i ljubavi prema Božjoj riječi. " sa sajta Vjera i Djela
Kao što se može videti, Crkva se prema svom "čedu" odnosi sa veoma velikim poštovanjem. I ne koristi ga onako kako ga koriste oni koji od svega znaju samo da napadaju.
Ipak je bilo. Hrpa.
