Nije Konstantin mogao da uvede nedelju u cast Hrista sam od sebe jer je bio mnogobozac koji je slavio Boga sunca Mitru.
Hvala ti dragi Isuse Kriste, što koristiš i ovakve mrzitelje svoje Crkve, kakav je Laodikeja, da se proslaviš i da ljudima zorno i uvjerljivo pokažeš istinitu povijest svoje Crkve, kako društveno-povijesnu tako i sakramentalno-povjesnu.
Upravo je gornji Laodikejin tekst najdirektniji izazov i prilika da čiteteljima ovdje iznesem kristalno jasnu činjeničnu istinu o svetom čovjeku KOnstantinu i njegovom odnosu prema Isusu Kristu. Hvala ti još jednom, Isuse na ovoj prilici.
Povijesne činjenice:
Na Zapadu je došlo do krupnih političkih promjena koje su imale veliko političko i vjersko značenje za svu kasniju povijest. Na poprištu su ostala
dva cezara s pretenzijama na naslov augusta:
samozvani Maksencije i priznati Konstantin. Jedan i drugi znali su da na Zapadu ima mjesta
samo za jednoga. Do sukoba između njih moralo je doći prije ili kasnije.
U Rimu je izbila pobuna protiv Maksencija s optužbom da, za razliku od Konstantina, ne mari za opće dobro. Dana 28. listopada 312. došlo je do odlučujuće bitke između njega i Konstantina na sjevernim prilazima Rimu, na mjestu zvanom Crvene stijene (Saxa Rubra), u neposrednoj blizini Milvijskog mosta. Iako je Maksencije raspolagao mnogo jačim snagama,
bio je potučen izgubivši tom prilikom ne samo prijestolje nego i život u rijeci Tiberu dok se povlačio preko improviziranog drvenog mosta od lađa. Konstantin je postao gospodar Zapada. Sljedeći dan trijumfalno je ušao u Rim, gdje ga je Senat priznao augustom i pobjednikom (Maximus Augustus). Sa ovom Konstantinovom pobjedom počelo je novo razdoblje u povijesti ne samo Rimskog Carstva
nego i kršćanstva.
Uz navedeni Konstantinov vojni pohod na Rim povezan je jedan od
najzagonetnijih događaja u rimskoj povijesti koji je obilježio cio njegov kasniji život i politiku Carstva:
obraćenje na kršćansku vjeru. Euzebije piše da je svoju bitku htio voditi
pod znakom Nepobjedivog sunca, zaštitnog znaka svog oca, te mu se u molitvi obratio tražeći pomoć. Dok je tako zazivao pomoć od boga svoga oca, u kasno poslijepodne on i cijela vojska
na nebu su vidjeli svjetlosni znak križa s riječima: τούτω νίκα („
Po ovome pobijedi“). Sljedeće noći
ukazao mu se sam Krist naredivši mu da napravi vojnički stijeg (labarum) koji se obično nosio ispred vojske u pokretu s
Kristovim monogramom (grafičkom kombinacijom grčkih slova X P). Car je poslušao davši izraditi stijeg u obliku dugačke motke s prečkom koja je na vrhu nosila vijenac (crux coronata) u sredini kojega se nalazio
Kristov monogram kako ga je Konstantin kasnije prikazao na svojoj kacigi.
O Konstantinovu viđenju i obraćenju na kršćansku vjeru pišu brojni suvremeni i kasniji pisci i povjesničari, crkveni povjesničari Sokrat iz V. st., Sozomen iz V. st., Filostorgije oko 368. – 439. i Gelazije iz Cizika iz V. st. No najbliži događajima i zato najpouzdaniji su Laktancije i Euzebije Cezarejski. Prvi je od njih Laktancije, odgojitelj njegova najstarijeg sina Krispa koji je o tomu pisao 314. godine, a drugi je povjesničar Euzebije, Cezarejski biskup, kojemu je nešto kasnije sam Konstantin pod zakletvom ispričao o ovim događajima.
Da bismo došli što više istini o ovome, i otkrili je, držimo se onoga što su činjenice. A
činjenica je da Konstantin uoči bitke kod Milvijskog mosta
27. listopada 312. sasvim sigurno nije bio kršćanin.
Dan kasnije javno se ponašao
kao uvjereni kršćanin. Odmah nakon ulaska u Rim 29. studenoga 312.
nije, po običaju, pošao na Kapitolij da, kao drugi prije njega,
prinese žrtvu zahvalnicu glavnom rimskom bogu Jupiteru niti je posjetio Senat, koji je bio poganski. Time je htio naznačiti da svoju pobjedu ne duguje ni Senatu ni Jupiteru
nego jednom drugom Bogu. Što više, on je na glavnome rimskom trgu (forumu) postavio svoj kip
s križem u desnoj ruci i natpisom: „Po ovom spasonosnom znaku, pravom izrazu snage, spasio sam i oslobodio vaš grad od tiranina i sa slobodom vratio senatu i rimskom narodu staro dostojanstvo i stari sjaj.“
Jasnije od ovoga nije mogao dati do znanja što je vidio uoči bitke s Maksencijem. On je i na državnoj razini to htio posvjedočiti
kovanjem novca s Kristovim monogramom na svojoj kacigi. Isto znakovlje stoji na srebrnoj medalji koju je dao kovati 315. Sve to Konstantinovo ponašanje iz 312./313. godine svjedoči o njegovu
osobnom preokretu prema kršćanstvu. Od tada potječe
njegovo štovanje Krista kao njegova Boga zaštitnika. On je na tomu gradio svu svoju politiku, sve što je nakon toga činio, osobito svoj odnos prema kršćanstvu.
-----------------------------
Pitam, je li ovaj čovjek antikrist, kakvim ga prikazuju i ogađuju mrzitelji Kristove Crkve, što se najbolje vidi ovdje na primjeru EGWista, ili je ovaj čovjek
sveti čovjek, koji je prekinuo i zaustavio zvjerstva nad kršćanima, jer se nisu htjeli odreći Isusa Krista. Je li
antikrist ili je sveti čovjek, car Konstantin koji će upravo
sveti dan kršćana - nedjelju - zakonom učiniti neradnim danom, i tako kršćanima omogućiti da se u taj dan okupljaju slaviti Euharistiju???
Vec je to ucinio uz pomoc Jezaveljinih Vavilonskih ucenika Aristida i Kvadratusa, agenata Rimske otpale crkve koja je ukinula subotu i prihvatila mnogobozacki dan sunca "DIES SOLIS"
Zaista si bolestan čovjek. Teško bolestan, i žao mi te, Bog mi je svjedok.
Dies Solis (Dan sunca) bio je poganski naziv za nedjelju, kao što je i svaki drugi dan u tjednu imao poganski naziv. Ali, upravo Konstantinovom odlukom, nedjelja se prestaje nazivati Dies Solis, i od tada se naziva -
Dies Dominica, Dan Gospodnji (Kristov).
Je li ti sada jasno, 'jadni' čovječe, koliko su ti lagali i koliko su ti otrovali i um i duši, učeći te kako je
Konstantin uveo pogansku nedjelju. Upravo je obrnuto, Konstantin je uveo
kršćansku nedjelju, dan u koji se kršćani na Euharistiju sastaju još od apostolskih dana, i gle divote, Konstantin izbacuje pogansko ime nedjelje (Dies Solis) i daje joj ime
po svome i našemu Bogu Isusu Kristu - daje joj ime
dan Gospodnji (Dies Dominica)
Hvala ti Bože za svete ljude kakav je bio
sveti car Konstantin.
Samo je jedan logično moguć razlog - to je zbog toga jer su se nedjeljom okupljali svi kršćani, nedjeljna okupljanja su bila najbrojnija.
