„Za tumačenje Lutherove odvratnosti prema sv. misi može se navesti nekoliko psiholoških razloga. Njegova prisilna (opsesivno-kompulzivna) neuroza naspram misnoj žrtvi pojavljuje se već potpuno kod njegove mlade mise. Zaređen za svećenika 3. travnja 1507. (Velika subota), on slavi svoju prvu misnu žrtvu u nedjelju, 2. svibnja, dakle, četiri tjedana kasnije. Kod ove prve svete mise on zbog straha pred Božjim veličanstvom i svoje nedostojnosti želi pobjeći od oltara, tako da ga prior kori: 'Hajde, naprijed! Dalje, dalje! Prestrašio sam se, dakle, pred ovim riječima. Slutio sam da nije ispravno …' (WA T 2, 1558 odnosno WA T 3, 3556 A). Slične strahove proživljavao je kod procesije na blagdan Tijelova. Razlozi toga, koji su izazvali njegove duboke depresije, su isti. Što se tiče sv. mise k tome nadolazi još i to, što obred sv. mise (i sv. pričesti) u stanju 'teške krivnje' nikada nije bio dozvoljen; no, grijesi 'pohote', činjenično kako ih Luther naziva, bili su 'teški grijesi' (materia gravis). Samo ga je pomanjkanje nutarnje privole ili uvida očuvalo od teške krivnje. To je vrijedilo i za 'pollutio nocturna' (noćnu poluciju). Prema njegovom vlastitom priznanju on nikada nije uspio prebroditi 'pohotu', zbog čega je kasnije zastupao uvjerenje, da je seksualna aktivnost isto toliko nužna kao i hrana i piće, te da nijedan muškarac bez toga ne može živjeti.“ (Albert Mock).
Pored ovih tumačenja postoje i demonološka tumačenja nekih crkvenih povjesničara.
Martin Luther: „Bolje bi mi bilo da sam bio gostioničar za prostituke i razbojnik, nego li što sam Krista petnaest godina s čitanjem misa tako žrtvovao i hulio.“ (Tischreden prema Aurifaberu, str. 223)
Martin Luther misnu žrtvu označuje kao: „Grozotu … najveću od svih papinskih idolopoklonstava … opasna stvar … izmislena bez Božje volje … zmajski rep sa mnogo gamadi i svakojako idolopoklonstvo … Gdje se ruši misa, tu pada i papinstvo.“ (Schmalkaldski članci 1537.)