Pepelnica (oidium) je američkog porijekla. Zapažena prvi put u Engleskoj 1845. godine, brzo se raširila u Europi, da bi već 1850. zahvatila sva vinogorja Sredozemlja, a potom i Afrike i Australije, onemogućavajući praktično, u prvo vrijeme, proizvodnju grožđa. Pepelnica je i danas u mnogim vinogradarskim rajonima, naročito toplih krajeva, vrlo ozbiljna bolest, često opasnija od peronospore.
Sivopepeljastu prevlaku čini površinski splet micelije, na kome se razvio konidijski stadij opisan kao Oidium Tuckeri. Konidije vrše sekundarne zaraze u toku čitave vegetacije vinove loze. U drugoj polovini ljeta i početkom jeseni u pepeljastoj se prevlaci razvijaju loptasta tjelešca crne boje – peritecije, koje predstavljaju organe za prezimljivanje. Peritecije u toku proljeća, za vrijeme kiše, pucaju. Iz njih se oslobađaju askusi i askospore, koje stvaraju primarne zaraze. Micelija razvijena iz askospora daje prvu generaciju konidija i tako se dalje odvija razvojni ciklus parazitne gljive. U toku ljeta neki ogranci micelije prodiru u unutrašnjost pojedinih pupoljaka i tu prezime. Za klijanje konidija nije potrebna voda, čak ni veća relativna vlažnost zraka. Otuda pojava da se pepelnica širi i za sušnih ljetnih perioda. Međutim, ukoliko je vlažnost zraka veća i temperatura povoljna, utoliko će se pepelnica intenzivnije razvijati. Inače razvoj parazita je moguć na temperaturama između 5 i 35°C, sa optimumom oko 26°C.