Idemo dalje
Analizirajući biblijske tekstove o Duhu Božjem ili Svetom Duhu na jeziku kojim su originalno pisani Stari i Novi savez, hebrejski i grčki jezik, dolazimo do zanimljivih zaključaka koji nas navode na to da Sveti Duh nije posebna, treća ličnost Božanstva, već da se radi o Božjem Duhu koji je i Hristov Duh koji je On dobio od Oca.
U Starom savezu riječ „duh“ je prevedena od hebrejske riječi „ruah“
[1] koja može da znači i „dah“, „vjetar“, „um“ kako je i prevedeno na nekim mjestima zavisno od konteksta. Ova riječ može da ima i šire značenje na hebrejskom jeziku kada se pogleda njen korjen.
[2]
U Novom savezu riječ „duh“ je prevedena od grčke riječi „pneuma“
[3] koja isto može da znači „dah“, „vjetar“, „um“ kako je i prevedeno na nekim mjestima zavisno od konteksta.
„U početku stvori Bog nebesa i zemlju. Zemlja je postala bezlična i pusta, i tama je bila nad spoljašnjošću bezdana, a duh Božji lebdio je nad površinom voda“ (1. Mojsijeva 1:2).
Zastupnici trojstva koriste ovaj tekst kako bi dokazali da je i Sveti Duh učestvovao u stvaranju. Iz ovog teksta se nikako ne može shvatiti da je neka treća, posebna ličnost Božanstva učestvovala u bilo čemu, osim da je Duh Božji bio nad stvorenim prostranstvom, što potvrđuje ono što smo ranije analizirali da je Bog svojim Duhom sveprisutan u svemiru.
Kao što smo rekli, riječ „duh“ na originalnom biblijskom jeziku može da ima i značenje „dah“, „vjetar“, „um“, ali i neka druga značenja zavisno od konteksta. Kada bi ove riječi primijenili na stih koji govori da je
Duh Božji lebdio nad površinom voda, onda može da se kaže da je
dah Božji lebdio nad površinom voda i to ne bi bilo pogrešno. U ovom kontekstu možda ne bi bilo previše ispravno kazati da je „um Božji“ lebdio nad vodama iako se i tako može posmatrati, dok bi „vjetar Božji“ možda i moglo da bude upotrijebljeno. Sve ove riječi se upotrebljavaju zavisno od konteksta i svaka od njih je prevedena od riječi „ruah“ od koje se prevodi i Duh Božji.
Koliko je ispravno kazati da je prilikom stvaranja Neba i Zemlje
dah Božji lebdio nad površinama voda, pokazuje sljedeći stih:
„Riječju Gospodnjom nebesa su stvorena, i dahom usta njegovih sva vojska njihova“(Psalmi 33:6).
Iz ovog stiha vidimo da je dahom Božjim sve stvoreno, a riječ „dah“ je prevedena od hebrejske riječi „ruah“ koja znači „duh“. Riječ „ruah“ je upravo korišćena za „duh“ u stihu
Duh Božji je lebdio nad površinom voda. Duh Božji je isto što i dah Božji. U stvaranju nije učestvovala neka treća osoba, Sveti Duh, nego je Bog svojim Duhom, odnosno dahom stvarao, što je sigurno usko vezano sa stvaranjem Riječju, zapoviješću, ili kad bi to približili u nama shvatljiviji domen – svjesnim pretvaranjem stvaralačke energije u materiju.
Kao što smo to utvrdili u prethodnim poglavljima, Otac i Sin su sve stvorili zajedno, i u svemu tome se lijepo uklapa činjenica da su sve stvorili svojim zajedničkim Duhom koji je i Njihov dah, a ne neka osoba. Potvrdu svega ovoga dao je i Isus Hrist kad je na svoje učenike dunuo ili izdahnuo svog Duha:
„Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas. Kad je to rekao, dunuo je na njih i rekao im: ‘Primite Sveti Duh’“ (Jovan 20:21-22).
Da li je Isus iz svojih usta dunuo ili izdahnuo neku treću osobu ili je učenicima dao svog Duha koji dijeli sa Ocem, nije teško zaključiti.
Razmotrimo stvaranje čovjeka u ovom kontekstu:
„Gospod Bog je stvorio čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah života, i čovjek je postao živa duša“ (1. Mojsijeva 2:7).
Riječ „dah“ u ovom stihu prevedena je od hebrejske riječi „nišmat“
[4] izvedene od riječi „nišamah“ koja može da znači i „duh“ zavisno od konteksta.
[5] Ista ova riječ „nišmat“, odnosno „dah“, upotrijebljena je u sljedećem stihu:
„Mene je Božji Duh stvorio, i dah Svemoćnog život mi je dao“ (Jov 33:4).
Dah Svemoćnog (Božji) je i ovdje izjednačen sa Njegovim Duhom, što dodatno potvrđuje da se ne radi o nekoj posebnoj, trećoj osobi Božanstva. Bog je prilikom stvaranja u čovjeka udahnuo duh životni jer je Bog izvor svakog života, On je život sam po sebi i On može da daje život i Bog je sve to radio, kao što smo vidjeli, svojim sveprisutnim Duhom koji je i Njegov dah.
Sve to se može posmatrati i iz još jednog ugla. Kada mi ljudi pričamo naš dah se iz naših usta kreće u vazduh. Na sličan način, ali nama neshvatljiv, kada Bog izgovara riječi Njegov dah izlazi iz Njegovih usta ali tada se događa stvaranje:
„Jer on je rekao, i nastalo je; on je zapovijedio, i postalo je“ (Psalam 33:9).
„Riječju Gospodnjom nebesa su stvorena, i dahom usta njegovih sva vojska njihova“(Psalmi 33:6).
Dah Božji, odnosno Duh Božji, kao što vidimo, je istovremeno sila Božja, ali ne neka bezlična sila nego veoma lična, jer je to Božji Duh, odnosno dah kojim je On sveprisutan u svemiru i kojim, prije svega, djeluje na ljudsko srce i um kako bi prihvatili istinu o spasenju, prihvatili da im treba Spasitelj, priznali grijehe, pokajali se, nadvladali grijeh i kvalifikovali se za vječni život.
Bog je svoju silu, Svetog Duha, upotrijebio kada je Marija na natrpirodan način zatrudnjela da bi rodila Isusa Hrista:
„Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te“ (Luka 1:35).
I na drugim mjestima u Bibliji Božji Duh je okarakterisan kao sila Božja:
„Taj se predlog dopao cijelom mnoštvu, pa su izabrali Stefana, čovjeka punog vjere i Svetog Duha… A Stefan, čovjek pun dobrote i sile, činio je mnoga čuda i znakove među narodom“ (Djela 6:5.8).
Iz prvog dijela stiha vidimo da je Stefan bio pun Svetog Duha, a drugi dio kaže da je bio pun sile.
Isus Hrist je govoreći svojim učenicima o obećanju da će dobiti Svetog Duha upotrijebio riječ „sila“:
„I evo, šaljem vam ono što je obećao moj Otac. Zato ostanite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u silu odozgo“ (Luka 24:49).
Ako je priroda i način djelovanja Svetog Duha, kao što smo već rekli, za nas neshvatljivo ili nepoznanica nije nam nepoznanica da je u pitanju Božji Duh a ne neka posebna osoba. Identitet Svetog Duha je jasno otkriven u Bibliji. To je Božji Duh, ali i Hristov Duh jer Oni dijele isti Duh koji proističe od Boga. To je dah i sila Božja, ali ne bezlična sila, nego vrlo lična, ali ne samo dah i sila Božja kao što ćemo sada vidjeti.
Paralela između Božjeg i čovjekovog duha i uma
Na početku ovog poglavlja smo vidjeli da riječ „duh“ na hebrejskom (ruah) i grčkom jeziku (pneuma) kojima su pisani Stari i Novi savez može da ima i značenje „um“. U tom smislu Duh Božji je i um Božji.
Uporedimo sljedeće stihove, prvi je iz Starog saveza a druga dva iz Novog saveza koja je napisao apostol Pavle:
„Ko je Gospodnji Duh izmjerio? Ko ga kao savjetnik može nečemu poučiti? (Isaija 40:13).
„Jer ko je upoznao Gospodnji um, da bi ga nečem poučio? (1. Korinćanima 2:16)
„Jer ko je upoznao Gospodnji um, ko je njegov savetnik?“ (Rimljanima 11:34).
U ovim stihovima vidimo jasnu paralelu između Gospodnjeg Duha i uma.
Sada ćemo pogledati paralelu između čovjeka i njegovog duha kao i Boga i Njegovog Duha, a što se ustvari odnosi na čovjekov i Božji um:
„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg“ (1. Korinćanima 2:11).
I u ovom stihu u Novom savezu riječ „duh“ koja je prevedena od grčke riječi „pneuma“
[6] može biti zamijenjena riječju „um“, jer „pneuma“ može da znači i „um“.
Ono što je čovjekov duh za čovjeka, isto je Božji Duh za Boga. Šta je u nekom čovjeku zna samo njegov duh, odnosno um, isto tako ono što je u Bogu zna Njegov Duh odnosno um.
Šta je um? Um predstavlja nečiju ličnost i karakter, jer je um kombinacija misli, osjećanja, pobuda, volje, razuma, shvatanja, pamćenja… Ono što je u našem u umu, odnosno kakav je naš um, to smo mi. U tom smislu, um Božji je sam Bog, odnosno Njegova ličnost i karakter, a to znači da je Duh Božji sam Bog, odnosno Njegova ličnost i karakter, a ne samo dah ili sila kojom Bog stvara, djeluje i kojom je sveprisutan. Ondje gdje je nečiji um (duh) tamo je taj neko prisutan i samim tim Bog je svojim Duhom, odnosno umom sveprisutan.
Da je za čovjeka „duh“ isto što i „um“ odslikava još jedan biblijski stih iz Starog saveza:
„Druge godine Navuhodonosorovog carovanja, Navuhodonosor je usnio snove, i duh mu se uznemirio, pa više nije mogao oka sklopiti“ (Danilo 2:1).
Vavilonski car Navuhodonosor, kao što vidimo, nije mogao da spava jer je bio uznemiren snovima koje je imao, jer je logično njegov um (duh) bio uznemiren. Riječ „duh“ u ovom stihu je prevedena od hebrejske riječi „ruah“
[7] koja može da znači i „um“.
Duh čovjekov ne mora samo da bude njegov um, nego i njegov život:
„…Sve dok je dah moj još u meni, i duh Božji u nozdrvama mojim usne moje neće nepravdu kazivati, niti će jezik moj prevaru govoriti“ (Jov 27:3).
Biblijska ličnost Jov ovdje kaže da dok god je živ, dok bude u životu neće izgovarati nepravdu i prevaru, a svoj život upoređuje sa „dahom koji je u njemu i Duhom Božjim koji je u nozdrvama njegovim“, što je paralela sa stihovim o stvaranju čovjeka koje smo analizirali kada je Bog u čovjeka udahnuo duh životni.
Ako je čovjekov duh čovjeku isto što je Božji Duh Bogu (
Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg), onda je Duh Božji i život Božji što i jeste tačno, jer je Duh Božji kao što smo do sada vidjeli – dah, sila, um, odnosno ličnost, karakter, prisutnost Božja, a sve je to ustvari život Božji, sam Bog.
„Reči koje sam vam govorio Duh su i život su“ (Jovan 6:63).
Nijednu od ovih karakteristika Duha ne smijemo odvajati kao što to čine pojedini zastupnici trojstva kada iznose argumente protiv onih koji negiraju trojstvo, i onda kažu da nije moguće da je Duh Božji Njegov dah ili nije moguće da je Duh Božji Njegova sila…
[8]
Ispravno shatanje identiteta Oca i Sina i Njihovog Duha nikako ne navodi na zaključak da je Sveti Duh prosto Njihov dah ili sila, već sve ono što smo naveli i mnogo više od toga, onako kako nam Biblija govori, i dah, i sila, i um, i ličnost, karakter i prisutnost, i život i sve ono što su Otac i Sin. Samo u tom punom smislu se može ispravno shvatiti šta je Sveti Duh, a ne odvajanjem nekih navedenih karakteristika i pronalaženjem nedoslednosti kao što to čine zastupnici trojstva.
„Dakle, pošto ga je Bog Otac uzvisio (Isusa) i dao mu da sjedi njemu zdesna i dao mu obećani Sveti Duh, izlio je na nas taj Duh, kao što vidite i čujete“ (Djela apostolska 2:33).
Kao što vidimo, Sin je od Oca primio Njegov Duh (sve karakteristike Duha zajedno u punom smislu te riječi – dah, sila, um, ličnost, karakter, prisutnost, život) koji ujedinjuje Oca i Sina, i zato Sin svojim učenicima može dati Duh koji će ih ujediniti sa Ocem i Sinom i kroz čiju pomoć će moći da žive hrišćanski život i propovijedati jevanđelje (radosnu vijest o spasenju) cijelom svijetu.
Primanje Svetog Duha
Hristovi prvi učenici su u punini dobili Svetog Duha ubrzo nakon Hristovog vaznesenja na Nebo kako im je On i obećao:
„Kad se sastao s njima, zapovijedio im je: Ne idite iz Jerusalima, nego čekajte ono što je Otac obećao, o čemu ste čuli od mene… Jer Jovan je krštavao vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni Svetim Duhom… Nego ćete primiti snagu kad Sveti Duh dođe na vas i bićete mi svjedoci u Jerusalimu, po cijeloj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. Kada je to rekao, bio je podignut pred njihovim očima, i oblak ga je zaklonio od njihovog pogleda… Ljudi Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo doći će na isti način kao što ste ga videli da odlazi na nebo“ (Djela 1:3-11).
Hrist, kao što vidimo, prije vaznesenja najavio je učenicima da će dobiti ono što je Otac obećao, o čemu su slušali od Njega, a to je dolazak ili primanje Svetog Duha, odnosno Utješitelja:
„A utješitelj, Sveti Duh, koga će Otac poslati u moje ime, on će vas poučiti svemu i podsjetiće vas na sve što sam vam govorio“ (Jovan 14:16-26).
Biblija nas obavještava da se obećanje dato učenicima ubrzo ispunilo:
„Na dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istom mjestu jednodušno. Odjednom je nastala huka s neba kao kod naleta jakog vjetra, i ispunila je cijelu kuću u kojoj su sjedjeli. Tada su ugledali nešto poput plamenih jezika, koji su se razdijelili, i po jedan je sišao na svakog od njih. Svi su se ispunili Svetim Duhom i počeli da govore raznim jezicima, kako im je Duh davao da govore. A u Jerusalimu su u to doba boravili bogobojazni Judejci iz svakog naroda pod nebom. Kad se začuo taj zvuk, okupilo se mnoštvo ljudi. Bili su zbunjeni, jer je svako čuo učenike kako govore njegovim jezikom. Svi su bili van sebe i čudili su se, govoreći: ‘Gle, zar nisu svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da svako od nas čuje svoj maternji jezik? Parćani, Međani, Elamljani, stanovnici Mesopotamije, Judeje, Kapadokije, Ponta i Azije, Frigije, Pamfilije, Egipta i djelova Libije oko Kirene, putnici iz Rima, i Judejci i prozeliti, Krićani i Arapi – svi ih čujemo kako našim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima.’ Svi su bili van sebe i zbunjeno su jedan drugog pitali: ‘Šta bi to moglo biti?’ Drugi su im se rugali i govorili: ‘Napili su se vina.’ Tada je Petar s jedanaestoricom ustao i snažnim glasom obratio se mnoštvu: ‘Ljudi Judejci i svi što živite u Jerusalimu, ovo znajte i poslušajte moje riječi! Ovi ljudi nisu pijani, kao što vi mislite, jer tek je treći sat dana. Nego je to ono što je rekao prorok Joel: U posljednje dane, govori Bog, izliću svoj Duh na svako tijelo, i prorokovaće vaši sinovi i vaše kćeri, a vaši mladići imaće vizije i vaši starci sanjaće snove. I na svoje robove i na svoje robinje u te dane izliću svog Duha, i oni će prorokovati… A svako ko prizove Gospodnje ime biće spašen’“ (Djela apostolska 2:1-21).
Petrova propovijed na Pedestnici
Ograničen ljudskom prirodom Isus nije mogao da bude na svakom mjestu istovremeno lično prisutan. Zato je svima bilo od koristi da ode kod Oca, primi Svetog Duha od Oca i pošalje ga učenicima kao Utješitelja:
„Za vaše je dobro što ja odlazim. Jer ako ne odem, utješitelj neće doći k vama, ali ako odem, poslaću ga k vama“ (Jovan 16:7).
Sveti Duh ili Utješitelj je lično Hrist koji je kroz Duha sveprisutan i može biti sa svakim od nas koji vjerujemo i koji to hoćemo. Bog i Hrist kroz svog Duha mogu sve da čuju i sve da vide i Oni su tu u svakom trenutku za nas.
Pogledajmo samo na trenutak jedan od besmislenih argumenata zastupnika trojstva u kontekstu ovoga što smo do sada rekli o Svetom Duhu.
„Ako je Sveti Duh Hristov život, da li to znači da je Sveti Duh umro kada je Hristos umro na krstu“, pitaju se zastupnici trojstva i kažu da to nije moguće i da je to apsurdno?
[9]
Ovo samo dokazuje ono što sam prethodno ukazao, a to je da zastupnici trojstva polemišu sa djelimičnim argumentima protivnika trojstva izvučenim iz konteksta ili onim argumentima za koje misle da ih mogu pobiti. Hrist se prilikom utjelovljenja odrekao svoje Božanske prirode, a samim tim odrekao se i sveprisutnog Duha, i u tom smislu Sveti Duh nije umro kada je Hrist umro na krstu, jer je Sveti Duh izvorno Božji ili Očev Duh, a Bog nije umro na krstu nego Njegov Sin.
Hrist je nakon vaznesenja od Oca primio Sveti Duh koji može dati svojim učenicima, kojim može biti sveprisutan i kojim može biti naš Utješitelj, kao što smo do sada utvrdili:
„Dakle, pošto ga je Bog Otac uzvisio (Isusa) i dao mu da sjedi njemu zdesna i dao mu obećani Sveti Duh, izlio je na nas taj Duh, kao što vidite i čujete“ (Djela apostolska 2:33).
Svi Hristovi učenici i sljedbenici iz svih vremena se ispunjavaju Svetim Duhom koji nije neka posebna, treća ličnost Božanstva, nego Njegov i Očev zajednički Duh:
„Kad su se usrdno pomolili, zatreslo se mjesto na kom su bili okupljeni, i svi su se ispunili Svetim Duhom pa su odvažno govorili Božju riječ“ (Djela 4:31).
Primajući Svetog Duha hrišćani primaju ustvari Hristov um (utvrdili smo da duh i um imaju isto značenje) koji je On primio od Oca, da budu slični Hristu, da žive i djeluju slično Hristu:
„A mi imamo Hristov um“ (1. Korinćanima 2:14-16).
Biblija je jasna: Otac i Sin su Sveti Duh, imaju zajednički Duh koji potiče od Oca i dat je Sinu, a preko Sina može biti dat nama ako vjerujemo u Oca, Sina i Njihov Plan spasenja čovjeka onako kako je opisan u Bibliji.
_______________
[1] http://biblehub.com/hebrew/7307.htm
[2] http://biblehub.com/hebrew/7306.htm
[3] http://biblehub.com/greek/4151.htm
[4] http://scripture4all.org/OnlineInterlinear/OTpdf/gen2.pdf.
[5] http://biblehub.com/hebrew/nishmat_5397.htm; http://biblehub.com/hebrew/5397.htm.
[6] http://scripture4all.org/OnlineInterlinear/NTpdf/1co2.pdf
[7] http://scripture4all.org/OnlineInterlinear/OTpdf/dan2.pdf.
[8] Publikacija: „Da li je Sveti Duh koga je Hristos obećao, samo Hristova ličnost (možda Njegov duh, Njegov život), ili je Sveti Duh zasebna božanska ličnost?“, Slavoljub Vulićević,
http://atvu.org/wordpress/wp-content/uploads/2014/10/SvetuDuhBozanstvo-Vulicevic.pdf .
[9] Publikacija: „Da li je Sveti Duh koga je Hristos obećao, samo Hristova ličnost (možda Njegov duh, Njegov život), ili je Sveti Duh zasebna božanska ličnost?“, Slavoljub Vulićević,
http://atvu.org/wordpress/wp-content/uploads/2014/10/SvetuDuhBozanstvo-Vulicevic.pdf
Kod:
http://www.religija.me/?p=5313
Abraham, jedan od najpobožnijih ljudi u Bibliji, imao je nadu da će mu Bog pokazati na koji način će čovjek biti spašen od grijeha i smrti i o kakvoj se žrtvi zapravo radi. [1] Kasnije tokom života Bog je ispunio Abrahamu želju i pokušao da mu na njegovom, ograničenom, ljudskom nivou pokaže kolika će žrtva biti za spasenje čovjeka.