GODINE 325. n. e., rimski car Konstantin sazvao je koncil biskupa u Nikeji u Maloj Aziji. Njegov naum je bio da riješi neprestane religiozne prepirke oko odnosa Sina Božjeg prema Svemoćnom Bogu. S obzirom na posljedice tog koncila, Encyclopædia Britannica kaže:
”Konstantin je predsjedavao, pri čemu je vodio pregovaranje, predloživši sam (...) odlučujuću formulu koja izražava odnos Krista prema Bogu u vjerovanju koje je objavio taj koncil, naime da je ’jedne biti [homooúsios] s Ocem‘. (...) Iz straha pred carem, svi su biskupi, osim dvojice, potpisali to vjerovanje, mnogi od njih protiv vlastitog uvjerenja.“
Da li se taj poganski vladar umiješao zbog svojih biblijskih uvjerenja? Ne. A Short History of Christian Doctrine navodi: ”Konstantin zapravo nije imao ni najmanje razumijevanje za pitanja koja su se postavljala u grčkoj teologiji.“ Ono što je razumio bile su religiozne rasprave koje su prijetile jedinstvu njegovog carstva, a on ih je želio riješiti.
Je li utemeljio doktrinu o Trojstvu?
Je li koncil u Nikeji utemeljio, ili potvrdio, Trojstvo kao doktrinu kršćanstva? Mnogi pretpostavljaju da je to bio slučaj. No, činjenice pokazuju nešto drugo.
Vjerovanje koje je objavio taj koncil dokazivalo je stvari o Sinu Božjem koje bi dozvoljavale raznim svećenicima da ga na određeni način smatraju jednakim Bogu Ocu. Ipak, poučno je vidjeti što Nikejsko vjerovanje nije reklo. Kao što je izvorno objavljeno, cijelo vjerovanje je navelo:
”Mi vjerujemo u jednog Boga, Oca svemoćnog, tvorca svega vidljivog i nevidljivog;
I u jednog Gospodina Isusa Krista, Sina Božjeg, rođenog od Oca, jedinorođenog, to jest, iz biti Očeve, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravog Boga, rođen a ne načinjen, od jedne biti s Ocem, kroz Koga je sve postalo, ono na nebu i ono na Zemlji, Koji je zbog nas i zbog našeg spasenja sišao i utjelovio se, postajući čovjek, pretrpio i ponovno ustao trećeg dana, uzašao na nebo, i doći će da sudi živima i mrtvima;
I u Sveti Duh.“
Da li ovo vjerovanje kaže da su Otac, Sin i sveti duh tri osobe u jednom Bogu? Da li ono kaže da je to troje jednako u vječnosti, moći, položaju i mudrosti? Ne, ono to ne kaže. Ovdje se uopće ne govori o formuli troje u jednom. Izvorno Nikejsko vjerovanje nije utemeljilo ili potvrdilo Trojstvo.
U najboljem slučaju, to vjerovanje izjednačava Sina s Ocem u ’jednu bit‘. Ali ono ne kaže ništa slično tome u vezi svetog duha. Sve što ono kaže je da ”mi vjerujemo (...) u Sveti Duh“. To nije doktrina nazovikršćanstva o Trojstvu.
Čak i ključna fraza ”jedne biti“ (homooúsios) ne mora značiti da je taj koncil vjerovao u numeričku jednakost Oca i Sina. New Catholic Encyclopedia navodi:
”Nije sigurno da li je koncil namjeravao potvrditi numeričku istovjetnost biti Oca i Sina.“
Da je koncil smatrao da su Sin i Otac numerički jedno, to još uvijek ne bi bilo Trojstvo. To bi bio samo Bog dvoje u jednom, a ne troje u jednom kako zahtijeva doktrina o Trojstvu.
”Gledište manjine“
Jesu li biskupi u Nikeji općenito vjerovali da je Sin jednak Bogu? Ne, postojala su suprotna gledišta. Naprimjer, jedno je zastupao Arije, koji je učio da je Sin imao određeni početak u vremenu i da stoga nije jednak Bogu već subordiniran u svakom pogledu. S druge strane, Atanazije je vjerovao da je Sin na određeni način bio jednak Bogu. Bilo je i drugih mišljenja.
S obzirom na odluku koncila da Sina smatra istobitnim (konsupstancijalnim) s Bogom, Martin Marty navodi: ”Nikeja je zapravo predstavljala gledište manjine; nije bilo lako postići nagodbu i bila je neprihvatljiva za mnoge koji nisu bili Arijanovog stanovišta.“ Isto tako, knjiga A Select Library of Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church zapaža da je ”samo manjina zauzela jasno formuliran doktrinarni stav koji je bio suprotan arijanstvu, iako je ta manjina postigla svoj cilj.“ Djelo A Short History of Christian Doctrine zapaža:
”Ono što je mnogim biskupima i teolozima Istoka izgledalo posebno prijeporno bio je koncept koji je u vjerovanje dodao sam Konstantin, homoousios [”jedne biti“], koji je u kasnijem sukobu između ortodoksije i hereze postao predmet razdora.“
Rasprava je nakon koncila trajala desetljećima. Oni koji su bili za predodžbu izjednačavanja Sina sa Svemoćnim Ocem za neko vrijeme su čak bili u nemilosti. Naprimjer, Martin Marty kaže o Atanaziju: ”Njegova popularnost se povećavala i opadala, te je tako često bio izgnan [u godinama nakon koncila] da je praktički postao svakodnevni putnik.“ Atanazije je u izgnanstvu proveo godine zato što su se politički i crkveni službenici protivili njegovim gledištima koja su izjednačavala Sina s Ocem.
Stoga se ne može tvrditi da je koncil u Nikeji 325. n. e. utemeljio ili potvrdio doktrinu o Trojstvu. Ono što je kasnije postalo učenje o Trojstvu nije postojalo u to vrijeme. Predodžbu da su i Otac i Sin i sveti duh pravi Bog i jednaki u vječnosti, moći, položaju i mudrosti, ali ipak samo jedan Bog — Bog troje u jednom — nije razvio taj koncil niti raniji Crkveni Oci. Kao što navodi The Church of the First Three Centuries:
”Današnja popularna doktrina o Trojstvu (...) ne dobiva potporu iz zapisa Justina [Mučenika]: a to zapažanje može se proširiti na sve prednikejske Oce; to jest, na sve kršćanske pisce u tri stoljeća nakon Kristovog rođenja. Istina je da oni govore o Ocu, Sinu i proročkom ili svetom Duhu, ali ne kao o jednakima, ne kao jednoj brojčanoj biti, ne kao o Trojici u Jednom, u bilo kom pogledu kojeg danas prihvaćaju trinitarijanci. Činjenica je sasvim drugačija. Doktrina o Trojstvu, kako su je objasnili ti Oci, bitno je različita od današnje doktrine. To navodimo kao činjenicu koja će izdržati pod ispitom kao i svaka činjenica u povijesti ljudskih nazora.
Pozivamo sve da navedu bilo kog značajnog pisca, tokom prva tri stoljeća, koji je vjerovao u tu doktrinu [Trojstva] u njenom današnjem smislu.“
Nikeja je ipak predstavljala prekretnicu. Ona je otvorila vrata službenom prihvaćanju Sina kao jednakog Ocu, te je utrla put za kasniju predodžbu o Trojstvu. Knjiga Second Century Ortodoxy, od J. A. Buckleya, zapaža:
”Univerzalna Crkva je bar do kraja drugog stoljeća ostala ujedinjena u jednom temeljnom smislu; svi su prihvaćali nadmoćnost Oca. Svi su Boga Oca Svemoćnog smatrali jedinim vrhovnim, nepromjenjivim, neopisivim i bez početka. (...)
Smrću tih pisaca i vođâ iz drugog stoljeća, Crkva se našla (...) kako polako ali neumoljivo klizi ka toj točki (...) kad je na koncilu u Nikeji dostignuta kulminacija tog cijelog postupnog erodiranja izvorne vjere. Tu je mala eksplozivna manjina nametnula svoju herezu popustljivoj većini, te je, s političkim vlastima iza sebe, prisilila, zavela i zastrašila one koji su prijašnju čistoću svoje vjere nastojali održati nepomućenom.“
