Bog jeste upotrebio Milera da preko njega objavi svetlost istine
Adventisti su nastavljaci Milerovskog pokreta, i smatraju da je Bog  upotrebio Milera da donese svetu ovu svetlost, sta tu ima sporno.
		
		
	 
То и јесте поента, сви ти ликови су постали адвентисти, а било је много заведених који су све живо продали и чекали Христа. Несумљиво да је Милер највећи лажни пророк у историји хришћанства и лично сам читао у књигама Хелен Вајт огромну количину писаног текста који оправдава лажно пророчанство, некакве "омега отпаде" и ко зна какве све глупости и измишљотине.
На потпуно исти начин се уводи субота као дефиницијска црта тада адвентиста у оснивању, само да се одвоји као специфична и оригинална секта. Успостављали су се неки догматски критеријуми да та нова група верника добије обрисе организованости и писане формулације. Све је то потпомогнуто "визијама" Хелене Вајт која их је добијала по потреби, када год се неко питање разматрало. Многи наивни верници су то прихватали, а неки су одлазили видевши о каквој се лакрдији и плагијаторству ради.
Субота је као "визија" дошла много касније, и ставови самог "пророка" о томе ко је мењао суботу за недељу су се такође мењали. Хелен каже:
- ”ime, poreklo, autoritet i svetost Nedeljne institucije je sveukupno iskljucivo pagansko”. Replies to Elder Canright, strana 133.
 
- ”Papa je promenio šabat od sedmog dana u prvi dan nedelje”
 
- ”Papa je promenio dan odmora od sedmog u prvi dan”. Early Writings, strane 26, 55.
 
- ”Ovde mi nalazimo znak zveri. Akt menjanja šabata u Nedelju, kao udeo Katolicke crkve, bez ikakvog autoriteta u Bibliji”. The mark of the beast, strana 23.
 
- ” Postovanje Nedelje, mora biti znak zveri”.  The Marvel of nations, by U. Smith, strana 183. Sledece tvrdjenje  gospodja Vajt je objavila kao bozanski inspirisano.
 
- ”Promena šabata je znak autoriteta Rimske crkve.” ”Postovanje falisifikata šabata je primanje znaka”. Great Controversy (Velika Borba), Vol. 4, strana 281.
 
Дакле, да ли је Константин променио или папа? Слуђени у својим нагађањима они изруче брдо наводних цитата које су исецкали и уобличили, говорећи да је Константин у ствари паганин који се на наговор крстио пред смрт, а циљ му је био обожавање бога Сунца. Више него глупост, поготову за некога ко прочита или истражи истину. Погледајмо како Константин пише:
	
	
		
		
			[FONT=verdana,arial][SIZE=-1]Pocetkom  IV veka u Aleksandriji doslo je do sukoba izmedju episkopa Aleksandra i  svestenika Arija, u pocetku oko dosta nejasnih teoloskih pitanja. Car  Konstatin im je tada napisao pismo koje ovde prenosimo, puno brige za  jedinstvo Crkve i mir među Hišćanima, iako sam nije želeo da se meša u  teološka pitanja. Pročitajte i uverite se da li je on bio smerni i  duboko verujući Hrišćanin koji se za Crkvu Hristovu "oblivao suzama" ili  "paganin" kako ga neki opisuju.[/SIZE][/FONT]
		
		
	 
                                        
[FONT=verdana,arial][SIZE=-1]"Pobednik, Konstantin Veliki, Avgust - Aleksandru i Ariju, 
                
                Znam da je sadašnjoj raspravi bio početak kada si ti,  Aleksandre, poželeo čuti i znati od svojih sveštenika kako svaki  pojedinačno misli o određenim mestima iz Zakona, ili jednostavnije  rečeno, kada si izneo na videlo praznu stranu pitanja, te si onda ti,  Arije, potegao nešto takvo o čemu u prvom trenu nije trebalo ni misliti,  ili je trebalo ćutati, i ako si o tome razmišljao. Eto šta je dalo  povoda da se podelite, da se prekine zajednica, te da se tako sveti  narod, koji se podelio na dvoje, dovede u neslogu. I tako: 
neka svaki od vas iskreno oprosti jedan drugome, i neka usvoji ono na šta vas savetuje onaj koji je sluga, kao što ste i vi.  A šta je to zapravo? Zar ne bi trebalo upitati i u prošlim vremenima,  pa i odgovarati na pitanja, jer ovakva pitanja, kao neizazvana,  potegnuta su tek onako, iz sklonosti za prepiranjem, i da se vreme  zameni besposlicom. Ali mi treba da budemo trezveni, a nikako da sa  ovakvim stvarima tako lakoumno izlazimo pred svet, niti da govorimo  prostom narodu o onome o čemu najpre nismo dobro porazmislili. Jer ko  može onako dobro znati i kako treba protumačiti smisao tako velikih i  teških pitanja? I tako: kada se raspravlja o nečemu ovakvom, mislim,  potrebno je da se uzdržavamo od mnogo reči, kako ne bi doveli narod bilo  do toga da huli Boga, bilo do toga da učini raskol, a svemu tome nije  teško dati povoda. 
Zbog toga, 
oprostite jedan drugome, i neka se time izgladi i nesmotreno pitanje i nepromišljen odgovor,  jer ono što je vama dalo povoda da se prepirete, nije glavna nauka u  zakonu, i vi ne unosite neku novu jeres u svoj običaj po kome slavite  Gospoda i neka vaše misli imaju jedno obličje. Kada se vi prepirete  jedan sa drugim o predmetima koji su male važnosti i veoma nepoznati,  onda ne treba da se povodi tako veliko mnoštvo naroda Božijeg po vašim  razdvojenim mislima, i ne samo da ne treba, nego je to i protiv zakona. A  da vam za to navedem neki primer, reći ću; Znajte, da i sami filosofi  žive u zajednici jer se drže jedne nauke, a ako se ponekad i podele u  mislima o nekom posebnom predmetu, zadržavaju jedni prema drugima  uzajamna osećanja jer spadaju u jednu istu grupu ljudi. A kada je tako,  nije li pravičnije da mi, koji smo određeni da služimo Bogu, obavljamo  tu službu u jednomisliju? Da li će biti umesno da zbog vaše ništavne i  neznatne prepirke ustane brat na brata, i ako se skup časnih ljudi  podeli zbog nejednakog mišljenja? Hoće li biti lepo, ako mi damo povoda  tome, ako bi se prepirali jedan sa drugim oko mnogo toga, a bez čega  možemo živeti? Prepirati se za reči, to je delo prostih, i više dolikuje  deci nego pameti svetih i mudrih ljudi. 
		
		
	
	
		
	 Uklonimo se, dakle, od puta da zapadnemo u đavolja iskušenja. 
Bog, naš Spasitelj, izlio je na svakoga od nas jedno isto videlo. Dozvolite mi, dakle, koji sam sluga Preblagoga, da pod Njegovim promislom dovedem do kraja ono za čim revnujem, i 
da bih vas, narod Njegov, doveo u opštu zajednicu pomoću dozivanja, mira i blagih saveta.  Ako je kod vas jedna vera, kao što rekoh, i ako podjednako razumete  svoju veru, i ako zapovest zakona svojim delovima priteže dušu da je  poptuno jednako raspoložena, to onda misao, koja vas je potakla da se  prepirete ni zbog čega, ukoliko ne zadire u suštinu cele vere, ne treba  da stvara podelu, cepanje i raspravu među vama u bilo kakvom mogućem  obliku. Ovo ne govorim zbog toga, da mi je namera da vas primoram da se  složite oko tog pitanja, ako mogu da ga tako nazovem, jer i ako bi  ostalo tako da se vaše misli ne podudaraju oko nekog predmeta koji nije  važan, opet zbog toga može ostati nepovređeno dostojanstvo našeg sabora,  i može ostati neokrnjena vaša zajednica. Pa kao što mi ne tražimo od  svakoga jedno, tako ni vi ne idite pravcem jedne iste misli, te tako,  što se tiče razmišljanja o božanstvenom stvaranju, neka vi ostanete pri  jednoj veri, pri jednom razumevanju, pri jednom zavetu Preblagoga, a za  malovažna pitanja, o kojima jedan misli jedno a drugi drugo, želim da to  nesaglasno mišljenje ostane u vama i da se čuva kao tajna. Neka  uzvišenost vaše zajednice ostane kao što je bila, pa tako i vaša vera u  Istinu i poštovanje prema Bogu, i zakonitom načinu kako se Bog  proslavlja. 
Vratite se u uzajamnu zajednicu i ljubav, raširite  svoje ruke i pokažite otvorena naručja narodu, da izgledate kao da se  očistili svoje duše, i da ste ponovo postali drugovi, jer je  prijateljstvo često mnogo prijatnije posle prekinute svađe. Dakle, 
pomirite se, vratite mi spokojne dane i mirne noći. 
Ne učinite li mi po volji, onda mi ne ostaje ništa drugo, nego da uzdišem, da se oblivam suzama i da svoj vek provodim u nespokojstvu, jer dok se god
 ljudi Božji, a mislim na sluge kao što sam i sam,  dele i razdvajaju zbog nepravičnog i štetnog prepiranja, mogu li ja  biti spokojan u svojim mislima? A da bi ste poznali koliko je velika  moja žalost, čujte: ne tako davno obretoh se u Nikomidiji, i odjednom se  u meni pojavi misao da pođem na istok. Žurio sam da što pre stignem, i  činilo mi se da sam već među vama, ali do mene dođe vest o tome šta se  desilo među vama, i odmah izgubim volju i odustanem od nameravanog puta,  kako ne bih sebe doveo u nepriliku da svojim očima gledam ono šta ni  moje uši ne mogu da slušaju. Otvorite mi, dakle, vrata vašeg  jednomislija, pa da dođem na istok, jer ste ta vrata zatvorili svojim  prepiranjem. 
Učinite mi da vas vidim što pre i da se obradujem  zajedno sa narodom, a posle da po dužnosti uznesem Preblagom zahvalne  reči što se održa jedno mišljenje i sloboda..." 
	
	
		
		
			Ukratko - zajednica je važnija od prepirke, lično mišljenje se može  zadržati i ostati u ljubavi, a naročito ne treba deliti narod oko  nevažnih pitanja. Nesmotreno pitanje je podjednako opasno kao i  nepromišljen odgovor, umesto toga važno je praštanje. Prepirati se oko  reči, to je delo nezrelih. Najvađniji su zajednica i ljubav, a  "prijateljstvo je često mnogo prijatnije posle prekinute svađe". Veoma  mudri i hrišćanski saveti kojima bi se mogao ponositi svaki od nas. 
Možete li zamisliti jednog Hrišćanina koji pokazuje ovoliku brigu za  Crkvu i ponizno moli svoju braću da se pomire i očuvaju jedinstvo Crkve  kako menja Božije zakone? 
		
		
	 
[/SIZE][/FONT]
[FONT=verdana,arial][SIZE=-1][/SIZE][/FONT]
[h=1]
Car Konstantin - paganin ili Hrišćanin?[/h]
http:
//true.faithweb.com
Дакле, како усадити људима јерес ако постоји већи ауторитет од "пророка" или секте уопште? Сатанизацијом тог ауторитета. Не само да Константина, католичку и православну цркву сатанизују, већ сатанизују недељу, дан у који Господ Васкрсе. Нико није прогласио да је недеља Шабат, већ је то Дан радости, дан који означава нови почетак (зато би и наглашено: у први дан недеље), јер како Бог поче стварање у први дан, тако и Васкрсење представља нови почетак у радости, јер без Васкрсења све губи на значају и смислу. Чак је и вера наша бесмислена и узалудна.
Како имплементирати суботу? Поред прве фазе сатанизације недеље, долази Стари завет као основа за застрашивање људи како би умислили да крше 4. Божију заповест. Цитирају се старозаветни стихови где је субота веома значајна, а прескачу се делови где бива народ критикован због губитка вере (поверења) у Бога. Све је то филтрирано и промишљено спремљено. Читајући тај материјал, човек стиче утисак да заиста крши Божију заповест, а није ни свестан да га тако одаљавају од Новога завета што је за нас бивше незабошце најважније. Расправљати са адвентистима је потпуно исто као и раправљати са фарисејима који се саблажњаваше што Христ "квари" суботу. Без разумевања онога што Христ учини и зашто учини, како испуни и како прикова на крст закон који нас осуђиваше. Битније је шта пише у Старом завету за њих.