Član
- Učlanjen(a)
- 26.02.2011
- Poruka
- 987
Nego evo omiljene slapove stranice, gdje su navodno najjaci katolicki apologeti. Evo sto sam tama nasao, pa da prosudimo sa SS
Papa Pio XII. je 1. studenog 1950. godine definirao dogmu o Marijinom uznesenju: «Marija, bezgrješna vječna Djevica Majka Božja, nakon što je završila svoj zemaljski život, bila je uznesena tijelom i dušom u slavu nebesku» (Munificentissimus Deus). Doktrina ne kaže da je Marija umrla. No, ta mogućnost nije isključena, dapače većina crkvenih otaca drži da je Marija umrla, te nakon toga da je bila uznesena na nebo. U svakom slučaju Marijino tijelo nije podleglo raspadanju, već je bilo uzneseno na nebo gdje se njeno tijelo proslavilo, tj. Marija je nakon uznesenja stekla novo proslavljeno tijelo. Uznesenje Marije se razlikuje od uzašašća Kristovog. Krist kao Bog je uzašao na nebo svojom vlastitom moći, dok je Marija, kao stvorenje, bila uznesena na nebo Božjom moći.
Marijino uznesenje je samo logičan slijed milosti koje je Bog podario Mariji. Ako je Bog sačuvao (spasio) Mariju od istočnog grijeha, sačuvao je od osobnog grijeha, kao posljedice istočnog grijeha, onda je uznesenje samo neumitan logični slijed, jer je raspadljivost tijela također posljedica grijeha. Obzirom da je Marija bila na privilegiran način spašena od istočnog grijeha, normalno je da se onda ni posljedica istočnog grijeha, raspadljivost tijela, neće odnositi na nju. Ako se Bog postarao da starozavjetna Škrinja, koja je nosila pisanu Riječ, ne bude podložna raspadljivosti (bila je sva okovana u čistom zlatu), kako ne bi onda Mariju, novozavjetnu Škrinju, koja je nosila živu Riječ, spasio od raspadljivosti.
No, bilo bi pogrešno misliti da je Marija bila spriječena da počini grijeh. Marija nije onemogućena da griješi, kao što ni Eva nije bila onemogućena, već je kao i Eva imala slobodnu volju, s tom razlikom da je Marija odlučno rekla 'da' Gospodinu: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!» (Lk 1,38), i nije se nikad pokolebala. Ona je na jedinstven način surađivala s milošću Božjom. Kao i svaka majka, Marija je su-patila sa svojim Sinom (Lk 2,35). Nitko nije patio s Isusom koliko Marija, majka njegova. A Pismo nam obećava da oni koji trpe s Kristom, da će s njim biti i proslavljeni (Rim 8,17). Kršćani vjeruju da će jednog dana uskrsnuti proslavljeni s Isusom (1 Kor 15,51; 1 Sol 4,17). Marija je na jedinstven način trpjela, na jedinstven način je i proslavljena.
Protestanti se pozivaju na 15. poglavlje prve poslanice Korinćanima gdje Pavao podučava da će se tijela proslaviti na posljednji (sudnji) dan, «jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću» (53). Naravno da je to točno što Pavao podučava, ali postoje iznimke za koje je Pavao vrlo dobro znao: Henok je bio uznesen na nebo (Post 5,24), što spominje i Pavao u svojoj poslanici Hebrejima (11,5); prorok Ilija je također uznesen na nebo (2 Kr 2,11). Mogućnost uznesenja na nebo prije sudnjeg dana je implicirano u Matejevom evanđelju: «zemlja se potrese, pećine se raspuknuše, a grobovi otvoriše, te uskrsnuše mnoga tjelesa pravednika što bijahu umrli. Iziđoše iz grobova poslije Isusova uskrsnuća, dođoše u Sveti grad i pokazaše se mnogima» (Mt 27,51-53). Logično je da ta tijela nisu ponovo umrla, već da su uznesena na nebo, jer je čin otkupljenja bio završen, te nebo otvoreno. Tako su naučavali i crkveni oci. Ako je Bog, dakle, mogao uzneti na nebo Henoka, Iliju i druge pravednike, onda sigurno da je Bog mogao tom privilegijom obdariti i bezgrješnu Mariju majku Božju, kraljicu svetaca.
Ivan apostol je u svom zanosu vidio i starozavjetnu i novozavjetnu Škrinju, Mariju, u nebu (Marija je uznesena na nebo oko 48. godine, a Ivan je pao u zanos na otoku Patmosu oko 96. god.): «Uto se otvori hram Božji što se nalazi u nebu i pokaza se njegov 'Kovčeg saveza' […] potom se u nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda» (Otk 11,19-12,1). Iz konteksta 12. poglavlja proizlazi jasno da je žena koju Ivan vidi u nebu Marija.
Postoji i takozvani negativni povijesni dokaz da je Marija uznesena na nebo. Lako je dokazati da su kršćani od samog početka odavali poštu svecima, uključujući i one o kojima mi danas vrlo malo, ili gotovo ništa ne znamo. U prvim stoljećima kršćanstva relikvije svetaca su revnosno čuvane. Kosti mučenika, koji su bili pogubljeni u arenama, kršćani bi brzo skupili i pohranili na sigurno mjesto, koje bi kasnije posjećivali. O tome postoje mnogobrojna svjedočanstva. Gradovi su se često natjecali tko će posjedovati kosti što većeg sveca. Svjedočanstva govore da je Marija završila svoj zemaljski život u Jeruzalemu, ili možda u Efezu. No, niti jedan od ova dva, niti ijedan drugi grad nisu nikada tvrdili da posjeduju njene kosti, iz jednostavnog razloga jer kostiju nije bilo, i kršćani su to vrlo dobro znali. Imamo Mariju, najveću od svih svetaca, a nemamo apsolutno nikakav zapis o njenim tjelesnim ostacima. Razlog je jednostavan: tjelesnih ostataka nije ostalo.
Vjerovanje u Marijino uznesenje je bilo rasprostranjeno još od prvih stoljeća kršćanstva. Najstariji zapisi potječu još iz drugog stoljeća. Kad crkveni oci pišu o Marijinom uznesenju, oni o tome pišu kao o sasvim normalnom uvriježenom vjerovanju. Kontroverza nije postojala, nitko nije ni pokušao da opovrgne Marijino uznesenje. Sveti Gregor Tourski piše da su se svi apostoli okupili u Marijinoj kući kad su čuli da je pri kraju života. «Gospodin Isus je došao sa svojim anđelima i uzevši njenu dušu predao ju je anđelu Mihaelu i povukao se. U zoru, međutim, apostoli staviše njeno tijelo na nosila i položiše je u grob; i čuvali su ga očekujući Gospodina da dođe. I gle, ponovo je Gospodin stajao do njih; i primivši sveto tijelo, zapovjedio je da se odnese na oblacima u raj (Osam knjiga o čudima, 1,4 [oko 590. g.]). Sveti Ivan Zlatousti piše da je Bog, nakon što je Marija napustila ovaj život, «počastio njeno bezgrješno i neoskrnavljeno tijelo s neraspadljivošću i prijevodom [uznesenjem] prije zajedničkog i općeg uskrsnuća» (Druga propovijed o usnuću Marijinom, 10,18 [pisano u prvoj polovini osmog stoljeća]).
Papa Pio XII. je 1. studenog 1950. godine definirao dogmu o Marijinom uznesenju: «Marija, bezgrješna vječna Djevica Majka Božja, nakon što je završila svoj zemaljski život, bila je uznesena tijelom i dušom u slavu nebesku» (Munificentissimus Deus). Doktrina ne kaže da je Marija umrla. No, ta mogućnost nije isključena, dapače većina crkvenih otaca drži da je Marija umrla, te nakon toga da je bila uznesena na nebo. U svakom slučaju Marijino tijelo nije podleglo raspadanju, već je bilo uzneseno na nebo gdje se njeno tijelo proslavilo, tj. Marija je nakon uznesenja stekla novo proslavljeno tijelo. Uznesenje Marije se razlikuje od uzašašća Kristovog. Krist kao Bog je uzašao na nebo svojom vlastitom moći, dok je Marija, kao stvorenje, bila uznesena na nebo Božjom moći.
Marijino uznesenje je samo logičan slijed milosti koje je Bog podario Mariji. Ako je Bog sačuvao (spasio) Mariju od istočnog grijeha, sačuvao je od osobnog grijeha, kao posljedice istočnog grijeha, onda je uznesenje samo neumitan logični slijed, jer je raspadljivost tijela također posljedica grijeha. Obzirom da je Marija bila na privilegiran način spašena od istočnog grijeha, normalno je da se onda ni posljedica istočnog grijeha, raspadljivost tijela, neće odnositi na nju. Ako se Bog postarao da starozavjetna Škrinja, koja je nosila pisanu Riječ, ne bude podložna raspadljivosti (bila je sva okovana u čistom zlatu), kako ne bi onda Mariju, novozavjetnu Škrinju, koja je nosila živu Riječ, spasio od raspadljivosti.
No, bilo bi pogrešno misliti da je Marija bila spriječena da počini grijeh. Marija nije onemogućena da griješi, kao što ni Eva nije bila onemogućena, već je kao i Eva imala slobodnu volju, s tom razlikom da je Marija odlučno rekla 'da' Gospodinu: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!» (Lk 1,38), i nije se nikad pokolebala. Ona je na jedinstven način surađivala s milošću Božjom. Kao i svaka majka, Marija je su-patila sa svojim Sinom (Lk 2,35). Nitko nije patio s Isusom koliko Marija, majka njegova. A Pismo nam obećava da oni koji trpe s Kristom, da će s njim biti i proslavljeni (Rim 8,17). Kršćani vjeruju da će jednog dana uskrsnuti proslavljeni s Isusom (1 Kor 15,51; 1 Sol 4,17). Marija je na jedinstven način trpjela, na jedinstven način je i proslavljena.
Protestanti se pozivaju na 15. poglavlje prve poslanice Korinćanima gdje Pavao podučava da će se tijela proslaviti na posljednji (sudnji) dan, «jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću» (53). Naravno da je to točno što Pavao podučava, ali postoje iznimke za koje je Pavao vrlo dobro znao: Henok je bio uznesen na nebo (Post 5,24), što spominje i Pavao u svojoj poslanici Hebrejima (11,5); prorok Ilija je također uznesen na nebo (2 Kr 2,11). Mogućnost uznesenja na nebo prije sudnjeg dana je implicirano u Matejevom evanđelju: «zemlja se potrese, pećine se raspuknuše, a grobovi otvoriše, te uskrsnuše mnoga tjelesa pravednika što bijahu umrli. Iziđoše iz grobova poslije Isusova uskrsnuća, dođoše u Sveti grad i pokazaše se mnogima» (Mt 27,51-53). Logično je da ta tijela nisu ponovo umrla, već da su uznesena na nebo, jer je čin otkupljenja bio završen, te nebo otvoreno. Tako su naučavali i crkveni oci. Ako je Bog, dakle, mogao uzneti na nebo Henoka, Iliju i druge pravednike, onda sigurno da je Bog mogao tom privilegijom obdariti i bezgrješnu Mariju majku Božju, kraljicu svetaca.
Ivan apostol je u svom zanosu vidio i starozavjetnu i novozavjetnu Škrinju, Mariju, u nebu (Marija je uznesena na nebo oko 48. godine, a Ivan je pao u zanos na otoku Patmosu oko 96. god.): «Uto se otvori hram Božji što se nalazi u nebu i pokaza se njegov 'Kovčeg saveza' […] potom se u nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda» (Otk 11,19-12,1). Iz konteksta 12. poglavlja proizlazi jasno da je žena koju Ivan vidi u nebu Marija.
Postoji i takozvani negativni povijesni dokaz da je Marija uznesena na nebo. Lako je dokazati da su kršćani od samog početka odavali poštu svecima, uključujući i one o kojima mi danas vrlo malo, ili gotovo ništa ne znamo. U prvim stoljećima kršćanstva relikvije svetaca su revnosno čuvane. Kosti mučenika, koji su bili pogubljeni u arenama, kršćani bi brzo skupili i pohranili na sigurno mjesto, koje bi kasnije posjećivali. O tome postoje mnogobrojna svjedočanstva. Gradovi su se često natjecali tko će posjedovati kosti što većeg sveca. Svjedočanstva govore da je Marija završila svoj zemaljski život u Jeruzalemu, ili možda u Efezu. No, niti jedan od ova dva, niti ijedan drugi grad nisu nikada tvrdili da posjeduju njene kosti, iz jednostavnog razloga jer kostiju nije bilo, i kršćani su to vrlo dobro znali. Imamo Mariju, najveću od svih svetaca, a nemamo apsolutno nikakav zapis o njenim tjelesnim ostacima. Razlog je jednostavan: tjelesnih ostataka nije ostalo.
Vjerovanje u Marijino uznesenje je bilo rasprostranjeno još od prvih stoljeća kršćanstva. Najstariji zapisi potječu još iz drugog stoljeća. Kad crkveni oci pišu o Marijinom uznesenju, oni o tome pišu kao o sasvim normalnom uvriježenom vjerovanju. Kontroverza nije postojala, nitko nije ni pokušao da opovrgne Marijino uznesenje. Sveti Gregor Tourski piše da su se svi apostoli okupili u Marijinoj kući kad su čuli da je pri kraju života. «Gospodin Isus je došao sa svojim anđelima i uzevši njenu dušu predao ju je anđelu Mihaelu i povukao se. U zoru, međutim, apostoli staviše njeno tijelo na nosila i položiše je u grob; i čuvali su ga očekujući Gospodina da dođe. I gle, ponovo je Gospodin stajao do njih; i primivši sveto tijelo, zapovjedio je da se odnese na oblacima u raj (Osam knjiga o čudima, 1,4 [oko 590. g.]). Sveti Ivan Zlatousti piše da je Bog, nakon što je Marija napustila ovaj život, «počastio njeno bezgrješno i neoskrnavljeno tijelo s neraspadljivošću i prijevodom [uznesenjem] prije zajedničkog i općeg uskrsnuća» (Druga propovijed o usnuću Marijinom, 10,18 [pisano u prvoj polovini osmog stoljeća]).
Kod:
https://www.katolik.hr/krscanstvomnu/marijaisvecimnu/marijino-uznesenje/
.
