Sanjao sam: neki zemljani put, nizbrdica, s obe strane kuće. Desna ima i ogradu, leva ne. Krećem biciklom niz taj kosi put, kad odjednom nasta gradilište od ove kuće levo. Skele, daske, fosne, beton, radnici... I širi se ovamo ka putu. Padaju delovi građe. Ali ja ne stajem. Građevina potpuno zatvara put, a ja se nalazim na nekoj terasi. Bicikl(a) nestaje. Probijam se dalje i dospevam na terasu završene, u zeleno okrečene kuće. S te terase se prebacujem na krov šupe i s njega, biciklom (ponovo je tu sad) silazim na glavni, asfaltirani put...