Ovo je zadnji ispit, moram ubiti zombija. Gdje da nađem zombija u subotu uveče? Političari vikendom ne rade, tajkuni su za vikend pobjegli sa ljubavnicima izvan grada, ovi iz NVO što ih financira Soroš ne rade ni radnim danom a kamoli za vikend. Da mi je bar da kojim slučajem naletim na narkosa Chedu ili autonomnog kapitalca Chanka. Ali nisam ja te sreće...
Vučem se gradom prepunog stomaka, ko žena u devetom mjesecu trudnoće. Stalno mi se podriguje bijeli luk, već sam popio hektolitar Knjaza al džaba, non-stop mi se vraća bijeli luk.
I onda se sjetim... subotom uveče se sva ta zombi bagra okuplja u "Mrtvim dušama", kafančuga uz ogradu groblja. Ulazim unutra i jedva pronalazim slobodan sto. Gužva je, kafana je puna, sve zomb do zomba. Svi su tu, demokrate i socijalisti, autonomaši i reketaši, oni iz raznih liga, bivši JUL-ovci i tranzicioni tajkuni, ovi iz NVO-a i ini drugi, sve lakirano u tri sloja tamo gdje sam ja prefarban samo temeljnom.
I ne pitajući me ništa konobar stavlja pred mene veliku čašu sa nekim zelenim kašastim sokom. Odvratno izgleda, ukus još gori, kao da je žabu iscjedio unutra. Svi piju isto, sjedim i ćutim. Neki počinju podozrivo da me gledaju, sve više njih me zagleda, došaptavaju se međusobno i opet me sumljičavo gledaju. Sada već svi u kafani povremeno pogleduju u mene a zatim se nešto domunđavaju. Osjećaju da nisam njihov, da ne pripadam tu, atmosfera postaje sve usijanija, napetost raste i opasnost se može već opipati u vazduhu. Jedan ogroman ružan zombe sa drugog kraja kafane usataje gledajući me netremice. Znam da je naumio prema meni i počinjem da stežem rukom pištolj ispod jakne. U tom momentu vrata kafane se otvoriše i uđe Ona.
Svi kao po komandi počeše da bulje u nju, zaboravljajući na mene, ne skidajući pogled ni za tren sa njene ženstvene sexi pojave. Puna samopouzdanja, potpuno svjesna njihovih užarenih pogleda punih perverzne želje za njenim golim tijelom, odlučno i uzdignute glave načini par koraka do podija na sredini kafane, njišući izazovno bokovima, raspaljujući pohotnu maštu i dovodeći njihove hormone do tačke ključanja
Svi zinuli a zabalili. Ne čuje se ni muva. Dreljim i ja, oči mi ko dva fildžana ko da je nisam gledo juče. Ustvari i nisam je tolko gledo više sam pipo kad mi je pritegla maramu preko očiju. Ma nisam tolko ni pipo, nešto malo dok mi nije ruke lisicame zavezala za ogradu kreveta, iznad glave. Taki test valjda bio. Najviše sam je slušo, u uši mi nije ništa ugurala.
Stiže do podija, zastade na tren, raskopča palerinu i pusti je da klizne niz njeno božanstveno tijelo. Iz svih grla u istom trenu se ote glasan i poduži uzdah: "Ahhhhhh...".
Svi su već na nogama i ko hipnotisani bulje u pojavu anđeoske ljepote nalik Miloskoj Veneri koja se pojavljuje iz školjke, sa par krpica na sebi koje više raspaljuju razigranu maštu nego što skrivaju antičku ljepotu boginje koja kao da je ovog časa pala sa Olimpa u ovu smrdljivu rupu.
Anđeo otvori usta ispunjavajući prostoriju svojim baršunastim altom koji miluje uši:
"Martini, molim vas... suv.... vrlo suv.... sa dve maslinke"
U tom momentu, kao da ih neko prenu iz dubokog sna zombi počeše da je opkoljavaju kao po komandi, približavajući joj se sve bliže i bliže u svom nezgrapnom teturajućem hodu. Srce poče da mi bije kao ludo. Onaj grmalj što je htio maloprije da krene prema meni, već joj je iza leđa i pruža svoje odvratne šape da je zgrabi. Skačem sa stolice istovremeno vadeći pištolj, ričuči kao bik:
"ŠEFICE PAZI LEĐA!!!"
Istog časa dogodi se čudo, svi zombi popadaše i u smrtnom hropcu iskobečenih očiju, sa pjenom na širom razjapljenom žvaljama, grebući vratove prljavim noktima, umirahu jedan za drugim.
Još uvijek sa jezom u žilama ne shvatajući da opasnosti više nema, u tri koraka dotrčavam do nje grabeći je za ruku i vukući je prema izlazu.
"Stani PYC otkinućeš mi ruku, mrtvi su!"
Zaustavljam se još uvijek prestravljen, ne shvaćajući šta se dogodilo. Bacim pogled iza sebe... niko se ne miče... stvarno mrtvi. Totalno sam zbunjen i češkam se po glavi gledajući Šeficu koja se vrati do podija podiže svoju palerinu i ogrnu je.
"Ali Šefice šta se dogodilo kako su svi pocrkali u isti tren!?"
Ona me pogleda, prinese ruku svom licu i začepljavajući nos sa dva prsta, sa izrazom gađenja reče:
"PYC, ne progovaraj više ni jednu, smrdi ti iz usta kao da si jeo klzetske daske"
To reče, otvori vrata i uteče. Najednom, u sekundi mi puče pred očima i kockice se uklopiše. Ovako genijalna strategija sa sve tri faze obuke i testiranja je imala samo jedan cilj; da od mene napravi smrtonosnu mašinu za eliminaciju zombova, zombi-terminatora sa najubojitijim mogućim oružjem, "smrtonosnim dahom bijelog luka". Samo Ona je mogla da smisli ovako lucidan, perfidan i paklen plan, prvo me emotivno vezujući za sebe, zatim šopajući me ko gusana brdom bijelog luka, a kada je na kraju onako nezaštićena ušla u đavolje leglo, znala je unaprijed kako ću reagovati, i šta će biti krajnji ishod svega.
Još jednom se okrenem, pogledam masakr koji sam napravio, i za svaki slučaj podrignem još dvaput. "Da ih ovjerim". Zatvorim vrata za sobom i uputim se u noć.
Pozdrav _
Vučem se gradom prepunog stomaka, ko žena u devetom mjesecu trudnoće. Stalno mi se podriguje bijeli luk, već sam popio hektolitar Knjaza al džaba, non-stop mi se vraća bijeli luk.
I onda se sjetim... subotom uveče se sva ta zombi bagra okuplja u "Mrtvim dušama", kafančuga uz ogradu groblja. Ulazim unutra i jedva pronalazim slobodan sto. Gužva je, kafana je puna, sve zomb do zomba. Svi su tu, demokrate i socijalisti, autonomaši i reketaši, oni iz raznih liga, bivši JUL-ovci i tranzicioni tajkuni, ovi iz NVO-a i ini drugi, sve lakirano u tri sloja tamo gdje sam ja prefarban samo temeljnom.
I ne pitajući me ništa konobar stavlja pred mene veliku čašu sa nekim zelenim kašastim sokom. Odvratno izgleda, ukus još gori, kao da je žabu iscjedio unutra. Svi piju isto, sjedim i ćutim. Neki počinju podozrivo da me gledaju, sve više njih me zagleda, došaptavaju se međusobno i opet me sumljičavo gledaju. Sada već svi u kafani povremeno pogleduju u mene a zatim se nešto domunđavaju. Osjećaju da nisam njihov, da ne pripadam tu, atmosfera postaje sve usijanija, napetost raste i opasnost se može već opipati u vazduhu. Jedan ogroman ružan zombe sa drugog kraja kafane usataje gledajući me netremice. Znam da je naumio prema meni i počinjem da stežem rukom pištolj ispod jakne. U tom momentu vrata kafane se otvoriše i uđe Ona.
Svi kao po komandi počeše da bulje u nju, zaboravljajući na mene, ne skidajući pogled ni za tren sa njene ženstvene sexi pojave. Puna samopouzdanja, potpuno svjesna njihovih užarenih pogleda punih perverzne želje za njenim golim tijelom, odlučno i uzdignute glave načini par koraka do podija na sredini kafane, njišući izazovno bokovima, raspaljujući pohotnu maštu i dovodeći njihove hormone do tačke ključanja
Svi zinuli a zabalili. Ne čuje se ni muva. Dreljim i ja, oči mi ko dva fildžana ko da je nisam gledo juče. Ustvari i nisam je tolko gledo više sam pipo kad mi je pritegla maramu preko očiju. Ma nisam tolko ni pipo, nešto malo dok mi nije ruke lisicame zavezala za ogradu kreveta, iznad glave. Taki test valjda bio. Najviše sam je slušo, u uši mi nije ništa ugurala.
Stiže do podija, zastade na tren, raskopča palerinu i pusti je da klizne niz njeno božanstveno tijelo. Iz svih grla u istom trenu se ote glasan i poduži uzdah: "Ahhhhhh...".
Svi su već na nogama i ko hipnotisani bulje u pojavu anđeoske ljepote nalik Miloskoj Veneri koja se pojavljuje iz školjke, sa par krpica na sebi koje više raspaljuju razigranu maštu nego što skrivaju antičku ljepotu boginje koja kao da je ovog časa pala sa Olimpa u ovu smrdljivu rupu.
Anđeo otvori usta ispunjavajući prostoriju svojim baršunastim altom koji miluje uši:
"Martini, molim vas... suv.... vrlo suv.... sa dve maslinke"
U tom momentu, kao da ih neko prenu iz dubokog sna zombi počeše da je opkoljavaju kao po komandi, približavajući joj se sve bliže i bliže u svom nezgrapnom teturajućem hodu. Srce poče da mi bije kao ludo. Onaj grmalj što je htio maloprije da krene prema meni, već joj je iza leđa i pruža svoje odvratne šape da je zgrabi. Skačem sa stolice istovremeno vadeći pištolj, ričuči kao bik:
"ŠEFICE PAZI LEĐA!!!"
Istog časa dogodi se čudo, svi zombi popadaše i u smrtnom hropcu iskobečenih očiju, sa pjenom na širom razjapljenom žvaljama, grebući vratove prljavim noktima, umirahu jedan za drugim.
Još uvijek sa jezom u žilama ne shvatajući da opasnosti više nema, u tri koraka dotrčavam do nje grabeći je za ruku i vukući je prema izlazu.
"Stani PYC otkinućeš mi ruku, mrtvi su!"
Zaustavljam se još uvijek prestravljen, ne shvaćajući šta se dogodilo. Bacim pogled iza sebe... niko se ne miče... stvarno mrtvi. Totalno sam zbunjen i češkam se po glavi gledajući Šeficu koja se vrati do podija podiže svoju palerinu i ogrnu je.
"Ali Šefice šta se dogodilo kako su svi pocrkali u isti tren!?"
Ona me pogleda, prinese ruku svom licu i začepljavajući nos sa dva prsta, sa izrazom gađenja reče:
"PYC, ne progovaraj više ni jednu, smrdi ti iz usta kao da si jeo klzetske daske"
To reče, otvori vrata i uteče. Najednom, u sekundi mi puče pred očima i kockice se uklopiše. Ovako genijalna strategija sa sve tri faze obuke i testiranja je imala samo jedan cilj; da od mene napravi smrtonosnu mašinu za eliminaciju zombova, zombi-terminatora sa najubojitijim mogućim oružjem, "smrtonosnim dahom bijelog luka". Samo Ona je mogla da smisli ovako lucidan, perfidan i paklen plan, prvo me emotivno vezujući za sebe, zatim šopajući me ko gusana brdom bijelog luka, a kada je na kraju onako nezaštićena ušla u đavolje leglo, znala je unaprijed kako ću reagovati, i šta će biti krajnji ishod svega.
Još jednom se okrenem, pogledam masakr koji sam napravio, i za svaki slučaj podrignem još dvaput. "Da ih ovjerim". Zatvorim vrata za sobom i uputim se u noć.
Pozdrav _
Poslednja izmena:
