Pitanja za ateiste???

[infamous111]

katastrofa hahahaha covece nauka se ne bavi postojanjem boga ili ne postojanjem boga, kao drugo ja nikad nisam rekao da nista ne moze da se dokaze kakva glupost to si ti sad izmislio da sam ja rekao, kao trece ti nisi dokazao nista zato sto ti nemas pojma da imas pojma verovatno bi sad bio u americi i radio neka naucna istrazivanja, kao cetvrto to sto si rekao na pocetku je toliko licemerno da je to smesno malo i jadno(p.....m se ja na takve vernike ali ne zbog vere i to nema veze ni sa verovanjem ili ne verovanjem u boga nego zbog tog licemerja i tako jadnog stava), kao sto sam rekao cekaj ti ili sta vec, docekao ne docekao mene to mnogo i ne zanima

 

[Isabeleta]

Jurivaka:...
To je "umovanje zdravoga razuma" - što bi rekao Vasa Pelagić.

Dok ne proučim Vasu Pelagića, prilažem razmišljanje (unutarnji monolog) talijanskog filozofa Federica Sciacca iz njegove knjige “Ateist”

Ako Bog ne postoji, što još čekam? Što tražim? Tražim. I On, koji ne postoji, slijedi me i proganja. Uvukao mi se u glavu, prikovan je kao čavao. Razmišljam, a čavao je prisutan; mislim i on se zabija sve više. Moja misao je okrutan čekić. Bog je uvijek nemilosrdna s ateistima. Proganja ih.
Pusti me, Bože, ne trebam te, moram uništiti tvoju sjenu da bih bio sam sa sobom. Ali, tvoja sjena je tvrdokorna. Ja nemam potrebu za tobom. Što, dakle, želiš, utvaro? Da tebe zaniječem ili Boga? Boga. A što kasnije? Kasnije se preporađaš kao gušter i mijenjaš boje kao kameleon. Utvaru se može ubiti. Ubio sam je. Ali, ona je unutra, mrtva, a živi. Ja sam je ubio, a ne živim zbog nje, ne ostavlja me. Ne ostavlja na miru ni mrtve, želi ih oživjeti. On je živ, živ, zaglavljen kao ptica grabljivica na lešu moje s(a)vijesti. Želi me oživjeti svojim kljucanjem. Ali ja, više želim umrijeti bez Njega, nego biti uskrišen po Njemu, . To je hrabrije i muževnije. Ili gluplje? Jednom rječju, Bog je u mom ateizma. Ja ne bih bio ateist, ako On ne bi postojao. To je nerazdjeljiva kontradikcija. Ne mogu je riješiti, osim prihvatiti. Ne mogu pobijediti, osim vjerujući u Boga kojeg niječem, To traži I inzistira moj ​​ateizam. Negiranje Boga je zabranjena hipoteza jer je ujedno afimacija Njega. Znam to i protestiram. Ako Ti ne bi postojao, ne bih te nijekao. A ako postojiš, čemu ova strašna napast moga razuma da te niječe? Ako Ti ne postojiš, ja nikada ne bih bio pomislio na Tebe...

Daj mi mir... Ti, koji se zoveš ljubav, nemilosrdan si kao istinska ljubav koja pati. Ništa toliko ne progoni čovjeka kao ljubav…


Vjerujem da svaki ateista na svoj način živi svoja uvjerenja, ali ovo je svakako zanimljivo za pročitati.
Moje pitanje:
Kad bi nauka, kojim slučajem znanstveno dokazala Boga (neće, jer ne može) ali, recimo …da li bi vjerovao? Da li bi nauka bila presudna ili tvoje osobno iskustvo susreta s Bogom? :dtyste:


Za ilustraciju prilažem životno iskustvo jednog od poznatih ateista.
Francuski novinar, liberal, ateist i ljevičar André Frossard, sin prvoga generalnog tajnika Komunističke partije Francuske, potaknut svojim umjetničkim sklonostima, ušao je jednoga dana u kapelicu «Pomirbenog klanjanja» u Ulmskoj ulici u Parizu. Htio je malo «ubiti vrijeme» i razgledati umjetnine koje su ga zanimale, a nije imao nikakvog vjerskog motiva. U mladosti je bio odgojen bez vjere, štoviše, u njegovu selu nije ni bilo crkve. Bio je vruć ljetni dan 8. srpnja 1930. Vrijeme: 17 sati i 15 minuta. U Presvetom Sakramentu bio je izložen Isus pred kojim su se sestre klanjale i molile. Što je tada doživio, opisao je gotovo četiri desetljeća kasnije u knjizi «Bog postoji. Ja sam ga susreo!»

“Kad su sestre dovršavale svoju službenu molitvu, dogodilo se čudo: Ne kažem da se otvorilo nebo, ono se ne otvara, nego se ono rušilo na mene, iznenada se podiglo poput tihog sijevanja munje, iz te neslućene kapelice u kojoj se nalazilo tajanstveno zatvoreno. Bilo je 17 sati i 15 minuta. Ušao sam u kapelicu kao skeptik i bezvjerac, a nekoliko minuta kasnije izašao sam kao katolik, apostolski, rimski. Nosio me val neiscrpivog veselja. Bila je to radost čovjeka koji se spasio, radost brodolomca kojeg su pokupili na vrijeme. U isto vrijeme
dobio sam novu obitelj Crkvu, kojoj je dužnost da me vodi onamo kamo treba da idem. Što ja mogu kad je kršćanstvo istinito, kad postoji istina i kad je ta istina jedna Osoba, koja nikako ne će da ostane nepoznata. Vjera mi je pri povratku donijela dva neočekivana dara: radost i duhovnu slobodu… Ne pišem ovo da pričam o sebi, nego da svjedočim. Ljubavi, da o tebi svjedočim, vječnost će biti prekratka!”

 

[JokerMMA]

da se dokaze postojanje bilo kojeg boga, ne bi verovao, znao bi. A volim sto bog se pokazuje ateistima da bi verovali u njega a bole ga brige za decu sirom sveta koja umiru od gladi bolje da njima otvori nebo da imaju bar vode da piju

 

[infamous111]

ljudi mnogo mesate stvari (u tome i jeste poenta, svi bi onda verovali u njega i klanjali mu se, zato sto znaju) a ne kao ovi sto tvrde da imaju odnos sa bogom i oni kao znaju da postoji, nije to poenta, poenta je ne znati ali opet verovati ali ne opterecivati sebe time nego ziveti svoj zivot opusteno i normalno, pa ne ocekujte od boga da radi nas posao, sta mislite da ce bog da se pojavi sa carobnim stapicem i da mane i sve je dobro, mi moramo da se borimo za dobro ne protiv boga ili djavola nego protiv losih ljudi sto vladaju svetom, a i posto ja verujem u neku karmu i ponovno vracanja u zivot da bi ispravio svoje grehe naravno ako nisu veliki pa za to imas vremena da ispravis (vremenski) zato mislim da nas sad ima 7 milijardi zato sto je data ponovna sansa mnnogima da operu svoje grehe pred navodni kraj sveta (sta je kraj sveta to ne znam, mozda prelazak u 6 dimenziju mozda stvarno kraj sveta mozda skok svesti, to se nista ne zna) nije bitno da li se bog pokazuje ili ne opet ponavljam bitan si TI

 

[JokerMMA]

aha bitan sam ja a MENI su bitni odgovori na neka pitanja, na primer dali postoji nadprirodno bice koje je stvorilo univerzum, dali uopste zna da mi postojimo, dali je to inteligentno stvorenje ili mozda samo neka vrsta energije koja nije ni svesna i tako dalje, sve su to zanimljiva pitanja na koja verovatno necemo ni imati odgovor, a ne znati a verovati bez razloga je jednostavno glupo

 

[Adrian BG]

da se dokaze postojanje bilo kojeg boga, ne bi verovao, znao bi. A volim sto bog se pokazuje ateistima da bi verovali u njega a bole ga brige za decu sirom sveta koja umiru od gladi bolje da njima otvori nebo da imaju bar vode da piju

Управо сотона то и жели да мислиш и говориш, да мрзиш Господа низашта. Зато да знаш да сваки пут када осетиш гнев у срцу или мржњу, када помислиш како би некога убио или му зло учинио, када изговараш погане речи, да никада више не кривиш Бога, већ погледај у огледало и тамо ћеш видети ко је крив. Неко има више моћи, па може и више зла да учини, неко чини зло у мањој мери, али сви чине вољу ђавољу који се противи и лаже само да против Бога окрене. Ако кажеш да је и ђаво и зло измишљен појам, онда поново погледај у огледало и слажи себе за то. Јер сам сигуран да ти срце говори другачије. Не желим да верујем да ти је срце зло, али то ти сам мораш да видиш. Јер из доброг срца излази добро, а из злог - зло.

 

[JokerMMA]

kako da ne, okrivi djavola za sve lose, zasto dobri bog ne unisti djavola i da toj deci makar pijacu vodu

 

[Jurivaka]

Moje pitanje:
Kad bi nauka, kojim slučajem znanstveno dokazala Boga (neće, jer ne može) ali, recimo …da li bi vjerovao? Da li bi nauka bila presudna ili tvoje osobno iskustvo susreta s Bogom? :dtyste:

Kada bi nauka potvrdila postojanje Boga (Joker ti je dobro odgovorio), to bi onda bila naučna činjenica, a u činjenice se ne vjeruje, one postoje neovisno o našoj vjeri, one su datost. Dakle, i tom slučaju, vjera bi bila nepotrebna.
A što se tiče razmišljanja filozofa koga si pomenula - Federica Sciacca, očigledno je da je čovjek imao problem da definiše svoj odnos prema stvarnosti. Nije on jedini. Svijet je prepun takvih. Poznati ruski pjesnik Jesenjin je, recimo, imao sličnu dilemu. Pisao je:
Ah, smešnog li ovog jada moga,
Smešni jadi život ispuniše -
Stid me što sam verovo u Boga,
Boli me što ne verujem više.
Francuski novinar André Frossard, je suprotan primjer upravo pomenutom Vasi Pelagiću. Pelagić je bio bogoslov, (Arhimandrit) čak i upravnik jedne bogoslovije, ali se u jednom trenutku pobunio i protiv Boga i protiv Cara. Tada je napisao pomenuto djelo "Umovanje zdravoga razuma", koje počinje riječima: "Zabluda je osnovni uzrok svih zala. Religija je najkrupnija zabluda. Svetlost nauke i zdravoga razuma dužna je da rastera kužnu magluštinu svih predrasuda."

Prema tome, navoditi ovdje primjere kako se neko iznenada preobratio i odjednom pojmio Boga i nije baš uputno, jer suprotnih primjera ima napretek. To nam, na kraju krajeva, ništa ne dokazuje, osim pojedinačnih reakcija pojedinih ljudi na date životne okolnosti.

​

 

[Laodikeja]

Videti nije uvek presudno za veru.
Biblija napominje: "BLAGO ONIMA KOJI NE VIDESE A VEROVASE"

Isus na jednom mestu kaze svestenicima onoga vremena: "DA VAMA KO IZ SMRTI USTANE NECETE VEROVATI"

Za Jevreje staroga zaveta postojanje Boga je bila cinjenica jer im se on javljao i pokazivao svoju slavu, a oni su opet bili u neverstvu..

 

[Jurivaka]

Videti nije uvek presudno za veru.

Ne da nije uvijek presudno, nego nije uopšte presudno. "Vjera je tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onog što ne vidimo", - dobra definicija vjere, koja nam govori da mi samo svojom vjerom dokazujemo postojanje predmeta naše vjere. Ako neko može to smatrati validnim dokazom, to je njegov izbor i opredjeljenje, ali realno, vjera sama po sebi ne može biti nikakav dokaz.