Član
- Učlanjen(a)
- 31.03.2010
- Poruka
- 158
Озбиљно? Еј, бре, не верујем особу. Ако јуче умро, ја не бих знао о томе.
А шта имаш против атеиста и шта ти се то спречи?
Poslednja izmena:
Pitanja za ateiste???
- Začetnik teme Krum Strasni
- Datum pokretanja
Озбиљно? Еј, бре, не верујем особу. Ако јуче умро, ја не бих знао о томе.
А шта имаш против атеиста и шта ти се то спречи?
Član
- Učlanjen(a)
- 28.12.2010
- Poruka
- 1.538
imas ti i ateista fanatika isto kao i verskih x)
Član
- Učlanjen(a)
- 31.03.2010
- Poruka
- 158
У праву си, infamous111. Људи су различити. Моја мајка је православни хришћанин, али ме то не смета. Одлазак у цркву, пале свеће, моле, али никада нисам престала. Такође, она не покушава да ме натера да верник.
Али постоје људи који свим средствима покушавају да наметну своја уверења о другима. То може бити и верници и атеисти.
Član
- Učlanjen(a)
- 06.05.2012
- Poruka
- 2.380
Ateizam je jedna od mogućnosti ljudskog razuma koja se protivi postojanju Boga.
...
1. Ateizam u ime autonomije svijeta i prirode (svjetskih životnih područja: kultura, znanost, umjetnost, gospodarstvo, politika, itd.), za čiju je spoznaju i ostvarenje sve manje potrebna “hipoteza Bog” (naturalistički ateizam, materijalistički, scientistički, itd.). Prvi veliki konflikt koji je doprinio razvoju modernog ateizma bila je rasprava između teologije i novonastalih prirodnih (modernih) znanosti. Tu se obično navodi paradigmatičan primjer “procesa Galilei”, završen 1633. g. osudom njegova učenja kojim je on nijekao stare (i u Bibliji pretpostavljene) geocentrične slike svijeta, zastupajući tezu da se ne okreće Sunce oko Zemlje, nego obratno, Zemlja oko
Sunca. Do sličnih konflikata dovela je i rasprava o teoriji evolucije Ch. Darwina u XIX. st. Tako je došlo do nastajanja jednog od najvećih problema u novijoj crkvenoj povijesti, do shizme između prirodnih znanosti i teologije, pa čak i između Crkve i novovjeke kulture. Tada se uglavnom afirmirao “metodički ateizam” prirodnih znanosti (J. Lacroix): prirodoznanstvenik kao takav može i mora u svojem istraživanju apstrahirati od pitanja o Božjem postojanju; Bog nije znanstvena hipoteza niti neka unutarsvjetska veličina uz druge, dostupna znanstvenom istraživanju.
Ta problematika trajala je sve do posljednjih desetljeća prošlog stoljeća, kada se uvidjelo i shvatilo da konflikta zapravo i ne mora biti. Naime, u tom razdoblju treba konstatirati prekoračivanje kompetencija kako prirodnih znanosti tako i teologije, a također i određenu otuđenost Crkve i kulture.
2. Ateizam u ime autonomije čovjeka (subjekta) čije se “dostojanstvo i sloboda” protive prihvaćanju Boţje svemogućnosti (humanistiĉki ateizam slobode i politički ateizam oslobođenja). Ovakav oblik ateizma prisutan je u tzv. “prometejskom ateizmu”: postaje se ateistom jer se u Bogu vidi neprijatelja, konkurenta, strogog suca ili “nezgodnog svjedoka” vlastitih (ne)djela. Osim toga, ako se ima na umu da
polazište novovjekog mišljenja nije priroda i supstancija, nego subjekt i sloboda, razumljivo je da u takvom načinu razmišljanja odluka u pitanju o Bogu „pada“ u raspravi o slobodi čovjeka. I u tom pitanju ateizam se nalazi tek na koncu razvoja; tu su se posebice “istakli” L. Feuerbach, za kojega su Bog i religija tek čovjekova projekcija: budući da čovjek teži za punim životom a
ne nalazi ga, on projicira svoju čežnju izvan sebe, u nebo, i stvara si Boga), K. Marx, za kojega je religija ideologijska nadgradnja stvarnih društvenih i ekonomskih odnosa, otuđenje čovjeka i opijum naroda; Bog i religija su utjeha, koju si sami ljudi i ne znajući stvaraju i daju zbog loših odnosa u kojima žive, i iluzija kojom vladajuća klasa drži u podložnosti proletarijat i druge) i F. Nietzsche, koji otkriva nihilističku tendenciju cijele zapadne kulture; on navješćuje smrt Božju iz koje slijedi besmislenost, dezorijentacija i dosada kao bolesti naše civilizacije. Izlaz vidi u dionizijskom elementu i u Nadčovjeku).
Od ovih oblika ateizma valja pak razlikovati one koji nastaju iz protesta protiv fenomena zla i patnje u svijetu. Ti su oblici za mnoge životno daleko presudniji od teoretskih i ideoloških nijekanja Boga. Upravo fenomen zla bio je uvijek veliki limit za ljudski razum koji nastoji “prodrijeti” u Božje otajstvo. I Toma Akvinski ga citira kao prvi argument protiv Božjeg postojanja: “Kad bi postojao Bog, ne bi smjelo postojati nikakvo zlo”, jer Bog je neizmjerno dobar.
3. Među važne uzroke ateizma treba ubrojiti također kritičku reakciju protiv religija, i to u nekim krajevima posebice protiv kršćanske religije. Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju.
Ovo je dio teksta iz jedne studije o ateizmu.
Zanima me, da li se ateisti slažu s ovim obrazloženjem ili imaju neke druge razloge.
...
1. Ateizam u ime autonomije svijeta i prirode (svjetskih životnih područja: kultura, znanost, umjetnost, gospodarstvo, politika, itd.), za čiju je spoznaju i ostvarenje sve manje potrebna “hipoteza Bog” (naturalistički ateizam, materijalistički, scientistički, itd.). Prvi veliki konflikt koji je doprinio razvoju modernog ateizma bila je rasprava između teologije i novonastalih prirodnih (modernih) znanosti. Tu se obično navodi paradigmatičan primjer “procesa Galilei”, završen 1633. g. osudom njegova učenja kojim je on nijekao stare (i u Bibliji pretpostavljene) geocentrične slike svijeta, zastupajući tezu da se ne okreće Sunce oko Zemlje, nego obratno, Zemlja oko
Sunca. Do sličnih konflikata dovela je i rasprava o teoriji evolucije Ch. Darwina u XIX. st. Tako je došlo do nastajanja jednog od najvećih problema u novijoj crkvenoj povijesti, do shizme između prirodnih znanosti i teologije, pa čak i između Crkve i novovjeke kulture. Tada se uglavnom afirmirao “metodički ateizam” prirodnih znanosti (J. Lacroix): prirodoznanstvenik kao takav može i mora u svojem istraživanju apstrahirati od pitanja o Božjem postojanju; Bog nije znanstvena hipoteza niti neka unutarsvjetska veličina uz druge, dostupna znanstvenom istraživanju.
Ta problematika trajala je sve do posljednjih desetljeća prošlog stoljeća, kada se uvidjelo i shvatilo da konflikta zapravo i ne mora biti. Naime, u tom razdoblju treba konstatirati prekoračivanje kompetencija kako prirodnih znanosti tako i teologije, a također i određenu otuđenost Crkve i kulture.
2. Ateizam u ime autonomije čovjeka (subjekta) čije se “dostojanstvo i sloboda” protive prihvaćanju Boţje svemogućnosti (humanistiĉki ateizam slobode i politički ateizam oslobođenja). Ovakav oblik ateizma prisutan je u tzv. “prometejskom ateizmu”: postaje se ateistom jer se u Bogu vidi neprijatelja, konkurenta, strogog suca ili “nezgodnog svjedoka” vlastitih (ne)djela. Osim toga, ako se ima na umu da
polazište novovjekog mišljenja nije priroda i supstancija, nego subjekt i sloboda, razumljivo je da u takvom načinu razmišljanja odluka u pitanju o Bogu „pada“ u raspravi o slobodi čovjeka. I u tom pitanju ateizam se nalazi tek na koncu razvoja; tu su se posebice “istakli” L. Feuerbach, za kojega su Bog i religija tek čovjekova projekcija: budući da čovjek teži za punim životom a
ne nalazi ga, on projicira svoju čežnju izvan sebe, u nebo, i stvara si Boga), K. Marx, za kojega je religija ideologijska nadgradnja stvarnih društvenih i ekonomskih odnosa, otuđenje čovjeka i opijum naroda; Bog i religija su utjeha, koju si sami ljudi i ne znajući stvaraju i daju zbog loših odnosa u kojima žive, i iluzija kojom vladajuća klasa drži u podložnosti proletarijat i druge) i F. Nietzsche, koji otkriva nihilističku tendenciju cijele zapadne kulture; on navješćuje smrt Božju iz koje slijedi besmislenost, dezorijentacija i dosada kao bolesti naše civilizacije. Izlaz vidi u dionizijskom elementu i u Nadčovjeku).
Od ovih oblika ateizma valja pak razlikovati one koji nastaju iz protesta protiv fenomena zla i patnje u svijetu. Ti su oblici za mnoge životno daleko presudniji od teoretskih i ideoloških nijekanja Boga. Upravo fenomen zla bio je uvijek veliki limit za ljudski razum koji nastoji “prodrijeti” u Božje otajstvo. I Toma Akvinski ga citira kao prvi argument protiv Božjeg postojanja: “Kad bi postojao Bog, ne bi smjelo postojati nikakvo zlo”, jer Bog je neizmjerno dobar.
3. Među važne uzroke ateizma treba ubrojiti također kritičku reakciju protiv religija, i to u nekim krajevima posebice protiv kršćanske religije. Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju.
Ovo je dio teksta iz jedne studije o ateizmu.
Zanima me, da li se ateisti slažu s ovim obrazloženjem ili imaju neke druge razloge.
Član
- Učlanjen(a)
- 30.09.2012
- Poruka
- 1.589
ja sam ateista jer ne postoji ni najmanji dokaz postojanja bilo kojeg nadprirodnog bica a kamoli nekog bica iz knjiga, plus svete knjige su lose napisane i kontriraju same sebe, ipak to je samo deo mog ateizma, cekam da mi neko da razlog za verovanje u bilo kog boga
Član
- Učlanjen(a)
- 31.03.2010
- Poruka
- 158
+1 yes3 Слажем се са тим!
LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.09.2009
- Poruka
- 8.464
Ne znam ko je pisao ovu studiju, ali sudeći po rečenom, to je neki teista, ili u najboljem slučaju agnostik. Istina, većina razloga koji su navedeni - radi čega se postaje ateista, stoje, ali neki koji su navedeni nemaju nikakvo uporište u stvarnosti, pa ni u logici. Npr. ova konstatacija: "Ovakav oblik ateizma prisutan je u tzv. “prometejskom ateizmu”: postaje se ateistom jer se u Bogu vidi neprijatelja, konkurenta, strogog suca ili “nezgodnog svjedoka” vlastitih (ne)djela".
Nisam siguran da autor u ovom slučaju zna o čemu govori, odnosno, šta on podrazumijeva pod ateizmom. Ateizam nije neprijateljski odnos prema Bogu, nego negiranje njegovog postojanja. Prema tome, ne može se smatrati neprijateljem, konkurentom, sucem..., neko ko ne postoji. To je vrlo nategnuta teza. Isto tako je nategnuta teza o saglasnosti moderne nauke i teologije. Tu niti je bilo niti može biti bilo kakve saglasnosti.
Postoje, osim navedenih i drugi razlozi zbog čega ljudi ne vjeruju u Božije postojanje. To je "umovanje zdravoga razuma" - što bi rekao Vasa Pelagić. Kao i sve drugo, i razum se može koristiti na različite načine. Nekima on služi za "kopiranje života", a nekima za traganje i iznalaženje njegovih neotkrivenih mogućnosti. Neki svijet prihvataju onakvim kakvim ga vide, ili kako im ga drugi prezentiraju, a drugi odbacuju šablone i stereotipe i tragaju za onim nevidljivim i neistraženim.
Poslednja izmena:
Član
- Učlanjen(a)
- 28.12.2010
- Poruka
- 1.538
kao sto rekoh nauka i bog nemaju nikakvih dodirnih tacaka, zato sto se nauka ne bavi postojanjem ili ne postojanjem boga, ja ti necu dati razlog da verujes u boga jedini razlog koji ti mozes da dobijes pa da pocnes da verujes u boga je da ti se nesto bas desi nesto neverovatno ili nesto slicno tome da bi ti poceo da verujes, ja samo kazem svima "ljudi ne tvrdite nesto sto neznate" vi tvrdite da bog ne postoji a nauka nema dodirnih tacaka sa tim niti to istrazuje a ovi tvrde da bog postoji a nikad ga nisu videli niti imali susret sa njim, manite se dokazivanja ne dokazivih stvari
svako normalan zna da ubedjivanjem ljudi sto se tice tih stvari nece doneti dobro, moze samo da bude lose i da dodje do ozbiljne svadje i problema, ja razumem i ateiste i ove vernike razumem ja i to sto su oni fanatici i jedni i drugi, ali mene niko ne razume zato sto sam ja negde izmedju, tako da sam ja izmedju dve vatre, ne prihvatam naucnu fantastiku (teoriju ili predpostabke) i ne prihvatam religisku fantastiku, i mene niko ne razume ali stvarno ne razume, ja samo hocu da kazem ljudi nije bitno budimo samo dobri to je najbitnije ti si najbitniji a ne neka knjiga ili neka naucna fantastika
Poslednja izmena: