Pcelarstvo-Ljubav i zanat

[Nostradamus]

PČELINJE BOLESTI PROUZROČENE GRINJAMA

Grinje, Acarina, su uglavnom sitni paučnjaci koji, pak, spadaju u koljeno člankonožaca kao i kukci. Iako su po tome srodnici pčela ipak su od njih dosta različiti. Imaju samo dva dijela tijela: glavopršnjak i zadak. Razlikuju se i po broju nogu; dok kukci imaju 3 para nogu, paučnjaci imaju 4 para. Grinje su još jednostavnije građene, pa je tijelo cjelovito. Većinom se razmnožavaju jajima iz kojih izlaze ličinke sa šest nogu koje se postupno preobraze u odrasle grinje s osam nogu. Mnoge grinje žive kao nametnici na kukcima, višim životinja*ma ili bilju. Rastu i umnažaju se na gotovo svim površinama svojeg domaćina, unutarnjim i vanjskim, a brojne vrste žive u dušničkom sustavu kukaca te u košnicama, na pčelama i pčelinjim

 

[Nostradamus]

Varooza

Varooza je nametnička bolest pčela i pčelinjeg legla koju prouzro-čuje grinja Varroa jacobsoni. Ženke nametnika žive na odraslim pčelama i hrane se hemolimfom, a jaja nesu uz pčelinje leglo. Razvoj*ni oblici grinje hrane se hemolimfom pčelinjih kukuljica, pa se znaci bolesti očituju i na leglu i na odraslim pčelama. Na pčelinjoj zajednici
kao cjelini ne opažaju se znakovi bolesti dok je broj grinja malen. Tek kad se razvije velik broj grinja, pčelinja zajednica slabi i na kraju posve propada. U zemljama gdje se bolest javlja, nanosi znatne štete. Varooza se prije dvadesetak godina naglo proširila Europom, a isto tako i našom zemljom. Bolest se suzbija prema zakonu.

 

[Nostradamus]

Uzročnika varooze prvi je opisao godine 1904. A.C. Oudemans i nazvao ga po istraživaču Jacobsonu koji je našao četiri ženke na indijskoj pčeli i poslao ih na dar Zoološkom muzeju u Levdenu. U Japanu postoje zapisi o tom nametniku na azijskim pčelama iz godine 1909., ali je tek 1958. utvrđeno da je prešao i na uvezene pčele iz Europe. U azijskom dijelu bivšeg Sovjetskog Saveza varoaje također prvo opisana na indijskim pčelama, godine 1950., a zatim 1965. i na europskoj medonosnoj pčeli. Več godine 1967. varooza je utvrđena u Bugarskoj, a 1976. u Srbiji, odakle se proširila u Hrvatsku. U Hrvat*skoj je varooza prvi put utvrđena 1978. godine. Danas je varooza raširena u svim europskim zemljama. Godine 1993. varooza je utvrđe*na i u Velikoj Britaniji koja je, kao otočna država i strogim veterinar*skim nadzorom, najdulje uspijevala spriječiti prodor varoe unutar svojih granica. Prijenosom matica i pčela varooza se proširila i interkontinentalno, u Južnu Ameriku, te i u Sjevernu Ameriku.

 

[Nostradamus]

Uzročnik varooze je velika grinja, vidljiva prostim okom. Odrasla ženka duga je od 1 do 1,77 mm i široka od 1,5 do 1,99 mm. Tijelo joj je ovalno i plosnato, posve pokriveno velikim leđnim hitinskim štitom, smeđecrvenkaste boje. Cijelo tijelo prekriveno je tankim dlakama i sitnim kukama koje pomažu prihvaćanju za tijelo pčele. Usni aparat je prilagođen za ubadanje i sisanje hemolimfe. U sisanju hemolimfe sudjeluju jaki ždrijelni mišići. Odrasla ženka ima četiri para kratkih, ali jakih nogu. One završavaju pliticama kojima se mogu čvrsto držati tijela pčele. Prvi par nogu služi kao neka vrsta ticala. Grinja ih, prilikom kretanja, vrlo živo miče i pomoću njih se snalazi u prostoru. Na njima se nalaze i njušni organi.

 

[Nostradamus]

Mužjaci su manji od ženki, okruglasta tijela, sa slabim hitinskim oklopom. Boje su bijelosive ili žućkaste. Dugi su od 0,8 do 0,97 mm i široki od 0,7 do 0,93 mm. Ždrijelno mišićje je slabo razvijeno kao i usni aparat, što ukazuje da ne mogu sisati hemolimfu. Poznato je da mužjaci nametničkih grinja često ne uzimaju hranu. Stoga mužjake varoe nalazimo samo na pčelinjem leglu, gdje ih je također teško opaziti na bijelim ličinkama i kukuljicama. Nakon parenja, oni ugibaju.
Ženke varoa žive ljeti od 2 do 3 mjeseca, a zimi od 6 do 8 mjeseci. Pojedine ženke mogu živjeti i do godine dana. U laboratorijskim uvjetima, pri različitim temperaturama i vlazi zraka, bez hrane, ženke ugibaju nakon 1 - 9 dana. Na izrezanom komadu saća s poklopljenim pčelinjim leglom i na temperaturi od 20° C mogu preživjeti i do 30 dana.
U dobi od oko tjedan dana ženke počinju nesti jaja. Jaja su dosta velika, duga od 0,6 do 0,67 mm i široka od 0,41 do 0,5 mm. Mliječno-bijelc su boje i tanke opne, ispod koje se nazire zametak buduće grinje. Broj jaja koje snese jedna ženka je vrlo različit, a može biti od nekoliko komada do nekoliko desetaka komada. Tijekom nesenja jaja, ženke grinja se otpuštaju s pčele i dolaze na saće gdje ima legla. Ako u košnici ima trutovskog legla, onda radije nesu jaja uz to leglo, jer (rutovsko ih leglo privlači većom količinom juvenilnog hormona.

 

[Nostradamus]

Opaženo je da na svom prirodnom domaćinu, u zajednicama azijske pčele, varoe imaju potomstvo samo na Irutovskom leglu. Kako se trutovsko leglo javlja samo u proljeće, varoe na tim pčelama nikad ne mogu razvili toliku populaciju koja bi ugrozila opstanak pčelinje zajednice. Azijska pčela ima brojne obrambene mehanizme pomoću kojih drži naraštaj varoa unutar podnošljivih granica i tako se brani od njihovog oštećenja. Jedan od najznačajnijih mehanizama obrane je aktivno uklanjanje odraslih varoa s tijela pčela radilica i iz stanica s leglom. Taj proces uključuje i tzv. samočišćenje, nakon što se pokažu prvi znakovi napada varoa. No, prelaskom na novog domaćina, europsku pčelu, varoa je našla povoljne uvjete za razvitak i uz radiličko leglo. Ta činjenica povezuje se s većom količinom juvenil*nog hormona u radiličkom leglu europske pčele, a kojeg varoa mora dobiti da bi započela nesti jaja. Za razliku od azijske pčele, europska pčela pokazuje samo blage naznake samočišćenja, zbog svoje ograni*čene sposobnosti prepoznavanja varoe kao nametnika i zbog neprila*gođenosti gornje čeljusti za čvrst ugriz. No, utvrđeno je da pojedine linije kranjske pčele imaju ponašanje, te anatomsku i fiziološku

 

[Nostradamus]

sposobnost za uklanjanje i ubijanje varoa. Uginule varoe s odgriženim nogama nađene su u puno zajednica kranjskih pčela, ali u vrlo maloj učestalosti. Također je utvrđeno da su europske pčele sposobne otkriti radiličko leglo napadnuto varoama, te da na slabu invadiranost reagi*raju otklapanjem i uklanjanjem napadnutih Učinaka odnosno kukulji*ca. Taj odgovor uklanjanjem u slaboj mjeri se povećava s razinom invadiranosti. Intenzitet uklanjanja u značajnoj je korelaciji s razinom invadiranosti.
Ovisno o klimatskim uvjetima, varoe mogu dati više naraštaja godišnje. Ne pomogne li pčelar pčelinjoj zajednici uništavati namno*žene grinje, ona propada. U teškim oblicima bolesti, na pojedinoj kukuljici, može se naći i više od 20 varoa. Ženke varoa nesu jaja na unutarnju stijenku stanica s ispruženim pčelinjim ličinkama. Prilikom poklapanja stanica, varoe ostaju u njima. Uz uobičajenu temperaturu od 34° C, koju pčele jakih zajednica održavaju za razvoj pčelinjeg legla, razvoj varoe u jajetu je vrlo brz. Već za 24 sata unutar jajeta se vidi ličinka sa šest nogu, veličine 0,6 x 0,5 mm. Tijekom narednih 24 sata, ona se preobrazi u protonimfu s osam nogu, koja izlazi iz jajeta, napada pčelinju ličinku i siše joj hemolimfu. Protonimfe mužjaka i ženki su slične, okruglaste, veličine oko 0,7 mm. Muške protonimfe se nakon tri, a ženske nakon pet dana, preobražavaju u deutonimfe koje se već međusobno razlikuju. Muške deutonimfe su duge 0,8 mm i široke 0,75 mm, a ženske duge 1,0 i široke 1,3 mm. Tijekom sljedećih nekoliko dana, deutonimfe postaju odrasle grinje, još uvijek smješte*ne uz kukuljice poklopljenog pčelinjeg legla. Ispod poklopaca grinje dosežu i spolnu zrelost, a mužjaci nakon parenja ugibaju. Sparene ženke hrane se hemolimfom kukuljica, a prilikom izlaska mlade pčele iz stanice, i one izlaze s njom.

 

[Nostradamus]

Ženke varoa su dobro pokretne pa često prelaze s jedne pčele na drugu. Odmah napuštaju uginule pčele. Na podlozi se kreću brzinom od 1 do 2 mm u sekundi i to u stranu, krivudavo, često zastajkujući i podižući se na stražnje noge. Ponekad se, prilikom kretanja, preokre-nu na leda i ostanu dugo nepomične. Privlače ih pčele brzih pokreta, dakle vitalne, dok na one koje se ne kreću ne obraćaju pozornost. Čim dotaknu pčelu, prihvate se za bilo koji dio njezina tijela, pokušavajući
što prije doći do donjeg dijela zatka. Tamo se zavlače između kolutića i probijaju tanku opnu koja spaja dva kolutića i sišu hemolimfu. Tijekom zime, ženke varoa preživljavaju duboko zavučene između kolutića zatka pčele. Broj grinja koje uginu tijekom zime ovisi o klimatskim uvjetima, ali obično ne prelazi 10 posto. Čim se u proljeće pojavi novo leglo, prezimjele ženke varoa počinju nesti jaja.

 

[Nostradamus]

Zalijetanje pčela u tuđe košnice najčešći je prirodni način širenja varooze među pčelinjim zajednicama. U našim pokusima utvrdili smo daje zalijetanje pčela u tuđe košnice glavni put širenja varooze. Iako su u jednom pokusu zdrave zajednice bile postavljenje odvojeno od invadiranih, varoe su se i u njima pojavile za manje od tjedan dana. Pri tome su zdrave zajednice od bolesnih bile udaljene oko 70 metara i u sivo obojenim košnicama, a u bolesnih zeleno. I leta košnica također su bila suprotno okrenuta. Utvrdili smo da se u prirodnim uvjetima pčele zalijeću u tuđe košnice čak i do 500 metara udaljenosti.
Kvantitativne vrijednosti zalijetanja pčela pratili smo u pokusnim košnicama za promatranje s jednim okvirom. Pri tome smo uzeli u obzir nalaz dr. Frischa da pčele ne razlikuju crnu boju od crvene, ni zelenu od žute. Kako bismo pčelama omogućili što bolje snalaženje, pročelja košnica obojili smo žuto, plavo, bijelo i crno. No, i u takvim uvjetima, uz stacionirano držanje, čak do 6 posto pčela zalijeće se u tuđe košnice. U uvjetima selenja na pašu, zalijetanje pčela doseže čak 18 posto

 

[Nostradamus]

Stoga, u praktičnim uvjetima na pčelinjaku, zalijetanje pčela ima odlučujuću ulogu u širenju varooze. Jaka pčelinja zajednica u jeku sezone može imati i do 80 000 pčela radilica, od kojih su polovina skupljačice. Uzme li se u obzir srednji broj zalijetanja koji smo dobili u našim pokusima, (10 posto), proizlazi da se 4 000 pčela iz jedne košnice zalijeće u drugu. Te činjenice tumače razloge invadiranosti svih pčelinjih zajed*nica najednom pčelinjaku, ubrzo nakon utvrđivanja varooze.
Postavlja se pitanje zašto nije tako i s ostalim pčelinjim bolestima. To se može rastumačiti na primjerima dviju drugih bolesti, američkoj gnjiloći (zaraznoj) i nozemozi (nametničkoj), koje se često javljaju na našim pčelinjacima.
U širenju američke gnjiloće bitnu ulogu ima činjenica da pčele čistačice postaju hraniteljice starijeg pčelinjeg legla. Tako pčela koja je čistila stanicu od propale ličinke, u svom sljedećem poslu hrani zdrave ličinke i pritom prenosi bolest. No, to se zbiva unutar jedne pčelinje zajednice. U sljedećoj podjeli posla, pčela hraniteljica posta*je radilica koja luči matičnu mliječ i hrani mlađe leglo, zatim luči vosak i gradi saće, a tek onda postaje skupljačica. Na taj način pčela ima dovoljno vremena da se mehanički očisti od uzročnika američke gnjiloće, pa ako se kao skupljačica i zaleti u tuđu košnicu, to nema veće značenje za širenje bolesti.
Nozemoza je nametnička, crijevna bolest i širi se sporama koje se nalaze u izmetinama bolesnih pčela. Pčele radilice samo iznimno balegaju u košnici pa, ako se bolesna pčela i zaleti u tuđu košnicu, to nema većeg značenja za širenje nozemoze.
Razmatranje širenja varooze, američke gnjiloće i nozemoze jasno pokazuje različitu važnost zalijetanja pčela u tuđe košnice kod razli*čitih pčelinjih bolesti.