Momo Kapor

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
"Postoje beznačajna, siva, prljava i sumorna mesta, za koja nas nekim čudnim slučajem veže ljubav.Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj straćari, a neki nasip pokraj želetničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se omađijano vraćamo čitavog života.Kakvo je to prokletstvo?
S druge strane, postoje gradovi čuveni zbog svoje lepote, ali nam ne znače baš ništa, jer ih nikad nije ozarila naša ljubav, neki tajni smisao.Koračamo kroz njih zevajući od dosade.
Krivica nije do tih gradova - ona je u nama.
Zbog toga, najpametniji ljudi i ne putuju.Sede na trgu na kom su se rodili, i čekaju da svet dođe do njih."
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.982
Momo je prvi pronašao princezu Jelisavetu

[FONT=&quot]INTERVJU: LjILjANA KAPOR
[/FONT]​

[FONT=&quot]Momo je prvi pronašao princezu Jelisavetu

[/FONT] [FONT=&quot]Supruga pokojnog Mome Kapora priča o njihovom upoznavanju, dokazu ljubavi, princezi Karađorđević, njegovom pisanju, slikanju, doživljaju Hilandara, bolesti, smrti...

[/FONT] LJILJA-KAPOR-1.jpg

[FONT=&quot]Svaki pisac plaća priču životom: Ljiljana Kapor Foto Ž. Jovanović

[/FONT] [FONT=&quot]Ljiljana Kapor, supruga slikara i pisca Mome Kapora (1937–2010), priredila je, posle smrti supruga, knjigu o njemu –„Legenda Kapor”. Tu je 55 njegovih prijatelja napisalo svoja sećanja na druženje s njim. Ona je osnivač i direktor Zadužbine „Momčilo Momo Kapor” iz čijeg fonda će, svake godine naizmenično, biti nagrađivan slikar, pa pisac. Još tri dana se u Beogradu, u Velikoj galeriji Doma Vojske, može videti izložba slika „Beogradske priče” koja predstavlja motive glavnog grada viđene očima višestrukog umetnika.

[/FONT] [FONT=&quot]Šta Vam je novo kazala „Legenda Kapor”?

[/FONT] [FONT=&quot]Imala sam potajnu želju da će možda neko ispričati ono što nisam čula, ali pročitala sam priče koje mi je i Momo pričao. Inače, kad bi pričao nekima nešto što sam čula bezbroj puta, on se, gledajući me, smejao i govorio: „Uh, dobro je, Liki se smeje. Znači da me još voli. Znate, kad žena prestane da se smeje vašim pričama to je kraj”.

[/FONT] [FONT=&quot]Kako ste se upoznali?

[/FONT] [FONT=&quot]Bila sam stjuardesa JAT-a. Pre poletanja, zbog mogućeg nestanka kiseonika, kaže se: „Iznad vaših glava ispašće maske s kiseonikom”, a Momo je glasno dodao: „I peraja”. Kako da se odmah ne zaljubite u takvog čoveka. Tada mi je rekao da ima strah od letenja, ali i padanja, pa me je zamolio da ga držim za ruku. Tako smo, držeći se za ruke, ostali zajedno više od 25 godina.

[/FONT] [FONT=&quot]Šta Vam je sve bio dokaz ljubavi?

[/FONT] [FONT=&quot]To što smo zajedno proveli tolike godine „dok nas smrt ne rastavi”, kako smo obećali jedno drugom na venčanju. Kao i što je ljubav bila svuda oko nas – i kad je bilo teško i kad je bilo lepo. Treba li većeg dokaza?

[/FONT] [FONT=&quot]A pre braka?

[/FONT] [FONT=&quot]Kad sam bila u avionu, a on na plaži u Dubrovniku, slala sam mu signale: kad je avion preletao plažu palila su se i gasila poziciona svetla i mahao je krilima! To je bio znak da dolazim u Kupare. A on se kladio s prijateljima da će taj i taj avion u toliko sati preleteti iznad njih, paliti i gasiti svetla i mahati krilima.

[/FONT] [FONT=&quot]Kad je „izmislio” Jelisavetu?

[/FONT] [FONT=&quot]Momo je prvi posleratni Srbin koji je pronašao princezu Jelisavetu Karađorđević, ćerku kneza Pavla. U knjizi „Ispovesti” pisao je kako su se upoznali na prijemu u Njujorku kod Nine Rozenberg 1976. „Bila je nestvarno lepa”, govorio mi je. Na vizit-karti, koju mu je dala, pisalo je: „Elizabeth Karagjorgjevich – Princess of Yugoslavia”. Kad je napisao roman „Zoe”, o princezi u Njujorku, Jelisaveta je bila samo epizoda – ostale uloge dobile su neke druge njujorške dame koje su ga vodile kroz lavirinte tog njemu omiljenog grada.

[/FONT] [FONT=&quot]U kakvoj atmosferi je pisao, a u kakvoj slikao?

[/FONT] [FONT=&quot]Za pisanje mu je bio potreban mir. Poslednjih desetak godina je, zbog lošijeg vida, diktirao tekstove. Voleo je sve to da prepričava prijateljima kako bi čuo reakcije. A u vreme kad je slikao atmosfera u kući je bila potpuno drugačija. Slušao je muziku i pričao s prijateljima. Čak je davao i intervjue slikajući. Voleo je i da mu se čita naglas u vreme dok slika. Tada se vraćao Čehovljevim pričama i Andriću.

[/FONT] [FONT=&quot]Gde je nalazio ideje za pisanje?

[/FONT] [FONT=&quot]Najskuplja stvar u umetnosti je priča koja je suština svakog umetničkog dela. Svaki pisac plaća priču životom, jer ona mora de se dogodi i doživi kako bi se u nju i verovalo. Dobra priča je zajednički imenitelj za sve Momine knjige, novinske tekstove, drame, pa i za slike. Nalazio ih je svuda, na putovanjima po svetu, letovanjima na raznim morima, ali posebno u izvornim pričama njegovih Hercegovaca.

[/FONT] [FONT=&quot]Kako ste doživljavali Momu?

[/FONT] [FONT=&quot]Kod Mome sam najviše volela njegov odnos prema životu. Bio je najveći pobornik lepote. Proizvodio je radost i uživao u njoj. Lepotu je stvarao slikajući je, a njegova literatura je enciklopedija našeg svakodnevnog života. Za njega je svaki dan bio neponovljiv. I zato se trudio da uvek nešto napravi: mali crtež, deo slike, uvod u neku priču... Ono čemu sam se uvek divila, i svaki put ostajala bez daha, jeste momenat kad vidim kako se na praznom, belom platnu, dok slika, pojavljuju likovi devojaka, Leonardovih Madona, Beograda, Ade... Mnogo mi znače te linije i boje koje su otkrivale lepotu i suštinu njegovog boravka na ovom svetu. Pogotovo sada od kad ga nema.

[/FONT] [FONT=&quot]Kad se razboleo?

[/FONT] [FONT=&quot]Rak grla je otkriven 2002. Posle zračenja u Beogradu otišli smo u Lozanu, na operaciju. Bila je uspešna, posle dve godine terapije bio je, medicinski, zdrav čovek. Ali, bolest se vratila pre dve godine. I posle teške operacije i hemoterapija, ishod je poznat.

[/FONT] [FONT=&quot]Da li se plašio?

[/FONT] [FONT=&quot]Što se tiče odnosa prema smrti često je citirao Leonarda da Vinčija: „Čitavog života sam mislio da se učim kako živeti, a, u stvari, učio sam se kako umreti”. Ali, voleo je i šalu pisca Vilijama Sarojana koji je mesec dana pre smrti poslao pismo „Njujork tajmsu”, uz uslov da se ono otvori mesec dana posle njegove smrti. Napisao je: „Znao sam da svaki čovek mora da umre, ali mislio sam da se to meni nikada neće dogoditi. E, pa, dogodilo se”.

[/FONT] [FONT=&quot]-----------------------------------------------------------------------

[/FONT] [FONT=&quot]Kad hodočasnik postane bolji čovek

[/FONT] [FONT=&quot]Da li Vam je pričao o Hilandaru?

[/FONT] [FONT=&quot]„Naše je samo ono što damo drugima.” Tako je govorio otac Mitrofan s kojim je Moma posetio Hilandar. Sve bitno što je video, čuo i osetio tamo, sve što se događalo u ta 24 sata, napisao je u romanu „Hronika izgubljenog grada”. To je jedna od tri knjige koje čine „Sarajevsku trilogiju”. Govorio je da u „Hilandaru čovek može da provede jedan dan, jednu noć ili čitavu večnost, ali je sigurno da će hodočasnik postati bolji čovek. Uopšte nije važno kad ćete doći tamo. Ovo putovanje nije turizam već lekcija iz ljudskosti”. Sve Momine priče o Hilandaru su prava mala remek-dela!

[/FONT] [FONT=&quot]Slavko Trošelj
[/FONT] [FONT=&quot]Objavljeno: 12.06.2011.
[/FONT] Izvor: Politika


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.982
Izložba slika Mome Kapora u Domu Vojske

Izložba slika Mome Kapora u Domu Vojske

Prva velika izložba slika “Beogradske priče” Mome Kapora otvorena je večeras u prepunoj Velikoj galeriji Doma Vojske i trajaće do 15. juna ove godine.

69629094_slika_kapor.jpg

"Lament nad Beogradom", slika koja je privukla najviše pažnje

Na 51 izloženoj slici, koje u najvećoj meri pripadaju privatnim kolekcijama, najčešći motivi su Ada i Beograd, ali može se videti i Trebinje, zatim singerica, komoda, vrteška, kao i razne teme kao što su ktitorke, školice i ringišpil.

Izložbu je otvorio potpukovnik Slavoljub Marković, direktor “Media centra” koji je najavio i knjigu sa kolumnama koje je slavni pisac i slikar pisao za list “Vojska” i “Odbrana”

- Ova izložba doprinosi dug Momi Kaporu, velikom prijatelju i ljubitelju vojske. Voleo je vojsku i mi smo voleli njega - rekao je Marković.

Momo Kapor majstor portreta

- Momčilo pikturalno zasićuje sliku, a ponekad se opredeli za jedan ton. Portreti su izuzetno značajni i tajna su slikara. Ovde su izloženi portreti Desanke Maksimović, Tina Ujevića i Zuka Džumhura - dodao je Nikola Kusovac.

Nikola Kusovac, istoričar umetnosti, osvrnuo se na rad slavnog slikara

- Ovo je prvi put da Momu Kapora kao slikara predstavimo u zvaničnoj galeriji u Beogradu. Velike izložbe imao je i u Ženevi, Parizu, Njujorku, ali kod nas jako retko. Nismo prikazali Momčila u njegovom najboljem izdanju, jer je to crtež, ali bez crteža nema ni slike. On je na Akademiji naučio da posmatra, a ako zapazite, onda ste nešto i napravili - izjavio je za “Blic online” Nikola Kusovac, dodajući da bi "Momo bio ponosan na ovaj događaj".

Moma bi me uštinuo

- Pokušavao sam da budem nezvaničan, kao Moma. Umalo da izgovorim nešto što je njega užasavalo: ”Njega ne treba predstavljati”. Kad bih to rekao, uštnuo bi me i tražio predstavljanje. Večeras sam ga predstavio u neformalnom svetlu - rekao je Nikola Kusovac.

Izložbu su priredili “Zadužbina Momo Kapor”, ispred koje je bila Ljiljana Kapor, u saradnji sa Ministarstvom odbrane i Galerije Vojske Srbije. Rada Đuričin se potrudila da velikog pisca približi gostima čitajući odlomak iz dela “Uspomena jednog crtača”, a Nikola Kusovac je dodao da ga raduje posećenost izložbe
- Ako nas Momo gleda iz rajskog naselja, mora da mu je drago što ste tu - rekao je Kusovac.

Autor: Blic/S. Ž.07.05.2011. - 23:22

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.982
Bila sam danas na izložbi, pa sam Vam donela malo sličica. Uživajte... :)

926Slika1670.jpg


220Slika1674.jpg


861Slika1675.jpg


633Slika1683.jpg


140Slika1686.jpg


778Slika1688.jpg


734Slika1692.jpg


910Slika1693.jpg


843Slika1697.jpg


534Slika1699.jpg


152Slika1700.jpg


403Slika1701.jpg


515Slika1702.jpg


811Slika1705.jpg


479Slika1706.jpg




 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
"Postoji jedan jutarnji čas posle svake neprospavane noći kada se dodirne samo dno greha. To je onaj trenutak kada se na usnama osećaju posledice duhovitih dosetki, a u grlu skrama gorčine od ludorija i ispovesti, da ne govorimo o griži savesti dok se gleda pošteni narod kako upravo odlazi na posao."

Momo Mapor - Zoe

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.982
Nikola Kusovac: Sa Kaporom od Hercegovine do Svete Gore

Nikola Kusovac: Sa Kaporom od Hercegovine do Svete Gore

Piše Nikola Kusovac

Ako bih morao da izdvojim neka od naših druženja na putovanjima, onda bih se opredelio za dva, od kojih jedno slikovito svedoči o njemu kao čoveku, a drugo ga objašnjava kao umetnika. Prvo se odnosi na naše putovanje u Kosovsku Mitrovicu, a drugo na našu posetu srpskoj carskoj lavri na Atosu, manastiru Hilandaru

nikola-kusovac.jpg

Bilo je to na Svetog Savu 1995. godine kada me je Momo Kapor vodio do kuća njegovih predaka i rođaka u Mirilovićima, nedaleko od Bileće a prema Trebinju. Posle kraćeg zadržavanja kod seoske crkve i groblja na kojem počivaju njegovi preci, valjalo im je zapaliti sveću za dušu, i još kraće nedoumice hoćemo li zatim do Kaporovih putem koji vodi od škole ili onim što ide pored kuća Bajčetića – a to hamletovsko pitanje je predstavljalo izazovnu pripovedačku građu za šarmom neprevaziđenu hercegovačku pričalicu, kakav je bio Momo – stigli smo na odredište. I, dok su se ljubazni domaćini, zbog iznenadne posete milog im i, diljem Srpstva a bogme i šire, poznatog rođaka, uzmuvali ne bi li nas što bolje ugostili, nebo iznad Mirilovića prolamalo se od silne grmljavine. Nagađali smo da li je to nebesko znamenje upućeno Srbima ili njihovim zlotvorima. Ja sam izrazio bojazan, koju sam tih dana kao gost Kulturno-prosvjetnog društva „Prosvjeta” u Bileći i obnarodovao, da ne mogu razjedinjeni Srbi očekivati ništa dobro, jer su naspram njih ujedinjena Evropa i ujedinjeni narodi, što ih mamuzaju Sjedinjene Američke Države. Odnosno, da će volja biti njihova i da će nam oni krojiti i granice i sudbinu. Jedino rešenje i mogući izlaz video sam, onda kao što ga vidim i sada, u mogućnosti da se svi Srbi uhvate u jedno veliko kulturno i prosvetno kolo, jer im to niko ne može da zabrani, i da se, tako duhovno ujedinjeni i kaljeni, pripremamo za neko bolje vreme i povoljnije svetske prilike, kada bi ponovo vaskrsnula jedna srpska država.
Tada se Momo, inače nepopravljivi optimista iz koga je uvek zračila pozitivna energija, pecnuo zbog ispoljene skepse, očitog pesimizma i, na kraju, defetizma. Nažalost, sve što je usledilo sa Dejtonskim sporazumom i posle njega, pokazalo je da se onaj nebeski znak, u zlo doba kad mu vreme nije, odnosio na nejako, razjedinjeno i oklevetano srpsko pleme. Sve je pošlo nizbrdo, a da zlo bude veće – zdušno su se potrudili i trude se srpski antiratni profiteri. Moma im se, kao gromada, isprečio na tom njihovom trudoljubivom i obilato – novcem, nagradama, medaljama i legijama – od srpskog zlotvora podržavanom putu. Nisu ga štedeli, kao što nije ni on njih štedeo, a vreme će pokazati ko je bio u pravu. Da li oni što su, kako kaže Njegoš, pohulili vjeru prađedovsku, zarobili sebe u tuđina, ili Momo koji nije hteo pogaziti zakone svojih predaka.
Naravno, takav Kapor, hercegovački prkosan i nesalomljiv, zadobijao je sve više mog poštovanja i iskrene prijateljske ljubavi. Doduše, naša druženja u Beogradu nisu bila ni česta ni duga. Po pravilu, bila su poslovna i profesionalna, ili povodom praznika, krsne slave, kakve porodične svečanosti i slično. Međutim, na putovanjima, katkad višečasovnim i višednevnim, bilo je vremena za duge, ozbiljne razgovore ali i lagodna ćaskanja. Vreme provedeno sa njim proticalo je brzo i neosetno. Bio je krajnje radoznao i „cedio” je iz mene sve što ga je zanimalo o umetnicima, uglavnom slikarima, koji su bili predmet mog stručnog interesovanja. Satima sam odgovarao na njegova pitanja koja su se odnosila na život i stvaralaštvo prve srpske slikarke Katarine Ivanović i Vukove kćeri Mine Karadžić Vukomanović, zatim na neprevaziđenog rodoljuba Đuru Jakšića, takođe slikara i književnika, zatim prvog ikonopisca i slikara Đorđa Krstića, umnog skeptika Uroša Predića i njegovog vršnjaka i zemljaka, hedonistu Paju molera, odnosno slikara Pavla Jovanovića. Analizirali smo umetničku i ljudsku prirodu Mominog profesora sa Akademije, takođe Hercegovca, Mostarca, Nedeljka Gvozdenovića, posebno su ga zanimale njegove veze sa Ivanom Tabakovićem, kao što smo rado razmenjivali poglede na rad zajedničkih prijatelja, poput nedavno preminulog Milorada Mila Ćorovića, zatim Ljube Popovića, Miloša Šobajića… S druge strane, kao neprevaziđeni belosvetski putnik, radoznali putopisac i dobro obavešteni posetilac mnogih muzeja i galerija, do kojih nisam mogao da stignem, pružao mi je dragocene informacije o tamo viđenom i doživljenom.
Ipak, ako bih morao da izdvojim neka od naših druženja na putovanjima, onda bih se opredelio za dva, od kojih jedno slikovito svedoči o njemu kao čoveku, a drugo ga objašnjava kao umetnika. Prvo se odnosi na naše putovanje u Kosovsku Mitrovicu, neposredno posle bombardovanja i egzodusa Srba sa Kosova i Metohije, jer tamo smo boravili i 1993. zajedno sa Šobajićem, a drugo – na našu posetu srpskoj carskoj lavri na Atosu, manastiru Hilandaru.
U Mitrovicu, gde sam imao neka posla u vezi sa našim ugroženim spomenicima kulture i poklon-zbirkom slikara Aleksandra Tomaševića, koja se zatekla u južnom delu grada, Momčila sam poveo da svojim vedrim duhom obodri narod i posebno školsku mladež. U tome on nije imao premca. Uz njega i njegovo pripovedanje zaboravljalo se u Mitrovici, Zvečanu i Leposaviću na surovo okruženje i sve se lakše podnosilo. Tako su nas gostoljubivi i zahvalni domaćini odveli na ručak. Sećam se, bila je to bašta nekog restorana nadomak već istorijskog mitrovačkog Mosta, onog što deli a ne spaja. Za susednim stolom slatko su se služili ukusnim roštiljem četvorica muškaraca, dvojica u uniformama Kfora a dvojica u civilu. Momo je zapodenuo razgovor. Ispostavilo se da su iz Švajcarske. Uniformisani su bili NATO službenici, a njihovi prijatelji novinari u poseti Kosovu i Metohiji. Svi iz Ženeve i Ciriha. Usledio je zanimljiv razgovor. Kapor se raspitivao da li su oni skoro bili u nekim, za istinske gurmane, nezaobilazno važnim restoranima, klubovima i hotelima gradova iz kojih su došli, kao i da li se tamo još uvek služe specijaliteti koje je on probao. Posle izvesnog vremena, zasut pitanjima, jedan od gostiju za susednim stolom je reagovao: „Dragi gospodine, mi nismo toliko bogati da možemo posećivati tako ekskluzivna mesta za koja nas Vi pitate.” Na to je Momo skrušeno uzvratio: „Gospodo, ali ja sam samo siromašni srpski pisac.” Od strane bogatih Evropejaca, onih koji su Srbima prvo nametnuli sankcije, potom ih bombardovali i na kraju im oteli zemlju, komentara nije bilo, niti je moglo biti.
Poseta manastiru Hilandaru bila je zamišljena kao jedan zajednički odmor na Atosu, tačnije na granicama Svete Gore, u Uranopolisu. Tada sam ga, kao dobar poznavalac lokalnih prilika, upoznao sa ocem Mitrofanom, onda epitropom naše svetinje, koji se starao za veliki manastirski metoh nedaleko od Jerisosa, u narodu poznat kao Kakovo, mada je pravilnije reći Arsenica. Kako nismo imali dozvole za posetu našem manastiru, otac Mitrofan nas je pozvao da zajedno krenemo, pošto on poznaje kapetana broda i lučke policije. Narednog jutra smo bili na pristaništu u Jerisosu, odakle kreće brod za Svetu Goru. Vetar koji se preko noći digao osujetio je našu nameru da kraćim morskim putem, sa severne strane Atosa i pored rta Arapis, stignemo do pristaništa našeg manastira. Brod po nemirnom moru nije isplovljavao iz luke. Vratili smo se da našim porodicama kažemo kako smo posetu Hilandaru odložili za koji dan i da ostavimo putne isprave u svojim sobama. Odmah potom otišli smo do Uranopolisa, iz čije se luke upravo spremao jedan brod da isplovi za Svetu Goru. Naime, dok je nevreme na severnoj strani poluostrva, brodovi južnom stranom često plove do luke Dafni. Putne isprave i dozvole za posetu Svetoj Gori pregledao je moj stari poznanik, Grk i lučki oficir Pantelija, koji me je pitao hoću li da putujem. Rekoh mu da nemam ni pasoš ni dozvolu i da sam tu sa prijateljem, koji ih takođe nije imao, ali da bismo rado pošli. Samo je pokazao rukom da uđemo. Tako smo se Momo i ja nenadano našli na putu za naš manastir.
Međutim, stvari su se iskomplikovale kada brod nije pristao u malu luku hilandarskog dobra Jovanjica ili Ivanjica, kako ga neki često i nepravilno nazivaju, već na susedno pristanište bugarskog manastira Zograf. Na našu sreću, pošto nismo imali telefone da se javimo upravi Hilandara i da ih obavestimo gde se nalazimo, zatekli smo u hladovini pristanišnog konaka grupu lokalnih ribara koji su se odmarali, čekajući uz partiju karata veče da krenu na svoj posao. Među njima sam prepoznao imenjaka i dugogodišnjeg znanca iz Uranopolisa, inače vlasnika benzinske pumpe, povremeno i ribara. Kada je saznao za našu nevolju, odmah je mobilnim pozvao naš manastir; začudo, javio se otac Mitrofan, koji je desetak minuta posle nas krenuo iz Uranopolisa drugim brodom, koji je, naravno, pristao na Jovanjicu, gde su brod i namernike čekali sa prevozom hilandarski monasi. Dogovorili smo se da nam pošalju kola, ali da mi prepešačimo koja dva-tri kilometra plažom od Zografa do Jovanjice. To je, usred podneva, po najgorem žaropeku, u nepodobnoj obući, doista predstavljalo mali podvig. Iscrpljeni, stigli smo do Jovanjice, ali hilandarski monah Pantelija, inače Nemac po rođenju, uz veliko Momčilovo gunđanje i proteste, nije hteo da nas vidi i primi u konak. Umesto toga dočekala nas je ceduljica da se poslužimo ratlukom, kojega nije bilo, i mlakom vodom, ali uz upozorenje da je štedimo pošto je nema dovoljno. Ipak, ubrzo, brže nego što smo se nadali, stigao je kolima po nas iskušenik Georgije. Smestili smo se pored njega u kabinu kamioneta. Od tog časa, a moglo je biti oko dva sata posle podne, počela je Momčilova hilandarska avantura. Tokom polučasovne vožnje saznao je sve o zaduženjima iskušenika i dobio odgovor na pitanje zašto se naš vozač ni posle nekoliko godina poslušanja nije zamonašio. Naime, njegov duhovnik je smatrao da lepi i stasiti, telom i duhom nemirni Georgije još uvek nije sazreo da bude smerni monah.
U manastiru nas je dočekao otac Mitrofan, smestio nas u dvokrevetnu keliju, tik uz njegovu, i odveo u gostoprimnicu na vodu, ratluk, kafu i cipuro, rakiju lozovaču, poput mastike. Tu nas je dočekao otac Vasilije, ali se zateklo i još nekoliko monaha i iskušenika. Gledali su u Momčila kao u ikonu, a on ih je zasipao pitanjima. Većinu njihovih odgovora primao sam na jedno i ispuštao na drugo uho. Setio sam ih se, kada sam nešto kasnije čitao jedno od Momčilovih najboljih dela, Hroniku izgubljenog grada. Sve što je tada čuo, očišćeno od suvišnog, našlo se kao građa onog paralelnog toka radnje njegovog romana, u kojem, pored lamenta nad njegovim rodnim gradom Sarajevom, pripoveda o poseti Hilandaru.
Ostrašćeni pušač, kakav je onda bio, Momo je dobio nečuveno razrešenje da puši na spoljnoj terasi manastira, ispred gostoprimnice, a iznad prelepe bašte koju je besprekorno održavao ostareli otac Jovan. Kasnije, pred večernju službu, posetili smo biblioteku i muzej. Na moj užas i kasnije velike prekore, usudio se da, zaklonjen iza zastave cara Dušana, zapali cigaretu. U sobi gde smo konačili, u tučanoj peći, ostali su mnogi opušci da svedoče o Momčilovoj pušačkoj strasti i kršenju manastirskog tipika.
Posle kraćeg zadržavanja pred rani počinak, otac Vasilije je saopštio da Obilići ustaju rano i idu na jutarnju službu, koja počinje između dva i tri posle pola noći, a Brankovići, ciljajući na mene, kad svane oko pet-šest ujutro. Počem je Momčilo bio slabovid, nagovarao sam ga da sledi moj primer, da po mrklom mraku ne skrši vrat silazeći niz trošne manastirske stepenice. One koje su izgorele u kasnijem strašnom požaru što je progutao veći deo manastirskih konaka, sve što se nalazilo severno od trpezarije na zapadu i pirga Svetoga Save na istoku.
Kada sam se u cik zore probudio, Momčila nije bilo. Uplašio sam se i u čudu pitao kako je uspeo da se po mraku spusti do hrama. Zatekao sam ga kako metaniše pred Trojeručicom. Skorio je kraj bogosluženja. Ubrzo potom našli smo se pred trpezarijom, okruženi monasima i ljubopitljivim gostima manastira. Momčilo je rado odgovarao na mnoga pitanja, ali ih je mnogo više postavljao, gutajući odgovore. Posle obeda, čiji ga je ritual iskreno uzbudio, kao i monaška trpeza u kojoj smo, pregladneli, prosto uživali, on više zbog dobrog manastirskog vina a ja zbog belog luka, ostali smo u kraćem razgovoru nadomak čudotvorne loze Svetog Simeona. Radoznali Kapor je nastavio da zasipa pitanjima prisutne kaluđere, najviše oca Kirila i Jovana, kao i blagoglagoljivog Vasilija, kao i na rečima škrtog oca Stefana. Međutim, ubrzo potom, oko deset ujutro, otac Mitrofan nas je upozorio da kamionet za Jovanjicu samo što nije krenuo. Oko jedanaest smo krenuli brodom do luke Dafni, da bismo se odatle vratili u Uranopolis. Stigli smo oko tri posle podne.
Sve što se događalo prilikom te kratke posete Hilandaru, tačnije svi razgovori što ih je Momo vodio u manastiru, sve bitno što je video, čuo i nadasve osetio, našlo se u njegovom romanu Hronika izgubljenog grada, čija poslednja rečenica glasi:
„Pitali su me posle koliko sam dugo bio na Hilandaru.
Jedan dan, jednu noć i čitav život!”
Podatak da Svetu Goru posećujem bez izostanka od 1974, a da je nisam spoznao i doživeo kao Kapor za ciglo jedan dan i jednu noć, osim što potvrđuje istinitost njegovog odgovora, najbolje svedoči o njegovoj izuzetnoj darovitosti i ujedno otkriva kako je funkcionisao njegov stvaralački mehanizam.


Ekskluzivno za Pečat iz još neobjavljene knjige „Legenda Kapor“


Izvor: Pečat
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
PRAVO PRAVCATO ČUDO





Za mene još i sad nema većeg čuda od dvoje koji se vole. Vidim ih na nekom trgu punom automobila i užurbanih prolaznika, na stepenicama, na uglu svoje ulice, na klupi u parku, po kojoj se nahvatala slana. Savršeno odsutni i nepomični oni se grčevito drže jedno drugog, a iznad njih, vidim kako se sama od sebe zida kuća- njihov budući dom: vidim prozore sa zavesama od nežnog tila, dečiju sobu i kuhinju u kojoj se savijaju palačinke sa džemom! Vidim im i oči, ali one me ne primećuju. Sami su u gužvi: koža uz kožu, dah uz dah, usne uz usne. Omamljeni tetrebi, zaljubljeni jeleni, sanjivi galebovi, umorni od ljubavnog leta…Taj prastari prizor uvek je za mene kao nov, poput tek pronađene obale Amerike kad je ugledao onaj pijani mornar sa Kolumbovog broda – oaza u poslovnoj pustinji, čamac na pučini u očima na smrt izmorenog brodolomnika, vatra na Aljasci – uvek je to za mene pravo pravcato čudo! I uvek se pred tim prizorom osećam kao stranac, jer svaki ljubavni par ima svoj tajni jezik, svoj šlager, svoj stih i časovnik ispod kojeg čeka, svoj rukopis, svoj način hoda i svoj zagrljaj u hodu. Zaista je tačno rečeno: “Ljubav je sve ono što se dešava između dvoje koji se vole…”
Za dvoje koji se vole svet je opasan protivnik. Oko njih ratovi, diplomatske peripetije, oko njih poplave i uspesi preko noći, svađe i ruševine, mržnja i ravnodušnost, krunisanje i otkrića, avanture i trke na život i smrt, a oni nepomični ćute i drže se jedno drugog savršeno odsutni u svojoj nevidljivoj kući, zagledani u nepostojeću pucketavu vatru peći, bez reči, bez nadmetanja u duhovitostima, bez zadnjih misli, bez planova, bez ičega, sem tog jednostavnog dodira u tišini. Viknuo bih: gle, čudo nad čudima! Ali prolazim pokraj tog večnog para na klupi u parku, kao lopov koji je upravo ukrao parče sreće; prolazim na prstima da ih ne probudim iz sna i smejem se u sebi onima kojima su za vođenje ljubavi potrebni postelja, svetla pod abažurom, skupa pića i bademi za grickanje, isključeni telefoni i fotografija nagih lepotica za nadraživanje, mirišljava kupatila i organizovano vreme, pa ipak ljubav ne dolazi u te skupe krletke, već dreždi u vetrovitom parku, na klupi sa koje se ljušti boja, pod nebom sa kojeg sipa prljava decembarska susnežica, u večnom strahu da će biti povređena i oterana baterijskom lampom. Podignuto je toliko dosadnih spomenika ljudima koji su činili zlo u ime neizvesnog dobra, toliko spomenika sujeti izlivenoj u bronzu, pogrešnim otkrićima i netalentovanim pesnicima, mrzovoljnim akademicima i lukavim ministrima, a još se niko nije setio da u nekom parku podigne spomenik ljubavnom paru koji je presedeo na jednoj klupi toliko dugo a nije primetio ni kišu, ni vetar ni sneg: začaran sopstvenim čudom na čijim temeljima stoji ovaj stari svet. Pitam se čemu ova nepravda i ubrzo pronalazim odgovor: dvoje koji se vole na jednoj klupi u parku sami su svoj sopstveni spomenik – trijumfalna kapija ljubavi.


Momo Kapor

izvor:mudremisli
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Kazivanja

Pise Radmila Stankovic 20.05.2000.


momo_kapor100_150.jpg

Momo Kapor, slikar i knjizevnik


JA SAM PISAC IZ PROSLOG VEKA



Jedamput su me u Njujorku moji prijatelji zakljucali u sobu i ostavili pred kompjuterom. Kad su se posle dva sata vratili, ja sam buljio u prazan ekran i na pitanje sta radim, rekao sam im da cekam da pocne kriminalisticka serija na drugom programu.


Knjige Moma Kapora su, uz Seleniceve i Paviceve, najtrazenije u beogradskim knjizarama. Ovih dana je predao u stampu novi roman "Cuvar adresa" koji predstavlja treci deo Sarajevske trilogije ("Hronika izgubljenog grada", "Poslednji let za Sarajevo") i zanimljivo je objasnjenje otkuda ovaj naziv:
"Pre nekoliko godina, jedna devojka je u Parizu intervjuisala slikara Batu Mihajlovica i pitala ga je gde se rodio i ko sada zivi u toj kuci. Bata je rekao da se rodio u Beogradu, na Cuburi u ulici Filipa Kljajica, da su mu otac i majka umrli, brat se odselio, a tamo zivi samo sestra koja je cuvar adrese. Moj novi roman je cuvar adrese Sarajeva koje vise ne postoji, a koje je postojalo pre rata". Za Kapora (63) se mirne duse moze reci da je cuvar rasutih vrednosti jednog vremena, i zato nije ni cudo sto za sebe mirne duse govori da je pisac iz proslog veka:
"Ja sam jedan veoma staromodan covek koji jos uvek ne zna kako radi telefon, da li se u radio-aparatima zaista krije mnogo malih ljudi koji pricaju, sviraju i pevaju, a o televiziji nemam pojma i uvek se zapanjim kada se pojavi slika. Poslednje cudo o kojem takodje nista ne znam je kompjuter. Naravno, vi u ovom trenutku, kao da vas vidim, sedite ispred svog kompjutera, i ako citate ovo sto sam pricao mojoj koleginici Radmili Stankovic, onda znaci da ste veoma usamljeni. Sedite u tisini i buljite u ekran, a napolju, ma gde se nalazili, napolju je zivot. Pazite da ne udjete suvise duboko u kompjuter i da se zauvek ne odstranite iz zivota."
Sada je svima jasno da vi nemate komjuter?
"Ja nemam kompjuter niti umem da radim na njemu. Ali sam cuo da se mnogi dopisuju putem onoga sto se zove e-mail. Cuo sam da je to citava suma poziva, adresa, pa cak salju i svoje fotografije da se vidi kako izgledaju. U moje vreme to su bile rubrike "Usamljena srca" i "Upoznajte se preko novina" i to je bilo, cini mi se, mnogo iskrenije i spontanije. Medjutim, visoka tehnologija nije izmislila nista novo. Tu se predstavljaju mladi i manje mladi, navodno uspesni ljudi, i traze emotivne veze sa slicnim osobama koje bazaju po e-mail-u, sto sve skupa odaje njihovu usamljenost. I tako je mnogo udobnije predstavljati se preko e-mail-a u svetlu koje vam odgovara, nego se zaista videti sa osobom i prici joj uzivo, kao sto se to radi jos od antickih vremena."
Pa dobro, zbog cega kompjuter ne koristite prosto za pisanje, ako vec ne zelite da se dopisujete?
"To pitanje mi cesto postavljaju kolege koje pisu na kompjuteru. Ja im odgovaram da sam jedva naucio da sa dva prsta kucam na staroj pisacoj masini. Oni kazu da se na kompjuteru mnogo brze pise, a ja im odgovaram da pisem onom brzinom kojom mislim, ne mogu brze. Oni me ubedjuju da se na kompjuteru lakse ispravljaju greske, a ja im odgovaram da ne gresim kad pisem, valjda sam toliko naucio.
Pokojni Branko Copic, moj prijatelj, pisao je olovkom koju bi, kada se istrosi do kraja, produzavao komadom trske (to vise ne postoji, pa mladi ljudi i ne znaju kako izgleda) i prakticno je koristio do poslednjeg santimetra. Ivo Andric je pisao nalivperom, takodje u svesku, Dobrica Cosic pise flomasterom "Pilot" koji je vrlo tanak i sa njim se ispisuju lepa slova, a ja sam poceo da pisem price u isto vreme uceci i da pisem na masini. Zbog toga su moje rane price od pre 35 godina mnogo sporije od ovih danasnjih. Andric je govorio da se, kada se pise rukom, postize prava veza izmedju srca i krvotoka koji klizi niz ruku, kroz prste, u ono cime se pise. Kada je za vreme bombardovanja Beograda nestalo struje, vratio sam se olovci kao srednjevekovni monah i shvatio kako je tacna ona stara izreka da 'olovka pise srcem'."

Pa nije, valjda, da nikada niste seli za kompjuter?
"Pisanje na kompjuteru je sigurno korisna stvar, pre svega za ljude koji se bave naukom. Mene su nekoliko puta pokusavali da nauce. Jedanput su me u Njujorku moji prijatelji zakljucali u sobu i ostavili pred kompjuterom. Kad su se posle dva sata vratili, ja sam buljio u prazan ekran i na pitanje sta radim, rekao sam im da cekam da pocne kriminalisticka serija na drugom programu.
U ovom vremenu koje je mnoge ljude zavelo i odvuklo daleko od sustine, jos uvek postoje sela, trava, drvece, drveni sto, musema, postoje manastiri, kaludjeri, postoji vino koje se pravi od grozdja, a ne sinteticki, postoji hleb koji se mesi, mladi sir i mladi luk, postoje mirisi i znacenja koji ne smeju i ne mogu da se pretvore u elektroniku. Zbog toga je za mene, i pored sve korisnosti za planetu, svet kompjutera jedan potpuno izmisljen svet koji postoji paralelno sa mnom, ali me se uopste ne dotice."


izvor:news.beograd
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top