Miroslav-Mika Antić

Član
Učlanjen(a)
29.08.2009
Poruka
133
Onoga dana kada je Mika umro, vec uveliko iza ponoci otvoreno je pismo, adresovano Dudi, iz komšiluka, koje je apsolutno potvrdilo njegovu želju da izmakne malenim zamkama banalnih govora i oveštalih posmrtnih slova:

Dudo,
kad me iznose, neka procitaju „Besmrtnu pesmu“. A kad me pokopaju neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira „Piro manda korkoro“. Niko ne sme da mi drži govor.
M. Antic



EPILOG


Vodopad ima bradu kao grof Lav Nikolajevic Tolstoj.



To se,

u stvari,

jutro po sebi peni

i razapinje dugu.



JA SAM PRIZNAO JEDNOJ ŽENI

DA JE ŽIVOT NEŠTO PROSTO U MENI.

A NIJE BAŠ TAKO PROSTO.



Ja sam mislio da cu ici pravo

dok se ne pretvorim u lenjir.

A našli su me u krugu.



NAŠLI SU ME, POSLE LUTANJA,

SROZANOG OD VRISKA DO ŠAPUTANJA.



Prošao je oktobar.



Medu nogama drveca

polako zaudara na vlagu

i krv.



Ulica poslednji put kisne na presnom suncu.



Sedite malo kraj mene kao kraj groba.

Minut pošte

za moje preminulo najrumenije doba.



Sedite malo kraj mene.

Vidite: opet sam dobar.



Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza,

kao streljanom vojnom beguncu.



II



Proletele su ogromne zlatne kocije

kroz naše utrnule oci,

a mi ih sacuvali nismo.



Nešto mlado nam je rzalo na usni

i uvelo na jeziku,

gorko od smeha

i preslatko od placa.



Dozvolite mi

da, posle svega,

dalekoj nekoj gospodici

napišem jedno pismo,



onako malo nostalgicno,



onako kako to pišu

senilni penzionisani admirali

svojoj preživeloj posadi

sa potopljenog razaraca.



III



Gospodice,

kazacu,

gospodice, sve je,

sve je,

sve je gotovo.



Ovde opet cvece pokojno

prodaju razliveno u parfemske flaše.



Sve je,

sve je,

sve je spokojno,

kao da vetar nikada nije

išamarao drvored

i oko odžaka se pleo.



Gospodice,

kazacu,

u ovu jesen,

frigidnu kao turistkinja

sa skandinavskim pasošem,

to što sam odjednom sed

ne znaci i da sam beo.



IV



OVO NIJE ISPOVEST.

OVO JE GORE NEGO MOLITVA.



HILJADU PUTA OD JUTROS

KAO NEKAD TE VOLIM.

HILJADU PUTA OD JUTROS

PONOVO TI SE VRACAM.



Hiljadu puta od jutros

ja se ponovo plašim

za tebe,

izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,

za tebe,

podeljenu kao plakat

ko zna kakvim ljudima.



DA LI SAM JOŠ UVEK ONA MERA

PO KOJOJ ZNAŠ KO TE BOLI?

PO KOJOJ ZNAŠ KOLIKO SU PRED TOBOM

SVI DRUGI BILI GOLI?



ONA MERA PO KOJOJ ZNAŠ KO TE OTIMA,

A KO PLACA?



DA LI SAM JOŠ UVEK

MEÐU SVIM TVOJIM ŽIVOTIMA

ONAJ KOMADIC NAJCISTIJEG OBLAKA U GRUDIMA,

I NAJKRVAVIJEG SACA?



V



TI SI JEDINA NAHRANILA SVU MOJU GLAD

SA ONO MALO MESA

I SNA.



JEDINA SI BILA DO ZUBA SITA

SA ONO MALO MOJIH NOKTIJU

I DLANOVA.



Voleo bih da tvoji buduci sinovi

naslede boju mog glasa

i kceri da nose moju tugu

u prslucicima od svile.



VOLEO BIH DA IPAK NEGDE SACUVAŠ

SVE MOJE DALEKE VRHOVE

NA HORIZONTALAMA TVOG DNA.



I DA PRONESEŠ MOJE PREZRELE OCI

KROZ TIŠINU SVIH TUÐIH OCIJU

I TUÐIH STANOVA.



I MOJ OKTOBAR KROZ SVE TUÐE APRILE.



VI



Ovde kod mene

dani imaju opor ukus piva

i dosade.



Ponekad kaplju kiše,

cudno,

spokojno.



Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.



Sasvim sam nalik na ladu

koja luta bez posade

i ne želi da zbriše

sa svoga okna nešto pokojno,

nešto zauvek izbrisano,

nešto golubije.



MOŽDA JE DOBRO JOŠ I OVO DA ZNAŠ:

ŽENE NEMAJU PRAVO

POSLE TEBE NIŠTA DA UOBRAŽAVAJU.



Nekad prvi žutokljunac republike,

danas:

mogu da dignem zarozane carape

licno i samoj bogorodici,

u dostojanstvo presvucen oberucke.



SVE MOJE NEŽNOSTI I GLUPOSTI

JOŠ UVEK NA TVOME PRAGU SPAVAJU

kao mala kudrava štenad

na mokrim,

nabreklim,

crnim sisama gospode kucke.



Sasvim sam zakopcan:

od sluzokože - do duše.



Ova 32 zuba još uvek ljubav

samo za tebe jecaju i pevuše.



VII



Ti ceš me, nadam se, shvatiti.

U ogledalu vidim:

sve je

zauvek

gotovo!



UPLAŠENO SAM PIJAN.

I PRAZAN.

I SAM.



PONEKAD NEKO NAIÐE

DA ME NESPRETNO PAZI,

NEKO, KOME JA, ZAISTA, NAIVNO,

ZAISTA BEZ ZLIH NAMERA,

VEC POSLE DRUGE CAŠE OTKRIJEM PUTOKAZE

KOJI VODE OD TEBE

DO MOGA USIJANOG TEMENA.



NIKOME NEMOJ RECI,

ALI DOK LEŽIM OVDE KAO ISPRAŽNJEN SARKOFAG

I NEŠTO MUDRUJEM O SRECI,

TRUDIM SE DA BAR MALO ZABRINUTE DOBROTE

TOM DRUGOM NEKOM DAM.



I dok umire drvece

i susnežica po lišcu gazi,

trudim se da mu bude dobro,

u ime izvesnog aorista moje ljubavi

i davno prošlog vremena.



VIII



Možda mi neceš verovati:

i sa hotelima sam raskrstio,

sasvim neopaženo.



Svi mi hoteli nekako lice na istu bajku

i postelje u sobama

smeškaju se na isti glas.



Svi se portiri na isti nacin brinu,

onako malo rodacki,

kad im laku noc kažemo.



Svi se portiri isto onako brinu,

majke mi,

majku mu,

kao da znaju za nas.



Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.



Pijana od hladnoce, subotnja noc se valja.

Satovi su davno povecerje odsvirali.



Dalje,

zaista,

ne bih imao ništa više da ti javim.



JEDINO,

MOŽDA TO:

DA SI OSTALA NAJLEPŠA MEDALJA

IZ NAJLEPŠEG RATA

U KOJEM SU MI SRCE AMPUTIRALI.



IX



Gospodice,

ja nisam za tobom bio onako obicno

gimnazijski zanesen.



U meni je sve do predaka minirano.



Inace,

zapamtio sam:

ljubav je najgolubija samo u onim kricima

koji se poklone prvima.



Dozvoli da se, zato,

zbog necega u sebi

nasmešim, u ovu jesen,

pomalo krišom,

kroz suze,

pomalo demodirano,



ja,

tvoj najnežniji pastuv medu pesnicima,

ja,

tvoj najsuroviji pesnik medu pastuvima.​
 
Poslednja izmena od urednika:
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Beograd

BEOGRAD

1.
Necu da studiram pravo, jer nikad ne bih mogao svetu da dokazem
da je pravo sto si bacila svoje belo dete pod voz onog proleca.

2.
Ni medicinu, jer nikad ne bih mogao da izlecim male bolesne jagode,
koje su sasvim sazrele na tvom nekada tako tvrdom trbuhu.

3.
A pesme cu uvek pisati ovako istinite i ruzne, kao sto je ova dimljiva
restoracija i nase vecerasnje poznanstvo, ponovo posle deset godina.

4.
Bili smo zaljubljeni u tebe svi iz susedstva. Stampedo pubertetlija. Kako bi me
i prepoznala u tom mnostvu? Guraj me nogom ispod stola, jer svi se mi,
najzad, na ovom svetu guramo onako kako umemo.

5.
Posle tebe ce ostati iste ulice, i deca sto uce u skoli da crtaju prolece, i
raznosaci novina, i niko nece za tobom posuti kosu pepelom i poludelo
kukati prema mesecu, mada si u sivim ocima nosila svet koji je vredeo
vise nego svi ratovi, hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu.

6.
A tako bih voleo, ja koji sam mrzeo sve kraljeve, da postanes nocas kraljica,
da te nose po gradskim trgovima, klanjaju ti se, klicu i pisu stihove o tvojim ocima i tvojoj kosi.

7.
Naterali bismo i lisce, i balerine u prestonickoj operi i vasarske vrteske,
i svetlosne reklame da se vrte ukrug kao milioni trunja u tvojoj krvi.

8.
Uzmi svoj prtljag. Voz krece minut posle ponoci. Nisam ja ni Arhangel Gavrilo,
ni milicionar koji se brine o putnicima. Samo sam pijani pesnik i mahacu dugo
za vozom, jer oboje smo iz iste porodice: iz covecanstva.​
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Drhtava pesma

DRHTAVA PESMA



Osećam: nešto u meni raste
pomalo bolno - pomalo belo,
kao da nekakve zbunjene laste
lete kroz moju glavu i telo.
Vrte se.
Prestižu.
Nešto traže.
Od njih se na usni dah užari.
Ja ne znam šta ću,
a mama kaže:
još si ti balava za takve stvari.

Osećam: nešto u meni prska
kao kad pupoljak zenice širi.
Zašumi nekakva zlatna trska
i neće pod čelom da se smiri.
Tu oblog ne pomaže.
Duša se kikoće i krvari.
Nešto me muči,
a mama kaže:
još si ti balava za takve stvari.

Onda me zakiti prezrelo leto:
dva grozda - kao dve tople tačke.
Sve mi u rebrima razapeto.
Sve okrenuto naglavačke.
A sve je ipak luđe i draže.
Srce bi prostranstva da ozari.
Plačem od sreće,
a mama kaže:
još si ti balava za takve stvari.

Prirodo, čuj me:
laganja nema!
Ti bujaj - ja ću od tebe više!
I neka široko u nama dvema
ogroman ružičast vetar diše.
I luduj, prirodo!
Zri naopako!
Samo mi nemir ne pokvari.
Volim te što si zaista tako
k'o i ja balava za divne stvari.​
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Samoća

SAMOĆA


Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
na ivicama svemira.
Sitne i zbujene
sabijaju se u galaksijama.

Seme sekvoja bira čistine
sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikada nije imao potrebu
da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepozaćeš po tome
koliko si u stanju
da prebrodiš trenutak,
jer trenutak je teži
i strašniji i duži
od vremena i večnosti.​
 
Član
Učlanjen(a)
15.12.2009
Poruka
19
Bosonoga pesma​

Ovo je pesma
za tvoja usta od visanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obicne srece.
I nemam obicne grehove.

Moja je sreca srneca,
a gresno mi je smesno
Ako me neko cacne
u ove oci placne,
nije to neutesno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozracne.

Podelicu sa tobom
sva moja sasava zdravlja.
Zavoli moju senku
sto se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znas:
divno je nemati plan.

Izadji iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem​


Dodato posle 2 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Nosač​


I​

Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugacko, siroko i visoko.​


Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.​


Oduvek sam se cudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleca, ili stanu pred sat i procitaju vecnost.​


To mora biti suluda i neobicna hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.​


Kameni mir daljine sav je presvucen mojom kozom.​


Sklapam oci i osecam: sve ono sto sam bio, i ono sto sam sada, jos uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.​


Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.​


II​

Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zakljucao za mnom kapiju beskonacnog.​


Dresiran da mislis zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevas. Zato i ne volim horove. I zajednicki da tugujes. Zato i ne volim sahrane.​


Jedino si sam kad ostaris.​


Bas zbog te samoce u starosti, koja se dogadja naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah. I vecito sam sumnjao u to su me ucili.​


Ucitelj obicno kaze: "Ako zelis da saznas, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."​


Te, petnaeste godine, osamdeset i treceg dana, dogodilo se nesto sto mi je dalo znak da odjem sam sa sobom. Prohodao sam na rukama.​


III​

Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraca dozive. Popiju ih daljine.​


Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.​


Tu se prostori mere svitanjima i sumracima , a vreme duzinama senki. Mlecni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moras da se penjes: zvezde rastu u zbunju. Samo se uputis ravno, pa vrezama od zlata i posle desetak koraka vec hodas po nebesima.​


Zar sve to ne lici na slobodu?​


XIV​


Objasnjavanjem stvari, oduzimamo im nesto od one carolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika cudesna znacenja svega sto izgleda isto.​


Reci su iskracale. Iznosene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao cudo svih vidjenja.​


Razmisljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osecao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.​


I hodao sam na rukama.​


I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima svetlosti i bespucima vasione.​


Eto, to je moj zivot i moja biografija.​


To sam ja po zanimanju: nosac zemljine kugle.​


Iz knjige "Hodajuci na rukama"
 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
15.12.2009
Poruka
19
25. maj 1979.

Uhapsio sam sebe i time što društvo u kome živim gleda na mene ozbiljno. Imam li ja pravo,pitam Vas, da se izujem i hodam bos? Dosta mi je čarapa. Dosta mi je brijanja. Dosta mi je šavova na pantalonama. Možda bih i jafarmerke. Ali - ne može. Kaže mi pre dve godine jedan milicionar na ulazu u Skupštinu, u klub poslanika: "Idite, druže, kući i uzmite belu košulju i kravatu. Mogu ja Vas da pustim unutra i ovako. Ali moja deca vas uče u školi.Nemate pravo da se lično ponašate drukčije nego što vas zamišljaju."
Uhapsio sam sebe i time što sam u godinama. Rastao sam. Stario. I sad, kad sednem na bicikl, kaže mi žena na pijaci, od koje kupujem sir i kajmak :" Siđite sa tog bicikla, ne priliči Vam.Ja pisca drukčije zamišljam:brada, brkovi,dugačka kosa,dostojanstveni hod..."
Uhapsio sam sebe svojim sopstvenim životom.
Sva sreća što sam jedini na ovom svetu. Što su svi ostali slobodni.


 
Član
Učlanjen(a)
28.09.2009
Poruka
856
Miroslav Mika Antic-poezija za sva vremena

Nezaboravni Mika, njegovi stihovi i ljubav prema njima, onih, koji su napravili ove divne prezentacije i muziku, ..., poezija, muzika i slika-na jednom mestu


[ame=http://www.youtube.com/watch?v=d5RdVK4tumY&feature=related]YouTube - IMENA * Miroslav-Mika Antic ~ Poezija za sva vremena[/ame]

http://www.youtube.com/watch?v=pyE3C4KjCe8&feature=related]YouTube - Miroslav Antic -Prva ljubav[/ame]

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=4zQxbQ2D9iA&feature=related]YouTube - Pesma za nas dvoje - M. Antic[/ame]

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=AH8yTt388gY&feature=related]YouTube - Miroslav Mika Antic - Usunjam se u tvoj jastuk[/ame]

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=sHdg93BFWow&feature=related]YouTube - MIROSLAV MIKA ANTIĆ - DRUGARSKA PESMA[/ame]

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=GEmwoLEirBw&feature=related]YouTube - Miroslav Antić - O čemu pričamo dok šetamo[/ame]

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=YO5IY1IC10k&feature=related]YouTube - MIROSLAV MIKA ANTIĆ - POSLE LJUBAVI[/ame]

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=yaI7dAP5Gpk&feature=related]YouTube - Čarobna pesma, Miroslav Antić.wmv[/ame]

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=zvFmuGYXiFw&feature=related]YouTube - Miroslav Antić - Romansa[/ame]

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=j-8gaIIWw0c&feature=related]YouTube - Miroslav Antić - Drhtava i Dosadna pesma[/ame]

Drhtava pesma

Osećam: nešto u meni raste
pomalo bolno - pomalo belo,
kao da nekakve zbunjene laste
lete kroz moju glavu i telo.
Vrte se.
Prestižu.
Nešto traže.
Od njih se na usni dah užari.
Ja ne znam šta ću,
a tata kaže:
još si ti balava za takve stvari.

Osećam: nešto u meni prska
kao kad pupoljak zenice širi.
Zašumi nekakva zlatna trska
i neće pod čelom da se smiri.
Tu oblog ne pomaže.
Duša se kikoće i krvari.
Nešto me muči,
a tata kaže:
još si ti balava za takve stvari.

Onda me zakiti prezrelo leto:
dva grozda - kao dve tople tačke.
Sve mi u rebrima razapeto.
Sve okrenuto naglavačke.
A sve je ipak luđe i draže.
Srce bi prostranstva da ozari.
Plačem od sreće,
a tata kaže:
još si ti balava za takve stvari.

Prirodo, čuj me:
laganja nema!
Ti bujaj - ja ću od tebe više!
I neka široko u nama dvema
ogroman ružičast vetar diše.
I luduj, prirodo!
Zri naopako!
Samo mi nemir ne pokvari.
Volim te što si zaista tako
k'o i ja balava za divne stvari.


Dosadna pesma

Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću.
Kad izlazim iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojčice.
Devojčice su smešna stvorenja
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.
Meni je sve to dosadno.
Ipak pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
- ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.
Dosadno mi je da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se oženim.
Oni koji porastu prvo se danima mrze
onda se danima svađaju.
Jedino mi je žao mog tate.
Da je ostao dečak - kao ja,
baš bismo divno mogli da se družimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u nastavnicu istorije.
Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću,
nego nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se jos sa trojicom.
Čak i kad nema devojčica

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=p9G4Tz5Mikw&feature=related]YouTube - Najbudalastija Tuga Medju Tugama... Miroslav Antic[/ame]
 
Poslednja izmena:
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
da nastavim ;)

Miroslav Mika Antić - Senka

[youtube]haJPhfOcYrc&feature[/youtube]

Miroslav Mika Antić - Besmrtna pesma

[youtube]c16rfOC-ppE&feature[/youtube]

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.


Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.


Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

Miroslav Mika Antić - Himna
Koliko ja razumem, najveća je sloboda kad nisi
svestan da si slobodan. Ono što osećaš i kao
najmekšu svilu na sebi, znaj: znak je da si
obuhvaćen.

Koliko ja razumem, najveća poezija je trenutak
kad nisi svestan pesme. I najveći je
život kad nisi svestan da živiš, nego misliš da
sanjaš.
 
Učlanjen(a)
08.07.2010
Poruka
490
Čovek sa najviše duše na svetu....:heart:

Moja omiljena od Mike Antića:

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
vec kao svetlosni znak?
Zovem se slicno odjeku. Ne neceg što je bilo,
ne neceg što je sada, ne neceg što se
priprema.

Odjek sam svega zajedno.

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamcenje onoga što ce nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuduju
mogucnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnocom svoga unutra.

I mirnocnom svoga spolja.

Šta je, uopšte, ime?

Ono je naša mogucnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
vec kao boja života?

Nacinjen od iskonske vatre, misleci je, ja
plamtim. I cuvam u tom požaru nacin
paljenja zvezda. Otud i takve carolije u
dubini mog oka.

Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: cekanje tebe.

Miroslav Antic
 
Član
Učlanjen(a)
06.09.2010
Poruka
136
SAPUTNICI

Znam: sve se nece na jedan osmeh svesti.
Znam: nece svima jednako biti sunca

Na istoj cesti uvek ce se uplesti
Trag povratnika sa stopama begunca.

Hodace oba u jednom istom smeru,
Tegleci svaki svoju drukciju veru.

Pa i mi tako, jedan uz drugog, nemo,
Po istoj cesti teglimo zivote i dane.

I uporedo, rame uz rame, idemo.
I lagacemo kako se razumemo,

Sve dok na kraju ne stignemo
Tim istim pravcem na dve suprotne strane.
 
Natrag
Top