Najviše u etici rada. U Protestantizmu je recimo vernost Bogu povezana sa radnim navikama. Ako si vredan to je po volji Bogu. Time su recimo protestantske zemlje veoma bogate..radna etika.
Jovane, nisam ti odmah odgovorila na ovo, jermi nije dobro poznato. Našla sam nešto o toj temi u analizi djela Maxa Webera.
"Protestantska etika i duh kapitalizma":
"Najviša forma
moralne obveze pojedinca je ispunjavati dužnosti svojih svjetovnih poslova. Ona projicira religiozno ponašanje na dnevne poslove te stoji u kontrastu s katoličkim idealom monističkog života čiji cilj je nadići potrebe obične egzistencije. Nadalje, moralna odgovornost Protestantizma je kumulativna: ciklus grijeha, pokajanja i oprosta, koji se obnavlja tijekom života katolika, u Protestantizmu izostaje. Ideja o
poslanju prisutna već i u Lutherovoj doktrini, ali je svoje ostvarenje postigao kasnije".
U protestantskoj etici Weber ne tvrdi da je novi tip tržišta koji je nastao s protestantizmom bio
isključivo rezultat novog protestantskog duha ali da je sve počelo kao
novi mentalitet koji ima ishodište u religiji te se kao takvo prenijelo u svjetovne institucije te dovelo do razvoja racionalnog i metodičkog mentaliteta kako kod poduzetnika tako i kod radnika.
Na pastoralnoj razini, zbila su se dva događaja
: postalo je nužno smatrati samoga sebe odabranim – nedostatak tog uvjerenja smatrao se pomanjkanjem vjere, dok je činjenje
''dobrih djela'' u svjetovnim aktivnostima postalo prihvaćeno kao medij kojim se mogla iskazati
ta sigurnost. Tako se
uspjeh poslanja naposljetku počeo smatrati
''znakom'', a nikad sredstvom kojim se postaje odabranim.
E, sad, ja se pitam: kako se uklapa sve ovo, ovaj protestanski doprinos, u Evanđelje, npr. "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i sve drugo će vam se nadodati." ( Lk, 16, 1). "Ne brinite se tjeskobnoza život.., vaš nebeski Otac zna da vam je sve to potrebno. ( Mt, 6, 25)
Jer, protestanti jesu pokrenuli nešto, ali koliko je to vrijedi za vječni život? Privukle su me dvije riječi iz spomenute studije: opravdana
želja za bogatvom i opravdavanje
gomilanja bogatsva, a to nije evanđeoski.
U Katoličkoj crkvi uči se i naglašava jedna istina:
prisutnost Božja. Iz vjere u prisutnost živog Boga, koji nas poznaje i gleda i brine se za nas formira se jedan drugačiji stav, rekla bih prirodniji i duhovniji, a ne tako materijalistički. Sjećam se ad su nas tako učili još u najranijoj dobi: ono što radiš, radi dobro i savjesno da bude na slavu Bogu. I naša vjeroučiteljica, jedna dobra stara časna sestra koja nam je govorila: dok pereš suđe, moli za grešnike i moli za misionare, ali najprije dobro operi suđe...
Ne kažem da među katolicima nema
srebroljubaca, naravno da ima...ali, protestanti su uokvirili svoje težnje (žudnju) za stjecanjem kapitala u teologiju prosperiteta.
Kakve to veze ima s Bogom?