Brate Gerakules.
Ako pogledamo simbol vere onakav kakav je ustanovljen na Nikejskom saboru, on u sustini sadrzi osnovne tacke hriscanskog ucenja definisanog i u otkrivenjima Bozje reci - Biblije.
Ne znam da li danas postoji crkva ili pojedinac koji ove tacke Hriscanskog ucenja formalno ne prihvata, i ako mozda ne poseduje simbol vere
sastavljen u takvom pisanom obliku koji imaju neke crkve, uglavnom tradicionalisticke, jer moramo priznati ni u bibliji se on ne moze pronaci
u tom obliku niti pod tim imenom.
Sam simbol vere onako kako je obrazlozen moze biti ispravan ako se pravilno tumace tacke koje su u njemu sadrzane, a kao sto mozemo
da vidimo razlicite crkve razlicito tumace ove tacke, i postoje razni teoloski sporovi oko pitanja kao sto su naprimer `licnosti Bozanstava -
Oca, Sina i Svetoga Duha, njihova priroda i uloga u planu spasenja, svrha i sustina Hristove zrtve na krstu, njegovog vaskrsenja, njegovog ponovnog dolaska, pitanje suda, uspostavljanje Bozjeg carstva i njegova priroda, vaskrsenje, covekova priroda, krstenje, crkva, itd...
Zato smatram da je pitanje prihvatanja ili ne prihvatanja simbola vere onako kako ga propagiraju tradicionalisticke crkve vrlo skakljivo pitanje, jer zadire u problem samog njegovog tumacenja, u kome dubljim istrazivanjem svake tacke vere koja se u njemu nalazi mozemo
doci do zakljucka da li on u sebi sadrzi sustu biblijsku istinu, ili pak iskrivljeno ucenje koje ne stoji na temelju biblije.
Dakle sama tekstualna forma onoga sto je sadrzano u simbolu vere moze izgledati ispravna, ali je potrebno dublje izucavanje svake tacke
pojedinacno da bi se doslo do zakljucka da li on stoji na temelju biblije, odnosno njegovo tradicionalisticko tumacenje.
Sto se tice krstenja, ono se danas takodje razlicito tumaci unutar Hriscanskih crkava.
Neki ga smatraju nebitnom formom, dok kod drugih ima kultni karakter, vidljivi cin pristupanja odredjenoj crkvi ili organizaciji.
Krstenje kao takvo moze naizgled pretstavljati samo formu, ali sagledano u biblijskom kontekstu ono ima svoj veliki duhovni smisao u
Bozanskom planu spasenja coveka, i jedan je od najznacajnijih obreda koji uz ostale popratne elemente ima presudnu ulogu u covekovom
spasenju.\
Samo krstenje iziskuje da onaj koji pristupa ovom obredu ispuni odredjene uslove zapisane u bibliji, i u ovome se nalazi sam odgovor na sustinsko pitanje, a to je `Kako nas Bog spasava od greha, i sta je nas a sta Bozji udeo u tom spasenju, a to je jasno definisano u otkrivenjima Bozje reci.
Ovde postoji jos jedan bitan elemenat koji kada se sagleda u celini, coveku daje uvid u celokupan biblijski plan spasenja onako kako je bio
sadrzan u starozavetnom obrednom sistemu koji je pretstavljao predsliku onoga sto je Hristos ucinio na krstu i sto danas cini kao
novozavetni prvosvestenik posredujuci za coveka prinoseci zasluge svoje prolivene krvi pred prestolom milosti i slave u svetinji nad
svetinjama na nebu.
Ovo se naziva opravdanje verom, o cemu sam ja vec pisao na ovom forumu, a podrazumeva i krstenje o kome je ovde rec.
Svi znamo bar deklarativno iz biblijskog otkrivenja da je Isus umro na krstu za ljudske grehe, i da je nakon tog čina vaskrsao i otišao na nebo, ali verujem da vrlo mali broj od nas zna šta je suština te Hristove žrtve, i šta ona pretstavlja za svakog od nas pojedinačno, odnosno
da li je Hristovom žrtvom na krstu konačno okončan Božanski plan spasenja, ili postoje još neki segmenti onoga što Isus danas čini, i ono što mi moramo da učinimo u tom pogledu..
Ova nauka o opravdanju verom u sebi sadrži neke važne pojedinosti koje daju odgovor na pitanje "Kako nas Bog spasava od greha, odnosno kako nas Bog opravdava da mi grešni ljudi možemo pred njim stajati kao pravedni, i sta krstenje kao takvo u opste znaci, i koje spasonosne
efekte nosi sa sobom.
Sledeći biblijski tekstovi govoire o ovome, a radi dobijanja jedne kompletne slike dobro je da se pročitaju u celini, ili pak pročitati u bibliji celu
Jevrejima poslanicu da bi se dobio uvid u to šta Hristos danas čini za ljude na ovoj planeti u svojstvu spasenja palog čoveka:
"Opravdavši se, dakle, verom, imamo mir s Bogom kroz Gospoda svog Isusa Hrista, Kroz kog i pristup nađosmo verom u ovu blagodat u
kojoj stojimo, i hvalimo se nadanjem slave Božije.
Ne samo, pak, to nego se hvalimo i nevoljama, znajući da nevolja trpljenje gradi;
A trpljenje iskustvo, a iskustvo nadanje;
A nadanje neće se osramotiti, jer se ljubav Božija izli u srca naša Duhom Svetim koji je dat nama.Jer Hristos još kad slabi besmo umre u
vreme svoje za bezbožnike.
Jer jedva ko umre za pravednika; za dobroga može biti da bi se ko usudio umreti.
Ali Bog pokazuje svoju ljubav k nama što Hristos još kad bijasmo grešnici umre za nas.
Mnogo ćemo, dakle, većma biti kroza Nj spaseni od gneva kad smo se sad opravdali krvlju Njegovom.
Jer kad smo se pomirili s Bogom smrću Sina njegovog dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se većma spasti u životu Njegovom kad smo se pomirili.
Ne samo, pak to, nego se hvalimo i Bogom kroz Gospoda svog Isusa Hrista, kroz kog sad primismo pomirenje.
Zato, kao što kroz jednog čoveka dođe na svet greh, i kroz greh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagrešiše.
Jer greh beše na svetu do zakona; ali se greh ne primaše kad ne beše zakona;
Nego carova smrt od Adama tja do Mojsija i nad onima koji nisu sagrešili prestupivši kao Adam, koji je prilika Onog koji htede doći.
Ali dar nije tako kao greh; jer kad kroz greh jednog pomreše mnogi, mnogo se veća blagodat Božija i dar izli izobilno na mnoge blagodaću jednog čoveka, Isusa Hrista.
I dar nije kao greh jednog: jer za greh jednog bi osuđenje, a dar od mnogih grehova opravdanje.
Jer kad za greh jednog carova smrt kroz jednog, koliko će većma oni koji primaju izobilje blagodati i dar pravde u životu carovati kroz jednog Isusa Hrista!
Zato, dakle, kao što za greh jednog dođe osuđenje na sve ljude, tako i pravdom jednog dođe na sve ljude opravdanje života.
Jer kao što neposlušanjem jednog čoveka postaše mnogi grešni, tako će i poslušanjem jednog biti mnogi pravedni.
A zakon dođe uz to da se umnoži greh; jer gde se umnoži greh onde se još većma umnoži blagodat,
Da kao što carova greh za smrt, tako i blagodat da caruje pravdom za život večni, kroz Isusa Hrista Gospoda našeg"
( Rimljanima poslanica 5 poglavlje ).
"Tako i prvi zavet imaše pravdu bogomoljstva i svetinju zemaljsku.
Jer skinija beše načinjena prva, u kojoj beše svećnjak i trpeza i postavljeni hlebovi, što se zove svetinja.
A za drugim zavesom beše skinija, koja se zove svetinja nad svetinjama, Koja imaše zlatnu kadionicu, i kovčeg zaveta okovan svuda zlatom,
u kome beše zlatan sud s manom, i palica Aronova, koja se beše omladila, i ploče zaveta.
A više njega behu heruvimi slave, koji osenjavahu oltar; o čemu se ne može sad govoriti redom.
A kad ovo beše tako uređeno, ulažahu sveštenici svagda u prvu skiniju i savršivahu službu Božiju.
A u drugu ulažaše jednom u godini sam poglavar sveštenički, ne bez krvi, koju prinosi za sebe i za narodna neznanja.
Ovim pokazivaše Duh Sveti da se još nije otvorio put svetih, dokle prva skinija stoji;
Koja ostade prilika za sadašnje vreme, u koje se prinose dari i žrtve, i ne mogu da se svrše po savesti onog koji služi.
Osim u jelima i pićima, i različnom umivanju i pravdanju tela, koje je postavljeno do vremena popravljenja.
Ali došavši Hristos, poglavar sveštenički dobara koja će doći, kroz bolju i savršeniju skiniju, koja nije rukom građena, to jest, nije ovog stvorenja,
Ni s krvlju jarčijom, niti telećom, nego kroz svoju krv uđe jednom u svetinju, i nađe večni otkup.
Jer ako krv junčija i jarčija, i pepeo juničin, pokropivši njom opoganjene, osvećuje na telesnu čistotu;
A kamoli neće krv Hrista, koji Duhom Svetim sebe prinese bez krivice Bogu, očistiti savest našu od mrtvih dela, da služimo Bogu Živom i Istinitom?
I zato je novom zavetu posrednik, da kroz smrt, koja bi za otkup od prestupaka u prvom zavetu, obećanje večnog nasledstva prime zvani.
Jer gde je zavet valja da bude i smrt onog koji čini zavet.
Jer je zavet po smrti potvrđen: budući da nema nikakve sile dok je živ onaj koji ga je načinio.
Jer ni prvi nije utvrđen bez krvi.
Jer kad Mojsije izgovori sve zapovesti po zakonu svom narodu, onda uze krvi jarčije i teleće, s vodom i vunom crvenom i isopom, te pokropi i
knjigu i sav narod. Govoreći: Ovo je krv zaveta koji Bog načini s vama.
A tako i skiniju i sve sudove službene pokropi krvlju.
I gotovo sve se krvlju čisti po zakonu, i bez prolivanja krvi ne biva oproštenje.
Tako je trebalo da se obličja nebeskih ovima čiste, a sama nebeska boljim žrtvama od ovih.
Jer Hristos ne uđe u rukotvorenu svetinju, koja je prilika prave, nego u samo nebo, da se pokaže sad pred licem Božijim za nas;
Niti da mnogo puta prinosi sebe, kao što poglavar sveštenički ulazi u svetinju svake godine s krvlju tuđom:
Inače bi On morao mnogo puta stradati od postanja sveta; a sad jednom na svršetku veka javi se da svojom žrtvom satre greh.
I kao što je ljudima određeno jednom umreti, a potom sud:
Tako se i Hristos jednom prinese, da uzme mnogih grehe; a drugom će se javiti bez greha na spasenje onima koji Ga čekaju"
( Jevrejima poslanica 9 poglavlje ).
Dakle, ovi tekstovi govore o tome da je Hristos nakon vaskrsenja i odlaska na nebo preuzeo jednu drugu ulogu koju će obavljati do kraja istorije sveta, odnosno časa svog ponovnog dolaska, a to je uloga novozavetnog prvosveštenika ili posrednika u nebeskoj svetinji nad svetinjama pred prestolom Božjim, gde on prinosi zasluge svoje žrtve i krvi prolivene na krstu Golgote.
Kao što je i objašnjeno u navedenim biblijskim tekstovima, Bog je u starom zavetu rekao Mojsiju da načini svetinju, u kojoj je potom uspostavio obredni sistem prinošenja krvnih žrtava, koje su u svojoj simbolici pretstavljale Hrista koji će doći i žrtvovati se za ljudske grehe na krstu.
Dolaskom Isusa Hrista ovaj starozavetni zemaljski obredni sistem je prestao da važi, odnosno ukinut je pošto je pronašao svoje ispunjenje u Hristu i njegovoj žrtvi.
Hristos je ukinuo prinošenje žrtava i sam postao žrtva - novozavetno zrtveno jagnje, ukinuo je starozavetno sveštenstvo i sam postao naš prvosvešenik pred Božjim prestolom, ukinuo je starozavetnu svetinju i ceo njen obredni sistem i ušao u nebesku svetinju koje je ova prva zemaljska bila samo predslika.
Prema tome, Hristos danas na nebu u nebeskoj svetinji nad svetinjama vrši ulogu našeg prvosveštenika, odnosno zastupnika ili posrednika pred Bozjim prestolom, odnosno svakom čoveku koji se pokaje sto je prvi od uslova da bi neko bio krsten, i pokrsti uronjavanjem u vodu sto simbolizuje smrt starog coveka u grehu i pogreb nase stare gresne prirode u vodeni grob, Hristos pripisuje zasluge svoje prolivene krvi, i čini
da taj čovek od tog trenutka biva proglašen pravednim kao da nije nikada grešio.
Sledeći segment Hristove prvosvesteničke službe je taj, da nam on pomaže da od trenutka kada smo se pokajali, krstili i obratili živimo jednim novim posvećenim životom bez greha, dajući nam silu svog Svetog Duha kroz svakodnevno predanje naše volje njemu.
Naime, sustina opravdanja verom je upravo u tome da nam Hristos danas uračunava zasluge svoje žrtve i prolivene krvi, i poklanja nam svoju uračunatu pravednost pod uslovom vere i pokajanja, koje uključuje priznanje greha, i napuštanje svega sto je u suprotnosti sa Božjom voljom.
Dok nam se datom pravednošću zahvaljujući njegovoj posredničkoj službi, daje dar Svetoga Duha, koji omogućuje da zivimo posvećenim životom u skladu sa načelima Božjeg zakona i da rastemo u milosti, preobražavajući naš život i karakter sličnim Hristovom životu i karakteru, dok dostignemo svi u visinu mere rasta Hristova.
Ovom Hristovom uračunatom i datom pravednošću mi možemo biti potpuno očišćeni i oslobodjeni od sile greha i dostići savršenstvo karaktera i zapečaćenje pečatom živoga Boga, koji će nam omogućiti da u vreme bez posrednika kada Isus bude završio sluzbu u svetinji nad svetinjama živimo savršenom pravednošću i potpuno odražavamo Hristov lik.
Dakle, naše spasenje nije okončano Hristovom žrtvom, već se ono ostvaruje u saradnji Boga i svakog čoveka pojedinačno kroz gore opisanu nauku o opravdanju verom, gde mi kao i Bog imamo svog udela u svom ličnom spasenju, koje će se konačno i ostvariti prilikom
Hristovog slavnog dolaska, ako ostanemo verni do kraja, i izgradimo karakter sličan Hristovom i dostignemo savršenstvo, koje nam je kroz Hristovu posredničku službu osigurano, ako ispunimo uslove pod kojima se ono postiže..
Krstenje je dakle samo prvi korak u procesu spasenja, i podrazumeva pokajanje, i odricanje od greha i potpuno predanje Bogu cime nam se daje dar Svetoga Duha kako bi on obnovio nasu staru gresnu prirodu i dao nam silu
da zivimo jednim novim posvecenim zivotom bez greha, i svakodnevno ziveci u zajednici sa njim i ispunjavajuci se njegovim Duhom tezeci ka savrsenstvu karaktera..
Odgovori Isus i reče mu: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može videti carstva Božijeg.
Reče Nikodim Njemu: Kako se može čovek roditi kad je star? Eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?
Odgovori Isus: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije.
Šta je rođeno od tela, telo je; a šta je rođeno od Duha, duh je.
Ne čudi se što ti rekoh; valja vam se nanovo roditi.
Duh diše gde hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki čovek koji je rođen od Duha.
( jevandjelje po Jovanu 3. 3 - 8 ).
Dogodi se pak, kad beše Apolos u Korintu, da Pavle prolažaše gornje zemlje, i dođe u Efes, i našavši neke učenike
Reče im: Jeste li primili Duha Svetog kad ste verovali? A oni mu rekoše: Nismo ni čuli da ima Duh Sveti.
A on im reče: Na šta se dakle krstiste? A oni rekoše: Na krštenje Jovanovo.
A Pavle reče: Jovan krsti krštenjem pokajanja, govoreći narodu da veruju Onog koji će za njim doći, to jest, Hrista Isusa.
A kad to čuše, krstiše se u ime Gospoda Isusa.
A kad Pavle metnu ruke na njih, siđe Duh Sveti na njih, i govoraše jezike i proricahu.
A beše ljudi svega oko dvanaest. ( dela apostolska 19. 1 - 7 ).
I pokropiću vas vodom čistom, i bićete čisti; ja ću vas očistiti od svih nečistota vaših i od svih gadnih bogova vaših.
I daću vam novo srce, i nov ću duh metnuti u vas, i izvadiću kameno srce iz tela vašeg, i daću vam srce mesno.
I duh svoj metnuću u vas, i učiniću da hodite po mojim uredbama i zakone moje da držite i izvršujete. ( Jezekilj 36. 25 - 27 ).
Jos nesto, jedan biblijski tekst napominje`JEDAN GOSPOD, JEDNA VERA, JEDNO KRSTENJE... sto znaci da na ovom svetu postoji samo jedna crkva kojoj je dat autoritet i Sila Svetoga Duha da krstava pa time i vodi ljude ka putu spasenja i potpune spoznaje istine.
molimo se Bogu da nas Bog uputi na pravu stazu spasenja, `JER NECE SVAKI KOJI MI GOVORI GOSPODE GOSPODE UCI U CARSTVO NEBESKO, NO KOJI CINI PO VOLJI OCA MOJEGA KOJI JE NA NEBESIMA..
Sto se tice molitve `Oce nas, to je model idealne molitve koju je Isus dao svojim ucenicima, i treba je izgovarati, ali to nije jedina molitva kojom se trebamo moliti, jer molitva je razgovor sa Bogom gde covek upucuje najposvecenija osecanja svog srca Boogu, zahvaljujuci, trazeci, i proslavljajuci..
Najidealnije je moliti se svojim recima, to su molitve koje Bog cuje ako su upucene sa iskrenoscu i spremnoscu da tog trenutka primimo blagoslov koji nam je obecan u Bozjoj reci..
Za kraj, ja Garakules prihvatam sve sto je u skladu sa biblijskim otkrivenjem, jer je jedino ono merodavno po pitanju istine, nikakvi ljudski akti, dokumenti, ni pisani zakljucci.
Dakle simbol vere apsolutno DA, ali sagledan kroz biblijsko otkrivenje, a ne kroz ljudska tumacenja..
Pozdrav