Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice. Trebali biste nadograditi ili koristiti alternativni pregledač.
Taman sam zahrkao i jutro došlo. Kiša je negdje tokom noći nestala, oblaci ostali, a put treba nastaviti. Kao i svako jutro prvo neki topli napitak, pa potom doručak.
U konstruktivnom neredu, koji nastane po ustajanju kod šatora, dobro se snalazim. Znam gdje mi se što nalazi i u pola noći da me se probudi znam gdje sam što stavio. Vrlo važna činjenica koja me ne tjera da poslije prevrnem i izokrenem svu opremu ne bi li pronašao nešto što mi treba, a ne znam gdje se nalazi.
Nakon laganoga doručka, spremanja opreme i utovara iste u prateće vozilo, krenuh dalje vodenim putem. Na početku svake plovidbe u kanuu se popravlja poredak ukrcanih stvari, dotjerava se oprema, briše dno kanua ako je zaprljano i sl.
Predivan nekadašnji glavni grad Mađarske ostaje iza mene. Svidio mi se, svidjele građevine u njemu, pogled sa brda na Dunav i okolinu, ali i hrana koju sam jeo. A o pivci da ne pišem.
Put do sljedeće destinacije nije dug. Danas se plovi 22 km rijekom koja još uvijek ima svoju brzinu. Vrijeme je toplo ali oblačno. Poučen ranijim danima kada je bilo kiše, stavljam kišnu kabanicu na dohvat ruke.
Susrećem uz put učesnika regate iz Rununjske. Nismo se nikada upoznali, prošao je pored mene mahnuvši i nastavio dalje. U kasnijem toku rijeke susresti ćemo si i upoznati, ali do tada se plovi dalje.
Dunav je široki. Uvijek sam zadivljen gledao njegove širine i masive planina kroz koje se probija negdje daleko, na horizontu.
Promatrajući obalu, između drveća vidjeh i ovo vjersko obilježje. doplovio sam blizu, ali nisam uočio nikakav natpis na njemu. Za velikoga vodostaja mora da je preplavljeno vodom jer je blizu rijeke i nisko nad vodom.
Da bih mirnije plovio držim se podalje od plovnoga puta. Na njemu ponekada projuri hidrohliser ili katamaran prema Budimpešti ili Bratislavi. Lijepo ih je vidjeti, a po njihovome prolasku se mora obratiti pažnja na valove koje podignu .
Lagano plovim rijekom, ne žuri mi se, pustim rijeku da me nosi, održavam pravac kanuu i promatram oko sebe. slušam i rijeku kako priča, gledam njene virove, riječnu struju, nijanse boje vode koje se javljaju. Usput susretoh regataše iz Njemačke. Opustili su se, ne veslaju, raširili jedro i kišobran i koriste lagani povjetarac da bi plovili.I oni uživaju u miru rijeke i skladu okoline.
Lagano veslajući naišao sam na auto kamp s desne strane rijeke. Predivna plaža, velika terasa na kojoj su stolovi, reklame koje kazuju da tu ima hladne pivce. Sasvim dovoljan razlog da se malo predahne, zastane, osvježi. Pri pristajanju dočekao me čuvar svega u okolini, najprije me oprezno promatrao i procjenjivao, a onda shvativši da nisam opasan, veselo zamahao repom u znak dobrodošlice.
Na toj terasi susretoh i nepoznatoga učesnika regate iz Rumunjske. Upoznasmo se. Bogdan Florescu jedini je Rumunj na ovome dijelu Dunava koji učestvuje u regati. Planira putovati Dunavom do Rumunjske, a možda i do Crnoga mora. Draga osoba, puna energije i snage sudari se kriglom o moju kriglu.
Vidjevši naše kanue nasukane na obali bez njihovih vlasnika kod njih i drugi učesnici regate shvatiše da moraju svoje nasukati do naših. Nismo mi bez razloga zastali, a ako razlog postoji za nas i njima je onda primamljiv.
Uz pivce dobro dođe i nekakva mezica. Ovoga puta sam se prepustio detekciji svoga nosa koji u Langošu, mađarskim specijalitetu, detektiraše nešto korisno za stomak. I ovoga puta moji me detektori nisu iznevjerili. Langoš, na ulju pečeno slano tijesto premazano kajmakom i ne znam čime još, zaista mi je prijao.
Nakon odmora, razgovora sa prijateljima, igranja sa psima koji su se odnekale tu našli, nastavih put rijekom. U daljini se vide brda kroz koja se Dunav probio tekući dalje prema Budimpešti.
Stari znanci sa ove regate, učesnici iz Srbije, lagano veslaju rijekom. Nisam ih pitao do kuda će ploviti, ali pretpostavljam da idu ili do Budimpešte, ili će se možda, spustiti do Beograda. Zgodno ih je promatrati kada veslaju držeći jednoličan takt zaveslaja.
Promatram brda brdskoga lanca Börzsöny među koja zalazimo ploveći Dunavom. Predivna priroda čini sa nekako svečanom. Vrijeme se proljepšalo, sunce promolilo, sve nekako vedrije i ljepše.
Polako ploveći dolazimo i do Višegrada. Tu završava naša današnja etapa puta. Kamp se nalazi s desne strane rijeke na predivnome mjestu među drvećem. Prema dogovoru sa ekipom Mađarske sa kojom sam svih ovih dana plovio i družio se, nećemo ići u logor. već u vikendivu Janoša i Agnes. Vikendica je s lijeve strane rijeke nasuprot Višegrada.
U plovidbi se držim lijeve strane rijeke, prolazim pored pristaništa motorne skele, jedinoga prelaza preko rijeke. Prvi most preko Dunava je tek u Budimpešti.
Sa te strane rijeke veliko je vikendaško naselje sa prekrasnim vikendicama. Čunjenica da je Budimpešta cestom udaljena oko četrdesetak kilometara daje tome predivnome mjestu određenu vrijednost. Lagano plovim gledajući prekrasne objekte uz rijeku.
Pogled na desnu stranu rijeke uljepšava stari grad Višegrad, smješten na vrhu brda. Impozantna građevina koja dominira tim dijelom rijeke i okoline. Nekada je branila i kontrolirala prolaz i plovidbu rijekom, ali i puteve koji su uz rijeku vodili prema sjeveru i jugu.
Divna pozadina rijeke i grada Višegrada prekrasni su za fotografiranje. Tko god želi ovakvu fotku neka dođe i fotka se. Biti će zadovoljan fotografijama.
Uskoro dolazim rijekom nedaleko Janoševe vikendice. Na obali nas je sačekalo društvo ranije pristiglih učesnika regate i pomoglo nam je izvući iz rijeke i tansportirati kanue u dvorište vikendice Janoševoga brata.
Ostavivši naše "vodene konje" u dvorištu, krenosmo u drugo dvorište Janoševe vikendice. Stolovi postavljeni i posloženi čekaju nas obećavajući predivne trenutke druženja.
Agnes, divna i brižna domaćica, započela nas je krijepiti. Najprije nešto što se jede žlicom, juha, kakvu nikada nisam jeo. . .
. . . zatim nešto divno, mirisno zapešeno u pećnici . . .
Dobri domaćn Janoš, pokazao mi je svoje olimpijske medalje koje je kao vrhunski sportista zaradio 1972. godine na Olimpijadi u Minhenu. Moje čestitke na tim medaljama. Usput sam čuo podosta zgodnih pričica sa te olimpijade.
Ali nije samo on sakupljao medalje. I njegova supruga, naša izvrsna somaćica, Agnes, također je bila sportistica. Zajedno su sakupili impozantan broj sportskih odličja koja im ukrašavaju police u vikendici.
I dok sam razgledao sva ta sportska priznanja i odličja, domaćica iznese svježe pripravljeni kolač. Hmmm bio je za prste oblizati.
Nakon poduže okrijepe pođosmo u laganu šetnju da razgledamo vikend naselje. Predivne zgrade su napravljene nedaleko rijeke. Za visokoga vodostaja neke godine, bile su poplavljene do visine iznad metra od temelja. Pogled na drugu stranu rijeke kroz drveće, otkriva nam stari grad Višegrad.
Šetajući uz put vidjeli su se i ostaci nevremena koje se ponekada spusti rijekom.
Za svo to vrijeme naš "vozni park" strpljivo nas je čekao.
Navečer, prije nego smo otišli spavati, pogledali smo fotografije koje sam snimio na Murskoj regati. Eva, kao jedina učesnica iz ovoga društva na regati, objašnjavala je i tumačila svoje utiske sa te regate. Na kraju svi su bili njome zadivljeni i obećaše da bi iduće, 2013. godine došli organizirano na regatu. Pozvao sam ih na nju.
Negdje duboko u noći, kada su i žabe zaspale u svojim mlakama vode, pođosmo i mi na spavanje. Dan nam je bio dinamičan i prekrasan, a domaćini su nas dočekali i ugostili kao kraljeve sa Dunava. Hvala im na tome.
- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -
Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala
Jutro slijedećega dana prebrzo je stiglo, nakon onoliko jela i pića. Iznenadilo me. Predivan dan se pojavio, uokolo cvrkuću ptice, a mir tako veliki da se može nožem rezati.
Prije polaska obavezan doručak. I te kakav. Domaćica se pobrinula da ne budemo gladni idućih mjesec dana.Još nam i pivca potrpali da ne ožednimo na putu.
Poslije doručka, put se nastavlja. Najprije se plovila dovlače do vode, a potom se kreće.
Dunav je kod Višegrada veliki, pod uglom od devedeset stupnjeva zaokreće prema jugu, prema Budimpešti. Neposredno iza krivine razdvaja se tok na dva plovna dijela, jedan međunarodni, s lijeve strane i jedan, nazovimo lokalni s desne. Oba se susreću kod Budimpešte i dalje čine jedinstveni vodeni tok.
Odabirem desni krak rijeke, kojime svi odlaze da plove. Vrijeme je predivno, nema sunca , ali niti velike naoblake, toplo je. Rijeka još uvijek brzo teče. mada se uskoro, ulaskom u rukavac, usporava.
Putom susrećem svoje znance koji plove prema ušću Dunava. Lagano veslaju i uživaju u razgovorima. Rijeka im je inspiracija za poduhvat kojega su se prihvatili.
U početku plovim sa kolegama iz ekipe Mađarske. Jedno vrijeme plovimo zajedno, a poslije se razdvajamo kako ne bi jedni drugima ometali mir plovidbe.
Ekipa je raspoložena, veseli ih činjenica da je osvanuo predivan dan za plovidbu, ali i činjenica da smo svi zajedno, da smo se upoznali, da imamo nešto zajedničko - plovidbu i druženje na Dunavu.
Želeći svoj mir na rijeci puštam ekipu da idu dalje, a ja polako veslam za njima. Svjestan sam da mi je danas zadnji dan plovidbe, da dolaskom u Budimpeštu prestaje bajka plovidbe Dunavom. Žalosti me ta činjenica, ali što se može. Život ima i drugih obaveza koje nam pod noge sprema.
Uskoro sam ostao sam. Ostali učesnici regate ili su naprijed ili su zaostali negdje pozadi. Upijam mir rijeke, njen sklad i njene priče. Imam osjećaj da smo jedno, Dunav i ja.
Ploveći rijekom, osluškujući mir koji je oko mene, puneći svoje životne "baterije" rijekom, naiđoh pored jedne pješčane plaže na ekipu iz Srbije koja je zastala radi predaha. Nisam pristao uz njih nego sam nastavio put. Nisam se još osjećao toliko umoran da bi mi predah prijao.
Rječni tok koji sam odabrao za daljnju plovidbu vrlo je širok. Prednost je da po njemu ne ide riječni saobraćaj tako da se može slobodnije ploviti i ne biti skroz na oprezu. Jednostavno se opustim, veslam i ne mislim da li će naići kakav katamaran ili gliser.
Na tome sporednome rječnome toku ima i puno osoba koje tu kampuju Imaju više mira i tišine nego da su uz glavni tok po kojemu se odvija riječni saobraćaj.
Polagano veslajući doplovih i do mjesta Sentandreja, po mađarski Szentendre. Udaljen je oko 20 km od Budimpešte. Naseljen je više od hiljadu godina, a nalazi se na desnoj strani dunavskoga rukavca.
Na poziv kolegice Eve pristasmo na obalu kako bi razgledali grad.
Grad je od visokoga vodostaja Dunava zaštićen nasipom na kojem se nalazi staza za šetanje. Djeluje mirno i idilično.
Iznenadila me gužva na ulicama u koje smo ušli. Sve je vrvjelo od turista koji su ga posjetili. Uz ulicu su brojne trgovačke radnje sa suvernirima, slatkišima, hranom i pićem . . .
Prodajni prostori trgovina prenešeni su i na ulice pa me sve to podsjećalo na Tunis i njihove ulice, jedina je razlika što ovdje vlada mir i tišina.
Uske ulice koje ulaze u glavnu ulicu podsjećaju me na ulice dalmatinskih gradova. Popločene su kamenom koji je vremenom uglačan obućom prolaznika koji su prošli ulicama.
U toku 16 stoljeća Sentandreja je postala centar Srba u Mađarskoj koji su tu došli bježeći u velikoj seobi pred Turcima. A poslije oslobođenja od Turaka krajem XVII i početkom XVIII stoljeća postala je distinacija imigranata sa Balkana ( Srbija, Dalmacija, Grčka).
U mjestu koje ima malo preko 25.000 stanovnika nalazi se sedam crkava od kojih su četiri u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. (Požarevačka, Preobraženjska, Bogorodična, poznata i kao Saborna ili Beogradska katedrala i Blagoveštenska). Jednu od njih smo i posjetili.
Prošli smo i uskim uličicama samoga mjesta. Jako su me podsjetile na Trogir i njegove uske uličice.
U jednoj od njih naišli smo na pečenjarnicu gdje je Langoš glavno jelo a uz njega se može i dobro pivce iskonzumirati. Bez dvoumljenja sam posegao i za jednim i za drugim.
Blizina Budimpešte učinila su Sentandreju velikom turističkom destinacijom gdje dolaze turisti iz Budimpešte da bi je obišli. Na ulicama je predivna atmosfera, opuštenost i harmonija posjetitelja koja umiruje svakoga tko prolazi tim ulicama.
Prolazeći gradom zapazio sam i jednu čudnu reklamu za trgovinu. Privukao mi je pogled veliki nož zaboden u dovratak ulaznih vrata u trgovinu.
Ušao sam u nju i iznenadio se. Vrlo uredna trgovina prodaje noževe vlastite izrade porodice Stanković koja ih generacijama proizvodi i prodaje. Oduševili su me izgledom i kvalitetom. O cijeni ne bih sada pričao, ali vama za informaciju uvijek bi poželjeli imati jedan od tih noževe sve dok im ne vidite cijenu. A tada vam interes prema njima opadne.
U mjestu postoji i najpoznatiji muzej marcipana. Nisam ga obilazio jer mi je ipak pivce privuklo veću pažnju, kao i golema česma na trgu koja je bila u funkciji.
Nismo se dugo zadržali u mjestu, razgledali smo ga, fotografirali, malo se okrijepili Langošem i pivcom (ma dobro dvije su pale), pa smo se uputili prema mjestu gdje smo ostavili kanue.
Potom put nastavljamo prema Budimpešti. Lijepo mjesto mi je ostalo u sjećanju kao vrlo ugodno i neobično za Mađarske gradove. Pogled na njega sa rijeke je prekrasan.
Lagano se plovi dalje. Mada plovimo riječnim rukavcem on je toliko širok kao da smo na velikoj rijeci, a ne rukavcu od još veće rijeke.
Ploveći polako u daljini ugledah stup mosta koji obilježava ulazak u zonu Budimpešte. Most je veliki prelazi preko rukavca kojim plovim i preko glavnoga toka rijeke.
Približavanjem Budimpešti uz obalu se pojavljuju građevine koje bi trebale služiti kraćim boravcima i odmoru u prirodi, ali meni to više liči na poludvorce i objekte prikazivanja vlastite društvene moći i statusa u društvu.
Kako stižem na cilj današnje rute, tako odugovlačim sa veslanjem. Znam da je na cilju završena moja plovidba Dunavom, da me obaveze života zovu, a opet, srce bi željelo dalje. Barem do Mohača.
Uskoro dolazim i do mjesta gdje je kamp. Smješten iza nasipa pored jednoga od mnogobrojnih kajak - kanu klubova Budimpešte pruža predivnu sliku privremenoga boravka učesnika regate.
U kamp sam došao oprostiti se od regataša koji su do sada pristigli. Nastaviti ću još ploviti dalje oko kilometar - dva do mjesta gdje sam ostavio svoj automobil i gdje me čekaju kolege iz Mađarske sa mojom opremom.
Nisam se sa svima oprostio, uopće gledajući nisam se sa nikim opraštao. Ne volim opraštanja. Kamp je počeo sa svojim predvečernjim aktivnostima i samo sam ovlaš kroz njega prošao.
Koji gutljaj sa svojim "starim" znancem iz ranihih plovidbi ipak nisam mogao odbiti. Rukovasmo se i zaželismo jedan drugome divne trenutke plovidbe rijekama. Dobre želje zalismo pićem.
Put od kampa do kajak - kanu kluba nastavio sam dalje sa svojom kolegicom Evom. I ona prestaje ovdje sa plovidbom, ali će se kasnije opet pridružiti regati i plovidi iz Srbije sve do ušća Dunava u Crno more.
I kako uvijek biva, svakoj lijepoj priči dođe kraj. Doplovio sam do mjesta gdje sam ostavio svojega cestovnoga ata, ukrcao u njega i na njega sve stvari, oprostio se sa divnim ljudima sa kojima sam dane provodio na rijeci i krenuo sam kući.
Ovogodišnja plovidba na duge rute je završena. Planovi za novu plovidbu se prave onoga trenutka kada jedna plovidba završi. Ovoga puta riječni put od preko 270 km Dunavom od Beča preko Bratislawe do Budimpešte je pređen. Divno društvo koje sam susreo, upoznao, sa kojim sam provodio dane na Dunavu ostati će mi u trajnom vrlo ugodnom i dragom sjećanju.
Ljude koje sam ranije susretao opet sam susreo na rijekama, nove upoznao i kao zalog za budućnost ostaje da ih sve skupa ponovo sretnem negdje na vodama rijeka.
Snovi o novoj plovidbi Dunavom pomalo se javljaju. U mislima ipak ne mogu zaboraviti predivne ljude, krajeve i plovidbu koja je iza mene.
Vas sve pozivam da se udaljite iz stanova, kuća, krenete u prirodu i budete u njoj čuvajući je pri tome. Pazite na nju. Ona nam je ipak majka od koje smo svi potekli.
Ovoga puta ste plovili sa mnom. Nadam se da ćemo se u stvarnisti susresti negdje uz rijeke ili na njenim površinama. Do tada vas pozdravljam.
Olimp
HVALA SVIMA koji su se suzdržali od svojih komentara omogućivši da priča bude cjelovita. Sada Vas sve pozivam da je komentarišete onako kako vam se svidjela. Svi komentari su dobro došli.
