Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice. Trebali biste nadograditi ili koristiti alternativni pregledač.
. . . potom popili pićence, lokalni specijalitet . . .
. . . i dok se čekala hrana, dali smo si oduška u plesu, pjesmi i piću koje je izvrsno bilo.
Uočio sam na zidu oznaku do koje je linije bio vodostaj 2002. godine.
Ilustracije radi, vodostaj je bio toliki da su se jedva vidjeli vršci drveća na riječnoj adi na koju se pruža pogled iz restorana, a koja se nalazi nedaleko od nas. Rijeka je tu široka oko 400 metara. Mora da je strahovito bilo gledati je tako naraslu i nabujalu.
Postepeno je dolazilo sve više učesnika regate da se okrijepi. Pristanište kajaka i kanua rastilo je sve više i više
Iskoristio sam malo vremena da "bacim" pogled oko restorana. Na obali je dominirao spomenik o kojemu nisam mogao doći do podataka, kome je posvećen.
Po nasipu rijeke prolazi cesta, a iza nje se redaju kuće sela. Dublje u selo nisam zalazio.
Uskoro je i jelo došlo. Nije bio tko zna kakav izbor. Izgleda da smo iznenadili vlasnika restorana tako da su za jelo bile samo hrenovke.
Bez obzira na to, prijale su nam i u slast smo ih jeli.
Nakon odmora i okrijepe pođosmo dalje. Nedaleko restorana, na obali, ugledao sam informativnu tablu za brodare o karakteristikama rijeke na tome mjestu, kao i mjestima uzvodno i nizvodno od njega.
U međuvremenu se i vrijeme počinje pogoršavati. Sunce pomalo zakriše oblaci, nebo se namrgodilo, kiša zaprijetila da će nas smočiti.
Dok vrijeme pokazuje svoje ćudi, moj at i ja smjelo plovimo Dunavom.
polako dolazi vrijeme da se opet susretnemo, malo okrijepimo, popijemo po koju. . .
Kao po nepisanome pravilu, svakih nekoliko sati susrećemo se da bi malo popričali. Pri tome ovakvi prizori nisu rijetkost . . .
Ponovo smo zajedno , dio Slovaka iz ranijeg susreta i dio pridošlih drugih učesnika regate.
. . . i za njih se nađe poneki gutljaj . . .
. . . koji u takvim situacijama i te kako dobro dođe.
Dolazimo i pred Komarno. Veliki most premošćava Dunav. Negdje iza njega bi trebao biti kamp.
Vidim na plaži nekoliko kanua učesnika regate. Odlučujem se da im priđem i pitam za put do kampa.
Od njih saznajem da moram još nizvodno ići, do ušća rijeke u Dunav s lijeve strane , a onda ući u rijeku i uzvodno njome ići oko 3 km do kampa. Vrijeme se pogoršava, vjetar jača. Izgleda da ću morati veslati uz vjetar, što meni kao visokoj silueti na rijeci neće biti lako.
Proplovio sam ispod mosta i držim se lijeve strane rijeke. Na obali se razvio grad Komarno.
Susrećem i kolegu iz Njemačke. Veseo je i sretan. Uživa u rijeci danima i odgovara mu takav način riječno - nomadskoga života.
Plovim dalje, iza lučnih dizalica nadzire se ušće rijeke u Dunav. Morati ću tu lijevo pa uzvodno do kampa.
Nebo se zacrnilo, vjetar se pojačava, još ne pada kiša, ali se osjeća u zraku da će uskoro i ona pasti. Konačno dolazim do ušća. Sada treba u vjetar koji svakim trenom postaje sve jači.
Sada dolaze nevolje. Treba veslati uzvodno u vjetar. Pokušavam ići uz obalu koja je meni s desne strane najbliže što mogu kako bi koristio koliko toliko zavjetrinu drveća. Slaba je to zaštita, ali nekako više ohrabruje. Plovim tako imajući osjećaj da plovim na mjestu. Zapeo sam veslom iz sve snage i jedva centimetar po centimetar napredujem prema napred.
U jednom trenutku reful vjetra koji je došao s boka, skinuo mi je dioptrijske naočare koje su pale u vodu.Istoga trenutka sam iskočio iz kanua ne misleći koliko je duboka voda, Sreća pa je bila dubine oko metar. Onako u odjeći počeo sam roneći i pipajući dno tražiti naočare. U jednoj ruci sam držao konop od kanua, a drugom pipao po dnu. Na dnu sam opipao puno velikih školjki. Pažljivo pipajući i roneći u vodi pronašao sam ih nakon nekoliko minuta.
Već sam se pobojao da ih neću naći i nadzirao velike nevolje kako ću bez njih.
Veslajući gotovo sat vremena ta tri kilometra, konačno dođoh do mjesta gdje se kamp nalazi. U međuvremenu je i kiša počela. Po kiši sam postavio šator, u njega unio sve stvari, pripremio vreću za spavanje i uputio se u kuhinju. Topli smješak kuhatice obećavao je dobru večeru.
Onako promrzlom i umornom dobivena hrana je izuzetno prijala, a tek pivce . . .
Nisam odolio domaćicama. Svojim prisustvom sam im malo uljepšao fotografiju ili su one meni uljepšale, sami procjenite. U svakom slučaju prave domaćice, vesele, nasmješene, divne, tople osobe.
Kamp se nalazio u krugu njihovoga kajak - kanu kluba. Krug je predivno održavan i vidi se da ima puno članova koji se koriste infrastrukturom kluba.
Prije nego sam otišao do šatora malo sam prošetao kampom. Najprije se upoznao sa tokom Dunava kojim ću sutradan ploviti . . .
. . . posjetio svoje kolege iz Budimpešte, da vidim kako su prošli na vjetru . . .
. . . popio čaj sa kolegicom i njenim društvom iz Mađarske . . .
. . . osvrnuo se na oblake koji su nas pokrivali . . .
. . . te nakon toga se povukao u svoj šator na odmor. Tu sam se uvukao u vreću za spavanje i zaspao još u zraku savladan od svih napora današnje plovidbe.
Nisam niti slušao kišu i vjetar koji su te noći posjetili kamp.
- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -
Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala
Noć je protekla u šumu vjetra i padanju kiše. Iza doručka prošetao sam se po krugu kajak-kanu kluba, malo fotkao, obišao svoj kanu i onda počeo pakirati stvari. Kiša se ponovo pojavila. Tiho pada.
Po kiši zaplovih dalje. Poučen jučerašnjom nevoljom kada mi je vjetar otpuhao naočare u rijeku, ovoga puta sam ih zavezao nekim komadom konopca koji sam imao. Više ih neću odvezivati sve dok ne krenem za Zagreb. Ništa više ne prepuštam slučaju.
Vrijeme je kišovito, prohladno, vjetra nema.
Događaju se i kratki prekidi bez kiše. Tada svlačim sa sebe kišnu kabanicu da se ne znojim ispod nje. Oblaci koji nas nadsvođuju ne izgledaju baš prijateljski.
Kako plovidba odmiče sve se više razređuju oblaci. Mada i tada naiđem na kišu radi koje si moram ponovo oblačiti kabanicu.
Pored obale Dunava naiđe se na kampere koji se tu odmaraju. Poneki i mjesecima ostaju pored rijeke uživajući u prirodi. U svome kampu imaju sve potrebno za tako dugi boravak. Susretao sam ih na svim rijekama kojima sam plovio.
Gledam obale rijeke, njenu širinu, udaljenosti koje se vide preko njene površine. Zadivljen sam tim. U usporedbi sa tim veličinama osjećam se kao makovo zrnce, mali, sićušan, a opet snažan toliko da se krećem vlastitom snagom po tim prostranstvima.
Putom susrećem i jedan neobičan kanu, sa jedrom. Prilazim mu bliže da bih vidio kako to izgleda, kako je jedro pričvršćeno, tko li upravlja tim kanuom.
Zgodna riješenja su primjenjena u svemu tome. kanuom upravljaju Slovaci iz Bratislave. Lukavo, moglo bi se reći. U svakom slučaju neobično.
Da barem ne pada kiša, kako bi to lijepo bilo. Puno bi se jasnije vidjeli predjeli kroz koje se plovi. Dunav je dosta brz i nije teško veslati.
Uz tiho brujanje motora sustiže me i prestiže posada kajaka na motorni pogon koju sam prvi puta vidio kada smo prolazili kroz prevodnicu hidrocentrale.
Lagano veslajući i uživajući u plovidbi susretoh i kolege iz Srbije koji imaju predivan kanu ručno građen od drveta.
Prekrasni prizori uz obalu se nastavljaju.
Gledam kolegicu iz Mađarske kako vesla predivni kajak. Izgleda tako sigurno i profesionalno na vodi da ju je divota gledati.
Dunav je prekrasan. Širok, brz, moćan. Pruža potpuno uživanje za dugu plovidbu. Doduše ne dozvoljava neoprez, ali uz nužnu pažnju može se lijepo uživati u plovidbi.
Pogled na njegove obale pored kojih je podignuto puno, zaista impresivnih građevina, također oduševljava.
Nastojim da plovim bliže obali kako bi mogao snimiti bolje fotografije na kojima bi se bolje vidjela obala sa rijeke . . .
Kada obalu snimam sa sredine rijeke onda se sve lošije vidi, objekti na obali gube se u velikim širinama prostora, a amaterski fotoaparat ne može puno toga da pokaže.
Pomalo se primiče sredina dana. Vrijeme da se nešto prezalogaji, da se popije koja pivca, da se malo odmori. Nisam ovuda nikada plovio i po tome pogledu oslanjam se na učesnike regate koji znaju gdje ima štogod dobroga za pojesti. Nasukani kajaci na obali pokazaše mi mjesto gdje je preporučljivo i svoj kanu da nasučem.
Doplovio sam do predivnoga restorana na Mađarskoj strani rijeke. Piše i da je hotel, mada nisam dobio utisak da ovdje ima soba za spavanje.
Hrana je bila dobra, pristupačnih cijena, a i pivca im je super. Sve skupa isplatilo se ovdje zastati.
Nakon jela preplovio sam Dunav na Slovačku stranu gdje se također nalazi jedan restoran i pristanište ispred njega.
Restoran je divan, ugodan, a razlog zašto sam tu doplovio je rastanak sa svojim prijateljima iz Slovačke.
Oni, na žalost, ne idu dalje. Nemaju vremena da dalje plove iako bi najradije plovili do Crnoga mora. Sa tugom ispijamo piće, a opet radosni da smo se upoznali i da ćemo se susretati na rijekama.
Opraštam se od cijele ekipe Slovaka i nastavljam dalje. Divni ljudi, topli i ugodni ostati će mi u trajnome sjećanju.
Riječni put se nastavlja. Žao mi je društva sa kojime sam se oprostio, a opet, daljine me zovu dalje.
Pogled u daljine, prema horizontu, otkriva mjesto gdje se nalazi grad Esztergon, gdje završava današnji dio putovanja.
Nekoliko kilometara prije Esztergona započe jaka kiša i vjetar. Sa sredine rijeke sklanjam se uz desnu obalu da se zaštitim od vjetra.
Vrlo jak bočni vjetar natjerao me da isplovim iz rijeke i izvučem kanu na obalu. Nije bilo smisla da se borim protiv njega. Procjenio sam da će puhati oko pola sata. Na obali u zavjetrini popih pivce za utjehu.
Vjetar je potrajao pola sata, pa onda počeo popuštati, valovi su se smanjili i nastavih dalje sa plovidbom. Usput ugledam i jednu čudnu građevinu. Bolje reći ostaci sistema za punjenje barži rasutim teretima. Vidi se da nije u funkciji, a ovako ogoljeo privlači pažnju.
Vrijeme se smiruje. Plovidba opet postaje ugodna. Cilj današnje etape je blizu.
Dolazimo i do grada. Pratim kolegicu iz Mađarske kojoj je poznato gdje se nalazi mjesto za kamp. Usput se divim panorami grada gledanoga sa rijeke.
Pristajem uz obalu, nasukavam kanu i promatram jednoga dječačića kako sa velikim zanimanjem i pažnjom motri moje pokrete i odmjerava kanu. Pokazujem mu rukom da uđe u kanu, što on sa oduševljenjem pristaje. Najviše ga je zanimalo kako je to sjediti na neobičnom stolcu u kanuu.
Uskoro i šator postavljam, u njega ukrcavam potrebnu opremu.
Nakon što je logor spreman, odlazimo u obližnji restoran gdje nam je domaćin poželio dobrodošlicu i pripremio večeru. Dobrodošlicu sam čuo, ali nisam večerao. Bio je dogovor sa društvom da večeramo u gradu gdje je jeftinije nego u ovome restoranu, a i imati ćemo više vremena da razgledamo grad.
Esztergon je jedan od najstarijih mađarskih gradova. Arheološka ispitivanja utvrdila su da je tu postojalo naselje i prije 20.000 godina, tj. pred kraj ledenoga doba. Prvi poznati ljudi po imenu, bili su Kelti, koji su se u toj regiji naselili oko 350 godina p.n.e. Regija je cvjetala u ekspanziji sve dok je rimske legije nisu pokorile i pretvorile u pograničnu provinciju Panonije.
Mađari su ušli u tu regiju 896. godine. Esztergon biva od tada glavni grad Mađarske sve do 13. stoljeća kada je prestolnica postao Budim.
Sam grad ima oko 30.000 stanovnika, ukrašava ga Bazilika smještena na vrhu brda koja dominira cijelim područjem opasana sa obrambenim zidinama.
Nisam odolio izazovu. Sa društvom sam se uputio prema tim zidinama, da ih malo razgledam.
Nakon ulaska u krug zidina, pored kapije, smješteno je puno zvona. Tražio sam podatke od kuda su tu tolika zvona, ali do njih nisam došao. U svakom slučaju su velika i divno izrađena.
Sa zidina Bazilike pruža se prekrasan pogled na grad i okolinu. Iznenadila me činjenica da u gradu postoji toliko različitih crkava. Naišao sam i na podatak da u gradu postoji Srpska crkva. Poslije će mi biti jasno kako to. Ali o tome u nastavku plovidbe.
Sa brda Dunav tako pitomo i krotko djeluje. Prekrasno ga je gledati. Uljepšava prizor svojim mirom i snagom.
Na vrhu brda nedaleko od Bazilike nalazi se i veliki spomenik Ivanu Krstitelju. Spomenik se vidi i sa rijeke, a predstavlja dolazak kršćanstva na ove predjele.
Gledajući nizvodno, Dunav iza grada pravi veliku krivinu prema istoku u smjeru Budimpešte.
Ispod Bazilke nalazi se veliko zdanje Sjemeništa, koje je nedavno renovirano i ima jako lijepo održavane površine.
Šetajući gradom osjetismo glad. Od nekoliko restorana izabrasmo ovaj koji nam se učinio najljepšim i najugodnijim.
U stilu putnika sa dugoga puta, izgladnjelih i pregladnjelih, naručismo pečenu svinjsku koljenicu, sa krompirom i salatom. . .
Ne treba posebno ni pominjati koliko je dobro pivca nakon toga došla.
Nakon obilaska grada, večere i male šetnje došlo je vrijeme da se u kamp pođe. Pogled na osvjetljenu Baziliku je predivan. Ona je najveća zgrada u Mađarskoj i 18. najveća crkva u svijetu. Unutrašnje je površine od 5.600 metara kvadratnih, duga je 118 metara i 49 metara široka. Njena kupola ima polu-sferu na visini od 71,5 metara s promjerom od 33,5 metara. Visoka je 100 metara, računajući od kripti. Impozantna građevina. Po noći veoma moćno izgleda.
U kampu tišina. Iz ponekoga šatora se čuje hrkanje, tihi šapat ili prigušeni razgovori.
- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -
Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala
![sam10034.jpg]](http://imageshack.us/a/img42/5102/sam10034.jpg])
