Starac Pajsije Svetogorac!
Mladić koji se nije godinama ispovjedio posjetio je oca Atanasija koji je tada živjeo u kutlumuškoj keliji Dionisija iz Furne u Kareji. Dok su razgovarali, otac Atanasije mu je spomenuo da bi trebalo da se ispovjedi, jer će mu to pomoći da riješi svoje probleme. Mladić, međutim, nije bio uvjeren u to, iako je otac Atanasije nenametljivo nastojao da shvati kako mu je ispovjest neophodna. Otac Atanasije mu je zatim govorio o starcu Pajsiju. Rekao je mladiću da je to savremeni svetitelj, da bi trebalo da ga posete i da čuju šta će on reći.
Pošli su da posjete Starca. Kada su stigli do njegove kelije, ugledali su ga kako kopa u bašti, namjeravajući da zasije neko povrće.
Otac Atanasije ga je pozdravio i upitao:
- Starče, šta to radite?
Starac mu je odgovorio uz karakterističan izraz blagosti na licu:
- Evo, odlučio sam da ispovjedim svoju baštu.
Otac Atanasije ga je na to upitao:
- Zar je i baštama potrebna ispovjest?
- Shvatio sam da će moja bašta tvoriti čuda kada je ispovjedim i uklonim sve što je nepotrebno, kao što je kamenje, konzerve, korenje i trnje, a zatim dodam malo humusa. Tako sam razumeo da i moju baštu treba povremeno ispovjediti
Odloživši motiku, uveo ih je u keliju i poslužio slatkišima.
Kada su mladić i otac Atanasije napustili starca Pajsija, bili su vrlo zadovoljni starčevim odgovorom na njihovo pitanje o ispovjesti, iako mu prije toga ništa nisu rekli. Nema potrebe ni da kažemo da je mladić nakon ovog događaja odmah otišao da se ispovjedi.
Dodato posle 5 minuta:
--------------------------------------------------------------------------
"Shvatio sam da se uzroci ljudske destruktivnosti nalaze u obilju materijalnih dobara jer ona sprečavaju čoveka da osjeti prisustvo Božije i da poštuje Njegovu blagonaklonost. Ukoliko želite da nekoga udaljite od Boga, dajte mu obilje materijalnih dobara i on će ga istog časa zauvek zaboraviti.
To sam shvatio još dok sam bio znatno mlađi. U vreme dok sam boravio na gori Sinaj, živeo sam na mestu na kojem nije bilo vode. Morao sam da koračam dva sata da bih došao do stene iz koje je isticala voda. Ispod nje bih postavio krčag i čekao oko jednog časa da se napuni. Ograničena količina vode izazivala je u mojoj duši različita osećanja.
Strahovao sam svakoga dana: "Pitam se hoće li voda kapati iz stene?" Molio sam se Bogu da voda i dalje kaplje iz stene. Dok sam koračao prema steni, strepeo sam hoću li zateći vodu i molio se. Kada bih izdaleka ugledao vodu kako se svetluca dok sunčevi zraci padaju na stenu, počeo bih da proslavljam Boga. Dok sam se vraćao, ne bih prestajao da blagodarim i da proslavljam Boga zbog vode koju mi je dao. Mala količina vode me je, kao prvo, podstakla da se molim Bogu da voda i dalje ističe iz stene a kao drugo, da mu se zahvaljujem i da ga proslavljam kao Darovatelja svih dobara.
Kada sam napustio Sinaj, otišao sam u Ivironski skit u kojem nismo oskudevali u vodi. Raspolagali smo obiljem vode koju smo ponekad rasipali i ostavljali je da teče bez ikakvog razloga. U jednom trenutku, razumeo sam da se u mojoj duši utvrdilo sasvim drugo stanovište. Shvatio sam da za sve vreme mog boravka u skitu nisam nijednom rekao: "Slava Bogu."
Dok mi je mala količina vode predstavljala razlog da se molim i proslavljam Boga, dotle je njeno obilje učinilo da umalo zaboravim da je voda uistinu dar Božiji i da bi trebalo da mu budem zahvalan. Isto se može primeniti i na materijalna dobra"
