Ivo Andrić

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
-Izmedju bojazni da ce se nesto desiti i nade da mozda ipak nece, ima vise prostora nego sto se misli. Na tom uskom,tvrdom, golom i mracnom prostoru, provode mnogi od nas svoj vek.

-Čuvajte se onoga koji živi u vama i na kojeg zaboravljate,a koji često,pred veče, donosi brza rešenja zbog kojih se, te iste noći, budite kao od udarca i, obliveni vrelim znojem kao rastopljenim olovom, propadate od sramote zbog sinoćnih lakomislenih odluka.

-Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo.
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Most na Žepi
Ivo Andrić

IvoAndric-543x253.jpg


Četvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost. Borba je trajala celu zimu i proleće. (Bilo je neko zlo i hladno proleće, koje nije nikako dalo letu da grane.) A sa mesecom majem iziđe Jusuf iz zatočenja kao pobednik. I život se nastavi, sjajan, miran, jednoličan. Ali od onih zimskih meseci, kad između života i smrti i između slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaćeni ljudi čuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reči.

Živeći zatočen, u osami i nemilosti, vezir se setio življe svoga porekla i svoje zemlje. Jer, razočaranje i bol odvode misli u prošlost. Setio se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je on bio skroman pomoćnik nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze grobovi kamenom i podignu beli nadgrobni nišani.) Setio se Bosne i sela Žepe, iz kog su ga odveli kad mu je bilo devet godina.

Bilo je prijatno, tako u nesreći, misliti na daleku zemlju i raštrkano selo Žepu, gde u svakoj kući ima priča o njegovoj slavi i uspehu u Carigradu, a gde niko ne poznaje i ne sluti naličje slave ni cenu po koju se uspeh stiče.

Još toga istog leta on je imao prilike da govori s ljudima koji su dolazili iz Bosne. Raspitivao se, i kazivali su mu. Posle buna i ratova bejahu naišli nered, oskuda, glad i svakojake bolesti. On odredi znatnu pomoć svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto vreme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od građevina. Javiše mu da ima još četiri kuće Šetkića, da su ponajimućniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i ogorela, česma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na bregu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušća. Kakav god most načine od brvana, voda ga odnese. Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao i svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadođe Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušća, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo. A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi. Ko bi im tu most podigao, učinio bi im najveće dobro.

Vezir dade šest ćilima za džamiju, i novca koliko treba da se pred džamijom podigne česma sa tri lule. I u isto vreme odluči da im podigne most.

U Carigradu je tada živeo jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigarda i po njima se pročuo. Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.

Stigli su još za snega u Višegrad. Nekoliko dana uzastopce su gledali začuđeni Višegrađani neimara kako, pognut i sed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameniti most, tucka, među prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka, i kako premerava koracima okna. Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz koga je vađen kamen za višegradski most. Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i borićima. Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i belji od onog kojim je zidan višegradski most. Odatle se spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mesto gde će biti skela za prevoz kamena. Tada se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vrati u Carigrad s računom i planovima.

Neimar ostade da čeka, ali nije hteo da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišćanskih kuća ponad Žepe. Na uzvisini, u onom uglu što ga čine Drina i Žepa, sagradi brvnaru — onaj vezirov čovek i jedan višegradski kjatib su mu bili tumači — i u njoj je stanovao. Sam je sebi kuvao. Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suvo voće. A mesa, kažu, nije nikad kupovao. Povazdan je nešto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok i pravac Žepe.

Uto se iz Carigrada vrati i onaj činovnik sa vezirovim odobrenjem i prvom trećinom potrebnog novca.

Otpoče rad. Svet nije mogao da se načudi neobičnom poslu. Nije ni naličilo na most ono što se radilo. Najpre pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa između njih dva reda kolja, prepletoše prućem i nabiše ilovačom, kao šanac. Tako svratiše reku i jedna polovina korita ostade suva. Upravo kad su dovršili taj rad, prolomi se jednog dana, negde u planini, oblak, i začas se zamuti i nabuja Žepa. Tu istu noć provali već gotov nasip po sredini. A kad sutra osvanu dan, voda je bila već splasla, ali je pleter bio isprovaljivan, kolje počupano, grede iskrivljene. Među radnicima i u narodu pođe šapat da Žepa ne da mosta na se. Ali već treći dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da se isprave i poravnaju preostale grede. I opet je iz dubine odjekivalo kamenito rečno korito od maljeva i radničke vike i udaraca u ritmu.

Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovučen kamen iz Banje, stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci. Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, beli od kamene prašine kao vodeničari. A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i merio im svaki čas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu. Već su bili s jedne i druge strane prosekli kamenitu i strmu obalu, kad ponestade novca. Nasta zlovolja među radnicima i u narodu mrmljanje da od mosta neće biti ništa. Neki koji su dolazili iz Carigrada pričali su kako se govori da se vezir promenio. Niko ne zna šta mu je, da li je bolest ili su neke brige, tek on biva sve nepristupačniji i zaboravlja i napušta već otpočele radove i u samom Carigradu. Ali posle nekoliko dana stiže vezirov čovek sa zaostalim delom novca, i gradnja se nastavi.

Na petnaest dana pred Mitrovdan, svet koji je prelazio Žepu preko brvna, malo poviše gradnje, primeti prvi put kako se s obe strane reke, iz tamnosiva kamena škriljavca, pomalja beo, gladak zid od tesana kamena, opleten sa svih strana skelama kao paučinom. Od tada je rastao svakog dana. Ali uto padoše prvi mrazevi i rad se obustavi. Zidari odoše kućama, na zimovanje, a neimar je zimovao u svojoj brvnari, iz koje nije gotovo nikud izlazio, povazdan pognut nad svojim planovima i računima. Samo je radnju prigledao često. Kad, pred proleće, stade led pucati, on je svaki čas, zabrinut, obilazio skele i nasipe. Pokatkad i noću, sa lučem u ruci.

Još pre Đurđevdana vratiše se zidari i rad otpoče ponovo. A tačno u po leta bi posao dovršen. Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i beo, sveden na jedan luk od stene do stene.

Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako čudesnu građevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj svaka po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom. Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parče modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapenjena i ukroćena Žepa. Dugo nisu oči mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti.

Iz okolnih sela povrve svet da vidi most. Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se, žaleći što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi.

– Valja rodit vezira! – odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova kao da je od sira rezana a ne u kamen sečena.

Još dok su prvi putnici, zastajkujući od čuđenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno s onim vezirovim ljudima krenuo put Carigrada.

Tek tada pođe po varoši i po selima govor o njemu. Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sedi po dućanima i priča, bogzna po koji put, sve što zna o strancu.

– Asli i nije on čovek k'o što su drugi ljudi. Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otiđi po desetak-petn'est dana. A kad dođem, a ono sve neraspremljeno k'o što sam i ostavio. U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od međedine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke vire, pomodrile od studeni, a on jednako struže ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše. Sve tako. Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim očima, a obrve mu se nakostriješile, bi rek'o proždrijeće te. A nit govori nit romori. Ono nikad nisam vidio. I, ljudi moji, koliko se namuči, eto godinu i po, a kad bi gotov, pođe u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal' na nas jal' na ćupriju! Jok.

A dućandžije ga sve više ispituju o neimaru i njegovom životu, i sve se čude i ne mogu da nazale što ga nisu bolje i pažljivije zagledali dok je još prolazio višegradskim sokacima.

A neimar je dotle putovao i, kad bi, dva konaka do Carigrada, razbole se od kuge. U groznici, jedva se držeći na konju, stiže u grad. Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca. A sutradan u isto doba izdahnu na rukama jednog fratra. Već idućeg dana, ujutro, izvestiše vezira o neimarovoj smrti i predadoše mu preostale račune i nacrte mosta. Neimar je bio primio samo četvrti deo svoje plate. Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih naslednika. Posle dužeg razmišljanja, odredi vezir da se od preostala tri dela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u zadužbinu za sirotinjski hleb i čorbu.

Upravo kad je to naređivao – bilo je mirno jutro pod kraj leta – donesoše mu molbu jednog mladog a učenog carigradskog mualima, koji je bio iz Bosne rodom, pisao vrlo glatke stihove, i koga je vezir s vremena na vreme darivao i pomagao. Čuo je, kaže, za most koji je vezir podigao u Bosni, i nada se da će i na tu, kao svaku javnu građevinu, urezati natpis da se zna kad je zidana i ko je podiže. Kao uvek, on i sad nudi veziru svoje usluge i moli da ga udostoji da primi hronogram koji mu šalje i koji je s velikim trudom sastavio. Na priloženoj tvrđoj hartiji bio je fino ispisan hronogram sa crvenim i zlatnim inicijalom:

Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština Pružiše ruku jedna drugoj, Nastade ovaj krasni most, Radost podanika i dika Jusufova Na oba sveta.

Ispod toga je bio vezirov pečat u ovalu, podeljen na dva nejednaka polja; na većem je pisalo: Jusuf Ibrahim, istinski rob božji, a na manjem vezirova deviza: U ćutanju je sigurnost.

Vezir je sedeo dugo nad tom molbom, raširenih ruku, pritiskujući jednim dlanom natpis u stihovima, a drugim neimarove račune i nacrt mosta. U poslednje vreme on je sve duže razmišljao nad molbama i spisima.

Prošle su, još letos, dve godine od njegova pada i zatočeništva. U prvo vreme, posle povratka na vlast, on nije primećivao kakve promene na sebi. Bio je u najlepšim godinama kad se zna i oseća puna vrednost života; pobedio je sve protivnike i bio moćniji nego ikad pre; dubinom skorašnjeg pada mogao je da meri visinu svoje moći. Ali što je više odmicalo vreme, njemu se – umesto da zaboravlja – u sećanju sve češće javljala pomisao na tamnicu. Ako je i uspevao ponekad da rastera misli, on nije imao moći da spreči snove. U snu poče da mu se javlja tamnica, a iz noćnih snova je, kao neodređen užas, prelazila u javu, i trovala mu dane.

Postade osetljiviji za stvari oko sebe. Vređali su ga izvesni predmeti koje pre nije ni primećivao. Naredio je da se digne sav somot iz palate i zameni svetlom čohom koja je glatka, meka i ne škripi pod rukom. Zamrznu sedef, jer ga je u mislima vezivao s nekom studenom pustoši i osamom. Od dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli su mu zubi i prolazila jeza uz kožu. Sve pokućstvo i oružje u kom je bilo sedefa odstranjeno je iz njegovih soba.

Sve poče da prima sa prikrivenim ali dubokim nepoverenjem. Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. I ta mogućnost poče da veje iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteći ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad čovek počne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same. To je zlo rovalo i kidalo u njemu, a nije mogao ni pomisliti da ga kome ispovedi i poveri; pa i kad to zlo dovrši svoj rad i izbije na površinu, niko ga neće poznati; ljudi će kazati prosto: smrt. Jer, ljudi i ne slute koliko ima moćnih i velikih koji tako ćutke i nevidljivo, a brzo, umiru u sebi.

I ovoga jutra je vezir bio umoran i neispavan, ali miran i sabran; očni kapci su mu bili teški, a lice kao sleđeno u svežini jutra. Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja će jesti njegovu zaradu. Mislio je na daleku brdovitu i mračnu zemlju Bosnu (oduvek mu je u pomisli na Bosnu bilo nečeg mračnog!), koju ni sama svetlost islama nije mogla nego samo delimično da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljuđenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor. I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svetu? Koliko divljih reka bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode i džamija bez ukrasa i lepote?

U mislima mu se otvarao svet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.

Sunce je bleštalo po sitnoj zelenoj ćeramidi na kiosku u vrtu. Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima, polako podiže ruku i precrta dvaput ceo natpis. Zastade samo malo, pa onda precrta i prvi deo pečata sa svojim imenom. Ostade samo deviza: U ćutanju je sigurnost. Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju.

Tako ostade most bez imena i znaka.

On je, tamo u Bosni, bleštao na suncu i sjao na mesečini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo-pomalo iščeznu posve onaj krug razrovane zemlje i razbacanih predmeta koji okružuje svaku novu gradnju; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parčad skela i preostalu građu, a kiše sapraše tragove klesarskog rada. Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini.

Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju
.
izvor:imoart
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
VRATILI ANDRIĆA MEĐU HRVATE ILI PRIČA O JEDNOJ MALOJ OSVETI

Četrdesetak eminentnih hrvatskih istoričara i teoretičara književnosti, umetnika, sociologa, prevodilaca, političara, teologa… izabralo je ovih dana najbolji hrvatski roman svih vremena i to, razume se, nije moglo da prođe bez provlačenja kroz srpsko-hrvatske vode

RatkoDmitrovic2.jpg


Početkom devedesetih, kada je Hrvatska izlazila iz Jugoslavije i ulazila u samostalnost, na talasu otvorenih i sa ponosom iznošenih simpatija prema ustaškoj NDH, značajno etničko čišćenje obavljeno je, između ostalog i u kulturi. Preko noći su neki pisci zabranjeni, glumci postali nepoželjni, filmovi opasni… Išlo se dotle da je, sećate se, Hrvatska televizija emitovala film "Rane" Srđana Dragojevića, ali sa prevodom "na hrvatski jezik".

Pre toga police u hrvatskim bibliotekama i knjižarama očišćene su od dela Miloša Crnjanskog, Mome Kapora, Dobrice Ćosića, Dragoslava Mihajlovića. Nestale su i knjige Ive Andrića. Na njega su bili posebno ljuti; kako oprostiti "etničkom Hrvatu" izbor da najpre živi među Srbima, da piše na "njihovom jeziku" i da se, na kraju krajeva, bez ikakve rezerve izjasni kao srpski pisac. Takav Andrić nam ne treba, to je izdajnik, govorili su čak i neki hrvatski akademici. Priučene, polupismene novinare i nabeđene književne kritičare, da i ne spominjem.

VELIKA ZADRŠKA

Od tada je prošlo dvadesetak godina. Došlo je do određenih promena, političkog i ideološkog otopljavanja što, nažalost, globalnog dobra Srbima u Hrvatskoj nije donelo. Andrić se preko romana, pripovedaka, eseja, delimično vratio hrvatskim čitaocima, ali ga i dalje doživljavaju sa rezervom. Oprošten mu je, uz veliku zadršku, život sa Srbima, kolosalan opus napisan na "tamo njihovom jeziku" ali se, gle čuda, ne poštuje Andrićeva volja da ga tretiraju kao srpskog pisca.

Andrić se ovog decembra, 2010. godine, našao u izboru za najbolji hrvatski roman svih vremena. I pobedio? Ne, ni blizu i to je ta perfidna, za dobre poznavaoce očekivana, hrvatska osveta Ivi Andriću zbog "izdaje hrvatstva".

U organizaciji "Jutarnjeg lista" četrdesetak hrvatskih istoričara i teoretičara književnosti, umetnika, sociologa, prevodilaca, političara, teologa, izdavača…izjašnjavalo se o najboljem hrvatskom romanu napisanom "za poslednjih 500 godina, za period od Zoranića i njegovih Planina".

Suvereno, sa ogromnom razlikom u odnosu na ostale, pobedio je "Kiklop" Ranka Marinkovića. Drugi je roman "Mirisi, zlato i tamjan" Slobodana Novaka, treći "Povratak Filipa Latinovića" Miroslava Krleže, koji je zauzeo i četvrto mesto romanom "Na rubu pameti", a tek na poziciji broj pet nalazimo nobelovca Ivu Andrića i "Travničku hroniku".

Šesti je Vladan Desnica, odnosno njegov roman "Proljeća Ivana Galeba", sedmo mesto ponovo Andrić "Na Drini ćuprija", na osmoj poziciji opet Krleža, ovoga puta sa "Zastavama", deveto mesto osvaja "Prokleta avlija" Ive Andića, dok je deseti Ante Kovačić, sa romanom "U registraturi"…I tako dalje, do četrdesetog mesta.

Da je živ Miroslav Krleža bi posle objavljivanja navedenih rezultata ili umro ili bi se zauvek povukao iz javnosti.

HRVATSKA INTELIGENCIJA

On koji o hrvatskoj književnosti gotovo nikada nije govorio u superlativima i koji je držao do toga da je najmanje devedeset odsto hrvatske književnosti obično smeće, gde je njegovo delo neupitno najbolje i najvrednije što je u Hrvata napisano, teško bi preživeo činjenicu da hrvatska inteligencija Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka smatra većim piscima od njega.

Jedina uteha bila bi mu činjenica da je u tom glasanju prošao bolje od Ive Andrića.

Krleža je, o tome sam pisao pre par meseci, nekim svojim prijateljima i biografima o Ivi Andriću govorio kao o malom, provincijskom piscu koji bi to, tvrdio je, i ostao da nije dobio Nobelovu nagradu za književnost. Veća glupost Krleži se nije mogla omaći; kako je to mali beznačajni pisac uopšte dospeo u krug pažnje ljudi koji dodeljuju Nobelovu nagradu i kako je, takav nikakav, tu nagradu i dobio. I to u vreme kada je ovo priznanje zaista imalo svetski značaj i relevantnost i kada je bilo nesporni dokaz književne veličine. Za razliku od Nobelove nagrade današnjih dana. Ali, poznat je Krležin kompleks od Andrića i otuda sva njegova srdžba i nipodaštavanje velikog Andrića.

Niti se može niti je potrebno ulaziti u nečiji ukus, o tome se i ne raspravlja, ali ovde se čovek jednostavno ne može oteti utisku da je Ivo Andrić vraćen na listu "hrvatskih pisaca" samo da bi bio ponižen.

Ranko Marinković jeste značajan pisac za hrvatsku književnost, ali je njegovo celokupno delo neuporedivo sa onim što je iza sebe ostavio Ivo Andrić. Isto tako, u bivšoj Jugoslaviji niko nikada u ocenjivanju književnih, umetničkih, vrednosti u romanesknoj literaturi, Marinkovićevog Kiklopa nije ni spominjao kada bi se razgovaralo o romanima koji u sebi nose istu ili približnu umetničku snagu kakvu imaju Andrićeva dela; "Travnička hronika", "Na Drini ćuprija", "Prokleta avlija"…

Za Ranka Marinkovića (rođen 1913. godine na Visu, umro 2003. godine u Zagrebu) veže se i jedan interesantan biografski podatak koji, možda, nešto objašnjava u ovoj priči. Marinković je pod stare dane postao sledbenik Franje Tuđmana, a bio je do pred smrt većnik HDZ-a u gradskoj skupštini Zagreba.

Što se tiče Slobodana Novaka tu i ne treba trošiti reči; osim romana "Mirisi, zlato i tamjan" Novak je iza sebe ostavio samo dve knjige eseja, jednu zbirku poezije, romansiranu biografiju i roman "Izvanbrodski dnevnik" koji je pre novela nego roman. To, naravno, ne znači da je "Miris zlato i tamjan" loš roman, da je manje vredan jer dolazi od pisca mršavog opusa, ali da je bolji od romana "Na Drini ćuprija" to sigurno nije i takva ocena može da se rodi samo u Hrvatskoj.

Kao što smo videli u ovom vrednovanju sjajno je prošao Vladan Desnica, sa romanom "Proljeća Ivana Galeba", što takođe, kao i sve drugo, može da bude predmet rasprave ali ovde ga uzimamo kao povod za neke dodatne nedoumice oko kriterijuma po kojima su odabrani Hrvati birali najbolji hrvatski roman svih vremena.

Vladan Desnica je bio Srbin, čak potomak čuvenog Stojana Jankovića, vođe srpskih uskoka iz Ravnih Kotara, u zaleđu Zadra. Postoje tvrdnje da je Desnica za vreme Drugog svetskog rata pisao za "Četničke novine" i to, koliko je poznato, ni on sam nikada nije demantovao.

Kako je onda Vladan Desnica dospeo među hrvatske pisce? Zato što je rođen u Hrvatskoj!

Pa neće biti, Desnica je na ovaj svet došao 1905. godine u Zadru, tada u sastavu Austrije još od 1815. godine. Živeo je u Hrvatskoj! Netačno, Hrvatska u to vreme nije bila država već region ali…u redu.

Međutim, u Hrvatskoj, toj i takvoj, rođen je i živeo je Jovan Radulović. Gore iznad Zadra, u selu Polača, kod Knina. Danas živi u Beogradu. Uz ostalo, napisao je pažnje vredan roman "Braća po materi" po kojem je Zdravko Šotra snimio odličan istoimeni film. Ako je Desnica "hrvatski pisac" zbog čega to nije i Jovan Radulović, tim pre što je radnja romana "Braća po materi" smeštena u Dalmatinsku zagoru, dakle Hrvatsku, i što se bavi suptilnom tematikom odnosa Srba i Hrvata, u vremenu hrvatskog Maspoka iz 1971. godine? Da, reći će neko, ali Radulović se izjasnio kao srpski pisac i otišao je da živi u Beogradu. Tačno, ali to je, rekoh, uradio i Andrić.

HAOTIČNOST I BESMISAO

A šta ćemo sa Simom Matavuljem? Rođen je sredinom 19. veka u Šibeniku (nije daleko od Zadra) i napisao je jedan od najboljih romana na tzv. "srpsko-hrvatskom jeziku" — "Bakonja fra Brne". Andrić je nekoliko puta rekao da mu je Simo Matavulj pripovedački uzor i da je na planu strukture dela i pripovedačke veštine najviše naučio od Matavulja. Ako je Desnica pisac čiji roman je uvršten u listu najboljih hrvatskih romana svih vremena, zbog čega to nije urađeno i u slučaju Sime Matavulja? Da nije zbog njegove pripovetke "Pilipenda" u kojoj opisuje unijaćenje Srba u Dalmaciji, prevođenje u katolike-Hrvate.

Da li ja to guram Matavulja i Jovana Radulovića iz srpskog u hrvatski književni korpus? Ne. Ja samo pokušavam da predstavim haotičnost i besmisao jednog književnog razvrstavanja i izbora.

Mirko Kovač je vrlo darovit i plodonosan pisac. Na listi o kojoj govorimo našao se na visokom jedanaestom mestu, sa romanom "Grad u zrcalu". Mirko Kovač je Hrvat?

Teško pitanje. Možda sada jeste, nekada je bio Srbin, potom Jugosloven, pa Crnogorac… Rođen je na prostoru između Istočne Hercegovine i današnje Crne Gore. Veći deo života proveo je u Beogradu odakle se — početkom devedesetih, "bežeći od srpskog fašizma" — preselio u Hrvatsku. U zemlju nacionalne ravnopravnosti i tolerancije. Tu je počeo da piše na "hrvatskom jeziku", na kojem je napisan i "Grad u zrcalu". Nisam ga čitao, ali ne verujem da je bolji od njegovog romana "Vrata od utrobe", objavljenog u Zagrebu 1978. godine. Izvanredno delo, sa malom manom, napisano je na srpskom jeziku.

Jedan od anketiranih, Adalbert Rebić, stavio je roman "Ognjište", ustaškog ratnog zločinca Mile Budaka, na visoko treće mesto liste najboljih svih vremena.

Eto, tako su Hrvati izabrali svoje(?) najbolje romane svih vremena. A vraćanje pokojnog Andrića nacionalnom jatu i vrednovanje njegovih romana? Hrvatska posla.

Piše Ratko Dmitrović
izvor:riznicasrpska
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.979
Svi moji savremenici


Andrić i Nobelova nagrada






Piše: Jovan Ćirilov
Izvor: Blic
| 22. 05. 2011.

O Ivi Andriću sam opširno pisao kao o jednom od najznačajnijih savremenika koje sam imao sreću da upoznam. Andrić spada u mudre osobe, i ostavljao je utisak i na one koji su ga samo jednom čuli i videli. A ja sam ga, kao mladi dramaturg, od polovine pedesetih godina do 1963. pratio kao predsednika Saveta JDP, jer sam vodio zapisnike sa sastanaka, koji su za mene bili istovremeno i masterklas iz životne i kulturno-političke diplomatije majstora tog zanata - Ive Andrića.
Malo je, kao što sam ja, živih svedoka koji su sretali Andrića tih jesenjih dana 1961. godine posle vesti da je dobio Nobelovu nagradu.

Na čelu pozorišta tada je bio Milan Dedinac, kao i Andrić čovek uzdržanog ophođenja, ali koji je daleko teže od njega skrivao svoje emocije. Kada je stigla vest, čini mi se da je Dedinac ispoljio veće uzbuđenje od Andrića. (Zapravo, Andrić nije pokazao ni mrvicu ushićenja.) Mima mu je, čim je vest emitovana preko svih medija, telefonirao. S druge strane žice bio je onaj uzdržani Andrić, kakvog smo ga znali, koji je sačuvao prisustvo duha. Ali je bio i učtiv slavodobitnik koji ume da primi čestitke sa merom kontrolisane učtivosti koja ne vređa sagovornika.


Oko nagrade odmah su počela ogovaranja, recımo da Andrić ne bi dobio nagradu da nije iz jeretične zemlje, kao što je Jugoslavija, kritične prema Istoku. U časopisu koji je tada uređivao Miroslav Krleža, u hronici događaja bilo je napisano u jednoj rečenici kako je Nobelovu nagradu dobio Ivo Andrić, nekadašnji ambasador Jugoslavije u nacističkoj Nemačkoj.


Moje iskustvo sa Andrićem opovrgava neke klišee o njegovoj ličnosti. Jedan je da je Andrić u škrtoj „Gospođici“ zapravo opisao svoju štedljivost, koji je usledio dok se Andrić nije ni vratio iz Stokholma. Prebacivali su mu da je tako škrt da je iz luksuznog hotela u koji ga je smestila Švedska akademija u dane dodele Nobelove nagrade sa svojom suprugom, poznatom kostimografkinjom Narodnog pozorišta u Beogradu Milicom Babić prešao u jeftiniji hotel. Po mom mišljenju, reč je o osećanju mere koja nalaže nerazmetljivost čak i kad se primi veoma impresivna suma od Nobelove nagrade.


Bio sam kod njega u stanu oko dogovora da, po Dedinčevoj ideji, dramatizujem njegovu „Prokletu avliju“ za JDP, kad je neko zazvonio na vrata. Andrić je izašao i kad se vratio, mimo svoje poslovične zatvorenosti, rekao je: „Bila su to dva uboga čoveka, koji redovno dolaze da ih častim, jer su uobrazili da su mi prorekli Nobelovu nagradu“. Kir-Janja ne bi davao novac takvim „prorocima“.


Imao sam priliku da se upoznam sa nekolicinom nosilaca Nobelove nagrade za književnost, i to pre nego što su je dobili, kao što su Laksnes, Sartr, Bel, Fo, Pinter i Gao Hsing-Djen. Ali nijedan mi nije draži od našeg Ive Andrića.
 
Član
Učlanjen(a)
29.05.2010
Poruka
466
Procitala sam od njega sve osim `Travnicke hronike`,ima milion citata koje bih mogla izdvojiti.On me naprosto fascinira.Ali cu napisati svoju omiljenu pjesmu:

KAD SE MENI PLAKALO

Kad se meni plakalo
Vas nigde nije bilo,
Ni glasa vašeg ni pisane reči
Koja za nuždu teši.


Danas,kad Vi plačete
Meni se bolno smeje
Ukoliko mi nije otužno i dosadno
Kao pred glupom scenom


Eto,to vam je sve
Što ljudi jedno drugom
Mogu u ovom kratkom životu da daju:
Potpuno nerazumevanje.


Ivo Andrić,1931
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Nepopravljiva ideološka čitanja Andrića

Nepopravljiva ideološka čitanja Andrića

Kako ovako rasparčani da shvatimo nobelovca koji je opisao različite svetove u celini Bosne


Andric-.jpg

Ivo Andrić: prepoznavanje u identitetu (D. Stojanović)



Kada bi Ivo Andrić mogao da čuje sve razgovore o njegovoj „kontroverznoj” ličnosti, različita tumačenja istorije u njegovoj prozi, a naročito ideje o identitetima ljudi koji su nastavili da žive u zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije, verovatno bi se samo zagonetno osmehivao, ne objašnjavajući ništa, ne stajući ni na čiju stranu.
Možda je upravo na osnovu te zagonetne i „proročke” Andrićeve crte (a proroštvo je zapravo izuzetna sposobnost logičkog zaključivanja), Tihomir Brajović, univerzitetski profesor i književni kritičar, osmislio književno veče, preksinoć u Kulturnom centru Beograda, u okviru manifestacije „Andrić naš sagovornik” (od 14. do 16. juna). Učestvovali su Miljenko Jergović, Goran Samardžić, Muharem Bazdulj, Vladimir Pištalo i Vladimir Kecmanović, svi rođenjem vezani za Bosnu i Hercegovinu, i to posle 1961. godine i nakon dodele Nobelove nagrade Ivi Andriću.
Kako će ovi pisci iznova tumačiti delo nobelovca, i kako Andrić „čita” nas, u svetlu južnoslovenskih i zapadnobalkanskih kontroverzi, zanimalo je Tihomira Brajovića. Povod je, naravno, obeležavanje pola veka od dodele Nobelove nagrade Andriću.
Na početku, glumac Pavle Pekić pročitao je odlomak iz piščeve pripovetke „Pismo iz 1920. godine”, koja je tokom ratova devedesetih godina često citirana kao opominjući glas. Ova priča koja govori o Maksu Levenfeldu, lekaru i humanisti koji je iz Bosne pobegao od mržnje, i koji je ironično život završio u Španskom građanskom ratu, ni ovoga puta nije mogla da bude tumačena samo kao beletristika i, uostalom, zbog toga nije ni ponovo „prizvana”.
„Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije ni tako čudan… može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas…”, odjeknuo je Andrić kroz mladog Pekića, u prepunoj galeriji „Artget”.
U razgovoru koji je usledio, Brajović je upitao prisutne pisce da li se prepoznaju u liku Levenfelda, u njegovoj metafizičkoj odluci da ode iz Bosne, zbog potrage za prostorom u kojem su stvaranje i život bolji i sigurniji.
Miljenko Jergović donekle se prepoznao u tom identitetu, zbog toga što je 1993. otišao iz Sarajeva, a ni sada ne oseća da sasvim živi u Zagrebu. Međutim, kao i drugi učesnici u ovom razgovoru, i Jergović je napravio razliku između odlaska zbog „metafizičkih rezona” i onih koji su egzistencijalni. Tako je Vladimir Kecmanović zaključio:
– Iz Sarajeva sam otišao iz sasvim prozaičnih razloga, zapravo zbog nekih momaka sa kalašnjikovima, iza kojih se verovatno nalazila ona mržnja koju je opisao Andrić. U romanu „Top je bio vreo” opisao sam širok dijapazon emocija, uključujući i mržnju prema sebi.
Ipak, pisci su nerado govorili o svojim odlascima i ličnim razlozima, ali su blage varnice zaiskrile kada je pokrenuto pitanje identiteta, onoga što je niklo iz jugoslovenstva, „veštački konstruisanog, a zatim dekonstruisanog”, kako je to napomenuo Pištalo.
Gde se nalazimo između usuda balkanskih protivrečnosti i skrajnutosti u svetu? Čiji je Andrić, kojim je jezikom pisao? Kako ovako rasparčani da shvatimo nobelovca koji je opisao različite svetove u celini Bosne, samo su neka od pitanja na koje su odgovor dali Brajovićevi gosti. Kecmanović je naglasio da ne treba ulaziti u rasprave o piščevoj volji da pripada srpskoj književnosti i jeziku, dok je Bazdulj ukazao na to da se Andrić nikada nije tako izričito opredelio za srpsku književnost kao Meša Selimović.
– Andrić je srpski pisac, ali on je i izuzetak na Balkanu i jedini veliki književnik koji je pisao o Bosni celoj, o mržnji, kao i o onome što je suprotno od nje. Danas se sve posmatra jednostrano. U Sarajevu se smatra da je Andrić bio protiv islama, da nije voleo Bosnu, u Hrvatskoj je neomiljen kao „veliki srpski pisac”, a za srpske nacionaliste kod Andrića se uvek može naći vatikansko-mudžahedinska zavera. To su nepopravljiva ideološka čitanja koja su još zaoštrena raspadom Jugoslavije – rekao je Jergović.
Jedan od zaključaka večeri dao je Vule Žurić, odgovarajući na pitanje o tome da li danas postoje zemlja i ljudi o kojima je Andrić pisao.
– Ključno je pitanje ne da li postoji ta zemlja, već zašto je ona još uvek ista? Zašto nema radosti, ljubavi, i zbog čega je mnogo više mržnje. Da smo 90. osvojili svetsko prvenstvo u fudbalu manje bismo oko toga polemisali nego oko toga čija je Andrićeva Nobelova nagrada – dodao je Žurić.
Međutim, večeras predstoji jednako uzbudljiv razgovor, u 20 časova u „Artgetu”, na temu enigme erotike kod Andrića.


Politika
 
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Tama

Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
 
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Mali ljudi, koje mi zovemo 'deca', imaju svoje velike bolove i druge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.


(Deca)
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Ivo Andrić - STAZE, LICA, PREDELI





Ivo Andrić


STAZE

Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana sta*za kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemer*no, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim kora*kom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigo-šu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, po*bili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.

To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani ša*raju brda i padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je te puteve a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu, radi odmora, radi molit-ve ili seljačkog prebrajan ja pazara. Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i ra-skužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.

I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i oset-na oštra višegradska staza, od dana kad sam je na*pustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odme-ravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.

U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u ži*votu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik moli*tveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku sta*zu koja leci svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u ži*votu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, ne*viđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu više*gradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.


VINO

Mislim o svakidašnjim običnim stvarima i o ra*dostima koje imamo od njih. Mislim o vinu. U ovom trenutku ne znam šta su pesnici rekli ni šta mudri ljudi misle o njemu. Ono što pesnici govore to je ko vetar, a o mišljenju ljudi ne vredi voditi raču*na, jer se ne živi od mudrih ljudi ni zbog mudrih ljudi, nego mimo njih i protiv njih. Ja govorim sa*mo o stvarnim radostima koje su večite, jer su je*dnom postojale. Sve ono što ja slavim ovim reci*ma, prošlo je jednom kroz moja čula i moju svest, obradovalo me i okrepilo i ostavilo mi misao o se*bi kao jedinu stvarnost. Jedna od tih stvari je i vino.

Idući unazad u sećanju, ne mogu da vidim otkad nosim njegovu sliku i izgovaram zvučnu reč koja ga označava. To nije ono crveno vino što se vidi u nevešto naslikanom krčagu, iznad vrata krčme po*red koje smo išli u školu; ni ono belo koje je osta*jalo u čašama, iza gosta; ni tajanstveno pričesno vino koje se više naslućuje nego poznaje. Prvo pravo vino iz moga sećanja, to je ono iz biblijske pri*če o milosrdnom Samarićaninu. Vino, pomešano sa uljem, kojim nepoznati prolaznik ispira rane stra*dalniku. Tu sam mu, čini mi se, prvi put osetio vrednost, snagu i smisao. Posle, prošla su pored mene mnoga vina ove zemlje. Slavna, negovana vina vinorodnih krajeva, što spavaju u zemljanim sudo*vima ili gluvim zabreklim bačvama koje ne odgo*varaju na kucanje, čuvana kao eksploziv ili tajna reč. Seosko vino koje nema u svetu imena, nego samo nadimak bez slave. Plemenito vino koje se polako i pobožno prinosi stolu. Sirotinjsko vino koje radničke žene donose sa ručkom svojim muže*vima na građevini, koje se pije iz flaše i iza koga se nadlanicom leve ruke brišu vlažni brkovi. Opa*sna vina naše mladosti, uboga, lažna, divna vina đačkih godina, koja su bila samo slika naših unu*trašnjih pijanstava i zanosa i koja su prošla sa tut-njem našeg pulsa i šumom naše krvi nepovratno u zaborav, gde im je i mesto. Uspomena na jedno od tih vina ostala je ipak u meni, i nosim je kao toplinu sopstvenog tela kroz brze promene događaja i hitrih godišnjih doba.

Na jednom ostrvu u Sredozemnom moru ostala mi je nedopijena dokraja teška čaša, na stolu od kamena. I danas, posle mnogo vremena, ja mogu da zagledam u tu široku čašu i da na sjajnoj površini vina vidim pergolu sa okrajkom neba i da naslutim živ i nejasan odraz moga lica i pored sebe seosku devojku koja govori glasom iz grudi, popravljajući kosu i izvinjavajući se: »Imamo samo sira, hleba, maslinki i vina.« — U to malo svetle tečnosti — ko*liko grob da se prelije — što je ostalo iza moje uto-ljene žeđi, ja sam nekad mogao da utopim ne samo sve što jesam, što sam bio, video i znao o životu, nego i sva vina ovoga sveta i svet sam sa svima promenama i svima stvorovima i ljudima, živim, pomrlim i nerođenim.

Dug dan na letnjem moru, vino, hleb, maslinke, i nasmejana žena sa toplim glasom koji dolazi iz gru*di. Pa to je bilo mnogo više nego što je meni izgle*dalo da treba za moj kratak vek bez računa.


LICA

Zvezdanog neba i ljudskog lica nikad se čovek neće moći nagledati. Gledaš i gledaš, i sve je vi*đeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvet na toj biljci koja se zove čovek. Cvet koji se kreće, menja izraz od smeha, zanosa, ili zamišljenosti do beslovesne tuposti ili do nepomičnosti mrtve pri*rode.

Otkako znam za sebe, čovekovo lice je za mene najjače osvetijeni i najprivlačniji delić koji me okružuje. Pamtim predele i gradove, i mogu da ih izazovem u sećanju kad hoću i zadržim pred sobom koliko hoću, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mučno dugo ili bolno kratko, žive pored mene ili nestaju ćudljivo i trajno, da ih više nikakav napor sećanja izazvati ne može. Biva da naiđe jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i za*klanja ceo vidljivi svet, a biva da navale stotine, hi*ljade lica, kao bujica koja preti da poplavi i odne*se moju svest. I dok gradove i predele gledam krozsvoj doživljaj i kao deo sebe, moj razgovor i obra*čun sa ljudskim licima nema kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi sveta, sve pomisli i sva dela, sve želje i potrebe ljudske, sve mogućnosti čo-vekove, sve što ga drži i diže, i sve što ga truje i ubija; sve ono o čem čovek mašta, a što retko biva ili nikad neće biti, dobiva u njima, najposle, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinačno ili u povorkama, ljudska lica se jav*ljaju preda mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se jav*ljaju, kao na ugovoren znak, na reč ili rečenicu koja ih priča

Svi se mi, kao i sve živo, svakog trenutka borimo sa smrću. U bezbrojnim i raznoličnim izrazima, ta borba se ogleda na ljudskim licima. Svu tu ljudsku borbu video sam, sažetu i u njenom najplemeniti*jem vidu, na licu vojnika koji je, vršeći dužnost, nosio na ramenu neeksplodiranu granatu. Još jedno lice.

I sve tako, još jedno lice, pa još jedno. Hteo bih da nešto kažem i o njemu, da ga zadržim samo za tren oka, ali pre nego što sam ga dobro sagledao, ono se zamagljuje i nestaje. Za njim munjevito na*ilaze druga, potiskuju se, preskaču i smenjuju, ula*ze u mene. I ja više nisam ja, nego bezimeni nemi prostor preko kojega strelovito, na svetlosnoj traci bez kraja i početka, prelaze u vijornim povorkama ljudska lica, tako da se gubim u njima, nem i bez lika, kao u vejavici.


LIKOVI


Sedeći na poslednjoj stepenici, koja će ubrzo iz*gubiti pravo da nosi to ime, naslonjen na prazan sarkofag, koji je izneverio i zaboravio svoju poru*ku, mislim o sudbini ljudskih rukotvorina i likova.

Rođen sa dušom ikonoborca u sebi, osećajući oduvek likove kao nešto što je protivno smislu i du*hu našeg života, dakle grešno i nedopušteno, ja ih u isto vreme volim duboko i neizlečivo. Ta ljubav za vajan ili slikan lik živi u meni uporedo sa urođenom sklonošću ikonoborca. I kao večito nemirne tera*zije, u meni preteže čas prva, čas druga od ove dve sklonosti. Prema tome i svet mi se ukazuje pod dva razna i protivna vida.

U ovom času i na ovom mestu preovlađuje u me*ni poklonik likova, možda upravo zato što očima gledam i pod prstima osećam njihovu Iomnost i pro*laznost. Oni zaokupljaju i odvode sa sobom svu mo*ju pažnju. I sve što na tom putu sretam, utvrđuje me u mojoj misli o preimućstvu likovnog izraza, i sve govori u slavu i odbranu neme boje i ćutljivog lika.

Strah me da u šarama na kamenu ne otkrijem reč, kao zmiju, da reljef ne progovori drukčije nego likovima. Jer, boja nas napušta, kontura izneverava, da, ali reč — laže.

U jednom munjevitom skraćenju vidim istoriju ljudske težnje za izrazom. Vidim, nevino mirno car*stvo prvih likova, kad je za svaki lik bila potrebna naročita volja i nov napor, kad je svaki od ostvarenih likova kazivao samo ono što jeste i što želi da bude, neokaljan i nevezan bezbrojnim i varljivim asocijacijama koje su docnije, istina, obogatile ljud*sko osećanje i mišljenje, ali su ih zato odveli na mučna i bezizlazna bespuća. I vidim odmah i po*četno lukavstvo čovekovo — lukavstvo čija će on sam biti prva i glavna žrtva — njegovu težnju da likove zarobi, potčini i uprosti, kao što je polako zarobljavao druge snage i pojave u prirodi, i da jednim ograničenim i utvrđenim brojem likova, ko*jima je lako vladati i prosto rukovati, izražava sve ostale pojave i sve svoje misli, želje i potrebe u vezi sa njima. Kratko: da likovi ne pokazuju, kao do tada, samo ono što su i što oni sami znače, nego da kazuju.

Tu je raskrsnica od koje počinje naše lutanje i muka duha. I ja mislim da u ovim naglim i dubo*kim reakcijama, koje se s vremena na vreme jav*ljaju u nama prema pisanoj reci, živi, u osnovi, duboka ljudska težnja za izgubljenim rajem slobod*nog gledanja i čistih bezimenih likova, koje su smi*sao i celishodnost odavno zarobili i potčinili ih na*šoj misli i našoj volji i odveli, zajedno sa njima, na ove puteve koji su duži i teži nego što su naša snaga i naše strpljenje.

Ovo je takav trenutak. Gledajući sa ovih obasja*nih stepenica, čini mi se da postoji samo ona reč koja je »postala telo«, jer su jedino za nju svedočili, udruženi, ljudski napor i logika materije, dok mi neovaploćena reč izgleda samo prazan i varljiv zvuk koji još nije uspeo da se otme okovima haosa što nas okružuje.

Na terazijama na kojima se u meni večito bore ikonoborac i ikonobranitelj, pretegla je potpuno strana poklonika likova. Sa njom se povijam i ja. I pred ovom crkvom u kojoj se više ne izgovaraju reci službe i pojanja, jer je iznemogla i klonula pred neprolaznošću onoga čemu je imala da služi, ja se nevidljivo, u sebi, klanjam likovima.


RAZGOVOR SA GOJOM


— Da, gospodine — rekao je neko pored mene, potvrđujući moje misli kao da sam ih glasno kazao.
To je izgovorio dubokim hrapavim glasom stari gospodin u tamnozelenoj kabanici neobičnog kroja. Na glavi je imao crni šešir ispod kojeg se nazirala posve seda i retka kosa i sijale premorene ali žive oči. — Prema meni je sedeo Don Francisko Goya y Lucientes, bivši prvi živopisac španskog dvora, a od 1819. godine stanovnik ove varoši.

— Da, gospodine ...

/ mi smo nastavili razgovor, koji je u stvari bio Gojin monolog o sebi, o umetnosti, o opštim stvari*ma ljudske sudbine.
Ako vam se ovaj monolog i učini na prvi pogled izlomljen i nepovezan, znajte da se drži unutarnjom vezom kojom ga vezuje Gojin život i njegovo slikar*sko delo. —

— Da, gospodine, proste i uboge sredine su po*zornice za čuda i velike stvari. Hramovi i palate u svoj svojoj veličini i lepoti, u stvari su samo dogo-revanje i docvetavanje onoga što je niklo ili pla-nulo u prostoti i sirotinji. U prostoti je klica buduć*nosti, a u lepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jednostavnost. To su dva lica života. Nemogućno je sagledati ih oba u isti mah, nego se uvek gleda*jući jedno mora izgubiti drugo iz vida. I kome je bilo dana da vidi oboje, teško mu je, gledajući jed*no, zaboraviti drugo.

Ja, lično, bio sam srcem uvek na strani jedno*stavnosti, na strani slobodnog, dubokog života os*kudnog sjajem i oblicima. Ma šta govorili ljudi i ma šta da sam mislio i govorio i ja sam jedno vreme, u bujnosti mlađih godina, to je tako. Takav sam ja, i takav je Aragon iz kojeg sam ponikao.

Dok on govori, meni pogled pade na sto na kome je ležala, kao nešto odvojeno i živo za sebe, njegova desna ruka. Strašna ruka, kao neki čarobni koren-amajlija, čvornovita, siva, snažna a suva kao pu*stinjska humka. Ta ruka živi, ali nevidljivim živo*tom kamena. U njoj nema krvi ni soka, nego je to neka druga materija čije su nam osobine nepoznate. To nije ruka za rukovanje ni za milovanje, ni za uzimanje ni za davanje. Gledajući je, čovek se sa strahom pita zar to može postati od ljudske ruke? Zadugo nisam mogao da otrgnem pogled sa te ru*ke koja je za vreme celog razgovora stajala nepomič*no na stolu, kao neki vidljiv dokaz za istinitost ono*ga što je starac govorio svojim mutnim glasom iz grudi, što se samo na mahove peo u grlo, kao pla*men koji se ne da prigušiti ni sakriti.

I tako je govorio sve dalje, o umetnosti, o ljudi*ma, o sebi, prelazeći s predmeta na predmet lako i prosto, posle kraćeg ćutanja koje nisam prekidao drukčije sem nemim pitanjem očiju, strepeći nepre*stano da starac ne iščili i nestane naglo i ćudljivo, kao što nestaju priviđenja.

— Vidite, umetnik to je »sumnjivo lice«, maski*ran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mno*go viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Lju*di ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i za*to ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pra*vu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi verovao da nema u džepu sakri*ven neki treći? I kad bi skinuo masku, u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još i tada ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv, i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko liči na ljudsko lice. Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti ne daju.

Kad sam živeo u Rimu, jedan moj drug, slikar, naklonjen mistici, rekao mi je jednom prilikom:

— Između umetnika i društva postoji, u malom, isti jaz koji postoji između Božanstva i sveta. Prvi antagonizam samo je simbol drugog.Vidite, to je bio njegov način izražavanja. Na više se načina može kazati istina, ali istina je jedna i drevna.

Ponekad i ja sam sebe pitam: kakav je ovo po*ziv? (A poziv jeste, jer kako bi inače mogao ispu*niti ceo život jednog čoveka i doneti mu tolika za*dovoljstva i tolika stradanja?) Kakva je ovo neodo*ljiva i nezajažljiva težnja da se iz mraka neposto*janja ili iz tamnice koju predstavlja ova povezanost svega sa svime u životu, da se iz toga ništavila ili iz tih okova otima komadić po komadić života i sna ljudskog i da se uobličuje i utvrđuje »zauvek«, kr*tom kredom na prolaznoj hartiji?

Šta je nekoliko hiljada naših ruku, očiju i moz*gova prema beskrajnom carstvu od kojeg u jednom stalnom, instinktivnom naporu odbijamo sitnu parčad? Pa ipak, taj napor koji većini ljudi, i s pra*vom, izgleda bezuman i sujetan, ima nečeg od ve*likog nagonskog uporstva kojim mravi podižu mra*vinjak na prometnom mestu, gde je unapred osuđen da bude razrovan ili pregažen.

Po prokletoj muci i neuporedivoj draži ovoga po*sla, mi osećamo jasno da od nekog nešto otimamo, uzimajući od jednog tamnog sveta za drugi neki koji nam je nepoznat, prenoseći iz ničega u nešto što ne znamo šta je. Zato je umetnik »izvan zako*na«, odmetnik u višem smislu reci, osuđen da nat-čovečanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši, nevidljivi red, remeteći ovaj niži, vidlji*vi, u kom bi trebalo da živi celinom svoga bića.
Mi stvaramo oblike, kao neka druga priroda, za*ustavljamo mladost, zadržavamo pogled koji se u »prirodi« već nekoliko minuta docnije menja ili gasi, hvatamo i izdvajamo munjevite pokrete koje nikad niko ne bi video i ostavljamo ih, sa svim nji*hovim tajanstvenim značenjem, očima budućih na*raštaja. I ne samo to. Mi svaki taj pokret i svaki pogled pojačavamo jedva primetno za jednu lini*ju ili jednu nijansu u boji. To nije ni preterano ni lažno i ne menja, u osnovi, prikazani fenomen, nego živi uz njega kao neki neprimetan ali stalan pečat i dokaz da je ovaj predmet po drugi put stvoren za jedan trajniji i značajniji život, i da se to čudo desilo u nama, lično. Po tom višku koji nosi svako umetničko delo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umetnika, vidi se demonsko po*reklo umetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je i Bog stvorio, samo sa većom veštinom i sa više sa*vršenstva. Njegove pčele neće imati žaoke i nje*govo cveće neće tako brzo venuti kao što vene ovo u našoj prirodi. Time će on namamiti lakome i la*ko verne. Možda je umetnik preteča Antihrista. Mož*da se hiljade i hiljade nas »igramo Antihrista«, kao što se deca, usred mira, igraju rata.

Ako je Bog stvorio i učvrstio oblike, umetnik je onaj koji ih stvara za svoj račun i utvrđuje pono*vo; falsifikator, ali nezainteresovan falsifikator poinstinktu, i zato opasan. Umetnik je tako tvorac novih, sličnih ali ne jednakih pojava i varljivih sve-tova po kojima ljudsko oko može da se seta sa uži*vanjem i ponosom, ali kroz koje se, pri bližem do*diru, propada odmah u ambis ništavila.......


PREDELI

Voz juri sremskom ravnicom. Nedelja posle pod*ne. Prituljena svetlost novembarskog dana. Jak ve-tar nad pustim poljima. Gledam kroz prozor vago*na kako suva komuška od kukuruzovine plovi vaz-duhom, nošena jakim jugozapadnim vetrom, izvi*ja se i premeće, diže i spušta, čas slična jedrilici, čas zalutalom galebu mrkih krila.

Evo kako i predeli mogu da varaju, kako se va*ramo gledajući ih:

Vozimo se planinskim krajem istočne Bosne. Vi*soki vrhunci, gole ili šumovite ali uvek strme pa*dine, slikovite klisure uz koje raste priljubljen sa*mac bor, duboki kanjoni nemirnih zelenih i zape-njenih reka. Svuda oštre i iskidane linije seku ili zaklanjaju nebo, a nama se čini da svi ti ispolinski oblici lete, sa hujanjem i upropanj, pravo na nas. Sve je tu oštro i nasrtljivo, sve izgleda izuzetno i značajno, sve izaziva osećanje romantičnog divlje*nja nerazlučno pomešanog sa nečim što liči na strah i nameće misao da su za te predele vezani neobični događaji, neka velika istorijska zbivanja. A u stvari, to je miran i zabačen ni po čemu glasit kraj bez ime*na, koji istorija nije dotakla ili kroz koji je, možda, nekad prošla, hitajući svojim dalekim ciljevima na drugim mestima, a njega ostavljajući neizmenjena u njegovom bezimenom sivom bitisanju i mehanič*kom smenjivanju jednoličnih funkcija biljnog i ži*votinjskog postanka, rasta i dotrajavanja.

Sasvim je drugačije, sasvim protivno od svega to*ga kad se vozimo ovako sremskom ili bačkom rav*nicom. Oči nam zasenjuju samo bezbrojne i beskraj*ne brazde; one se, već prema brzini vožnje, ili šire i sklapaju kao neprestana, ćudljiva igra raznoboj*nih lepeza, levo i desno od nas, ili se pretvaraju u razlivene mrkozelene vode koje strelovito struje ka oštroj liniji u dnu vidika, gde ih očekuje nevidljiv i dubok pad. Jedva naziremo krovove sela utonulih u prevojima i oskudnom poslednjem zelenilu drve*ća, a jedino što se ponekad uzdiže iznad njih, to je zvonik, ali i on izgubljen u jednolikosti mrke rav*nice i sivog neba, neznačajan i po obliku i po svom naporu da se uzvisi. Tu pogled nema na čemu da se zaustavi sve do najdalje crte koja nije više zemlja i iznad koje se stere nebo, i ono jednolično i beskrajno, kao da su i to samo neke ažurne, zlat*ne ili sive oranice za nama nepoznate useve. I ovde se sve kreće i leti, ali bežeći u svim pravcima od nas i sve povijeno i po tlima, kao trava poleguša ili ptica niska leta. Bezoblično i prizemljasto sve što pogledaš, i sve podseća na radni dan, na dugo pusto vreme i običan život. A u stvari, ova ravnica je poprište velikih istorijskih događaja i sudara, od vremena seobe naroda i rimske odbrane carstva, preko vekovnih turskih pohoda i ratovanja, do par*tizanskih »baza« i velikih bitaka u skorašnjem ratu naših naroda protiv fašizma. Tu su ravnicu stalno i nemilosrdno, u svim pravcima, oduvek špartale seobe, bežanije i velike vojske, tu imena salaša, sela i malih gradova često označavaju mesta gde su bi-jene velike bitke i sklapani istorijski mirovni ugo*vori. Ali ovaj predeo ne odaje ništa od toga. Rav*nica je takva: krotka i neugledna, rađa, ćuti i pravi se nevešta, uvek spremna da bude poprište ljudskog rada ili ljudskog razaranja.

Tako, eto, i predeli mogu da obmanu za trenutak čula i misao čovekovu, da jedno pokazuju i govore a drugo budu i znače.

Nedelja posle podne. Voz brekće i striže surom sremskom ravnicom. Kad pogledam proz prozor va*gona, vidim kako vetar jednako nosi suvi list ku*kuruzovine, koji je sada dalek i crn na pozadini si*vog neba, kao zadocnela ptica kojoj ime ne možeš pogoditi.


MOSTOVI

Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, kori*sni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo.

Veliki kameniti mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugojačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro re*zanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i nepri-metnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki železni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žica, što drhte i zvuče od sva*kog voza koji projuri; oni kao da još čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih linija otkriće se potpuno očima naših unuka. Drve*ni mostovi na ulasku u bosanske varošice čije iz-glodane grede poigravaju i zveče pod kopitama seoskih konja kao daščice ksilofona. I najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno jedino oveće drvo ili dva brvna prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a se*ljaci, slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postav*ljaju nova. Zato se uz te planinske potoke, u zato-kama među stenama, vide često ti bivši mostovi, leže i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu sluča*jem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podseća-ju još uvek na cilj kome su služile.

Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju rnesto na kome je čovck naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okru*žen.

I kad mislim na mostove, u sećanju mi iskrsava*ju ne oni preko kojih sam najviše prelazio, nego oni koji su najviše zadržali i zaneli moju pažnju i moj duh.

Pre svega, sarajevski mostovi. Na Miljacki, čije je korito kičma Sarajeva, oni su kao kameniti prš-Ijenovi. Vidim ih jasno i brojim redom. Znam im lukove, pamtim ograde. Među njima je i jedan koji nosi sudbinsko ime jednog mladića, malen ali sta*lan, uvučen u se kao dobra i ću ti j iva tvrđava koja ne zna za predaju ni izdaju. Zatim, mostovi koje sam video na putovanjima, noću iz voza, tanki i beli kao priviđenja. Kameni mostovi u Španiji, za*rasli u bršljan i zamišljeni nad sopstvenom slikom u tamnoj vodi. Drveni mostovi po Švajcarskoj, po*kriveni krovom zbog velikih snegova, liče na dugač*ke ambare i iskićeni su iznutra slikama svetitelja ili čudesnih događaja, kao kapele. Fantastični mo*stovi u Turskoj, postavljeni otprilike, čuveni i odr*žavani sudbinom. Rimski mostovi u južnoj Italiji, od bela kamena, sa kojih je vreme odbilo sve što se moglo odbiti, a pored kojih već stotinu godina vodi neki nov most, ali oni stoje još jednako, kao skeleti na straži.

Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao kre*ne ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, pro*tivnosti ni rastanka.

Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ika*da čuo, odjednom mi se ukaza kamenit most, pre-sečen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim napo*rom pokazuju jedinu moguću liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost le-pote, koja pored sebe dopušta jednu jedinu moguć*nost: nepostojanje.

Naposletku, sve čim se ovaj naš život kazuje —misli, napori, pogledi, osmesi, reci, uzdasi — sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmi-sao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečije igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane.

the-bridge-opening.jpg


izvor:moji-tragovi.blogspot
MOST - Višegrad



 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Bežanje
Kad jesen pogasi šumove,
i boje u predsmrtnom sjaju
stanu polako da mru,
kad se suncu otme vlast,
ja ću se dati na put.

Znam da se neće vratiti
leto sagorelo,
i da je mrtva radost i pogašena žedj,
i da tudjina nikom
još sreće nije dala,
ali znam: da su za nesrećne oči
novi krajevi lek,
i da se svaki bol jedino novim i većim
sažiže i leči

Burna noć
Noć ide.
Biju mračna krila lednim valom
Tamno nebo i bila planina.
Noć ide. I s njom divska djeca vjetri.
Daljina huči.
Huk daljina nalazi ove noći
Čudan odjek u duši.

Huk daljina to je šapat mrtvih,
Glas ljubavi koje se nisu javile,
Glas sreća koje su uvele u pupoljku.
Huk daljina je istorija velikih misli
(O jadni ljudi) koje su nicale o osvitima
Šetale nebom ne poznav zenita
I zalazile naglo u ruju rodjene krvi
Ko tužna sunca.
Huk daljina je pozdrav daleki
Dragih lica, s kojim nas uvijek želje vežu
A sudbina dijeli.
Huk daljina je glasan odjek
Najtiših dušinih razgovora,
Buran izraz carskih snova,
Koji su nicali, plamtili, gasli,
Ko stepni ognji,
A ljudsko oko ih vidjelo nije.
Huk daljina je glas harmonije.
Koju na zemlji zalud tražimo,
Koja se samo olujne noći
Duši javlja u liku slutnje.
Huk daljina je čudna nagovijest
I plamen dašak božijeg daha,
Šum nevidljivog svijeta, govor
Nejasnih noćnih obećanja.
Huk daljina je skrovit poljubac
Tvrde zemlje i visokog neba,
Glas izmirenja kosmičkih sila.
Huk daljina je crno pletivo,
Mrak zagonetke dušinih dubina:
Života i smrti.
Huk daljina je (duboko u noć)
Pitanje koje se gubi i zamire
U dnu dušinih svodova,
Bolno, bolno pitanje.

Jedan novembar
Studen.Duboka noć.
Zdaleka prozori kuća svetle.
Svetlost se stazama toči
Ko mnogo tihih sreća
Vezenih na platnu noći.
Vidim kako je dobro
Imati noćas svoj kut,
Sporo i bez svrhe idem,
Gola mi stabla beleže put.
O dobri ljudi, gorko je meni
Kad bljeste oči vaših sreća
Na moje mrtvo polje,
Pa ipak sumnjam i ne znam ni noćas
Ni šta je dobro, ni šta je bolje.
Sam svojim dahom grejem smrzle ruke
I slušam kako vreme neumorno
Okreće točak, večno i sumorno,
Svetlost i tamu hiteć da sjedini,
I pređe pokrov, velik i jedini,
Za moju sumnju i za vašu veru,
Za vašu sreću, kao i za moj bol.




Jesenji predjeli
Lagana magla i blijedo nebo
I puno želja
A poljem, kud je polegla trava,
Ko dašak nečijeg sna da leži,
Tanana rosa.
Noćas je tu prenoćila jesen.

Lagana magla i blijedo nebo
I malo dima
Vrh starih kuća. Izgleda kao
Da im to posljedni dah života
Lebdi nad njima,
I stare kuće umiru tiho.

Lagana magla i blijedo nebo
I malo nada.



Kraj
Septembar,
Skupocena nagnuta čaša
Kojoj ivicu vino kvasi.
Srce bije sve jače, sve dublje,
Krv je nemirna, jer predoseća
Ono što donosi plodna jesen:
Odlazak, nestanak, kraj.
Koračam još kao da idem…
Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim,
a preda mnom su sve same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
Kamen koji može samo
Da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
Da je odletela.
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
Ljudska sudbina.



Ne ruši sve mostove
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je hteti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene…



Njegova pesma
Ni ja nisam živeo bez ljubavi.
Imao sam mnoge dragane,
tek ja ih nisam birao,
nego kako je koju slučaj doneo.
Kad ih se sada, jedne po jedne, redom sećam,
i sam se čudim kakvih sve ima.
Mnoge su mi dugo pisale i nadale se,
ali su se konačno sve poudale,
videći bezizglednost moga života.
Samo jedna me je odmah ostavila,
jer je uvidela
da u ljubavi sve uzimam,
a što manje dajem.
 
Natrag
Top