Kad već govorite o proroku Danijelu, prilažem razmišljanje jednog protestanskog (baptističkog) teologa. Ispada da su se adventisti "zaratili" sa svima, pa njihovu doktrinu osporavaju katolici, pravoslavci, a sad evo i protestanti od kojih su proizišli. Naravno, primjedbe se odnose se na njihova kriva vjerovanja, nitko im ne proturječi u onome što nam je zajedničko u vjeri.
Svakom kršćaninu trebalo bi biti jasno da je ispravno tumačenje biblije izrazito važna akademska, ali i svakodnevna duhovna disciplina. budući da je Bog najveći autoritet, a njegova riječ bavi se najrelevantnijim pitanjima istine, prakse i vječnosti, pravilno tumačenje iste izrazito je važno i korisno. Uz mnoga pravila tumačenja koja je dobro znati, tri najvažnija pravila tumačenja bilo kojega teksta (a posebno božanski nadahnute Riječi – Biblije), glase “Kontekst, kontekst, kontekst!” Drugim riječima, kada tumačimo bilo koji tekst važno je obratiti pažnju na misaonu cjelinu odlomka, poglavlja, pojedinačne knjige i Biblije kao cjeline. U protivnom, Biblija može kazati gotovo bilo što (a u tom slučaju, zapravo, ne govori ništa).
Egzeget ne smije očekivati da će iznijeti ispravno tumačenje koje, međutim, nitko prije njega nije pronašao u tekstu.
Drugim riječima, moramo biti jako sumnjičavi prema svima (uključujući nas same) koji iznose neko novo tumačenje ili dolaze do neke nove nauke. Skeptični moramo biti pogotovo onda kada takav tumač počne tvrditi kako iza njezina ili njegova tumačenja stoji Božje proročko (ili bilo kakvo drugo) nadahnuće ili prosvjetljenje.
Međutim, mnogi (poput prošlogodišnjeg propalog proroka apokalipse, Harolda Campinga), vole citirati knjigu proroka Daniela 12,4, u kojoj u nekim prijevodima piše: “A ti, Daniele, drži u tajnosti ove riječi i zapečati ovu knjigu do vremena svršetka! Mnogi će tumarati, a znanje će se umnožiti!” (prijevod KS glasi:“i bezakonja će rasti”).
Takovi tumači žele reći da će u posljednja vremena Bog objaviti potpuniju istinu Crkvi. Jehovini svjedoci tako vjeruju da je to doba počelo krajem 18. stoljeća kada su sa djelovanjem započela njihova “biblijska društva”, Adventisti vjeruju da je to vrijeme počelo objavama koje je primila Ellen White, njihova proročica, karizmatici vjeruju da je to vrijeme nastalo ponovnom pojavom čudâ i znamenja, govora u jezicima i proroštvima krajem 18. stoljeća, populisti poruke da se nalazimo u posljednjim vremenima vjeruju da se to odnosi na informatizaciju i internetizaciju svijeta, kao i na znanstvena saznanja, itd.
A kontekst je?
Međutim, ono što oni nekako gube iz vida jest “kontekst, kontekst, kontekst” Danielova proroštva. Naime, ako ponovno pročitate stih iz Daniela 12,4, vidjet ćete da je Bog Danielu tamo rekao da zapečati nekakvu knjigu. Štoviše, u s. 9 Bog Danielu objavljuje: “On reče: ‘Idi, Daniele, ove su riječi tajne i zapečaćene do vremena svršetka.”
Za sada vam se vjerojatno čini da je posve jasno da se ove riječi odnose na neko buduće vrijeme svršetka ovoga svijeta, neposredno prije Kristova dolaska. ALI…
Kada otvorimo novozavjetnu Danielovu knjigu, odnosno knjigu Otkrivenja koju je napisao apostol Ivan (koja se inače jako puno temelji na Danielovoj knjizi), na početku 5. poglavlja čitamo:“Potom u desnici onoga koji je sjedio na prijestolju opazih knjigu ispisanu iznutra i izvana i zapečaćenu sa sedam pečata. I opazih silna anđela gdje jakim glasom viče: ‘Tko je kadar da otvori knjigu i da razlomi njezine pečate?’ Ali nitko ni u nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom nije mogao niti otvoriti knjige, niti je čitati. … Tada mi jedann od Staraca reče: ‘Nemoj plakati, pobijedio je Lav iz Judina plemena, Davidov Izdanak, tako da može otvoriti knjigu i njezinih sedam pečata!” (Otk 5,1-5, )
Poruka zapečaćene knjige iz Otkrivenja odgovara poruci zapečaćene knjige iz Daniela, jer se radi o istome kontekstu: o posljednjim vremenima. Ono što je bitno zapaziti jest da je Gospodin otvorio tu zapečaćenu knjigu još u prvome stoljeću i objavio njezinu poruku apostolu Ivanu (usp. Otk 1,1).Potom čitamo u poslanici Hebrejima 1,1-2: “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu…” Po Božjem Sinu došla je Božja posljednja riječ čovječanstvu, a tu riječ zapisali su Gospodinovi apostoli i proroci u Novom zavjetu, na kraju kojega apostol Ivan piše:
“Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi, a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi” (Otk 22,18-19).
Također, govoreći o Starom zavjetu, Pavao piše: “Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima” (1. Kor 10,11).
Drugim riječima, Daniel nije znao da će posljednja vremena trajati nekoliko (za sada dvije) tisuća godina. Kada je Gospodin Isus došao, njegovo učenje i učenje njegovih apostola i proroka dovelo je do “umnažanja znanja” u posljednjim vremenima kada je objavio Oca kao savršena slika nevidljivoga Boga, kada je pokazao (te u svojoj krvi ostvario) put spasenja, te je krajem prvoga stoljeća u Ivanovoj viziji slomio pečate i objavio nam svoju volju za ovaj svijet i jedan kratki pogled u vječnost.
Prema tome, umnažanje znanja dogodilo se puno prije nego što smo se mi rodili, a svako tumačenje Biblije koje se ne može potkrijepiti povijesnim kršćanskim vjerovanjem u najmanju ruku je smiješno i naivno, a u najgorem slučaju vodi u krivovjerje i otpad od istine.