- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Ima, ima.Što napraviti s onima koji su se Adventistima pridružili nakon 22.10.1844. godine? Što napraviti s vlastitom djecom, "djecom Ostatka", koja su u sedam "Bates-ovih" godina porasla do godina odgovornosti, a nespašena su? Dakle, kako svoju vlastitu djecu progurati kroz "zatvorena vrata"? Nužnost je majka izuma, pogledajmo kako su se adventisti dosjetili riješenja:
"Kako su oni [djeca] tada [1844.] bili u stanju nevinosti, oni su imali pravo na zapis na ploču Božjeg suda, onoliko koliko i oni koji su sagriješili i primili oproštenje, te su stoga subjekti sadašnjeg zagovora našeg Velikog svećenika." (The Present Truth, prosinac 1849.).
Evo ga, vrata su "odškrinuta". Za djecu je vjerojatno bilo dovoljno samo malo odškrinuti vrata, međutim, nije tu kraj mukama u koje ih je uvukla njihova "bogohulna vratolomija". Naime, svih "sedam Bates-ovih godina" adventisti su bili angažirani jedino i isključivo na okupljanju starih Adventnih kršćana, jer je 22.10.1844. Bog odbacio sve grešnike, pa im tako odbačenima ni molitve adventista više nisu mogle pomoći, kako kaže Ellen White. Ovo nisu moje konstrukcije, ovo svjedoče sami adventisti, evo:
"Gotovo deset godina rad je bio ograničen na okupljanje onih koji su prihvatili poruku prvog anđela." (Review and Herald, 7. rujna 1916.)
Dakle, nakon što su prošvercali vlastitu djecu, kako kroz odškrinuta vrata progurati odrasle koji su se "obratili" i pristupili adventistima? Osim toga, nije jedini problem što su vrata malo odškrinuta, još je veći problem kako "obraćenje i obraćene" uopće prihvatiti i progutati. Nije li 22.10.1844. godine Bog odbacio sav pokvareni svijet, i nije li tada završilo vrijeme za obraćenje grešnika? I nastat će "lomljavina" među samim adventistima oko ovog pitanja, a pokrenuo ju je jedan konkretan slučaj. Opet imamo svjedočenje samih advenista, pogledajmo:
"Ovo je bio prvi slučaj obraćenja iz svijeta na sadašnju istinu, koji se dogodio nakon 1844. godine. Kao što smo rekli, njihov rad dotada bio je gotovo u potpunosti za "izgubljenim ovcama doma Izraelova" - stare Adventne vjernike. On [Churchill] oženio je nakon toga (poslije 1844.) kćer sestre Benson, adventistkinje iz 1844. Oni su isprva bili potpuno iznenađani da netko tko je bio nevjernik može pokazati interes za Adventnu doktrinu. ... Njegovo obraćenje pobudilo je veliku pažnju i uokolo." (George Butler)
Dakle, svjedoče sami adventisti, prvi obraćenik 1850. godine bio je Churchill, koji je oženio kćer sestre Benson "adventistkinje iz 1844." godine. Ovo je najjasnije priznanje da u šest godina nakon 1844. godine nisu obratili niti jednog pojedinačnog "grešnika".
Rekoh, bit će oko ovoga lomljavine i među samim adventistima, pogledajmo još svjedočenja samih adventista:
"Mnogi će nam ukazati na nekoga tko svjedoči da se obratio, kao dokaz da vrata nisu zatvorena, dakle, popustljivost Božje riječi prema mišljenju pojedinca." (George W. Holt, The Present Truth, prosinac, 1849.)
"Tobožnja obraćenja posredstvom različitih sekti iznešena su kao dokaz da vrata nisu zatvorena. Ja ne mogu odustati od jasnog ispunjenja proročanstva u našem iskustvu, koje pokazuje zatvorena vrata u prošlosti, ...... Ovi tobožnji obraćenici neće dovesti do promjene stanja palih sekti, dakle, oni su se obratili na religiju različitih sekti, a ne Bogu." (David Arnold, The Present Truth, prosinac, 1849.)
Zar je moguće da su Ellen White i ostali godinama radili na obraćenju grešnika, kako će kasnije tvrditi, a da su prvog obraćenika dobili 1850. godine!? Nadalje, jesu li oni uopće tražili Churchill-a i trudili se oko njega? Ne! Niti su oni tada radili na obraćenju grešnika niti su oni pronašli i obratili Churchill-a. Churchill je došao nepozvan tražeći prijem. Budući da je postao zet jedne "adventistkinje iz 1844.", kao i u slučaju njihove vlastite djece, "vrata su otvorena malo više", i on je "proguran unutra"!
Očito je, vlastita djeca adventista, "zetovi i nevjeste", te istek "sedam Bates-ovih godina", natjerat će adventiste da konačno napuste bogohulno i monstruozno naučavanje o "zatvorenim vratima", naučavanje po kojem je 22.10.1844. Isus prestao posredovati za grešnike i naučavanje da je 22.10.1844. Bog odbacio pokvareni svijet. A potrajalo je punih sedam godina.
Jesu li Krist i Duh Sveti vodili ove utemeljitelje Crkve Adventista sedmog dana, kad su godinama odbacivali sva suosjećanja za grešnike i prestali moliti za njih? Je li se Krist slagao s njima kad su učili da je On prestao biti prijatelj grešnika? Je li ih Krist nadahnuo u učenju da je On prestao biti zagovornik grešnika, i da je Bog odbacio cijeli svijet koji je ostao bez Duha Svetoga i okrenuo se Sotoni, i da su sve crkve, osim Adventističke, samo sinagoge Sotonine, utvrde đavlije? Je li sveti anđeo priopćio Ellen White sve ove grozne lažne poruke? Očito ih Bog nije vodio onih sedam godina u najbogohulnijem naučavanju. Ako ih Bog nije vodio tada, vodi li ih od tada? Vodi li ih danas?
