Gubitak i tugovanje

[vanjkica]

Napravila sam juce neku zbrku sa postovima, pa je ovaj nestao :
U pravu si Nuala, mislim da mi je jako potrebno da vratim osecaj kontrole u svoj zivot, nisam razmisljala da sam u stvari i to izgubila sa onim sto se desilo. Vec neko vreme me gotovo hvata panika kad procitam, cujem, vidim ma sta lose- hronike u novinama i sl, sto na bilo koji nacin mogu povezati sa svojim zivotom. Hvata me uzasna nervoza pred samom mogucnoscu odlaska na put, odmah mi je neki udes u mislima. Ako neko od clanova porodice kasni, ne javlja se - opet panicim. A nista od toga ranije apsolutno nisam radila.
Shvatam i da jos nisam prihvatla ono sto se desilo. O bratu puno razmisljam, ali kad se kroz citavu zbrku misli promoli 'ali njega VISE NEMA', kao da mi to neko drugi dosapne, onda ostanem bez daha, i brzo, na silu, usmeravam misli na nesto drugo. Ne znam hoce li se to promeniti.
Sto se razgovora tice, imam ja jaku zelju da razgovaram, ali kad treba to stvarno i da uradim, da nekoga pozovem i pocnem - blokiram se. Valjda , kao sto kazes, mislim da cu smarati i opterecivati i to mi se ne radi, jer niko vise ni ne pita. Pitali su u pocetku kako sam, ali trebalo mi je vremena da se prvo raspravim sa sobom, i tada nisam mogla da pricam. Inace sam prilicno rezervisana i zatvorena po prirodi, pa to jos jako otezava stvar.

 

[Nuala]

... jer niko vise ni ne pita. Pitali su u pocetku kako sam, ali trebalo mi je vremena da se prvo raspravim sa sobom, i tada nisam mogla da pricam.

I što se događa- drugi prestanu pitati, tugujući stvore dojam da je prošlo vrijeme za tugovanje iako za njih nije i gotovo se nasilno prekine taj proces. wacko2

 

[Nuala]

Postoji još jedna vrlo bitna stvar u vezi gubitaka- oni se ne mogu i NE SMIJU uspoređivati. Pretpostavke da će nekome biti teže ako mu umre otac nego stric/djed/prijatelj/susjed... su vrlo loše. Ne znamo kakva je bila emocionalna veza među tim ljudima. To znaju samo njih dvoje. Niti npr. dvije sestre istih godina neće isto doživjeti gubitak nekog člana obitelji.

Ljudi nisu stvari kojima ćemo odrediti vrijednost na temelju krvnog srodstva.

Budući da sam postavila temu, red je da i ja nešto napišem o svom gibitku.

12.1.2003. napustilo me jedno predivno biće. Zvao se Bobi i bio je godinu dana mlađi od mene. Rasli smo zajedno, igrali se, trčali, mazili... Iako je zapravo bio bakin pas, budući da sam na selo dolazila svaka 2-3 tjedna, gotovo sam ga mogla zvati svojim. Crn s malo smeđeg, bijelih šapa i čela. Nije volio da mu se prilazi dok spava (to sam shvatila nakon nekoliko ugriza), ali je volio malo sladoleda u vrućim ljetnim danima. Sjećam se kako mi je jednom, kad sam se poskliznula na kamen, njuškom gurnuo ruku da se dignem. Stvarno sam ga voljela.:heart:
Par zadnjih godina primijetilo se njegovo propadanje. Sporije se kretao, slabo je čuo i često je odlazio u osamu. Uginuo je sa svojih 13 psećih godina. Mene je to jako pogodilo. Možda najviše način na koji je otišao. Bila je zima, snijeg je napadao više od metra i baka većinu vremena nije izlazila iz kuće, očistila je snijeg tek toliko da se može van. On je ušao u drvarnicu i tamo ostao dok ga se nakon dva dana ona nije sjetila. Budući da je i ona bila narušena zdravlja, zvala je susjeda neka pogleda je li tamo. On ga našao mrtvog. Možda je uginuo već prvi dan, ali misao da dva dana nije imao ni vode ni hrane mi dugo nije dala mira, mislim da mi ne da ni danas.
Moj otac je koji dan nakon toga otišao na selo. Iako sam imala i mogućnosti i vremena, nisam htjela ići s njim. Željela sam da moje sjećanje na Bobija ne uključuje uginulu životinju. Rekla sam mu samo da ga dostojanstveno pokopa i donese mi jednu njegovu dlaku s čela. I danas je čuvam u dnevniku. I danas svaki put kad odem tamo posjetim mu grob.

Dosad sam izgubila dvije bake, djeda, strica i bratića. Niti jedan smrt me nije pogodila kao ta. :sad:
Podršku nisam imala. Svima je to bio samo pas koji je, pobogu, bio star. U redu je bilo da žalim prvih nekoliko dana, ali nakon toga to već nije bilo normalno. wacko2
I danas mi nedostaje i ponekad gotovo refleksno poželim izlazeći iz auta reći: "Bobi, ne skakati."

 

[Darko Milas]

u pravu si,teska je tema...

 

[besherat]

Postoji još jedna vrlo bitna stvar u vezi gubitaka- oni se ne mogu i NE SMIJU uspoređivati. Pretpostavke da će nekome biti teže ako mu umre otac nego stric/djed/prijatelj/susjed... su vrlo loše. Ne znamo kakva je bila emocionalna veza među tim ljudima. To znaju samo njih dvoje. Niti npr. dvije sestre istih godina neće isto doživjeti gubitak nekog člana obitelji.

Ljudi nisu stvari kojima ćemo odrediti vrijednost na temelju krvnog srodstva.

Budući da sam postavila temu, red je da i ja nešto napišem o svom gibitku.

12.1.2003. napustilo me jedno predivno biće. Zvao se Bobi i bio je godinu dana mlađi od mene. Rasli smo zajedno, igrali se, trčali, mazili... Iako je zapravo bio bakin pas, budući da sam na selo dolazila svaka 2-3 tjedna, gotovo sam ga mogla zvati svojim. Crn s malo smeđeg, bijelih šapa i čela. Nije volio da mu se prilazi dok spava (to sam shvatila nakon nekoliko ugriza), ali je volio malo sladoleda u vrućim ljetnim danima. Sjećam se kako mi je jednom, kad sam se poskliznula na kamen, njuškom gurnuo ruku da se dignem. Stvarno sam ga voljela.:heart:
Par zadnjih godina primijetilo se njegovo propadanje. Sporije se kretao, slabo je čuo i često je odlazio u osamu. Uginuo je sa svojih 13 psećih godina. Mene je to jako pogodilo. Možda najviše način na koji je otišao. Bila je zima, snijeg je napadao više od metra i baka većinu vremena nije izlazila iz kuće, očistila je snijeg tek toliko da se može van. On je ušao u drvarnicu i tamo ostao dok ga se nakon dva dana ona nije sjetila. Budući da je i ona bila narušena zdravlja, zvala je susjeda neka pogleda je li tamo. On ga našao mrtvog. Možda je uginuo već prvi dan, ali misao da dva dana nije imao ni vode ni hrane mi dugo nije dala mira, mislim da mi ne da ni danas.
Moj otac je koji dan nakon toga otišao na selo. Iako sam imala i mogućnosti i vremena, nisam htjela ići s njim. Željela sam da moje sjećanje na Bobija ne uključuje uginulu životinju. Rekla sam mu samo da ga dostojanstveno pokopa i donese mi jednu njegovu dlaku s čela. I danas je čuvam u dnevniku. I danas svaki put kad odem tamo posjetim mu grob.

Dosad sam izgubila dvije bake, djeda, strica i bratića. Niti jedan smrt me nije pogodila kao ta. :sad:
Podršku nisam imala. Svima je to bio samo pas koji je, pobogu, bio star. U redu je bilo da žalim prvih nekoliko dana, ali nakon toga to već nije bilo normalno. wacko2
I danas mi nedostaje i ponekad gotovo refleksno poželim izlazeći iz auta reći: "Bobi, ne skakati."

Prvo mi je bilo jako glupo pročitati da neko opisuje smrt psa , poslije naših opisa smrti bližnjih osoba, ali kada sam pročitala boldovane rečenice, nisam mogla vjerovati svojim očima. Stvarno van pameti. ( šokirani smajli )

 

[Nuala]

Prvo mi je bilo jako glupo pročitati da neko opisuje smrt psa , poslije naših opisa smrti bližnjih osoba, ali kada sam pročitala boldovane rečenice, nisam mogla vjerovati svojim očima. Stvarno van pameti. ( šokirani smajli )

Zato sam i naglasila da se gubici ne smiju uspoređivati. yes3
I to nije zato jer ja tako mislim i kažem.

 

[besherat]

Pa nije mi jasno kako te je više pogodila smrt psa, od babe,đeda,strica i bratanića pogotovo, jer ti je bratanić vjerovatno neka mlađa osoba. Ali, o.k. kako ti osjećaš ,to je tako.

 

[dumspirospero]

u pravu si,teska je tema...

I više nego teška...Začuđujuće teška...

 

[Nuala]

Pa nije mi jasno kako te je više pogodila smrt psa, od babe,đeda,strica i bratanića pogotovo, jer ti je bratanić vjerovatno neka mlađa osoba. Ali, o.k. kako ti osjećaš ,to je tako.

Drago mi je da si ovo rekla. yes3 Jer većina tako i misli. I osuđuje. Možda ne iz loših namjera.
A sve to na temelju pretpostavki da neki gubici moraju biti teži od drugih. Ne moraju. Jer nitko, baš nitko ne zna kakva je bila povezanost te osobe s izgubljenom osobom/životinjom/stvari. Što je ona njoj zapravo značila.

Jedine dvije vrste gubitaka za koje se uvjetno može reći da su "teže" od drugih su smrt djeteta i smrt roditelja u dječjoj/adolescentnoj dobi.

 

[neda ukraden]

Bas sam posla nesto slicno da napisem kao i vi! svaka cast za vasu reakciju,po meni ovo je veoma bolna i teska tema i javljaju se ljudi kojima treba oslonac,rame za plakanje,neko da ih shvati ,razume,pomogne zagrljajem stiskom ruke,recju "procice,vreme leci sve...hajde o necemu drugom,da vidim makar mali osmeh na licu,kao znak da ponovo dises i da se boris!"