Umjesto uobičajenog odgovora, evo mog proznog texta , koji govori o ovoj temi.
HRONOLOGIJA SVIH MOJIH SMRTI
I opet mi tuge boje dane. Niti sjecanja,kao paukova mreza, prekrivaju moje misli. Pokusavam da izmjerim boli. Da vidim koliko su sada jake. Ne umijem da kazem, sem da vidim da su sada srasle sa mnom I sa mojom dusom, da su duboko u srcu I da tu ostaju zauvijek.
……………………………………………………………………………………………………………………………
Imam prijatelja na netu, koji kaze da voli smrt. Voli da koketira s njome, da je opisuje na hiljade nacina , da je voli I zeli, da je doziva I da joj se divi. On moze da je voli, jer je ne poznaje. Ja je ne volim, ali sam je odlicno upoznala. Zbog nje jos vise volim zivot I slavim ga. Zivotu se divim svakoga dana, ocarava me svojim razlicitim oblicima. Svaki dan je kao jedan I kao da je posljednji ,I svaki mi je vrijedan. Zelim svima da pjevam o zivotu. Zelim svakoga da naucim ,da uvece lijeze ,I da se ujutro budi ,srecan. Da pogleda kroz prozor I vidi drvo, I da bude srecan. Da ne trazi mnogo I da se raduje za malo. Da voli ljude sa svim njihovim posebnostima, sa svim njihovim vrlinama I manama. Ove lekcije sam naucila lako. Gospodi, slava tebje.
Do sada sam umrla cetiri puta. Dragi ljudi , kojih vise nema, nestali su I odnjeli dio mene sa sobom. I ja sam umirala s njima. Gospodu saljem samo jednu molitvu , da sljedeca – peta smrt, bude moja.
Evo kratkih prica u kojima opisujem svoje smrti I smrti svojih bliznjih. Klanjam se njihovim sjenama I neka pocivaju mirno u Gospodu.
MOJA BAJKA
Tesko mi je u malo rijeci opisati sve sto je moja baka, koju sam ja zvala Bajka, znacila za mene. Zvala sam je Bajka, a I bila je bajka mog zivota. Kroz njenu ljubav sam upoznala sta znaci prava , nesebicna ljubav. Imala sam taj reper, kojim sam mjerila sve svoje kasnije ljubavi. Ni jedna nije bila ni primaci njenoj. Ja sam za nju bila zivotna svjetlost I zivotna radost od prvog momenta ,od kada sam se rodila. Slikala je moju zivotnu pricu samo lijepim bojama, bojama ljubavi, koje je samo ona mogla da iscrta na mom zivotnom platnu. Nije mi bila prava baba. Bila mi je kuma na krstenju I bila sam njeno dijete. Oca I majku nisam ni gledala pored nje. Kada sam imala tri godine, vec mi je kupila pravi klavir I nasla uciteljicu da me uci da sviram. Svakog dana je trcala s posla, sireci ruke da me zagrli . Bila je moj zivot. Njoj sam mogla sve da kazem, uvijek me podrzavala. Vodila me u Beograd na svoja sluzbena putovanja. Ulila je u mene ljubav prema pravoslavlju, ucila me starim srpskim pjesmama , koje su se pjevale prije sto godina. Pamtim ih I danas I ucim svoju djecu. Obozavala je da me slusa kako sviram klavir. Rekla mi je da kada umre, za njenu dusu odsviram Betovenovu “ Elizu”. Ja sam se onako djetinjasto smijala. Bila sam treci razred srednje skole. Bajka je pocela da zaboravlja kako se kazu neke najobicnije rijeci, ili bi ih mijesala. Ja sam je zezala I smijala joj se. Nisam znala da je bolesna, a nije ni ona. Ne znam ni kako se to desavalo. Ljubav mi stvara zaborav, ne zelim da se sjecam loseg. Zivjeli smo u malom stanu I samo se sjecam trenutka, kada sam jednog dana dosla iz skole I kako su Bajku iznosili iz kuce u cebetu, jer je bio mali stan I nisu mogli da je iznesu. Odveli su je u Brezovik- plucnu bolnicu – dijagnoza- rak pluca sa vec prosirenim metastazama na mozgu. Sanjala sam svakakve snove ,dok je ona bila u bolnici. Gledala sam je na terasi kako uzima iz gnijezda laste I kako ih jede. Uzasnuta sam je zapitala : “ Bajko, zasto jedes laste ? “, a ona mi je odgovorila ,da joj u bolnici ne daju nista da jede.
Ne znam koliko je dana proslo. Bila je noc. Srpska Nova Godina. Oko 1 sat uvece je zazvonio telefon. Svi su spavali, I ja sam se javila. Zvali su iz bolnice I rekli mi da mi je Bajka umrla. Spustila sam slusalicu I vratila se u svoju sobu. Otvorila sam poklopac klavira I pocela da sviram “ Za Elizu “.
OCEV KRAJ
Te 1999 g. sam odlucila da za slavu idem kod mojih. Bila je nevjerovatno hladna zima I snijeg je okovao cijeli grad. Dejan mi je vec bio bolestan I nije isao sa mnom I sa curicama kod mojih. Mene je nesto vuklo da idem. Otac je bio te godine narocito njezan prema meni. Posto sam bila jako mrsava, stalno mi je punio tanjir ribom I zelenom salatom, za koju je znao da volim. Isle su mu suze dok me gledao sa cerkama. Bio je srecan sto smo dosle. Tugovao je zbog Dejanove bolesti, jer ga je mnogo volio. Poslije dva dana sam krenula da se pakujem I da se vracam kuci. Tog jutra je otac otisao u grad. Majka je sjedjela sa mnom I razgovarala, dok sam se ja pakovala. Bilo je 9 I 30. Odjednom sam osjetila jaku fizicku nemoc, kao da mi je neko iscrpio snagu I pala sam na pod. Pocela sam da se ljuljam , da jecim I da zovem : “ Majko, majko “. Nisam znala sta mi se desilo. U soku sam bila nekih 15 minuta, ne znam ni sama. Majka me legla na krevet, a ja nisam imala snage da se pomjerim. Nisam znala kako cu toga dana I da krenem na put. Mislila sam da me stigla iscrpljenost od muke, Dejanove bolesti, odlaska u Beograd, hemoterapija.
Lezala sam tako, kad dodje neki covjek. Jedva sam ustala , zbog osnovne pristojnosti. Posto je bio drugi dan od slave, mislila sam da je dosao tim povodom. Stajao je na sred sobe, snebivajuci se, niti da sjedne , niti da stoji. Nekako cudno smo ga gledale I majka I ja, vjerovatno iscekujuci da on nesto kaze. Nesrecni covjek je dosao da nam kaze grdne vijesti I nije znao kako da zapocne. Rekao je da je dosao da nam kaze da se nekome nesto desilo. Nismo mogli da pretpostavimo kome I sta. Samo je rekao …Miso, a ja sam ga pitala, “ Je li na mrtvo ? “ I on je rekao “ Jeste “. Paralisao me bol. Bile smo samo mi zene u kuci sa djecom. Bio je rat I muskarci nisu bili tu. Preuzela sam ulogu da sama pisem osmrtnicu, da sve organizujem. Bol me toliko ojacala da sam se ponudila I da oblacim oca, ako je potrebno. Vjerovatno su rodjaci mislili da sam sisla s uma. Takvu snagu nikada nisam osjetila. Bila sam potrebna majci. Navikla sam na nesrece. One idu jedna za drugom. One te ne pitaju da li imas snage to da izdrzis? One te kusaju I jacaju. Nesreca je bila moje drugo “ ja “. Poslije su mi pricali kakav je ocev bio kraj. Otisao je u grad I osjetio da mu nesto nije dobro. Usao je u kafic I zatrazio casu vode. Sjeo je vani I pao pored stola od jakog infarkta. To je kafic u centru grada u Herceg Novom. Dva sata je lezao tamo. Niko nije okrenuo mobilni da zove hitnu ili policiju. Umro je u gradu gdje ljudi nemaju dusu. Umro je tacno u 9 I 30 I dio moje duse ponio sa sobom.
CRNA KRV
Dejan je svakoga dana silazio u kafic da posjedi malo sa gostima. Bila je nedelja ujutro. Rekao je da mu se nesto vrti u glavi I da ne moze da ide dolje. “Nema veze, sjedi tu da gledamo televiziju “ – odgovorila sam ja , a u srcu sam znala da je to pocetak kraja. Vodila sam ga u kupatilo, bojeci se da ne padne, a pricala sam mu price da je oslabio od hrane, koju smo zajedno jeli vec godinu dana. To je bilo sve bez bjelancevina, mlijeka, mesa, jaja, samo neko korijenje, onako zivo I svasta sto sam cula I kupovala po Beogradu u prodavnicama “ Zdrave hrane “. Poslije popodnevnog spavanja, krenuo je da ustane, ali nije mogao. Opet sam ga tjesila pricom: “ Lezi tu, sad cu da skuvam kafu, da zajedno popijemo I bas treba da slazem robu u ormaru u sobi, pa cemo tu da budemo zajedno. “ Srce mi se stezalo, jer sam znala da polako nestaje. Pravila sam se da slazem garderobu, a krajickom oka sam gledala sta radi. Rekao mi je da mu je nesto muka I da mu donesem lavor. Povratio je nesto crno. Sami Bog me poducio da skuvam kafu I tako sam se mogla jos jednom “ izvaditi “ pricom , te mu rekla: “ Eto , nije ti dobro legla kafa na stomak, necemo je vise ni piti. “ Pogledala sam sadrzaj u lavoru – to je bila crna krv. Tada nisam shvatala, a sad znam- raspadao se. Poslije nekoliko sati ,vec je poceo da se gubi na duze vrijeme. Bila je nedelja uvece. Stavila sam cebe na pod u njegovoj sobi I tu lezala. Pitala sam ga da li ga boli glava I odgovor bi uvijek bio “ da “. Koliki li su bili njegovi bolovi? Trpio ih je stoicki. Za sve vrijeme bolesti, nikada se nije pozalio da ga nesto boli. Vjera I svakodnevna molitva su mu davali neku nadprirodnu snagu I izdrzljivost. Samo mu je jednog dana, krenula suza iz oka ,kada je rekao : “ E, moja Tamara, kako cete ti I djeca sami ? “ O tome nisam htjela ni da pricam, ni da cujem.
I dalje je nedelja uvece. Zvala sam hitnu pomoc I zamolila ih da mu donesu morfijum, ali su mi rekli da moram da cekam do ujutro, jer je to zakljucano u drugoj ordinaciji. Cijelu noc je proveo u bolovima.
Ponedeljak ujutro. Oko 10 sati je dosla patronaza I dali su mu injekciju. Bio je svjestan I krenuo je da skida pidzamu, ali se ta injekcija prima u ruku. Bolovi mu se nista nisu smanjili ni od morfijuma. Vise se toga dana I ne sjecam. Svaki minut mi je bio kao godina. Bespomocno sam ga gledala sa cebeta, s poda.
Utorak. Vec je poceo samrtnicki hropac. To lici na jako hrkanje. Djeca su prosla pored njegove sobe I rekla : “ Kako tata lijepo spava “. Bol mi je razderala grudi. Kuma je povela djecu kod sebe kuci.
Nagnula sam se iznad njega I pitala ga da li ga boli glava? Nije bilo odgovora, samo potvrdno klimanje prstom. Bio je u komi. Satima sam sjedjela pored njega . Odjednom je skocio iz tog mrtvila I scepao me u grcu za kosu. Pale su mi naocare. Lice mu je bilo iskrivljeno od bola. Srce mi je udaralo u grlu kao ludo. Opet je pao u mrtvilo. Dosao je jos jednom iz svijeta umirucih I zatrazio casu vode. Kada sam to rekla svekrvi, znala je da je kraj blizu. Nije dozvoljavao nikome da bude s njim ,sem meni. Nije volio da drugi gledaju te muke. Utorak uvece. Vec su poceli da dolaze razni rodjaci. Nisam voljela da ga gledaju tako nemocnog, njega , tako krupnog, I jakog,visokog 1 , 88 cm, koji bespomocno lezi na krevetu. Jedan prijatelj doktor mu je prikljucio “ Manitol “ da bi oslabio pritisak liqvora na mozak I da bi mu olaksao bolove. Htjela sam da mi umre na rukama I nisam se micala od kreveta. U bolesti smo bili zajedno, htjela sam da I kraj bude “ moj “. Prisao mi je svekar I oprezno rekao da u narodu postoji vjerovanje da umiruci ne moze da ispusti dusu, ako je pored njega neko, za koga je bio jako vezan I koji mu ne da da ode. Poslusala sam ga, otisla u drugu sobu I legla. Cinilo mi se da sam samo zatvorila oci , kad me prenuo lagani dodir po ramenu. Kao kroz maglu, cula sam svekra kako kaze : “ Dejan je ispustio dusu “. U glavi mi je bubnjalo – crna krv….crna krv….kuku meni za crnu krv.
VELIKI CETVRTAK
Bilo je 6 I 30. Probudila sam se naglo I osjetila strah. Nisam znala razlog tome. Cijelo jutro sam bila nesto cudno raspolozena. Otisli smo da kupujemo meso za predstojeci praznik-Vaskrs. Pogledala sam osmrtnice I ledena jeza me stresla ,kada sam ugledala sliku mlade I lijepe djevojke , koja je poginula u saobracajnoj nesreci. Pomislila sam – kukala joj majka. Sjedjela sam kuci I bila bas nesto nevoljna. Oko 11 sati je zazvonio telefon. Javio se drug moje pastorke, koji mi je javio da mi je ona imala saobracajnu nesrecu, I da jos ne zna kako je, I da ce mi javiti kasnije ,kada se raspita bolje o svemu. Tom mladom momku nikada necu zaboraviti paznju I oprez, s kojim me je pripremao na najgore. Vec tada je znao sve, ali me pustio da se na nesrecu priviknem.
Moja Andrijana me zvala majkom. Bila je presrecna kada sam joj rodila malu sestru Mariju. Znala je da volim cvijece I tako bi mi, iz cista mira, uvece u 12 sati donosila lijepe bukete. Natjerala bi druga, koji je drzao cvjecaru, da joj otvori I napravi buket za “majku “. Donosila bi mi I tople sendvice uvece ,da zajedno grickamo I gledamo filmove.
Ponovo je zazvonio telefon. Javljao se policajac, koji mi je saopstio da je ona poginula. Bila sam sama u stanu. Stan je poceo da me steze. Kao luda sam pravila krugove oko stola, hodala izbezumljeno, kao lav u kavezu. Nisam znala sta da radim. Pomjerila bih stijenu, od siline boli koju sam osjecala. Pritisak je bio neizdrziv. Kako reci Zeljku? Vec su mu umrle dvije sestre mlade.Umrli su mu otac, majka, ujak I tetka. Ko bi imao toliko srca da mu kaze da mu je poginula I cerka? Htjela sam da zderem sopstvenu kozu. Nisam mogla vise da je nosim. Nisam mogla vise da izdrzim smrti, nisam mogla tolika iskusenja. Pa ja sam samo jedna slaba travka. Zasto? Zasto opet?
Najgori momenat je dosao. Zeljko se ranije vratio s posla. I on je bio nesto uznemiren. S vrata je vidio moje lice. Pomislio je da mi nije dobro I pitao me ,da li treba da me vodi u bolnicu. Njen brat Vuk je tada imao tri mjeseca I bio je u stomaku. Bol mi je sve jace stezala grlo I nisam mogla da progovorim. Dotrcao je do mene , zagrlio me I pitao : “ Sta ti je Tamara?, Sta ti je, da li su djeca dobro? “Valjda sam promjenila lik jos vise I tada je poceo da sluti najgore. Ono cega se stalno plasio. Samo je rekao… Andrijana. Ta lazna nada, koja muci covjeka I koja ga na zemlji drzi, slala mu je misli o eventualnim povredama, ovakvoj teskoj istini se nije nadao, nije je ni slutio. Iako nisam mogla nista da kazem – on je znao. Slomio se u sekundi I stropostao na fotelju. Samo sam ga drzala u narucju I milovala po kosi. On je nabrajao svoje mrtve. Dodao je jos jedno ime. Nisam znala kako sam ziva. Bio je Veliki Cetvrtak 2004 g. Sahranjena je na Veliki Petak. Njen mladi zivot se prekinuo u 20-oj godini u 6 I 30 ujutro. I dok sam gledala osmrtnicu duge djevojke, moje dijete je vec lezalo mrtvo.
Sve ovo gore napisano nisam ni napisala. Samo sam dusu pretocila u rijeci I grubo izlila na papir.
