Raj je danas na nebu, ali nije bio u vreme zivota apostola i Hrista!
Ni Raj, ni Pakao nikada nisu bili mesta, nego pre svega stanje, dimenzija u kojoj borave duše (i to ne sve) nakon telesne smrti. Ali, to ovi mortalisti i materijalisti jednostavno odbijaju da
prihvate i shvate. Njima je naime sve materijalno, opipljivo, i u svom budalastom materijalizmu zamišljaju da je "raj" ponovno uspostavljanje vrta Edenskog na celoj zemlji.
Prema ucenju nase crkve i judaizma, raj u to vreme nije bio na nebu! Odnosno raj i pakao su do Hristovog vaskrsenja bili spojeni, i delila ih je provalija, kao u njegovoj prici. To je bio zatvor za duhove i duse, koji je imao delove za lakse i teze prestupe! Oni koji su se nazivali 'pravednici' imali su laksi tretman, ali buduci da su i dalje bili gresni (naslednici su adamove gresne prirode) morali su trpeti kaznu, a njihovo stanje je nazvano 'rajem' nasuprot onih koji su bili u 'paklu'.
Upravo se iz tih redova Svetog Pisma i izvlači dogma o čistilištu, dakle toliko o navodnom "ne biblijskom" poreklu Katoličke dogme. Uzgred, nisu raj i pakao bili spojeni, to su dve dijametralno suprotne dimenzije bitisanja, ne
mesta, nego dimenzije.
Tek nakon Hristovog vaskrsenja, je on izbavio ljude okova ("oslobodio je roblje") i poveo ih sa sobom na nebo, a nepravednike je ostavio u paklu. Tako su raj i pakao posle njegovog vaskrsenja podeljeni!
Dublja je to poruka, bojim se da materijalisti neće imati niti strpljenja, niti želje da je shvate. Ali, kako je vreme korizme, a i da se neobavešteni ne nađu u rukama sektaškog materijalizma pokušaću da pojasnim.
1. Čitav
uređeni univerzum razumnih od Boga stvorenih bića u Hebrejskoj misli (a takva je bila i misao drugih naroda) podeljen je na dva dela. Oblast živih i oblast mrtvih (koja se sa jedne strane graničila sa oblašću, uređenom oblašću živih, a sa druge strane sa oblašću haosa (Leviathana) koji na sve načine pokušava da prodre u
uređeni univerzum (stvoren od strane Boga).
2. Duše i pravednika i nepravednika, nakon telesne smrti odlaze u oblast mrtvih,
zajedničku oblast (dimenziju, ne mesto) koja je podeljena na dve ili čak tri dimenzije postojanja. Prva, najviša je ono što bi se moglo nazvati rajem (u Hebrejskoj misli mesto nade) u kome duše čekaju uskrsnuće i povratak među žive. To je boravište duša pravednika. Niže od te dimenzije - stanja, nalazilo se među stanje, u kome borave duše onih koji nisu ni pravedni ni nepravedni, doslovno onih koji strepe, strahuju hoće li biti uskrsnuti, ili čak poslati u treću najnižu, haosu najbližu dimenziju, u pakao, mesto straha, samoće, boli, plača i škrguta zuba.
3. Bogu ni jedna od ovih dimenzija
nije nedostupna, te su se Hebreji molili za svoje mrtve, tražeći od Boga da im se smiluje.
4. Bog na te molitve i odgovara tako što šalje najvrednije od svog bića (Ne svojih bića, nego
svog jednog i jedinog Bića), svoj um, logos da direktno govori ljudima i da nakon
telesne smrti, prođe, ili kako to evanđelisti pišu "sađe nad" kroz sve tri pod dimenzije boravišta mrtvih, i propoveda dušama ljudi u tamnici dimenzije mrtvih, i oslobodi ih, vodeći ih ne na neko mesto, nego direktno u Carstvo blaženih, u Kraljevstvo - Carstvo Nebesko, dimenziju van svih dimenzija.
Shodno tome
, razbojnik koji se pokajao, jeste istog tog dana bio u "raju" (najvišoj dimenziji boravišta mrtvih) zajedno sa Isusom.
Da zaključim.
Ni nakon uskrsnuća, Raj nije mesto nego stanje, i sinonim je za Kraljevstvo - Carstvo Božije, u kome niti jedemo, niti pijemo, niti se ženimo ni udajemo, nego smo
kao anđeli, blaženi u prisustvu Boga, koga konačno možemo gledati onakvog kakav jeste.
Za dodatne informacije evo malog izvoda iz katekizisa Crkve (Katoličke):
Posebni sud
Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. Prispodoba o siromašnom Lazaru i Kristova riječ dobrom razbojniku na križu, kao i drugi tekstovi Novoga zavjeta, govore o posljednjoj sudbini duše koja može biti različita.
Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. Uvečer našega života, bit ćemo suđeni prema ljubavi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nebo
Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu, jer ga gledaju “kao što jest” (
1 Iv 3,2), licem u lice: Našom apostolskom vlašću definiramo da, prema općem Božjem određenju, duše svih svetih, koji su otišli s ovoga svijeta prije Muke Gospodina našega Isusa Krista, (…) i svih drugih vjernika koji su umrli pošto su primili sveto Kristovo krštenje, u kojih u času smrti nije bilo ništa za čišćenje (…) ili, ako je nešto bilo ili nešto bude što treba očistiti, čim, poslije svoje smrti, budu očišćene (…) i prije uskrsnuća njihovih tjelesa i općeg suda – i to nakon uzašašća Gospodina i Spasitelja Isusa Krista na nebo – bile su, jesu i bit će u nebu, u kraljevstvu nebeskom i raju nebeskom s Kristom, u društvu svetih anđela. One su poslije muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista, ugledale i gledaju Božju bit neposrednim gledanjem, i to licem u lice, bez posredovanja ikakvog stvorenja. Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima – zove se “nebo”. Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće.
Živjeti u nebu znači “biti s Kristom”. Izabranici žive “u njemu”, ali čuvajući, dapače nalazeći u njemu svoj pravi identitet i vlastito ime: Život znači biti s Kristom; stoga gdje je Krist, tu je život, tu je kraljevstvo.
Isus Krist nam je svojom smrću i uskrsnućem “otvorio” nebo. Život se blaženih sastoji u potpunom posjedovanju plodova Kristova otkupljenja; svojoj nebeskoj proslavi on pridružuje one koji su u nj vjerovali i ostali vjerni njegovoj volji. Nebo je blažena zajednica svih koji su njemu savršeno pritjelovljeni.
To otajstvo blaženog zajedništva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predočenje. Sveto pismo nam o tome govori u slikama: život, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino (vječnog) Kraljevstva, kuća Očeva, nebeski Jeruzalem, raj: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (
1 Kor 2,9).
Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva “blaženim gledanjem”: Kakva će biti tvoja slava i tvoja sreća: bit ćeš pripušten da gledaš Boga, imat ćeš čast da sudjeluješ u radostima spasenja i vječnoga svjetla zajedno s Kristom, Gospodinom tvojim Bogom, (…) da uživaš u Kraljevstvu nebeskom, u društvu pravednika i Božjih prijatelja, radost postignute besmrtnosti. U slavi nebeskoj, blaženici s radošću nastavljaju ispunjati volju Božju u odnosu prema drugim ljudima i cijelom stvorenju. Oni već kraljuju s Kristom; s njim će “kraljevati u vijeke vjekova” (
Otk 22,5).
Pakao
Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: “Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života” (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju “pakao”.
Isus često govori o “geheni”, o vatri “koja se ne gasi”, pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo. Isus teškim riječima navješćuje da će “poslati svoje anđele da pokupe sve (…) bezakonike i bace ih u peć ognjenu” (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni” (Mt 25,41).
Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, “vječni oganj”. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.
Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14):
Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje “će biti plač i škrgut zubi”.
Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji “neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3,9):
Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje.
Čistilište
Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.
To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilišnoj vatri:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu.
Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika:
Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.
Posljednji sud
Posljednjem sudu prethodit će uskrsnuće svih mrtvih, “pravednika i nepravednika” (
Dj 24,15). To će biti “čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (
Iv 5,28-29). Tada će Krist “doći u slavi i svi anđeli njegovi s njime (…). I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desna, a jarce slijeva (…). I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (
Mt 25,31. 32. 33. 46).
Pred Kristom koji je Istina bit će konačno iznesena istina o stavu svakoga čovjeka prema Bogu. Posljednji sud će otkriti, do zadnjih posljedica, sve što je tko za svoga zemaljskog života dobra učinio ili propustio učiniti: Sve je zlo koje čine opaki zabilježeno – da oni to i ne znaju. U dan kad Bog neće šutjeti (
Ps 50,3) (…) okrenut će se prema zlima: “Ja sam, reći će im, na zemlju postavio svoje siromahe, zbog vas. Ja sam, njihov gospodar, stolovao na nebu zdesna svojega Oca – a moji su udovi na zemlji bili gladni. Da ste dali mojim udovima, vaš bi dar bio došao sve do Glave. Kad sam postavio svoje siromahe na zemlju, učinio sam ih vašim dostavljačima, da donose vaša dobra djela u moju riznicu: vi niste ništa položili u njihove ruke, zato kod mene ništa ne posjedujete”. Posljednji sud bit će u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna sat i dan; samo on odlučuje o njegovu dolasku. Po svom će Sinu Isusu Kristu izreći tada konačni pravorijek o svoj povijesti. Tada ćemo upoznati posljednji smisao čitava stvorenja i svu ekonomiju spasenja; shvatit ćemo čudesne putove kojima je njegova Providnost vodila svaku stvar njezinu konačnom cilju. Posljednji će sud otkriti da Božja pravda pobjeđuje sve nepravde što su ih Božja stvorenja počinila te da je Božja ljubav jača od smrti.
Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima “vrijeme milosno, (…) vrijeme spasa” (
2 Kor 6,2). Nadahnjuje i sveti strah Božji. Obvezuje na pravdu Kraljevstva Božjega. Naviješta “blaženu nadu” (
Tit2,13) povratka Krista Gospodina, koji će doći “da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji su vjerovali” (
2 Sol 1,10).
Nova nebesa i nova zemlja
Na kraju vremenâ, Kraljevstvo Božje doći će u svoj punini. Poslije općega suda, pravednici će, proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen: Tada će Crkva “biti dovršena u nebeskoj slavi, kad dođe vrijeme obnove svega, i kad se s ljudskim rodom sav svijet, koji je s čovjekom tijesno povezan i po njemu dostiže svoj cilj, u Kristu savršeno obnovi”. Tu tajanstvenu obnovu, koja će preobraziti čovječanstvo i svijet, Sveto pismo naziva “nova nebesa i nova zemlja” (
2 Pt 3,13). To će biti konačno ostvarenje Božjega nauma da se “u Kristu uglavi sve – na nebesima i na zemlji” (
Ef 1,10).
U tom novom svemiru, nebeskom Jeruzalemu, Bog će prebivati među ljudima. “I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer – prijašnje uminu” (Otk 21,4).
Za čovjeka taj će svršetak biti konačno ostvarenje jedinstva ljudskog roda, koje je Bog htio od početka stvaranja i kojemu je putujuća Crkva bila “kao sakrament”. Oni koji budu sjedinjeni s Kristom tvorit će zajednicu otkupljenih, Sveti grad Božji (Otk 21,2), “Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu” (Otk 21,9). Više neće biti ozlijeđena grijesima, ljagama, sebičnošću, što ruši ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva.
U pogledu svemira, Objava potvrđuje duboko sudbinsko zajedništvo tvarnoga svijeta i čovjeka: “Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih (…)” u nadi da se oslobodi “robovanja i pokvarljivosti (…). Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela” (
Rim 8,19-23). I vidljivi je svemir, dakle, određen da se preobrazi, “da i sam svijet, obnovljen u svom prvotnom stanju, bude, bez ikakve smetnje, u službi pravednicima”, sudjelujući u njihovoj proslavi u Isusu Kristu uskrslome.
“Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, dakako, vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu”.
“Iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji, koje već pruža neku sliku novog svijeta. Stoga, iako treba dobro razlikovati ovozemni napredak od rasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva, od velike važnosti za Božje kraljevstvo”.
“Sve dobre plodove prirode i našega truda, koje po Gospodnjoj zapovijedi i u njegovu Duhu budemo po zemlji proširili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, osvijetljene i preobražene, kada Krist bude Ocu predao vječno i sveopće kraljevstvo”. Tada će Bog biti “sve u svima” (
1 Kor 15,28), u
vječnom životu: Stvarni i istinski život jest Otac koji, po Sinu u Duhu Svetome, na sve kao iz izvora izlijeva nebeske darove. Po njegovoj su dobroti i nama ljudima uistinu obećana dobra vječnog života.
izvor:
Kod:
https://www.bitno.net/vjera/formacija/kkc-cistiliste-pakao-nebo-posljednji-sud-vjecnost/
Ps. (Ovo se ne odnosi na tebe brate Mire):
Svaki post, u kome se na najgrublji način ismeva ili pokušava da bude ismevana dogma i doktrina Crkve po ovom pitanju (i po drugim pitanjima) kako Crkve Zapada kojoj pripadam, tako i Crkve Istoka,
biće bez ustručavanja prijavljivan, a postavljaču takvih "umotvorina" odgovoreno na prikladan način (dakle bez rukavica). 
