Držimo se pisma i sve će nam biti jasno.
U opštem kulturološkom smislu Jevreji pet knjiga Mojsijevih nazivaju "Tora" što znači zakon, ali oni ipak prave podelu između zakona koji su zapisani u tori, i kao što je poznato - sam kovčeg u kome su se nalazile ploče sa ispisanih deset zapovesti - kao i same zapovesti, za Jevreje je bila najveća svetinja.
Kada Bog govori o zakonima u bibliji, on govori u mnozini a ne u jednini, sto znaci da ovih zakona ima vise, kao delovi jedne celine:
"A sada, Izrailju, čuj uredbe moje i zakone, koje vas učim da tvorite, da biste poživeli i ušli u zemlju koju vam daje Gospod Bog otaca vaših i da biste je nasledili" ( 5 Mojsijeva 4. 1 )
"И изведох их из земље Мисирске, и доведох их у пустињу.
И дадох им уредбе своје, и објавих им законе своје, које ко врши жив ће бити кроз њих.
И суботе своје дадох им да су знак између мене и њих да би знали да сам ја Господ који их посвећујем.
Али се одврже од мене дом Израиљев у пустињи; не ходише по мојим уредбама, и законе моје одбацише, које ко врши живи кроз њих, и суботе моје грдно оскврнише; зато рекох да ћу излити гњев свој на њих у пустињи да их истријебим.
Али учиних имена својега ради да се не оскврни пред народима пред којима их изведох.
И ја им још подигох руку своју у пустињи да их нећу одвести у земљу коју им дадох, гдје тече млијеко и мед, која је дика свијем земљама;
Јер одбацише моје законе и по уредбама мојим не ходише, и суботе моје оскврнише, јер срце њихово иђаше за гаднијем боговима њиховијем.
Али их пожали око моје, те их не истријебих, и не затрх их у пустињи.
Него рекох синовима њиховијем у пустињи: не идите по уредбама отаца својих и не држите њиховијех закона, и не скврните се гаднијем боговима њиховијем.
Ја сам Господ Бог ваш, по мојим уредбама ходите, и моје законе држите и извршујте;
И суботе моје светкујте да су знак између мене и вас, да знате да сам ја Господ Бог ваш" ( Jezekilj 20. 10 - 20 )
U odnosu na deset zapovesti, postoji još četiri vrste zakona koje sam gore pomenuo, to su "Žrtveni zakoni, praznični zakoni, građanski zakoni i zdravstveni zakoni"
Nakon davanja deset zapovesti Mojsiju - Bog naprimer kaže sledeće:
ZAKONI NAKON DAVANJA DESET ZAPOVESTI
"А ово су закони које ћеш им поставити:
Ако купиш роба Јеврејина, шест година нека ти служи, а седме нек отиде слободан без откупа" ( 2 Mojsijeva 21. 1 - 2 ) itd, itd...
ZAKON O ZRTVAMA PALJENICAMA
"Tako ako bude među vama i došljak ili ko bi se bavio među vama, pa bi prineo žrtvu ognjenu za miris ugodni Gospodu, neka čini onako kako vi činite.
Zbore! Vama i došljaku koji je među vama jedan da je zakon, zakon večan od kolena na koleno; došljak će biti kao i vi pred Gospodom.
Jedan zakon i jedna uredba da bude vama i došljaku, koji je među vama" ( 4 Mojsijeva 15. 14 - 16 )
Prema tome, podela u bibliji je jasno definisana.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Božji Zakon: kome i zašto?
Sa biblijskog gledišta, pod zakonom se podrazumijeva Tora ili Petoknjižje, za koje se tradicionalno misli da sadrži 613 zapovijesti.
Premda u Bibliji nalazimo različite vrste zakona – obredne, građanske, zdravstvene, društvene – Božji zakon nalazi se u središtu koncepta. Dekalog, moralni Zakon, duhovan je i prikazuje Božji karakter, što znači da je vječan kao i njegov Autor. Dekalog je dio Božjeg Saveza sa Njegovim narodom. Zakon je usko povezan sa jevanđeljem i milošću.
Riječi za zakon
Najuobičajenija riječ u Starome zavjetu za zakon je hebrejska riječ tôrāh, u značenju „smjernica“, „uputstvo“ ili „zakon“ i ona se odnosi na sve upute koje je Bog dao svojem narodu (vidi: Postanje 26:5; Izlazak 16:4; Izlazak 1:10; 8:20). U Psalmu 119 nalazimo više riječi kojima je opisan Božji zakon („propisi“, „naredbe“, „pravila“, „zapovijesti“) i sve potpadaju pod jedan koncept: tôrāh, ukupnost otkrivene Božje volje. U riječ tôrāh uključeni su moralni, obredni i građanski zakoni Izraela.
Novi zavjet koristi grčku riječ nomos za tôrāh koja je takođe širok pojam.
Vrste zakona
Opsežni pravni materijal u Bibliji obuhvata sve strane života – zdravlje, prehranu, polnost, rad, društvo, obrede, vlast i životnu sredinu. Neki od ovih zakona su univerzalni u primjeni, dok su drugi bili primjenjivi samo u određeno vrijeme i na određenim mjestima. Međutim, svi su oni tôrāh: božanske upute za Božji narod.
Koji zakoni nijesu univerzalni? Izraelu su dani neuniverzalni zakoni da ih se drže građani i tuđinci koji žive s njima. Ovi obredni i građanski zakoni nijesu se odnosili na one koji nijesu pripadali Božjem narodu.
i) Obredni zakoni bili su propisi kojima se Bog poslužio da pomoću simbola i obredne prakse podučava o Planu spasenja. Stari zavjet jasno pokazuje da su ovi zakoni stupili na snagu odmah nakon pada u grijeh, kako se to vidi iz izvještaja o Adamu i Evi, te Abelu i Kajinu (Postanje 3:21; 4:3-7). Nakon izlaska iz Egipta, obredni propisi su prošireni i zapisani u Levitskom zakoniku u kojem je opisan čitav obredni sistem izraelskog Svetilišta i kasnije hrama u Jerusalimu.
Uspostavljeni obredni sistem ukazivao je na Hristovu savršenu žrtvu na krstu. Hrist je bio njegov temelj, njegova vijest i njegovo očekivanje, a bio je i izraz vjere u Hrista. Dakle, taj sistem je bio samo sjena ili simbol stvarne žrtve za grijeh. On nije mogao stvarno očistiti grešnike od grijeha. Bio je samo obećanje da će spasenje doći prinosom žrtve Božjeg Jagnjeta i izraz vjere u to obećanje (Jevrejima 10:1-10).
ii) Građanske zakone Bog je dao izraelskom narodu preko Mojsija da upravljaju životom društvene zajednice. Ovi zakoni većinom su bili primjena univerzalnih načela sadržanih na drugoj ploči Deset zapovijesti, koja su uređivala odnose među ljudima. Temeljno načelo građanskih zakona bilo je pravda u javnoj službi vladara i sudija, kao i pravednost u svim poslovima naroda Saveza (Izlazak 23:1-9; Ponovljeni zakon 16:18-20; Levitska 19:9-18). Možemo zaključiti da je svakako dobro poštovati sve što je vezano za primjenu univerzalnih načela pravednosti i poštenja u svim građanskim i ekonomskim poslovima, ali neke krivično-pravne i izvršne odredbe bile su primjenjive samo u teokratskom uređenju.
Univerzalni zakoni. – Božje zanimanje za ljude ogleda se u zakonima koje je dao za sve ljude i koji se mogu primijeniti na sve ljude, a vrijede za sva vremena i u svim prilikama. Primjeri ovih univerzalnih zakona jesu prirodni i zdravstveni zakoni, zakoni o hrani, seksualni zakoni i naravno moralni Zakon Deset zapovijesti koji sve to sažima.
Božji Zakon nije bio samo otkrivenje Božje volje i milosti, već i otkrivenje Njegove svetosti. Bog je svoj narod mogao nazvati svetim zato što je sam bio svet (Levitska 19:2). Zakon prikazuje Božji karakter, Njegovu pravednost i savršenstvo, Njegovu dobrotu i istinu (Psalam 19:8, 9; 119:142, 172). Pavle ga je nazvao „duhovnim“ (Rim. 7:14) i potvrdio: „Stoga, Zakon je bez sumnje svet, a zapovijest i sveta, i pravedna, i dobra.“ Svako kršenje Zakona znači odvajanje od Boga (Isaija 59:2), od Izraela (Izlazak 12:15, 19; Lev. 7:20, 21, 25, 27) i od samog života (Izl. 28:43; Pnz. 18:20). Kršenje zakona znači pobunu, otpad i smrt.
Način života koji je Bog prikazao svojim sinovima i kćerima, u stara vremena isti je kao i danas: istinski moralni život. Čitanje cijelog sadržaja Božje objave – Staroga i Novoga zavjeta podjednako – daje jasniju sliku o tome na koji način Bog želi da živi Njegov narod: život koji opisuju riječi kao što su pravednost, pravda, posvećenje, poslušnost, svetost i vjera, život koji slijedi Božja načela iznesena u moralnom Zakonu. Njegov narod treba u svojem životu izgraditi moralni karakter sličan Božjem.
Zbog jasnoće i određenosti, Deset zapovijesti je objavljeno u odrečnom obliku. Takva preciznost je bila potrebna zbog čovjekove sklonosti da krivo tumačeći jasne Božje upute izbjegava svoje obaveze i odgovornosti. Kad se radi o Božjoj volji u moralnom pogledu, ne smije biti pogrešnog razumijevanja jer On jedini određuje što je pravo.
Dekalog (Izlazak 20:2-17; Pnz 5:6-21) je podijeljen na dva glavna dijela: odnose sa Bogom (prve četiri zapovijesti) i sa bližnjima (posljednjih šest).
Poznavanje Boga nije ni teorija ni nagađanje. Ne radi se o ontološkom poznavanju Boga – poznavanju Njegova bića, već spoznaji odnosa – poznavanju Njegovog karaktera. Ova snažna spoznaja određuje način života i moralno ponašanje onoga ko voli Boga – on „mora tako živjeti kako je on živio“.
Ljubav je temeljno načelo moralnog Zakona. Prva zapovijest o jedinome Bogu bila je zapovijest ljubavi. „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!“ (Marko 12:30) Druga zapovijest u kategoriji je prve: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ Temeljno načelo Zakona nije u čovjeku, već izvan njega. To je jedinstvena priroda Boga ljubavi koji istu vrstu ljubavi traži od svih svojih stvorenja. To je ona prava ljubav koja ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samog.
Cilj moralnog Zakona nije rješavanje problema grijeha. To može učiniti samo Hristova žrtva pomirenja koju, da bi bila djelotvorna na individualnom nivou, svaki čovjek mora prihvatiti vjerom. Bog je svoj Zakon dao zbog definicija – da pokaže kakvo je stvarno stanje u vezi sa životom, Bogom i grijehom. Ostvarujući drugi cilj, Zakon daje smjer u hrišćanskom životu i pokazuje način na koji Bog želi da Njegov narod živi u zahvalnosti, vjeri i poslušnosti.
Davanje definicija
U Starome zavjetu Zakon je određivao zdravlje svakog pojedinca i cijelog naroda. Deset zapovijesti, kao sažetak Tore, određivale su kakvoću posvećenog života pred Bogom. Subotnja zapovijest, zauzvrat, znak je ispravne svijesti o posvećenju.
Ovo je načelo preneseno i u Novi zavjet. Kao božansko samootkrivenje, moralni Zakon određuje Božji karakter. U središtu tog otkrivenja je Hristov krst. Na prvom mjestu je Božja volja. Njegov Zakon ne može se mijenjati zato što je Njegova volja savršena.
Hristova žrtva najbolje potvrđuje da Bog nije ukinuo moralni Zakon. S obzirom na svojstvo da definiše grijeh, Zakon može i osvjedočiti o grijehu.
Glavna svrha Zakona je potvrditi da Bog, apsolutni vladar čovječanstva, ima pravo na svakoga i vlast da zahtijeva poslušnost – ne samo povremenu, već takvu koja vodi pravednom i svetom životu. Istina je da ljudski rod zbog grijeha više ne može živjeti takvim životom. Ali Bog je sposoban osigurati i duhovnu snagu potrebnu za opravdanje i posvećenje. Moralni Zakon iznosi mjerila ponašanja prema kojima vjernik treba živjeti u skladu s Bogom i svojim bližnjima.
Davanje usmjerenja
Božji zakon pruža upute za život Njegove djece. Način života koji je Bog namijenio ljudskim bićima, zasnovan je na Njegovim namjerama i načelima. Nečije želje ili ideje, ili određeni skup običaja i načina življenja što ga određuje neko društvo, ne mogu biti temelj na kojem će ljudi graditi svoj život. Bog je iznio svoja načela i apsolutna mjerila za život i napisao ih u Deset zapovijesti. Ovim zapovijestima Bog je naumio donijeti život (Rim. 7:10) koji će biti svet, pravedan i dobar.
Moralni Zakon i posljednji sud
Sveto pismo uči o stvarnosti posljednjeg suda (Mat. 12:36, 37; Rim. 14:10-12; 2. Kor. 5:10). Dok se spasenje dobiva vjerom u Hristovu smrt na krstu, sud je zasnovan na Zakonu: „Govorite i radite kao ljudi koji će biti suđeni po zakonu slobode!“ (Jak. 2:12) Zakon sudi u dvije faze. Onoga koji čini zlo, danas osuđuje za prestup; u budućnosti će ga osuditi kao grešnika. S druge strane, to će biti trenutak izbavljenja i opravdanja onih koji ostaju u Bogu (1. Jovanova 4:17). Čovjek može izgubiti slobodu kršenjem Zakona ili uvjerenjem da djela Zakona daju pravednost; tako se ne možemo opravdati (Gal. 2:16). Međutim, ropstvo ne dolazi od Zakona; ono je posljedica pokoravanja grijehu (Rim. 6:16-19). Jakov prikazuje Dekalog kao „carski Zakon“ i „zakon slobode“, mjerilo Božjeg poslednjeg suda (Jak. 2:8-12).
Deset zapovijesti na Sinaju: za koga su date?
Deset zapovijesti su od Boga dat univerzalni Zakon. One izražavaju moralne vrijednosti koje Bog očekuje od svake osobe na svijetu. Međutim, izborom Izraela kao svojeg posebnog naroda i uspostavljanjem Saveza s njime, On je ponovio Zakon u obliku Deset zapovijesti kao vodič njihova života, ali sada u pismenom obliku. Izrael je trebao poslužiti kao primjer svim ostalim narodima koji su posle Pada izgubili pravu spoznaju o Bogu.
Jedinstvenost Deset zapovijesti
Jedinstvenost Deset zapovijesti, moralnog sinajskog Zakona, nije u posebnosti njihova sadržaja, već u činjenici da je Dekalog ili „Deset riječi“ (Izlazak 34:28) sam Bog napisao na kamene ploče i dao Mojsiju.
Zbog jedinstvenih okolnosti u kojima su nastale, Deset zapovijesti imale su u Tori položaj iznad svih drugih izraelskih zakona. Bog ih je dao u najspektakularnijoj božanskoj samoobjavi u cijeloj izraelskoj istoriji. U Deset zapovijesti Bog je proglasio temelj svojeg Saveza s Izraelom. Deset zapovijesti bile su jedini dio Tore objavljen uz munje i gromove s vrha gore (Izlazak 20:18-20), da bi ih Bog poslije svojim prstom napisao na dvije kamene ploče (Izlazak 31:18; 34:28; Pnz 4:13; 10:4). Imale su posebno ime i bile su stavljene u Kovčeg saveza (Izlazak 40:20; Pnz 10:2-5).
Važnost Deset zapovijesti
Važnost Deset zapovijesti ogleda se u božanskom autoritetu od kojeg potiču. Deset zapovijesti naglašavaju ljubav prema Bogu i prema bližnjemu (Pnz 6:5; 30:15, 16). To je ljubav koja obuhvata čitavu ličnost i cjelokupno životno iskustvo.
Zakon traži ličnu odanost, ne nekoj pravnoj instituciji, već samome Bogu. To je najsadržajnija zajednica u kojoj ljudska bića mogu uopšte živjeti. Ona se oslanja na Gospodnje milosrđe i ljudskom biću donosi život, radost, oduševljenje, pravdu, pravednost i spasenje (Ps 119:142, 156, 162, 174; Izl. 51:4-8).
Deset zapovijesti date su cijelom čovječanstvu, a posebno Izraelu u posebnom okviru Saveza. Taj Savez je uređivao uzajamne obaveze. Narod se obavezao da će slušati Gospodnji glas, čuvati Savez, biti poslušan Gospodnjim zapovijestima. Istovremeno se Gospod obavezao da će narod smatrati svojim posebnom svojinom između svih naroda na svijetu. To ih čini: (1) carskim sveštenstvom pripremljenim da ostvare Božju službu ili misiju usred ljudskog roda i budu na blagoslov čovječanstvu; i (2) svetim narodom, posvećenim zajednicom s Bogom i potpuno posvećenim Njemu poslušnošću (Izl. 19:5, 6).
Osim Deset zapovijesti, namijenjenih cjelokupnom čovječanstvu, Bog je Izraelu dao i druge zakone s ciljem da uređuju njihovu posebnu zajednicu s Bogom. U njih ubrajamo građanske i zdravstvene zakone. Obredni zakon ili žrtveni sistem bio je posebno određen kao duhovni blagoslov za Izrael.
Obredni zakon
Obredni sistem stupio je na snagu odmah nakon što su Adam i Eva pali u grijeh (Postanje 3:21) i trajao je u doba patrijarha, kad se Melhisedek javlja kao „sveštenik Boga Svevišnjega” (Postanje 14:18). Svrha mu je bila da svakom vjerniku ukaže na dolazak Mesije i Spasitelja, pravu žrtvu za njegov grijeh. Prije Mojsija nije nam poznat nijedan pisani zakon o žrtvama. Na Sinaju je praksa žrtava i prinosa proširena, protumačena i ozakonjena u pisanoj formi.
Obredni zakon, dat zbog prestupa moralnog Zakona, sastojao se od žrtava i prinosa – simbola ili tipova – koji su ukazivali na buduće otkupljenje. Bio je iskustveno pomagalo za razumijevanje i prihvatanje Hristova spasenja, u simbolima i tipovima, prije nego što se ostvari žrtva za to spasenje.
On je bio uspostavljen da ukaže na Njegovu savršenu žrtvu na krstu (Jev. 10:1). Njegova poruka je bila Hrist. Njegovo je očekivanje bilo Hrist. I njegovo izražavanje vjere bilo je vjera u Hrista. Međutim, obredni sistem je bio nesavršen. Bio je samo tip, simbol, sjena buduće stvarnosti. Nije mogao očistiti grešnike od grijeha. Mogao je samo obećati da će spasenje doći prinošenjem i žrtvom Božjeg Jagnjeta.
Zakon o žrtvama i obredima bio je božanski uveden sistem bogosluženja. Njegov cilj je bio iskazivanje poslušnosti Bogu i prihvatanje Njegovih odredbi za grijeh putem obreda, dok ne dođe stvarnost simbolizirana u obredima i žrtvama.
Božja namjera je bila iznositi plan spasenja po Isusu Hristu i vjernicima omogućiti da svoju vjeru u Njega i Njegovu buduću žrtvu izraze ispunjavanjem propisa obrednog zakona. On će vrijediti samo dok na krstu Golgote ne bude prinesena prava žrtva (Danilo 9:27; Jevr. 9:10; Efes. 2:15).
Obredno bogosluženje moglo se vršiti isključivo na način koji je Bog dao u Zakonu, na mjestu koje je On izabrao i od strane sveštenika koje je On posvetio za službu. Dvije grupe godišnjih praznika takođe su usko bile vezane za zemaljsko svetilište i tipski prikaz Plana spasenja.
Pod Novim Savezom obredna i sveštenička služba su ukinute, iz razloga što je Hrist posle vaskrsenja preuzeo stvarnu antitipsku svešteničku službu u nebeskoj Svetinji (vidi Jevrejima poslanicu). Takvu službu Isus je mogao preuzeti isključivo nakon prinošenja sebe na Žrtvu na krstu Golgote, baš kao što je to obredni zakon propisivao, nikako prije (ovo je važan argument zbog onih koji zagovaraju učenje o obnovi hramske službe i prinošenja žrtava tvrdeći da se sveštenička služba mogla paralelno vršiti i u nebeskoj Svetinji pod Starim Zavjetom).
Možemo zaključiti da bilo kakva sveštenička i obredna služba pod Novim Savezom može biti samo falsifikat i grubo pomračivanje stvarne Hristove pomiriteljske službe u nebeskoj Svetinji, što je u proročanstvima i najavljeno kao „gnusoba pustošna“ (Dan. 12:11).
Deset zapovijesti i Isus
Isus je uzvisio Deset zapovijesti jasno potvrđujući vječnost Dekaloga. Najdirektnije Hristovo učenje o Božjem zakonu nalazimo u Propovijedi na gori: „Nemojte da mislite da sam došao da ukinem Zakon ili Proroke. Nijesam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim. Istinu vam kažem: dok nebo i zemlja ne nestanu, neće nestati nijedno slovce ni crtica iz Zakona dok se sve ne ispuni.“ (Matej 5:17, 18)
Isusove riječi o ispunjenju Zakona imaju trostruki smisao:
1) Isus je pokazao da je život po Zakonu moguć u Božjoj sili;
2) Isus je ispunio Zakon kao opšti čovjek – Otac čovječanstva, i tako nas iskupio od kletve Zakona;
3) Isus je ispunio obredni zakon i tipsku službu, ukinuo ga i uveo stvarnu Službu pomirenja.
S Božjim autoritetom Isus je učio da je poslušnost istovjetna potrebi da čovjek slijedi Hrista. To dvoje je tako povezano da jedno bez drugoga postaje samo gluma hrišćanskog življenja. Legalistička poslušnost odvaja čovjeka od Hrista; prava duhovna poslušnost Zakonu način je života hrišćanina koji slijedi Isusa.
Isus je zahtijevao poslušnost Zakonu iz cijelog srca. „Ne griješi više“, bila je Njegova poruka kad god bi oprostio grešniku.
Izvor: Institut za religijska istrazivanja
