Religija u istoriji civilizacije ima, rekao bih, podjenak broj crnih i svijetlih stranica. Za te crne stranaice se manje više zna, međutim, treba biti nepismen ili krajnje subjektivan, pa ne priznati da je religija i svojim svijetlim stranicama, duboko utkana u korijene naše civilizacije. Prva duhovnost, prva pismenost, razvila se u okrilju religije. Istina, religija sama po sebi nema isključivu zaslugu za to, nego više okolnost da je sveštenstvo oduvijek bilo oslobođeno fizičkog rada radi obezbjeđenja svoje egzistencije, pa je moglo i imalo vremena da se bavi duhovnom stranom života.
S druge strane, ljudsko biće, po svojoj mentalnoj konstituciji, predstavlja vječitu upitanost - o sebi, o svijetu u kome živi, o drugim svjetovima koji okružuju njegov svijet... Prve odgovore na tu upitanost, dala je religija. Ne bih ovdje o kvlitetu tih odgovora, nego o njihovom uticaju na ljudsku psihu. Samim tim što su to bili prvi odgovori i dugo vremena i jedini, a istovremeno su u sebi nosili dovoljno jak i uvjerljiv potencijal, našli su veoma plodno tlo u ljudskom umu i ljudskoj psihi, koja ih je, uglavnom, prihvatila kao neupitnu datost, kao nešto što jeste.
Sada možemo govoriti o tome, da nije bilo "nevjernih Toma", - umova koje ti odgovori nisu zadovoljavali, pitanje je kojom bi se brzinom razvijala naša civilizacija? Zašto? Iz prostog razloga što čovjek ne traga za nečim ako misli da to ima.