- Učlanjen(a)
- 11.02.2009
- Poruka
- 8.070
Zašto sveti Petar ne koristi formulaciju Trojstvo?
----------------------------------
Hereze koje su dovele do Nicejskog sabora
Vjerovati u Isusa Krista, Boga i čovjeka, Spasitelja i Otkupitelja, bilo je lako u vremenu kada su postojali oni koji su s njim dijelili zemaljski život, a kasnije ga susretali i Uskrsloga. Apostoli su sami govorili i jamčili za svjedočanstvo koje su dali (npr. Iv 21,24; Dj 4,33; 1 Kor 2,1, itd.) Vjera prvih kršćana bila je trojstvena, iako se tada još nije razvila teologija u današnjem smislu riječi pa ni sam termin Trojstvi.
No, kako je vrijeme odmicalo, kako su neposredni svjedoci živoga Isusa Krista i njegovih učenika umirali, kršćanstvo se susretalo s novim pitanjima koja su vodila sve do temeljnih istina vjere. Javljala su se promišljanja kako su povezane osobe u Trojstvu, tko je „više“ Bog, tko je prvi i je li to jedan Bog? Kako je Isus Krist i Bog i čovjek? I kako smo otkupljeni od grijeha? Ta su se pitanja rađala iz susreta kršćanstva sa židovstvom, ali i s grčko-rimskom kulturom u koju je krenula evangelizacija. I nije Crkva samo dobivala pitanja izvana. Na žalost, i unutar nje nastajala su krivovjerja i hereze.
U ovom vremenu osnovne hereze su trinitarne i kristološke. Prve se bave odnosom triju božanskih osoba, a druge Kristovom naravi. Ebioniti su bili skupina koja je vjerovala da je Isus samo čovjek, rođen od Marije i Josipa. Njemu je Bog dao dar proroštva, time ga je učinio posebnim, ali ga je napustio u trenutku trpljenja. Po njima, Otac i Sin su različiti. Doketizam je učio da je Kristovo ljudsko tijelo samo privid. Monarhijanizam je želio sačuvati sliku jednoga Boga, pa je za njih Isus samo čovjek. Kristom ga je učinio Duh Sveti na krštenju, a Bogom je postao po uskrsnuću. Adopcionizam je tvrdio da Bog nema Sina koji bi „došao odozgo“, već „odozdo“. Jednostavno, posvojio je Isusa. Krist je po tome pravi čovjek koji je od trenutka posvojenja Bog, a izvorni Bog je samo Otac. Modalizam je, pak, smatrao da se Bog u svijetu pojavljuje u različitim oblicima (modusima), a subordinacionisti su tvrdili da su Sin i Duh Sveti nižega stupnja u odnosu na Boga Oca. Ova je hereza uvod u vrhunac teoloških napetosti pred početak Sabora. Iz subordinacionizma isplivala je najsnažnija hereza kraja III. i početka IV. stoljeća - arijanizam koji je ime dobio po aleksandrijskom svećeniku Ariju. Arijeva je tvrdnja bila da Sin Božji ne postoji oduvijek. Naime, budući da je Bog Otac rodio Sina, po Arijevom mišljenju, bilo je vremena kad Sin nije postojao. Dakle, stvoren je u vremenu, kao posredno biće i on nikako nije mogao biti u Bogu dok je On stvarao svijet. Arije je tvrdio da je Sin Božji – Logos stvoren iz ništa, voljom Očevom. On nije od Božje biti, zato nije pravi Bog, već stvorenje. I po tome je različit od Oca. Otac ga je samo milošću posinio. Arije je, dakle, Sinu Božjemu „uzeo“ božansku bit. Zbog dubine hereze kojom je Arije zahvatio u kršćanske istine, ovdje govorimo o dvije zablude – trinitarnoj, jer razbija Trojstvo – i kristološkoj, jer Sinu oduzima postojanje od vječnosti i istu božansku bit s Ocem.
Car Konstantin, koji je kršćanima dao slobodu 313. godine, bio je zainteresiran za mir u carstvu. Započeo je zato sazivati sabore i voditi računa da se u carstvu ispovijeda vjera u Isusa Krista. Tako je sazvao prvi opći crkveni sabor u Niceji 325. godine. Trajao je od 19. lipnja do 25. kolovoza. Zanimljivo je spomenuti da su na njemu sudjelovali najviše biskupi s Istoka, dok ih je sa Zapada bilo svega nekoliko. Mnogi od njih bili su mučenici. Svima njima obratio se sam Arije, no njegovo je krivovjere pobijeno, a on je izopćen još ranije, na sinodi u Aleksandriji. Središnja istina koja je iz Niceje ušla u Vjerovanje jest da je Sin ISTOBITAN s Ocem. Ariju se, naime, suprotstavio Atanazije, poznat danas kao biskup i crkveni naučitelj (295.-373.). I Arijeve je teze pobio soteriološkim (spasenjskim) argumentom. Tvrdio je da nas je spasio sam Bog, a ne čovjek po Božjoj naredbi. Za Atanazija je vrijedilo da, ako onaj koji nas je spasio nije Bog, onda ni njegovo djelo nije božansko, niti smo mi spašeni. Njegova je tvrdnja sažeta ovako: Logos je oduvijek Bog, ali je u vremenu postao čovjekom da bi nas učinio Božjim sinovima i kćerima. Temelj za svoju tvrdnju Atanazije je našao u Iv 1,14: „Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama.“ S obzirom da je kršćanstvo već ušlo u grčki svijet, za tumačenje ove Atanazijeve teze upotrijebljena je riječ HOMOUSIOS, istobitan s Ocem. Konkretno to znači da sve što ima Otac, ima i Sin, samo su različiti po tome što je za Oca karakteristično očinstvo, dakle „rodio“ je Sina, a za Sina da je „rođen“, u smislu odnosa s Ocem.
Uzalud mu postavljaš. Oni zaista jesu arhi heretici, baštinici svih hereza. Pročitaj šta je na ovo tvoje odgovorio, pročitaj kako brani Arija, i kako ustrajava u tome.
Inače, ovo obara sve hereze:
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
2Ona bijaše u početku u Boga.
3Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
4u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
5i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
6Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
7On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
8Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.
9Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet;
10bijaše na svijetu
i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
11K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.
12A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
13koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
14I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.
15Ivan svjedoči za njega. Viče:
»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«
16Doista, od punine njegove
svi mi primismo,
i to milost na milost.
17Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
18Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.
No, MIlertisko ludlio ide čak toliko daleko da i ovo tumači po svojoj anatemi, dodajući nekakve zareze, tačke, koje u originalu ne postoje, drugi pak Reč poistovećuju sa Biblijom, sve samo da bi negirali da je Bog trojstvo osoba - ipostasa JEDNOG I JEDINOG BIĆA. Samo da bi negirali da je ISUS YHWH u telu.
Pojedini, a takve nalazimo upravo kod pripadnika kulta žene koja je govorila u oholosti, propovedaju trijadu bića, odvojenih bića, koja su "na neki način" Božanstvo... , drugi pak posednuti judejstvom i ne znaju šta govore...
Ali svima njima je zajedničko da im je Isus šta? Sve samo ne potpuno i od iskona BOG.
Ponoviću ono što sam rekao ranije. sve ovo je je plod neprirodnog bluda majke svih hereza - Sola Scriptura i njene "sestre" mržnje prema Crkvi (Crkvi zapadnoj posebno, mada je i istočna na njihovoj listi za pljuvanje), a taj plod vodi samo ka jednom, odbacivanju i negaciji upravo onoga što oni, deca tog bluda smatraju Autoritetom nad autoritetima (a spremni su i te kako spremni da taj svoj "autoritet" doslovno kasape da bi dokazali svoje "verovanje" i druge ubedili kako su oni u pravu)
