Član
- Učlanjen(a)
- 28.03.2013
- Poruka
- 13.330
« DOKAZI U PRILOG PROROČKOG DARA ELEN G. VAJT
KRITIKA NA RAZNIM PODRUČJIMA »
Elen Vajt: Božji prorok ili ne?
PROBLEM PLAGIJATA
Jedna od najčešćih primjedbi koje se odnose na inspiraciju i pouzdanost proročkog dara Elen G. Vajt jeste primjedba o njenoj tzv. „literarnoj ovisnosti,“ tj. o njenom čestom “posuđivanju,” što bi se, po procjeni određenih kritičara moglo okarakterisati kao plagijat. U stvari, jedan od glavnih razloga što je Volter Rea (Walter Rea), jedan od najpoznatijih kritičara Elen Vajt odlučio da napiše svoju knjigu „Vajt Laj“ („White Lie“, u prevodu bijela laž, što je istovremeno i igra riječi sa prezimenom Vajt [White]) jeste činjenica da je on naišao na djelove drugih knjiga u spisima Elen Vajt, bez da su oni bili citirani.[1] On je posebno bio razočaran, jer po njegovom razumjevanju inspiracije, prorok treba da pokaže originalnost, a ne da prepisuje.[2] Sličan problem su imali i neki drugi autori, koji su pokušali da dokažu da Elen Vajt nije prorok pošto je citirala druge pisce, ne naznaćujući to.[3]
Pitanje Inspiracije
Prije svega je neophodno istražiti šta biblijski inspiracija podrazumjeva i da li ona mora da znači i potpunu literarnu originalnost. Poznato je da su i biblijski pisci citirali jedni druge, ali i vanbiblijske izvore. Ali, posebno je u ovom kontekstu zanimljiv primjer apostola Luke.
Šta više, u uvodu u svoje evanđelje, Luka nam kaže da je on sakupio činjenice od onih koji “isprva sami vidješe” i koji “nam predaše” (Luka 1:1-4). U njegovom slučaju, inspiracija mu je pomogla da izabere od drugih i da tačno zabilježi informacije o Isusu koje je Bog želio da pruži.
U svjetlosti ovih primjera iz Pisma, koji pokazuju kako inspiracija funkcioniše, na osnovu čega možemo da insistiramo, kao što se čini da pastor – kritičar Elen G. Vajt čini, da ako materijal nije originalno od proroka, ako pokazuje bilo kakvu srodnost sa prethodnim spisima, da onda prorokova upotreba ovih spisa nije inspirisana? Na osnovu onoga što pronalazimo u Pismu, moramo da zaključimo da originalnost nije test za inspiraciju.[4]
Dakle, u slučaju Luke, koji nije bio jedan od dvanaest Hristovih učenika i koji nije bio očevidac svih događaja u Njegovom životu, inspiracija nije značila čak ni citiranje nekih drugih izvora, već raspitivanje[5] o svemu onome što se desilo za vrijeme Hristovog života. Inspiracija mu je pomogla da on bude u stanju da od svih podataka koji su stajali pred njim izabere one najvažnije, odbaci one koji eventualno nisu bili tačni (a za očekivati je da je bilo i onih koji su širili neprecizne i netačne podatke u vezi Hristovog života) i sve to sastavi u vrlo snažno i inspirativno jevanđelje –po mnogim pitanjima najdetaljnije od sva četri jevanđelja.
Pri tome, Luka nije jedini primjer ovakve inspiracije. I drugi biblijski pisci su koristili njima dostupne istorijske i druge izvore, kao što je to kasnije činila Elen Vajt.[6]
Činjenica je da postoji gledište da su proroci bili verbalno inspirisani, tj. da su sve njihove riječi samo doslovno prenošenje onoga što je Bog rekao. Ali, to nije biblijski pogled na inspiraciju,[7] a ni Elen Vajt nikada nije tvrdila da je ona verbalno inspirisana.[8]
Primjeri drugih pisaca iz vremena Elen Vajt
Važno je takođe zapaziti da su i drugi pisci u vrijeme Elen G. Vajt imali sličan stav prema citiranju drugih autora. Oni nisu želili da kroz brojno citiranje odvraćaju pažnju svojih čitalaca sa glavnog sadržaja teksta.[9] To je bilo sasvim uobičajeno kod najpriznatijih i najrenomiranijih pisaca tog vremena, uključujući i one koji su pisali biblijske komentare – mnogi dijelovi jednog komentara su u stvari bili samo prepisani iz nekog drugog komentara.[10] Elen Vajt to svoje “literarno posuđivanje” takođe nikada nije pokušavala da sakrije, jer je takav način pisanja smatrala ispravnim. Šta više, ona je preporučivala čitanje knjiga iz kojih je ona preuzimala određene dijelove.[11]
Dakle, važno je da u procjeni “literarnog posuđivanja” Elen Vajt, uzmemo u obzir i istorijski kontekst. Nije realno jednog građanina Rimskog carstva procjenjivati na osnovu zakona koji su postojali u Egiptu, u to isto vrijeme. Njegove postupke ćemo procjenjivati na osnovu poznatog Rimskog prava koje je vladalo u njegovoj zemlji i u njegovo vrijeme. Isto tako, ni Elen Vajt ne možemo procjenjivati po zakonima o plagijatu koji vladaju danas, već po principima i zakonima koji su vladali u njeno vrijeme.[12]
Zakoni u Vrijeme Elen Vajt
Da bi se utvrdilo da li je Elen Vajt u odnosu na zakone svoga vremena bila plagijator, jedna poznata advokatska firma, koja se upravo specijalizovala za pitanje kopirajta[13] (copyright) je bila zamoljena da ispita slučaj Elen Vajt u odnosu na pitanje plagijata. Mišljenje stručnjaka na ovom području je nedvosmisleno jasno:
Elen G. Vajt nije kriva za kršenje kopirajta ili za plagijat. Ovo je mišljenje Vincenta Ramika, advokata koji se bavi sa patentima, zaštitnim znakovima i zakonom o kopirajtu u Washingtonu, DC… Ramik, rimokatolik, proveo je više od 300 sati istražujući oko 1000 srodnih slučajeva u Američkoj sudskoj istoriji. On je svoje pravno mišljenje zaključio sa sljedećom nedvosmislenom izjavom: “Zasnovano na našem pregledu činjenica i ranijih pravnih slučajeva… Elen Vajt nije bila plagijator i njena djela nisu povredila kopirajt, niti su piratstvo.”
“Ako bi se ovi predmeti podvrgli sudskom procesu između 1850 i 1915, Elen G. Vajt sigurno ne bi bila osuđena zbog kršenja kopirajta”[14]
U vrijeme Elen Vajt, od pisaca se očekivalo da ostanu u okvirima “fer upotrebe”. “Sve dok ona iz nekog prijašnjeg djela nije uzimala u velikom stepenu (a dokazi jasno potvrđuju da nije), ona ostaje u zakonskim okvirima “fer upotrebe.”[15] Izvršena su i detaljna istraživanja glavnih djela Elen Vajt da bi se tačno utvrdio stepen u kojem se ona služila citiranjem tuđih djela. I ni u jednom slučaju, to nije bio visok stepen, pogotovu ne u odnosu na standarde koji su vladali u njenom vremenu.[16] Prema tome, ispitivanjem sudskih slučajeva koji su bili vezani za ovo pitanje, eminentni stručnjak na ovom području je došao do nedvosmislenog zaključka da se Elen Vajt ne može okarakterisati kao plagijator. A ovo nije stav samo jednog stručnjaka na ovom području.[17]
Porijeklo ideje o korištenju drugih izvora
Ali, zašto se Elen Vajt odlučila na navođenje određenih knjiga u svojim djelima. Odakle joj je došla ta ideja? Poznato je da se ona osjećala potišenom zbog velike odgovornosti koja je na njoj počivala i nije znala da li će moći da uvijek nađe adekvatne riječi kojim bi Božiju poruku prenijela narodu. Ona je imala samo tri razreda osnovne škole, i sasvim je razumljivo da su joj ponekada nedostajali izrazi kojim bi na najimpresivniji i najsnažniji način objavila ono što joj je Bog pokazivao, a što je ona smatrala izvanredno dubokim. I onda joj je sam Bog objavio da će ona biti vođena ka literaturi koja će sadržati tekstove koje će ona moći upotrijebiti i koji će biti sastavljeni na jedan dobar i kvalitetan način. Drugim riječima, sam Bog ju je potakao da koristi one izvore za koje će ju Njegov Duh osvjedočiti da će biti na blagoslov drugima.
William C. Vajt, sin Elen Vajt i njen glavni pomoćnik u kasnijem periodu njenog života izvještava da joj je Bog otkrio da će u spisima drugih naći istinu izraženu na prihvatljiv način, što će joj pomoći da prenese poruku koja joj je bila dana. “U njenom ranom iskustvu, kada je bila krajnje potištena zbog poteškoće da otkrivenja istine koja su joj bila dana izrazi ljudskim jezikom, ona je bila podsjećana na činjenicu da sva mudrost i sve znanje dolazi od Boga i dobila je potvrdu da će Bog na nju izliti milost i pružiti joj vodstvo. Bilo joj je rečeno da će prilikom čitanja drugih religijskih knjiga i časopisa pronaći dragocjene dragulje istine izražene prihvatljivim jezikom i da će njoj biti pružena pomoć sa neba da ih prepozna i da ih odvoji od smeća grešaka sa kojima će oni ponekada biti udruženi.”[18]
Iako ovo nije bio prvenstveni način kako je Bog radio preko Elen Vajt, ali on je očigledno koristio i ovaj metod. Stoga, ako se inspiracija shvati na ovakav način, koji je veoma sličan onom na koji je je Bog inspirisao i evanđelistu Luku, onda je sasvim prihvatljivo da prorok citira druge pisce. Pa čak ako bi prorok opisivao i neke biblijske ili druge prizore koji su mu pokazani u viziji, a naišao bi na birane riječi koje je neko prije njega pod vodstvom Svetog Duha upotrijebio da bi opisao te iste prizore, onda bi u tom slučaju inspiracija pomogla da se prepozna istinitost ovih opisa, shvati njihova vrijednost i ljepota, te da se oni preuzmu i upotrijebe da bi se opisali prizori koji su viđeni u viziji.
I upravo ovdje dolazimo do onog što je posebno fascinantno u “literarnom posuđivanju” Elen Vajt. Usprkos činjenici da je koristila djela drugih pisaca, ona nikada nije od njih preuzimala ni teološke, ni naučne greške. Dr. Clive McCay, ranije spomenuti profesor sa Cornell univerziteta i zapaženi nutricionista, nakon što je proučio knjigu “Savjeti o životu i ishrani” od Elen Vajt, sa velikim oduševljenjem je izjavio sljedeće:
Na prvom mjestu, njeni osnovni koncepti o odnosu između ishrane i zdravlja su potvrđeni u jednom neobično visokom stepenu kroz naučna napredovanja u poslednjim decenijama. Neko bi ovu pažnje vrijednu činjenicu mogao da pokuša da objasni govoreći: “Gospođa Vajt je jednostavno svoje ideje posuđivala od drugih”. Ali kako je znala koje ideje da uzme, a koje da odbije iz niza zbunjujućih teorija i učenja o zdravlju koji su postojali u devetnaestom vijeku? Ona bi moralo da bude najčudnija osoba, sa znanjem koje bi daleko nadilazilo njeno vrijeme, da bi ovo uradila uspješno.
Usprkos činjenici da su djela gospođe Vajt bila napisana mnogo prije dolaska moderne nutricionsitičke nauke, danas nema bolje knjige koja daje jedan opšti pregled.[19]
Ovo je samo jedan od mnogih primjera gdje je Elen G. Vajt oduševljavala one koji su je okruživali sa svojim mudrim načinom biranja onoga što će citirati u svojim djelima. Zaista, ona se mogla odlučiti da citira i nekog autora sa pogrešnim pogledima na temu kojom se bavila. Zašto se to nije dešavalo? Ne samo da ona nije citirala ono što je bilo pogrešno, već su njena djela po svojoj kvaliteti i novim doprinosima koji do tada na tom polju nisu postojali, daleko nadilazila ona djela iz kojih je uzimala neke djelove.
Elen Vajt je koristila spise drugih, ali kroz način kako ih je koristila, ona ih je učinila jedinstveno svojim, etički, a i zakonski. I zanimljivo je da je ona uvijek unapređivala ono što je “odabirala”![20]
___________________________________________________________
[1] Rea, 3-8.
[2] Ibid.
[3] vidi www.bible.ca
[4] Fagal., 17.18.
[5] “…ispitavši sve od početka” (Luka 1:3).
[6] «Tako je i V. Vajt izjavio da njegova majka ne samo da je obilno koristila druge autore koji su pisali o Hristovom životu, nego je naročito cenila književni jezik kojim su drugi autori prikazali čitaocu scene koje joj je Bog pokazao u viđenju i ona je u tome nalazila… zadovoljstvo, praktičnost i uštedu vremena, upotrebivši njihov izraz u celosti ili delimično, predstavljajući on događaje koje je upoznala kroz otkrivenje, i koje je htela da približi čitaocima u knjizi Čežnja Vijekova (3SM 460). Slične opaske mogu se dati i u vezi sa ostlim spisima Elen Vajt. Baš kao što su i biblijski proroci u svojim spisima upotrebljavali književne i istorijske dokumente, isto tako činila je i ona (vidi: 4 Mojsijeva 21, 14.15; 1 Dnevnika 29,29; Luka 1,1-4; Juda 14,15). Nadahnuće ne podrazumeva i originalnost. S druge strane, nadahnuće podrazumeva Božje vođstvo u proročkom prikupljanju i izboru materijala.» (Džordž Najt, Upoznajmo Elen Vajt. [Beograd: Preporod, 1999] 48).
[7] Drugi hrišćani vjeruju da biblijski podaci pokazuju da Sveti Duh inspiriše osobu, a samo ponekad navodi riječi koje treba da upotrijebi. Sveti Duh prožima njegov um sa mislima ili porukama koje On želi da pisac prenese (2 Pet. 1:21). Ovaj pogled se ponekad opisuje kao inspiracija misli. Pod stalnim vodstvom Duha, prorok govori ili piše svojim sopstvenim riječima, prema svojoj sposobnosti, ono što mu je naloženo (1 Samuilova 3:11-18) ili pokazano. (Otkrivenje 1:10.11). Tako, on može biti potaknut da uzme od spisa drugih da bi sadržaj svoje poruke oblikovao efektivnije (Tit 1:12.13). Ponekada on može da ponovo napiše ili preoblikuje neku raniju poruku da bi je učinio jasnijom i silnijom (Jeremija 36:32) (The Truth about White Lie.‚ 6).
[8] «W. C. White je rekao sljedeće: Majka nikada nije tvrdila da je imala verbalnu inspiraciju, a nisam primjetio ni da su moj otac ili neki od braće Bates, Andrews, Smith, ili Wagoner tvrdili ovako nešto. Ako je postojala verbalna inspiracija njenih manuskripata, zašto bi onda, sa njene strane, bio potreban posao dodavanja ili adaptacije? Činjenica je da majka često uzima jedan od njenih manuskripata i prolazi ga uz razmišljanje, dodajući ono što će misao razviti još dalje» (The Truth about White Lie.‚ 6).
[9] «John Wesley, osnivač metodizma (u kojem je Ellen G. White odrasla) iz 18. vjeka, opisao je svoju sopstvenu praksu u vezi sa dokumentovanjem izvora.
‘Jedno vrijeme sam se kolebao,’ pisao je Wesley, ‘da li bi trebalo da svakom citatu koji upotrebim dodam i ime autora od koga je on uzet, posebno kada se uzme u obzir da sam od nekih prepisivao, a skraćivao njih mnogo više, skoro riječima autora. Ali, nakon daljneg razmatranja, zaključio sam da ne imenujem nikoga, da ništa ne bi odvratilo umove čitalaca od srži i primanja onog što je rečeno samo prema svojoj unutrašnjoj vrijednosti.’
Čini se da je Ellen G. White imala sličan pogled na ovo kao i Wesley. Njen primarni interes je bio da ljudi razumiju njenu poruku. Ona nije osjećala potrebu da citira druge pisce ‘kao izvor’. Ono što su oni napisali može da posluži jednostavno kao ‘odgovarajuće i snažno predstavljanje predmeta’. Izražavajući to Weslyjevim riječima, ona nije želila da išta “odvrati umove čitalaca od srži». (Fagal., 19.20).
[10] “Dok sam radio na izdavanju SDA biblijskog komentara, imao sam priliku da usporedim trideset biblijskih komentara iz 19. vijeka, uspoređujući ih u vezi sa 1. poslanicom Korinćanima. Prva stvar koju sam zapazio jeste stepen u kojem su pisci iz 19. vijeka, od kojih su mnogi bili vrlo poznati i poštovani, kopirali značajne količine materijala jedan od drugog, bez da su to citirali. Zaključio sam da je literarna etika 19. vijeka dopuštala, ili barem nije ozbiljno postavljala pitanja oko obilnog literarnog posuđivanja bez citiranja. Ellen G. White je slobodno objavljivala posuđivanje od raznih istoričara u procesu pisanja “Velike Borbe,” nekada sa, a nekada bez citiranja.» (Ibid., 20).
[11] Evo primjera gdje Elen Vajt poziva na čitanje upravo onih knjiga iz kojih je mnogo preuzimala i to bez citiranja: «’Život svetog Pavla (The Life of St. Paul) od Konibera (Conybeare) i Hausona (Howson) smatram knjigom koja ima veliku zaslugu i koja je jedna od rijetkih koje su tako korisne u pručavanju istorije Novog Zavjeta.’ Drugom prilikom je pisala: ‘Nabavite nešto što ćete čitati u ovim dugim zimskim večerima. Za one koji mogu da ju obezbjede, Dobinjeova (D’Aubigne) Istorija Reformacije (History of Reformation) će biti zanimljiva i korisna.’» (The Truth about White Lie., 3).
[12] „Nije korektno da jednog pisca iz 19. vijeka sudimo prema standardima koje mi imamo danas. Mi moramo da ih sudimo prema njihovim standardima i prihvaćenoj praksi iz njihovih dana.» (Fagal., 20).
[13] “Copyright (kopirajt) pravo izdavanja; nakladno i autorsko pravo, ‘sva prava pridržana’ (Bratoljub Klajić. “Copyright,” Rječnik Stranih Riječi. [Zagreb: Nakladni zavod, 1987], 235.
[14] Was Ellen G. White a Plagiarist. (Review and Herald, 1981), 2.
[15] Ibid.
[16] „Evo jedne tabele u kojoj su precizno prikazani procenti, koliko je Elen Vajt koristila tuđa djela:
Velika Borba (citirano) – 15,11%
Velika Borba (ne citirano) – 5,05%
Crtice iz Pavlovog života – 12,23%
Put Hristu – 6,23%
Djela Apostola – 3.05%
Vjera i Djela – 2,97%
Svjedočanstva sv. 5 – 2,82%
Poruka mladim hrišćanima – 2,67%
Patrijarsi i Proroci – 2,28%
Odabrana svjedočanstva sv. 1 – 2,03%
Svjedočanstva sv. 4 – 1,88%
Proroci i Carevi – 1,51%
Kompletan izvještaj se može dobiti kod Ellen G. White zaostavštine, Silver Spring, MD, USA.»
(Herbert Douglass, Messenger of the Lord. [Nampa: Pacific Press, 1998.], 463).
[17] Zanimljiv je i dijalog koji je John Robertson vodio sa uglednim američkim sudijom Robertom Makomberom (Macomber), koji je upravo proučavao pitanje plagijata u 19-om vijeku. Ovde ćemo navesti samo neke dijelove:
Pitanje: Da li smo uvijek imali copyright zakone u Sjedinjenim državam?
Odgovor: Da, ali ne u istom smislu kao naši sadašnji copyright zakoni. Amerika se prilagodila opštem zakonu Engleske, koji uključuje njihov opšti zakon copyright-a. Ovo je štitilo vlasnika da je samo on svojim djelom mogao da raspolaže do objavljivanja, ali nakon objavljivanja, ono je postajalo opšte vlasništvo.
Pitanje: Kakvu zaštitu je nudio opšti zakon protiv plagijata?
Odgovor: Vrlo malu. Koncept je bio da se zaštite prava vlasništva – knjigu ili manuskript – dok prvi put nije bila odštampana. Nakon toga, praktično i nije bilo zaštite.
Pitanje: Ja sam shvatio da je ona dosta toga parafrazirala, bez da to posebno citira. Da li bi to bio prekršaj?
Odgovor: Parafraziranje jednog cijelog djela, možda, ali ne zbog nekih većih odlomaka. To je bilo dozvoljeno. Ako je više djela bilo citirano, to generalno gledano, nije bio prekršaj, posebno ako je glavni dio nezavisan ili ako je dato jedno novo gledište.. To bi bilo dozvoljeno. Čak i nakon zakona koji je izašao 1909, tužioc je morao da dokaže tri tačke: 1. vlasništvo; 2. nedozvoljeno kopiranje; 3. štetu koja je vlasniku bila nanesena takvim kopiranjem. A ne mislim da bi ovo moglo biti dokazano. Sama činjenica da niko nije protiv nje podnio nikakvu tužbu pokazuje da nema dokaza za takav slučaj. Očigledno da se niko ovde nije osjećao oštećenim.
Pitanje: Pošto pretpostavljam da su sve knjige iz kojih je ona citirala bile iz 1800-tih, da li bi to stvorilo neku razliku?
Odgovor: Onda ne bi postojao nikakav problem. U stvari, većina autora u to vrijeme se uopšte nisu brinuli oko toga da dobiju copyright. Oni su samo naveli datum i mjesto objavljivanja. Takve knjige su nakon objavljivanja bile opšte vlasništvo” (Robertson., 30-33).
[18] Fegal., 20.
[19] Fegal., 21.
[20] Was Ellen G. White a Plagiarist. 5.
Svako ko je ovo u celosti procitao moze zakljuciti da EGW ''nije plagijator'' i da ima cak i Biblijsku osnovu za ''pozajmljivanje istorijskih i drugih tekstova'' koje je navodila u svojim delima.
Takodje vidimo da ''citiranje vise autora u istom delu(bez navoda referenci)'' nije plagijatorstvo niti je za takvo nesto mogla biti optuzena u 19. veku, pogotovo ako ''nije koristila tudje reci u enormnim kolicinama''(kao sto sam ja i tvrdio ranije, da se plagijatom ne smatra upotreba teksta manja od 50%).
Ona je tudje tekstove u svojim delima koristila aproksimativno svega 20-30%, a ako uzmemo u obzir i da su mnoge reci ''parafrazirane'', cak i taj procenat je vrlo mali.
Optuzba za plagijatorstvo ne bi prosla ni danas ''pod sadasnjim zakonima'' a nikako ''pod zakonima 19. veka''.
Zahvaljujem na tekstu, ovde si konacno sam sebe pobio, dokazao, da ono za sta optuzujes ovu zenu jeste puka izmisljotina.
Mozda te je Bog vodio da postavis ovaj tekst(mozda ga ti nisi ni razumeo), to ne znam, ali je jedno sigurno, njime si odgovorio sam sebi.
Procitaj pazljivo sta si napisao...
I da se konacno razumemo, imam ja mnogo sta zameriti ovoj zeni sto se tice teologije, ali ovo za plagijatorstvo je izmisljotina, kao i 80% optuzbi koje vi ovde plasirate i njoj stavljate na teret, ako uzmemo sve zajedno.
E zato je i branim od vas, jer postavljate lazi i izmisljotine, da bar istinu govorite kada kritikujete, ali ne , vi cete postavljati i ''djubre'' ako treba samo da je u ocima ljudi predstavite ''vesticom''. Uzas!
