Čistilište
Pojam „čistilište“ prvi je počeo da spominje 593. godine papa Grgur I, kao mjesto gdje se može naknadno očistiti svako ko je umro kao rimokatolik. Tamo bi navodno ljudi bili mučeni neko vrijeme, a zatim bi otišli u raj. Firentinski koncil je to i službeno potvrdio 1439. godine. Međutim, Biblija nas jasno uči da je svako ko umre u grijehu izgubljen za vječnost i da će izgorjeti u ognjenom jezeru (Otkrivenje 14:11
; 21:8). Ako neko dođe u ognjeno jezero, on više nema mogućnosti za spasenje i svemu je kraj.
Ako ljudi vjeruju u čistilište iz kojeg mogu da se spasu plaćenim misama ili novcem i molitvama njihovih rođaka, oni se neće potruditi da iskoriste ovaj život da se odluče za Boga, a to im je jedina šansa za spasenje. Tako je koncept „čistilišta“ još veća i opasnija obmana od zagrobnog „raja i pakla“.
U Bibliji ne postoji ni nagovještaj da tako nešto kao što je čistilište postoji.
USKRSENJE
Isus je uskrsao
iz groba trećeg dana, nije uskrsao iz nekog mučilišta „pakla“, niti igdje u Bibliji piše da mu je duša bila u mjestu mučenja nevjernika. Isto tako, Isus Hrist sigurno nije uskrsao iz raja, jer je Mariji Magdaleni posle uskrsenja rekao da još nije bio k Ocu (Jovan 20:17), dakle nije bio na nebu. Pitanje je zašto bi čovjek uopšte uskrsavao iz raja kad tamo već ima sve što mu je potrebno.
A šta će biti s vjernicima?
I ne želim, braćo, da budete u neznanju u pogledu onih koji su umrli, da ne tugujete kao drugi, koji nemaju nadu. Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim. Jer ovo vam govorimo po Gospodnjoj riječi: mi živi, koji ostanemo do dolaska Gospoda, nećemo preteći one koji su umrli, jer će sam Gospod sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s Božjom trubom, i mrtvi u Hristu ustaće prvi. Zatim ćemo mi živi, koji ostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodom na nebu. I tako ćemo uvijek biti s Gospodom. (1. Solunjanima 4:13-18)
Dakle Pavle kaže da se ne brinemo jer: 1) oni koji su u grobovima
uskrsnuće, 2) oni koji živi dočekaju Hristov drugi dolazak biće
preobraženi, 3) zajedno ćemo s Gospodom krenuti na nebo, i živjećemo vječno sa Bogom.
Zapazite da
mrtvi i živi vjernici ZAJEDNO primaju nagradu (ili kaznu) pri drugom Hristovom dolasku.
Istovremena nagrada za sve vjernike isključuje mogućnost da vjernici odmah posle smrti primaju nagradu – raj.
Hrist kaže:
Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će
svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izaći će – oni koji su činili dobro u uskrsenje života, a oni koji su činili zlo u uskrsenje osude. (Jovan 5:28,29)
Ako bi čovjek posle smrti bio u paklu ili raju, ako bi već primio nagradu ili kaznu, onda ne bi ni bilo potrebe da uskrsava, jer je već primio presudu. Međutim, Bog će uskrsnuti ljude iz stanja sna, iz smrti, upravo zato da izvrši presudu: vječni život ili vječna smrt (Jevrejima 9:27). Bog sigurno posjeduje tačnu informaciju o našoj ličnosti, tako da će prilikom uskrsenja da uskrsne osobu sa svim elementima ličnosti koju je imala prije smrti, ali u savršenom, neraspadljivom tijelu.
Bog je učinio da Enoh i Ilija budu živi uzneseni na nebo (1. Mojsijeva 5:24; 2. Kraljevima 2:11) kao predslika vjernika koji će živi dočekati Hrista i uznijeti se na nebo.
TEŽE RAZUMLJIVI TEKSTOVI
Sve biblijske tekstove treba razmatrati u kontekstu cijele Biblije. Treba pronaći sve šta Bog kaže na neku temu, a ne uzeti samo jedan tekst i od njega stvoriti doktrinu.
„Pa i Hristos je jednom zauvijek umro za grijehe, pravednik za nepravednike, da bi vas doveo k Bogu, on koji je ubijen u tijelu, ali je oživljen Duhom, kojim je išao i propovijedao duhovima u tamnici, koji su bili neposlušni, kad je Bog strpljivo čekao u Nojevim danima, dok se gradila barka…“ (1. Petrova 3:18-20)
Ako bi ovaj tekst značio da je Isus Hrist posle smrti kao „duh“ sišao u „pakao“ da propovijeda mrtvima, to bi bilo u suprotnosti sa nizom biblijskih tvrđenja:
- Nema mišljenja u grobu (Propovjednik 9:10; Psalam 146:4), pa onda mrtvi i ne mogu da razumiju šta im se propovijeda.
- Nema rada ni djelovanja u grobu (Propovjednik 9:10), pa mrtvi ne mogu ni da se odluče za Boga. Onda nema ni svrhe da im se propovijeda.
- Smrt je besvjesni san (Jov 14:12; Danilo 12:2; Jovan 11:11-14), a da bi se nekom propovijedalo potrebno je da bude svjestan, uračunljiv.
- Bog kaže da posle smrti ne postoji nova šansa (Jevrejima 3:7,8; Propovjednik 9:5,6,10; Ezekijel 18:24,27), pa nema svrhe propovijedati mrtvima.
- U času umiranja Isus je rekao: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu.“ (Luka 23:46) Dakle, u trenutku smrti duh Isusa Hrista je otišao Bogu, na nebo, a ne u hades.
Kako shvatiti ovaj Petrov tekst? Otac i Sin djeluju zajedno, jedinstveni su u akciji, preko svog Svetog Duha. Sin (Hrist) umro je na krstu i bio u besvjesnom, neaktivnom stanju. Hristov duh ili dah života vratio se Ocu. Hrist je u vrijeme prije Potopa preko Svetog Duha, kroz Noja, propovijedao ondašnjim ljudima. Većina tih ljudi nijesu iskoristili šansu, pa su poginuli u Potopu.
Tamnica je simbol duhovnog stanja živih grešnih ljudi (Isaija 42:7; 61:1; Luka 4:18), a ne pakao.
Ako je Hristov duh zaista propovijedao pretpotopnim ljudima tek 31. godine nove ere, posle Hristove smrti,
zašto ih je Bog uništio Potopom 2300 godina prije Hristove smrti? To bi izgledalo kao da im prethodno nije dobro propovijedao pa je morao ponovo. Ali Gospod im je propovijedao 120 godina (1. Mojsijeva 6:3). Bog je učinio sve za njih, i druga prilika im nije obećana.
Zašto bi Isus posle svoje smrti propovijedao samo mrtvim pretpotopnim ljudima? Zašto ne bi propovijedao svima? Petar pominje pretpotopne ljude samo da bi identifikovao Božjeg Duha preko kojeg Otac inače poziva sve ljude na pokajanje.
„Iz tog razloga dobra vijest je objavljena i onima koji su mrtvi, da bi im se moglo suditi po čovjeku u tijelu, ali i kao živima po Bogu u duhu.“ (1. Petrova 4:6) Glagol „propovijedati“ ili „objaviti“ je u prošlom vremenu, što znači da Petar kaže da je
onima koji su sada mrtvi ranije bilo propovijedano jevanđelje, a ne da im se sada propovijeda kad su mrtvi. Tako je i glagol primiti (sud) u budućem vremenu, što znači da
sud još nije bio, da mrtvi ne primaju presudu kad umru, nego će presuda biti pri Hristovom drugom dolasku. Tada će Bog Duhom Svetim da oživi ljude da bi im saopštio presudu. Zemaljski život je vrijeme odluke. Posle smrti nema predomišljanja.
Razbojnik na krstu
Šta je Hrist obećao razbojniku na krstu?
„A Isus mu reče: ‘Zaista, kažem ti danas, bićeš sa mnom u raju.’“ (Luka 23:43) Na originalnom jeziku na kojem je Biblija pisana, nijesu postojali znakovi interpunkcije. Tek kasnije su u našim tekstovima dodate tačke i zarezi.
Činjenica je da ni
Isus nije toga dana kada je umro, bio u raju, na nebu, nego u grobu. Kada je Isus uskrsao, rekao je Mariji:
„Nemoj me doticati, jer još nisam uzašao k Ocu mom, nego idi mojoj braći i reci im: ‘Uzlazim k svom Ocu i vašem Ocu, svom Bogu i vašem Bogu.’“ (Jovan 20:17) Dakle, kada je umro Isus nije bio kod Oca, nego u grobu, pa ni čovjek s krsta nije mogao s njim da bude u raju tog dana.
Iz konteksta cijele Biblije jasno je da ovaj tekst treba da glasi ovako: „Zaista, kažem ti danas, bićeš sa mnom u raju.“ Isus mu
danas govori da će u raju biti sa njim, a ne kaže mu da će danas biti u raju sa njim.
Slična konstrukcija teksta nalazi se u 5. Mojsijevoj 30:16:
„Ako budeš slušao uputstva Gospoda, svog Boga, koja ti danas dajem da voliš Gospoda…“ I ovo bi se moglo shvatiti dvojako: 1) danas ti dajem upute; 2) danas da voliš Gospoda. Ako bismo slijedili logiku ljudi koji smatraju da je Isus Hrist bio u raju, onda bi ovaj tekst značio da Boga treba voljeti samo danas, a sjutra za to nema potrebe. Po kontekstu možemo da odredimo šta je ispravno i šta je logično.
Priča o Lazaru i bogatašu
Ova priča se često citira u prilog postojanja vječnog pakla.
Bio je jedan bogat čovjek, koji se oblačio u purpur i lan i svaki dan je uživao u raskoši. A pred njegova vrata su donosili jednog prosjaka koji se zvao Lazar. On je bio pun čireva i želio je da se nasiti onim što je padalo s bogataševog stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Jednog dana prosjak je umro i anđeli su ga odnijeli u Abramovo naručje. A umro je i bogataš i bio je sahranjen. Dok je u hadu bio u mukama, podigao je oči i u daljini video Abrama i odmah do njega Lazara. Tada je povikao: ‘Oče Abrame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vrh svog prsta u vodu i rashladi mi jezik, jer se mučim u ovom plamenu.’ Ali Abram je rekao: ‘Sine, sjeti se da si za života primio svoje dobro, dok je Lazar primio zlo. A sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. Pored svega toga, između nas i vas je velika provalija, tako da oni koji žele da odavde pređu k vama, ne mogu, a ni oni odande ne mogu da pređu k nama.’ On mu je tada rekao: ‘Molim te onda, oče, pošalji ga u kuću mog oca, jer imam petoro braće, pa neka im o svemu posvjedoči da ne bi i oni došli na ovo mjesto muka.’ Ali Abram je rekao: ‘Imaju Mojsija i Proroke, neka njih slušaju.’ A on mu je rekao: ‘Ne, oče Abrame, nego ako neko iz mrtvih dođe k njima, pokajaće se.’ On mu je na to rekao: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće povjerovati ni ako neko ustane iz mrtvih.’ (Luka 16:19-31)
Ova priča je bila
dio jevrejskog folklora. Detalje narodnog vjerovanja koji su osnova za ovu priču
zapisao je Josif Flavije (Josephus Flavius, The Complete Works of Flavius Josephus; Philadelphia: John C. Winston; p. 901). On opisuje podzemlje u kojem se pravedni nalaze u Abramovom krilu, a duboki ponor razdvaja pravedne od nepravednih, koji trpe kaznu vatrom i vrelom parom. Ovu priču su Jevreji donijeli iz ropstva u Vavilonu. Narod je dobro znao ovo vjerovanje Vavilonjana, i to Isus koristi kao osnov za svoju glavnu poruku.
Ako posmatramo literarni kontekst u kome se nalazi ova Hristova priča, ona je smještena u
kontekst pokajanja. Luka 15-a glava sadrži 3 najljepše Hristove parabole o pokajanju: o izgubljenoj ovci, o izgubljenom denaru i priča o izgubljenom sinu. U 16-oj glavi je priča o bogatašu i pristavu, gdje se takođe govori o pokajanju, a zatim slijedi priča o bogatašu i Lazaru. U 17-oj glavi se nastavlja tema pokajanja. To znači da u priči o bogatašu i Lazaru
tema o kojoj Isus govori jeste pokajanje a ne zagrobni život.
Hrist je za svoje priče često uzimao primjere koji su bili poznati u narodu, nešto što je narod vjerovao, što im je bilo blisko, bez obzira da li je to bilo istinito ili ne. Hrist je krenuo od poznatog i vodio je ljude ka nepoznatom. Nepoznato je bila pouka koju je Hrist želio da saopšti svojim slušaocima.
Hrist je iskoristio narodno praznovjerje da bi ih poučio pokajanju. Centralna pouka priče jeste: 1)
posle smrti nema prilike za pokajanje; 2)
ljudi su toliko tvrdoglavi u grijehu da čak i ako bi neko uskrsao iz mrtvih ljudi ne bi vjerovali Bogu. 3)
potrebno je slušati Sveto Pismo (Mojsija i proroke). Bogataš i Lazar su se razlikovali u stavu prema životnim vrijednostima. Bogataš je težio samo materijalnom bogatstvu i dobio ga je, ali ne i vječni život. Lazar je težio Bogu, svjestan svojih grijeha i potrebe za kajanjem, pa je nagrada bila život sa Bogom.
Šta bi se desilo ako bismo bukvalno tumačili ovu priču? Ako bismo željeli da svakom detalju ove priče damo doktrinarnu vrijednost, priča bi postala besmislena.
Isus je nešto prije toga rekao da će
pravedni primiti platu pri uskrsenju mrtvih (Luka 14:12-14),
a ne neposredno posle smrti, kako izgleda u priči.
Isus je rekao da će nas uzeti k sebi tek kad se bude vratio drugi put (Jovan 14:1-3),
a ne odmah posle smrti, kao što je slučaj u priči.
Svakog dana umre preko 100.000 ljudi u svijetu. Ako je spaseno samo 1%, to znači da bi „
Abramovo krilo“ trebalo da bude toliko veliko da dnevno primi bar 1000 ljudi. Ako je Abramovo krilo samo figurativni izraz, a ne doslovan opis dešavanja posle smrti, onda su i drugi detalji priče samo figurativni opis čiji je cilj saznavanje neke moralne istine. U Jevrejima 11:39,40 piše da heroji vjere, među kojima je
i Abram (Jevrejima 11:8-19),
još nijesu primili savršenstvo, još nijesu uskrsli, nego će ga primiti kad i mi. U priči je Abram u raju iako apostol Pavle piše da Abram još nije uskrsao.
Ljudi koji vjeruju da postoji „besmrtna duša“ kao nezavisni entitet, vjeruju da ona nema tijelo, jer tijelo umire a duša navodno nastavlja da živi bez tijela. Kako onda u priči bogataš u hadu ima
prst, jezik i oči? Kako duša bez tijela uopšte može da osjeća bol ako nema nerve koji se nalaze u koži? Zar za bestjelesnu dušu može da bude prepreka ponor koji razdvaja raj od pakla?
Zamislite da ste u raju, uživate, sve je lijepo, a preko provalije vidite ljude kako se muče. Vidite nekog vašeg rođaka, prijatelja i razgovarate sa njima! Kakav bi to raj bio?
Sve ovo govori da je ovo priča zasnovana na narodnim vjerovanjima, čija je centralna poruka: pokajte se, i vjerujte ono što piše u Mojsijevim knjigama i prorocima.
Život!
Zlo nije vječna realnost. Vijest koju nam upućuje Bog preko Biblije je da smrt nije kraj, da će doći dan uskrsenja.
Jedan poznati sveštenik bio je pozvan da propovijeda na jednoj sahrani. Odlučio je da na sahrani govori ono što bi govorio Isus u toj prilici. Tražio je u sva 4 jevanđelja da sazna šta je Hrist propovijedao na sahranama. Otkrio je da je Hrist svaku pogrebnu povorku kojoj je prisustvovao izmijenio u trijumfalnu povorku. Tamo gdje je bio Hrist, tamo je bilo uskrsenje. Mrtvi su se na Njegov glas vraćali u život.
Isus kaže:
„Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće.“ (Jovan 11:25) Biblija kaže:
„Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina Božjeg, nema život.“ (1. Jovanova 5:12) Uskrsenje Isusa Hrista je garancija za spasenje ljudi koji vjeruju Bogu. Doći će dan suda kada će svi doći na Božji sud, i kada će jedni primiti vječni život, a drugi vječnu smrt. Da li ćemo primiti život ili smrt zavisi od našeg izbora: za Boga ili protiv Boga.
„Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Ono što je prije bilo neće se u sjećanje vraćati niti će se u srcu javljati.“ (Isaija 65:17)
Kako postati besmrtan?
Ljudi su izabrali da se odvoje od izvora života, od Boga. Ali Bog nije ostavio ljude iako su ljudi ostavili njega.
Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život. (Jovan 3:16)
Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. (Jovan 5:24)
„Ja im dajem vječni život i nikada neće propasti i niko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ (Jovan 10:28)
Tada joj Isus reče: ‘Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?’“ (Jovan 11:25,26)
„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao. (Jovan 17:3)
Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su. (Jovan 6:63)
Cijeli tekst se moze pronaci na
HTML:
https://www.religija.me/?p=10386
