Slape, posto si sa teme ZAKON, presao na napad Elene Vajt, evo da vidis sta je ona pisala o BOZJEM ZAKONU:
25. Božji zakon je nepromjenjiv
»I otvori se crkva Božja na nebu, i pokaza se kovčeg zavjeta njegova u crkvi njegovoj.« Otkrivenje 11, 19. Kovčeg zavjeta nalazi se u svetinji nad svetinjama, u drugome odjeljenju svetinje. U službi zemaljske svetinje, koja je služila »slici i sjeni nebeskih stvari« (Jevrejima 8, 5.), ovo se odjeljenje otvaralo samo na veliki Dan očišćenja da bi se očistila svetinja.
U kovčegu, u zemaljskoj svetinji, bile su dvije kamene ploče, na kojima su bile ispisane zapovijesti zakona, i prisutnost ovih Božjih zapovijesti davala mu je vrijednost i svetost. Kad se na nebu otvorila Božja crkva, vidio se kovčeg njegovog zavjeta. U svetinji nad svetinjama nebeskog hrama čuva se zakon Božji
– zakon koji je sam Bog izgovorio usred groma na Sinaju i napisao ga svojim prstom na kamene ploče.
Božji zakon u nebeskoj svetinji je uzvišen original, čiji su vjeran prijepis bile zapovijesti napisane na kamenim pločama i zabilježene u pet Mojsijevih knjiga.
Oni koji su razumjeli ovu važnu istinu mogli su također da shvate svetost i nepromjenjivost božanskog zakona. Kao nikada ranije, osjetili su silu Spasiteljevih riječi: »Dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slova ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši.« Matej 5, 18. Božji zakon, kao otkrivenje njegove volje i izraz njegovog karaktera, mora vječno postojati kao »vjeran svjedok na nebu.« Nijedna zapovijest nije ukinuta; nije promijenjeno ni najmanje slovo ili titla. Psalmista kaže: »Dovijeka je, Gospode, riječ tvoja utvrđena na nebesima.«
Vjerne su sve zapovijesti njegove, tvrde su za uvijek vijeka.« Psalam 119, 89; 111, 7. 8.
U samoj sredini dekaloga nalazi se četvrta zapovijest, kao što je bila objavljena u početku: »Sjećaj se dana od odmora da ga svetkuješ. Šest dana radi, i svršuje sve poslove svoje. A sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu. Tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni stranac koji je mađu vratima tvojim. Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, more i što je god u njima; a u sedmi dan počinu; zato je blagoslovio Gospod dan od odmora i posvetio ga.« 2.
Mojsijeva 20, 8–11.
Božji Duh je utjecao na one koji su istraživali njegovu Riječ. Oni su došli do uvjerenja da su u neznanju prestupali ovu zapovijest time što nisu poštovali Stvoriteljev dan od odmora. Počeli su ispitivati razloge za svetkovanje prvoga dana sedmice na mjesto dana koji je Bog posvetio. Oni nisu mogli naći u Svetom pismu nikakav dokaz koji je Bog posvetio. Oni nisu mogli naći u Svetom pismu nikakav dokaz da je četvrta zapovijest ukinuta, ili da je subota promijenjena. Blagoslov kojim je u početku bio posvećen sedni dan, nikad mu nije oduzet. Iskreno su tražili da upoznaju Božju volju da bi je izvršavali. Sada kada su uvidjeli da su prestupnici njegovog zakona, dubok bol je ispunio njihova srca, i oni su svoju vjernost prema Bogu dokazali time što su počeli svetkovati subotu.
Mnogi i ozbiljni napori su činjeni da poruše njihovu vjeru. Svaki je mogao uvidjeti ako je zemaljska svetinja bila slika ili kopija nebeske, onda je i zakon koji se čuvao u kovčegu zavjeta na zemlji bio tačan prijepis zakona koji se nalazio u kovčegu na nebu; pa
kad su prihvatili istinu o nebeskoj svetinji, priznali su time i zahtjeve Božjeg zakona, a i obavezu prema suboti kao četvrtoj zapovijesti. To je bio uzrok ogorčenog i odlučnog napora protiv skladnog tumačenja Svetog pisma, koje je otkrivalo Kristovu službu u nebeskoj svetinji. Ljudi su pokušali da zatvore vrata koja je Bog otvorio, i da otvore ona koja je Bog zatvorio. Ali onaj »koji otvori, i nitko ne zatvori, koji zatvori, i nitko ne otvori«, rekao je: «Gle, dadoh pred tobom vrata otvorena, i nitko ih ne može zatvoriti.« Otkrivenje 3, 7. 8. Krist je otvorio vrata, tj. otpočeo službu u svetinji nad svetinjama. Svjetlost je zasvijetlila kroz otvorena vrata nebeske svetinje, i onda se vidjelo da se i četvra zapovijest nalazi u zakonu koji se ondje čuva. Ono što je Bog postavio, nijedan čovjek nije mogao da ukine.
Oni koji su primili svjetlost o Kristovom posredovanju i o nepromjenjivosti Božjeg zakona, pronašli su da su te istine iznesene u Otkrivenju 14. glave. Vijesti u ovoj glavi sadrže trostruku opomenu koja treba da pripremi stanovnike zemlje za drugi Gospodnji dolazak. Vijest: »Dođe čas suda njegova«ukazuje na završni dio Kristove službe za spasenje ljudi.
Da bi ljudi bili spremni da se održe na sudu, vijest im zapovijeda: »Bojte se Boga, i podajte mu slavu«, »i poklonite se onome koji je stvorio nebo i zemlju, i more i izvore vodene«. Kakav rezultat će donijeti prihvatanje ove vijesti Božje i vjeru Isusovu.« Da bi čovjek bio pripravan za sud, potrebno je da drži Božje zapovijesti. Ovaj zakon bit će mjerilo karaktera na sudu. Apostol Pavao izjavljuje: »Koji u zakonu sagriješiše, po zakonu će se osuditi… na dan kad Bog uzasudi tajne ljudske po evanđelju mojemu preko Isusa Krista.« Dalje kaže da će se »oni opravdati koji ga tvore«. Rimljanima 2, 12–16. Vjera je potrebna da bi se držao Božji zakon; jer »bez vjere nije moguće ugoditi Bogu«. »A što god nije po vjeri, grijeh je.« Jevrejima 11, 6; Rimljanima 14, 23.
Prvi anđeo poziva ljude da se »boje Boga i da mu daju slavu«, i da mu se poklone kao Stvoritelju neba i zemlje. Da bi to činili, moraju slušati njegov zakon.
Propovjednik kaže: »Boga se boj, i zapovijesti njegove drži, jer to je sve čovjeku.«
Propovjednik 12, 13. Bez poslušnosti njegovim zapovijestima, Bogu nije ugodna nikakva služba. »Jer je ovo ljubav Božja da zapovijesti njegove držimo.« »Tko odvraća uho svoje da ne čuje zakona, i molitva je njegova mrska.« 1. Ivanova 5, 3; Priče 28, 9.
Dužnost da slavimo Boga zasniva se na činjenici što je on Stvoritelj i što mu sva stvorenja duguju život. Gdje god se u Bibliji ističe da on ima veće pravo na poštovanje i slavljenje od bogova mnogobožaca, navode se dokazi njegove stvaralačke moći.« »Jer su svi bogovi u naroda ništa, a Gospod je nebesa stvorio.« Psalam 96. 5. »S kim ćete me, dakle, izjednačiti da bih bio kao on? veli Sveti. Podignite gore oči svoje i vidite, tko je to stvorio?« »Jer ovako veli Gospod, koji je stvorio nebo, Bog, koji je sazdao zemlju: …ja sam Gospod i nema drugoga.« Izaija 40, 25; 45, 18. Psalmista veli: »Poznajte Gospod da je Bog. On nas je stvorio, i mi smo dostojanje njegovo.« Psalam 100, 3. »Hodite, poklonimo se… kleknimo pred Gospodom Tvorcem svojim.« Psalam 95, 6. I sveta bića na nebu slave Boga, te navode kao razlog svoga klanjanja: »Dostojan si, Gospode, da primiš slavu i čast i silu; jer si ti sazdao sve…« Otkrivenje 4, 11.
U Otkrivenju 14. glavi ljudi se pozivaju da slave Stvoritelja, a proročanstvo nam skreće pažnju na grupu vjernih
koji, kao rezultat objavljivanja trostruke vijesti, drže Božje zapovijesti. Jedna od ovih zapovijesti upućuje neposredno na Boga kao Stvoritelja. Četvrta zapovijest kaže: »A sedmi je dan subota Gospodu Bogu tvojemu… Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, more i što je god u njima; a u sedmi dan počinu; zato je blagoslovio Gospod dan subotni i posvetio ga.« 2. Mojsijeva 20, 10. 11. U pogledu subote Gospod dalje kaže da je one »znak, da znate da sam ja Gospod Bog vaš.« Ezehijel 20, 20. A razlog ovome je taj: »Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, a u sedmi dan počinu i odmori se.« 2. Mojsijeva 31, 17.
»Važnost, subote kao uspomene na stvaranje je u tome što nas stalno podsjeća na pravi razlog zašto Bogu pripada obožavanja – zato što je On Stvoritelj, a mi njegova stvorenja.« Subota je zbog toga temelj cijelog bogosluženja jer ona najizrazitije iznosi ovu veliku istinu, što se ne može reći ni za jednu drugu uredbu. Pravi razlog zašto obožavamo Boga, ne samo sedmoga dana nego uopće, nalazi se u razlikovanju između Stvoritelja i njegovih stvorenja.
Ova velika činjenica nikad ne može zastarjeti i ne smije se nikada zaboraviti. Bog je ustanovio subotu u Edemu da bi nas uvijek podsjećala na tu veliku istinu.
Dokle god činjenica da je on naš Stvoritelj postoji kao razlog da ga slavimo, dotle će i subota biti njegov znak i opomena. Da su svi ljudi subotu svetkovali, njegove misli i osjećanja bili bi upravljeni na Stvoritelja kao na predmet strahopoštovanja i obožavanja, i ne bi nikada postojao nijedan idolopoklonik, ateist ili nevjernik.
Držanje subote je znak vjernosti prema pravom Bogu, koji je »stvorio nebo i zemlju i more i izvore vodene«. Vidimo dakle da vijest koja ljudima zapovijeda da slave Boga i drže njegove zapovijesti naročito ih poziva da drže četvrtu zapovijest.
Nasuprot onima koji drže Božje zapovijesti i vjeru Isusovu, treći anđeo ukazuje na druge, protiv čijih prijevara je izrekao svečanu i strašnu opomenu:
»Tko se god pokloni zvijeri ili ikoni njezinoj, i primi žig na čelo svoje ili na ruku svoju, i on će piti od vina gnjeva Božjega.« Otkrivenje 14, 9. 10. Da bismo ovu vijest razumjeli, potrebno je da ispravno tumačimo upotrebljene simbole. Šta se podrazumijeva pod zvijeri, ikonom i žigom?
Proročki lanac u kome se nalaze svi simboli počinje u Otkrivenju 12. glavu sa aždahom, koja je htjela da ubije Krista poslije njegovog rođenja. Sotona je aždaha (Otkrivenje 12. 9.), jer je on Heroda nagonio da ubije Spasitelja. Njegovo glavno oruđe, kojim je u prvim vjekovima kršćanskog doba ratovao protiv Krista i njegovog naroda, bilo je Rimsko carstvo sa svojom pretežno mnogobožačkom religijom. I dok aždaha, u prvom redu, predstavlja sotonu, ona je, u širem smislu, i simbol mnogobožačkog Rima.
U 13. glavi (stihovi 1–10) opisana je druga zvijer, koja »bješe kao ris«, kojoj aždaha dade »silu svoju, i prijesto svoj, i vlast veliku«. Ovaj simbol, kako je to vjerovala većina protestanata, predstavlja papstvo, koje je naslijedilo silu, prijesto i moć starog Rimskog carstva. O zvijeri sličnoj risu kaže se: »I dana joj biše usta koja govore velike stvari i huljenja… I otvori usta svoja za huljenje na Boga, da huli na ime njegovo, i na kuću njegovu, i na one koji žive na nebu. I dano joj je da se bije sa svetima, i da ih pobijedi. I dana joj bi vlast nad svakim koljenom i narodom i jezikom i plemenom.« Ovo proročanstvo koje je skoro jednako opisu malog roga u Danijelu 7, nesumnjivo ukazuje na papstvo.
»I dana joj bi vlast da čini četrdeset i dva mjeseca.« Prorok dalje kaže: »I vidjeh jednu od glava njezinih kao ranjenu na smrt«; zatim nastavlja: »Tko u ropstvo vodi, bit će u ropstvo odveden; tko nožem ubija, valja da on nožem bude ubijen.« Ona četrdeset i dva mjeseca imaju isto značenje kao i »za vrijeme, za vremena i za po vremena«, – tri i po godine ili 1260 dana iz Danijela 7. glave – to jest označavaju vrijeme za koje će papska vlast ugnjetavati Božji narod. Ovo vremensko razdoblje, kako je izneseno u prethodnim poglavljima, otpočelo je sa papskom prevlašću 538. godine poslije Krista, a završilo se 1789. godine. U to vrijeme francuska vojska zarobila je papu; papska vlast je zadobila smrtnu ranu, i ispunilo se proročanstvo; »Tko u ropstvo vodi, bit će u ropstvo odveden.«
U tom poglavlju pojavljuje se još jedan simbol. Prorok veli: »I vidjeh drugu zvijer gdje izlazi iz zemlje, i imaše dva roga kao u jagnjeta.« Otkrivenje 13, 11.
Pojavljivanje ove zvijeri i njen izgled pokazuju da je narod koji ona predstavlja drukčiji od naroda koji su predstavljeni prethodnim simbolima. Velika svjetska carstva predstavljena su u proroku Danijelu kao zvijeri koje su se pojavile pošto se »četiri vjetra nebeska udariše na velikom moru.« Danijel 7, 2. U otkrivenju 17.
glavi anđeo je objasnio da su vode »ljudi i narodi, plemena i jezici«, (Otkrivenje 17, 15.) Vjetrovi su simboli sukoba. Četiri nebeska vjetra koja su duvala na velikom moru predstavljaju strašne prizore osvajanja i prevrata, pomoću kojih carstva dolaze do vlasti.
Ali zvijer sa rogovima sličnim jagnjetovim viđena je »gdje izlazi iz zemlje«.
Umjesto da sruši druge vlasti i sama uspostavio svoju, ovaj ovako predstavljeni narod mora da se pojavi na jednom do sada nenaseljenom području i da se postepeno i mirno razvija. Zato on nije mogao izići iz naroda Staroga Svijeta – kojih je bilo mnogo i koji su se borili među sobom, tj. iz onoga nemirnoga mora
»naroda i koljena i plemena i jezika«. Njega moramo tražiti na zapadnom kontinentu.
Koji se narod 1798. godine počeo javljati kao sila u Novome Svijetu i postojao sve veći i jači, tako da je privukao na sebe pažnju svijeta? Primjena ovoga simbola nije nikakvo teško pitanje. Samo jedan jedini narod odgovara podacima ovoga proročanstva. Ono jasno upućuje na Sjedinjene Države Amerike. Često su govornici i historičari nesvjesno upotrebljavali misao, a ponekad i same riječi proroka, pri opisivanju postanka i razvoja ovoga naroda.
Zvijer je viđena »gdje izlazi iz zemlje«. Riječ »izlazi« može da se prevede sa
»niknuti ili izrasti kao biljka«. Ali, kao što smo vidjeli, narod se morao pojaviti na do tada nenaseljenom području. Jedan ugledni pisac, koji opisuje postanak Sjedinjenih Država, govori o »tajni njihovog postanka iz nezauzetog područja.«300
On kaže: »Kao tiha šibljika narasli smo do države.« Jedan evropski dnevnik pisao je 1850. godine o Sjedinjenim Državama kao o nekoj neobičnoj državi, koja je "nikla« i »u tišini zemlje povećava neprekidno svoju moć i ponos.«301 Edvard Evert, u svome govoru o pobožnim osnivačima ovoga naroda, rekao je: »Tražili su usamljeno mjesto, bezazleno zbog svoje nepoznatosti i sigurno zbog svoje zabačenosti, gdje bi mala crkva iz Lejdena mogla uživati slobodu savjesti.
Posmatrajte ogromna područja preko kojih su, mirnim osvajanjem… nosili zastave križa.«302
»I imaše dva roga kao u jagnjeta.« Rogovi slični jagnjetovim predstavljaju mladost, nevinost i blagost, što tačno odgovara karakteru Sjedinjenih Država u vrijeme kada ih je prorok vidio kako se podižu, 1798. godine. Među kršćanskim izgnanicima koji su prvi pobjegli u Ameriku i potražili utočište pred ugnjetavanjem kraljeva i netrepeljivošću svećenika bili su mnogi koji su odlučili da osnuju državu na širokom temelju građanske i vjerske slobode. Njihovi ideali su bili unijeti u Deklaraciju o nezavisnosti, koja naglašava veliku istinu da su »svi ljudi rođeni jednaki i obdareni neotuđivim pravom na život, slobodu i sticanje sreće.« Ustav osigurava narodu pravo na samoupravljanje, što znači da od naroda izabrani predstavnici stvaraju zakone i staraju se o njihovoj pravilnoj primjeni.
Zagarantirana je vjerska sloboda, i svakome je bilo dozvoljeno da Bogu služi po svojoj savjesti. Republički oblik vladavine i protestantizam bili su osnovna načela nacije. Ova načela su tajna njihove moći i napretka. Ugnjetavani i gaženi širom cijelog kršćanstva krenuli su u ovu zemlju sa velikim očekivanjem i puni nade.
Milioni su se iskrcali na njene obale, i Sjedinjene Države su se uzdigle u red najmoćnijih država na svijetu.
Ali zvijer sa rogovima kao u jagnjeta »govoraše kao aždaha«. »I svu vlast prve zvijeri činjaše pred njom; i učini da se zemlja i koji žive na njoj poklone prvoj zvijeri, kojoj se iscijeli rana smrtna… govoreći onima što žive na zemlji da načine ikonu zvijeri koja imaše ranu smrtnu i osta živa.« Otkrivenje 13, 11–14.
Rogovi kao u jagnjeta i glas aždahin u ovom simbolu ukazuju na upadljivu protivrječnost između načela i postupanja ovako predstavljenog naroda. »Govor« jednoga naroda su odluke njegovih zakonodavnih i sudskih vlasti. Ovim odlukama će poricati slobodoumna i miroljubiva načela koja je postavio kao osnov svoje državne politike. Proročanstvo da će govoriti »kao aždaha« i činiti »svu vlast prve zvijeri« jasno predskazuje razvoj duha netrpeljivosti i progonstva, koji su pokazali i narodi predstavljeni aždahom i zvijerju sličnom risu. A izjava da zvijer sa dva roga čini »da se zemlja i koji žive na njoj pokloni prvoj zvijeri«
pokazuje da će ovaj narod svoju vlast upotrijebiti na to da nametne držanje nečega čime će se ukazivati čast papstvu.
300 G. A. Townsend, The New World compared With the old, str. 462.
301 The Dublin Nation.
302 Everett, Speech delivered at plymouth, Dec. 22, 1824, str. 11.
Ovakav postupak protivio bi se načelima ove države, duhu njenih slobodnih institucija, direktnim i svečanim garancijama, Deklaracije o nazevisnosti i samome Ustavu. Osnivači države radili su mnogo na tome da spriječe upotrebu svjetovne vlasti od strane crkve, sa njenim neizbježnim posljedicama – netrpeljivosti i progonstvom. Ustav propisuje: »Kongres ne smije izdati zakon kojim se uspostavlja neka religija ili zabranjuje slobodno ispovijedanje bilo koje religije«; »također vjera ne smije nikad biti uvjet za dobivanje ma koje povjerljive javne službe u Sjedinjenim Državama.« Samo očiglednim odbacivanjem ovih čuvara nacionalne slobode mogla bi državna vlast nametnuti poštovanje nekog vjerskog propisa. Ali nedosljednost ovakvog postupka neće biti veća nego što je prikazana u simbolu. Zvijer sa rogovima kao u jagnjeta – po svojim uvjeravanjima čista, plemenita i bezopasna – govori kao aždaha.
»Govoreći onima što žive na zemlji da načine ikonu zvijeri.« Ovdje se jasno iznosi da je u državnom uređenju te zemlje zakonodavna vlast u rukama naroda.
Ovo je jak dokaz da su Sjedinjene Države narod označen u ovom proročanstvu.
Ali šta znači »ikona zvjerina«, i kako ona treba da bude načinjena? Ikonu će zvijer sa dva roga načiniti prvoj zvijeri. Zato se ona i naziva ikona zvijerina. Da bismo doznali šta je ta ikona i kako treba da bude načinjena, moramo proučiti obilježje same zvijeri, papstva.
Kad se crkva u početku pokvarila zastranivši od jednostavnosti evanđelja i prihvativši neznabožače običaje i obrede, ona je izgubila Božjeg Duha i njegovu silu. Da bi mogla vladati nad savješću ljudi, tražila je potporu državne vlasti.
Rezultat toga bilo je papstvo – pojavila se crkva koja je vladala nad državom i upotrebljaval je nju za postizavanje svojih ciljeva, naročito za kažnjavanje »jeresi«.
Da bi Sjedinjene Države mogle načiniti ikonu zvijeri, mora crkvena vlast tako da kontrolira građansku vlast da crkva može upotrijebiti državnu vlast za postizavanje svojih vlastitih ciljeva.
Kad god je crkva imala u svojim rukama državnu vlast, ona ju je upotrebljavala da kažnjava odstupanje od svoga učenja. Protestantske crkve, koje su slijedile stopama Rima, sjedinjujući se sa svjetovnim vlastima, pokazale su sličnu želju da ograniče slobodu savjesti. Primjer za to je anglikanska crkva, koja je dugo vremena progonila one koji se nisu slagali s njenim učenjem. Za vrijeme šesnaestog i sedamnaestog vijeka hiljade nonkonformističkih propovjednika (koji su drukčije vjerovali) bili su primorani da ostave svoje crkve, i mnogi pastori i vjerni pretrpjeli su tazne kazne, zatvor, mučenje i mučeničku smrt.
Otpad je crkvu doveo dotle da je tražila pomoć države, a to je pripravilo put razvitku papstva, zvijeri. Pavao je rekao: »Jer neće doći dok ne dođe najprije otpad, i ne pokaže se čovjek bezakonja.« 2. Solunjanima 2, 3. Prema tome će otpad u crkvi pripraviti put ikoni zvijerinoj.
Biblija kaže da će prije Gospodnjeg dolaska nastati stanje vjerskog opadanja, slično onome u prvim vjekovima. »Ali ovo znaj da će u posljednje vrijeme nastati vremena teška. Jer će ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, bez ljubavi, neprimirljivi, opadači, neuzdržljivi, bijesni, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli.« 2. Timoteju 3, 1–5. »A Duh razgovjetno govori da će u posljednja vremena otstupiti neki od vjere slušajući lažne duhove i neuke đavolske.« 1. Timoteju 4, 1.
Sotona će djelovati »sa svakom silom, i znacima i lažnim čudesima, i sa svakom prijevarom nepravde.« A svi koji »ljubavi istine ne primiše da bi se spasli«, bit će prepušteni sami sebi da prihvate »silu prijevare, da vjeruju laži«. 2.
Solunjanima 2, 9–11. Kada nastupi ovo stanje bezbožnosti, onda će nastupiti iste posljedice kao i u prvim vjekovima.
Veliku vjersku razliku koja vlada u protestantskim crkvama mnogi smatraju jakim dokazom da se nikada neće moći postići prinudno vjersko jedinstvo. Pa ipak već godinama postoji u protestantskim crkvama sve jača težnja da se ujedine na temelju načela koja su svima zajednička. Da bi se jedinstvo postiglo, mora se izbjeći pretresanje svih predmeta u kojima nisu svi složni pa bili oni ma kako važni sa biblijskog gledišta.
Karlo Bičer, ugledni američki govornik, rekao je u jednom govoru 1846. godine da svećenstvo »evangelističkih protestantskih zajednica od početka stoji ne samo pod velikim pritiskom isključivo ljudskog straha, nego da ono živi, diše i kreće se u potpuno pokvarenim prilikama i poziva se uvijek na niže elemente svoje prirode da bi ušutkalo istinu i pokleklo pred silom otpada. Zar ovim putem nije išao i Rim? Zar nećemo i mi to doživjeti? I šta vidimo upravo pred sobom?
Novi sveopći sabor! Jedan svjetski sastanak! Evangelistički savez i sveopći simbol vjere!«303 Kada se to jednom postigne, onda će u nastojanju da se postigne potpuno jedinstvo biti samo jedan korak do primjenjivanja sile.
Kad se vodeće crkve u Sjedinjenim Državama slože u tačkama nauke koje su im zajedničke i počnu utjecati na državu da nametne njihove propise i podupre njihove ustanove, tada će protestantska Amerika načiniti sliku rimskoj svećeničkoj vlasti, a neizbježna posljedica toga bit će nametanje građanskih kazni onima koji drugačije vjeruju.
Zvijer sa dva roga »učini sve, male i velike, bogate i siromašne, slobodnjake i robove, te im dade žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovim, da nitko ne može ni kupiti ni prodati osim tko ima žig, ili ime zvijeri, ili broj imena njezina.« Otkrivenje 13, 16, 17. Opomena trećega anđela glasi: »Tko se god pokloni zvijeri ili ikoni njezinoj, i primi žig na čelo svoje ili na ruku svoju, i on će piti od vina gnjeva Božjega.« »Zvijer« koja se ovdje spominje, čije obožavanje će iznuditi »zvijer sa dva roga«, jeste prva zvijer, slična risu, iz Otkrivenja 13. glave – papstvo. »Ikona zvijerina« predstavlja onaj oblik otpaloga protestantizma koji će se razviti kada protestantske crkve budu tražile pomoć od države da prinudno nametnu svoju nauku. Sada još ostaje da opišemo »žig zvijerin«.
Poslije opomene da se ne klanjamo zvijeri i ikoni njezinoj, proročanstvo kaže: »Ovdje je trpljenje svetih, koji drže zapovijesti Božje i vjeru Isusovu.« Pošto se oni koji drže Božje zapovijesti ovdje ističu nasuprot onima koji se klanjaju zvijeri i njenoj ikoni i primaju njen žig, to je jasno da poštovanje Božjeg zakona, s jedne strane, i njegovo prestupanje s druge strane, sačinjavaju razliku između onih koji se klanjaju Bogu i onih koji se klanjaju zvijeri.
Naročito obilježje zvijeri, a time i njene ikone, jeste gaženje Božjih zapovijesti. Danijel kaže o malome rogu, tj. papstvu: »I pomišljat će da promijeni vremena i zakone« (Danijel 7, 25.). Pavao je istu vlast nazvao »čovjekom bezakonja«, koji se uzdiže iznad Boga. Jedno proročanstvo dopunjuje drugo.
Samo mijenjanjem Božjeg zakona se papstvo moglo podići iznad Boga. Tko svjesno drži ovako promijenjen zakon, odaje time najvišu čast vlasti koja ga je promijenila. Ovakva poslušnost papskim znakovima je znak vjernosti papi, a ne Bogu.
Papstvo je pokušalo da promijeni Božji zakon. Druga zapovijest, koja zabranjuje obožavanje ikona, uklonjena je iz zakona, a četvrta zapovijest je tako promijenjena da naređuje svetkovanje prvoga dana mjesto sedmoga dana u sedmici. A pristalice papstva tvrde da je druga zapovijest zato uklonjena što je, po njihovom mišljenju, sadržana u prvoj, i prema tome suvišna, i da oni daju zakon tačno u onom oliku kako je Bog htio da zakon bude shvaćen. Ali to ne može biti ona promjena koju je prorekao prorok. Ovdje je riječ o namjernoj i dobro promišljenoj promjeni: »I pomišljat će da promijeni vremena i zakone.« Promjena izvršena u četvrtoj zapovijesti tačno ispunjava proročanstvo. Crkva tvrdi da samo ona ima vlast da učini tu promjenu. Time se papska vlast otvoreno uzdigla iznad Boga.
Dok se poštovaoci Boga naročito poznaju po svom držanju četvrte zapovijesti – jer je ona znak Božje stvaralačke moći i svjedok da samo On kao Stvoritelj ima pravo na poštovanje od strane ljudi – pristalice zvijeri će se poznavati po svom nastojanju da obore dan sjećanja na Stvoritelja, da bi uzdigli ustanovu Rima. U korist nedjelje je papstvo najprije istupilo sa svojim drskim zahtjevima, i prvi put pozvalo državu u pomoć kad je htjelo da prisili narod na svetkovanje nedjelje kao »dana Gospodnjeg«. (Vidi Hist. dodatak). Ali Biblija upućuje na sedmi dan kao na dan Gospodnji, a ne na prvi. Krist je rekao: »Dakle je gospodar Sin čovječji i od subote.« Četvrta zapovijest veli: »A sedmi je dan odmor Gospodu Bogu tvojemu.« Preko proroka Izaije sam Gospod naziva ovaj dan: »Moj sveti dan.« (Marko, 2, 28; 2. Mojsijeva 20, 10; Izaija 58, 13.) Tako često isticano tvrđenje da je Krist promijenio subotu opovrgnuto je njegovim vlastitim riječima. U svojoj propovijedi na gori On veli: »Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke, nisam došao da pokvarim, nego da ispunim. Jer vam zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjeg slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši. Ako tko pokvari jednu od ovih najmanjih zapovijesti i nauči tako ljude, najmanji nazvat će se u carstvu nebeskome; a tko izvrši i nauči, taj će se veliki nazvati u carstvu nebeskome.« Matej 5, 17–19.
Nepobitna je činjenica koju općenito priznaju svi protestanti da Sveto pismo ne odobrava promjenu subote. To se jasno vidi iz najpoznatijih spisa protestanata. Jedno od ovih djela priznaje da »Novi zavjet šuti što se tiče izričite zapovijesti da se svetkuje nedjelja ili u pogledu propisa za njeno svetkovanje.«304
304 George El iott, The Abiding Sabath, str. 184.
Jedan drugi veli: »Sve do Kristove smrti nije učinjena nikakva promjena u pogledu dana«, i, »prema postojećim izvještajima, apostoli nisu dali nikakvu zapovijest za napuštanje subote kao sedmoga dana i za svetkovanje prvoga dana u nedjelji kao sedmoga.«305
Rimokatolici priznaju da je promjenu subote izvršila njihova crkva i izjavljuju da protestanti svetkovanjem nedjelje priznaju njihovu vlast. U knjizi »Katolički katekizam kršćanske vjere«, na pitanje: Koji dan treba da se svetkuje po četvrtoj zapovijesti? nalazi odgovor: »Za vrijeme staroga zakona, subota je bila posvećeni dan; ali je crkva, poučena od Isusa Krista i pod vodstvom Svetoga Duha, zamijenila subotu nedjeljom, tako da mi sada svetkujemo prvi a ne sedmi dan. To znači da je nedjelja sada dan Gospodnji.«
Kao znak papskog autoriteta katolički pisci navode upravo »ovu promjenu subote u nedjelju, koju odobravaju i protestanti… jer svetkovanjem nedjelje oni priznaju vlast crkve da određuje praznike, i da je prestupanje tih praznika grijeh. «306 Prema tome, što je drugo promjena subote nego žig ili znak moći rimske crkve – »žig zvijerin«?
Rimska crkva nije se odrekla svoga zahtjeva za prevlašću, i kada svijet i protestantske crkve prihvate njenu nedjelju za subotu, a odbace biblijsku subotu, onda oni, u stvari, priznaju njenu vlast. Oni se mogu pozivati na autoritet otaca i predanja za ovu promjenu, ali čineći to, poriču upravo ono načelo koje ih odvaja od Rima – da je »Biblija, i samo Biblija, vjera protestanata.« Svaki pristalica Rima može vidjeti da protestanti varaju sami sebe i da namjerno zatvaraju, u ovom slučaju, oči pred činjenicama. Kao pokret u korist svetkovanju nedjelje nailazi na odobravanje, pristalice Rima se raduju znajući da će vremenom cio protestantski svijet doći pod zastavu Rima.
Pristalice Rima izjavljuju da je »svetkovanje nedjelje od strane protestanata poštovanje autoriteta katoličke crkve, ma i protiv njihove vlastite volje.«307
Primoravanje od strane protestantskih crkava da se svetkuje nedjelja znači prisiljavanje na poštovanje papstva – zvijeri. Oni koji razumiju zahtjeve četvrte zapovijesti, pa ipak radije svetkuju lažnu subotu mjesto prave subote, klanjaju se time onoj vlasti koja je naredila tu promjenu. Ali upravo time što crkve pomoću svjetovne vlasti hoće da primoraju ljude na vršenje vjerskih dužnosti, one same čine ikonu zvijeri; prema tome, primoravanje na svetkovanje nedjelje je primoravanje na poštovanje zvijeri i njene ikone.
Ali kršćani prošlih vjekova su svetkovali nedjelju misleći da svetkuju biblijsku subotu. Ima još i danas pravih kršćana u raznim pkršćanskim crkvama, pa i u rimokatoličkoj, koji iskreno vjeruju da je nedjelja od Boga određena subota. Bog prima njihovu iskrenu namjeru i njihovo poštenje. Ali kada svetkovanje nedjelje bude zakonom nametnuto i svijet bude potpuno upućen i prosvijetljen u pogledu dužnosti prema pravoj suboti, onda će svi koji budu prekršili Božju zapovijest, da bi poslušali naredbu koja se ne temelji na većem autoritetu nego što je Rim, time dati veće poštovanje papstvu nego Bogu. Oni 305 A. E. Waffle, The Lord’s Day, str. 186–187.
306 Henry Fuberville, An Abridgment of the Christian Doctrine, str. 85.
307 Mgr. Segur, plain Talk About the Protestantism of Today, str. 213.
Poštuju Rim i vlast koja naređuje da se drži ustanova koju je uveo Rim. Oni se klanjaju zvijeri i njenoj ikoni. Kada ljudi odbace ustanovu o kojoj je Bog rekao da je znak njegove moći, a mjesto nje poštuju onu koju je Rim izabrao da bude znak njegove vrhovne vlasti, oni će time primiti znak vjernosti Rimu – »žig zvijerin«. Tek onda kada sve to bude jasno ljudima, i oni se nađu u položaju da biraju između Božjih i ljudskih zapovijesti, tada će oni koji budu ostali u svome prijestupu primiti
»žig zvijerin.«
Najstrašnija prijetnja koja je ikada upućena smrtnome čovjeku, nalazi se u trećoj anđeoskoj vijesti. Mora da je to strašan grijeh zbog koga se izliva na glave krivaca Božji gnjev nepomiješan sa milošću. Ljudi ne smiju ostati u tami u pogledu ovog vrlo važnog predmeta. Opomena protiv ovog grijeha treba da se objavi svijetu još prije dolaska Božjih sudova da bi svi mogli znati zašto oni treba da dođu, i da bi im se pružila prilika da ih izbjegnu. Proročanstvo kaže da prvi anđeo objavljuje svoju vijest »svakome plemenu i jeziku i koljenu i narodu.«
Opomena trećeg anđela, koja sadrži dio iste trostruke vijesti, mora da se također objavi cijelome svijetu. Prema proročanstvu, ova će opomena biti objavljena »glasom velikim« od strane jednog anđela koji leti posred neba, i koji će privući na sebe pažnju cijeloga svijeta.
Na kraju borbe cijelo kršćanstvo će biti podijeljeno na dva velika dijela –
na one koji drže Božje zapovijesti i vjeru Isusovu, i na one koji se klanjaju zvijeri i njenoj ikoni i primaju njen žig. Mada će crkva i država sjediniti svoju moć da primoravaju »male i velike, bogate i siromašne, slobodnjake i robove«, da prime žig zvijerin« (Otkrivenje 13, 16), ipak, Božji narod ga neće primiti. Prorok je već na Patmosu vidio »one koji pobijediše zvijer i ikonu njezinu, i žig njezin, i broj imena njezina, gdje stoje na moru staklenome i imaju gusle Božje; i pjevahu pjesmu Mojsija sluge Božjega, i pjesmu Jagnjetovu.« (Otkrivenje 15, 2. 3.)
Knjiga, Velika borba str. 353-367.
Eto Slape, da nisi bio toliko drzak i neuravnotezen i da nisi neprestano napadao adventiste a s njima i Elen Vajt, ja ovo ne bih nikada postirao na bilo kome forumu. Medjutim, posto si neprestano iznosio neistine o adventistima kao i o Eleni Vajt, a posto je ovo tema o Bozjem Zakon, postirao sam ovo poglavlje da citaoci mogu da znaju istinu u Eleni Vajt i o njenom stavu prema Bogu i Nerjegovom savrsenom zakonu.
Hvala na saradnji
